Dr. sc. vlč. Karlo Višaticki, bibličar

„Euharistija je središnja točka oko koje se sve okuplja i bez koje se ne može dalje“, kazao nam je sugovornik za Katolički tjednik u intervjuu povodom svetkovine Presvetog Tijela i Krvi Kristove, bibličar dr. vlč. Karlo Višaticki.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Vlč. Karlo, jedan od četiriju braće svećenika iz svoje obitelji, rođen je 31. ožujka 1950. u Čatrnji/Bosanska Gradiška. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a prve korake na putu ka svećeništvu napravio je na Šalati u Zagrebu i u Đakovu.

Studij teologije započeo je u jesen 1968. u Đakovu – prekinuo ga je zbog služenja vojnog roka od veljače 1969. do srpnja 1970. u Sarajevu – a nastavio u Innsbrucku od 1970. do 1975., gdje je diplomirao.

Za đakona je zaređen 1975. u Banjoj Luci, a za svećenička 1976. u župi Hellbühl – Kanton Luzern u Švicarskoj.

Bio je župnim vikarom u župama St. Marien Thun – Kanton Bern, onda Zofingen – Aargau (1976. - 1981.).

Studij biblijske teologije pohađao je u Rimu na Gregoriani i Pontificio Istituto Biblico (1981. – 1987.) te je biblijski licencijat postigao 1987. (na Biblicumu), a doktorat 1987. (na Gregoriani).

Poslije toga bio je vjeroučitelj u Banjoj Luci, upravitelj župe Nova Topola, tajnik Ordinarijata i upravitelj župe i župnik u Budžaku; ponovno župnik u Budžaku; predavao biblijske predmete na KBF-u u Đakovu (2000. - 2018.) i bio duhovnikom u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu (2016. - 2022.). Od 2022. do 2024. bio je upravitelj župe Mahovljani, a trenutno djeluje u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci.

Poštovani vlč. Višaticki, kako u svijetu današnjice govoriti o svetkovini Presvetog Tijela i Krvi Kristove uzmemo li u obzir sve ono što „napada“ vjeru sa svih strana – iznutra i izvana?

Liturgija nam postavlja težišta u liturgijskoj godini. Poslije korizmenog posta i priprave na pashalni/vazmeni/uskrsni misterij, imamo uskrsno vrijeme sve do svetkovine poslanja Duha Svetoga/Duhova (Pedesetnice). Četrdeset dana poslije Uskrsa slavimo Spasovo/Uzašašće našega Gospodina Isusa Krista. Gospodin Isus se oprašta od svojih učenika, ali ih ne napušta, ne ostavlja ih sirotama, nego im šalje Duha Svetoga. Tijelovo ili Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove još jednom je stavljanje naglaska na Isusovu muku i smrt, ali i javno očitovanje naše vjere u otajstvenu nazočnost Isusovu. Stoga imamo tijelovske procesije, manifestaciju proslavljenog Isusa koji ostaje s nama u prilici kruha. Neka mu se svi koji ga štuju i koji mu se klanjaju javno poklone bez obzira kakovi će biti komentari i reakcije onih koji do toga malo ili ništa ne drže. I to je način svjedočenja prema Isusovoj riječi: Bit ćete mi svjedoci (Dj 1,8). Tako si ovom svetkovinom možemo posvijestiti Isusovu stvarnu nazočnost među nama ljudima. To što se nekima ili mnogima koji ne vjeruju ne sviđa, nije za nas nikakav razlog ne štovati Presveto Tijelo i Krv.

Isus je sakrament euharistije ustanovio na Posljednjoj večeri – „one noći kad bijaše predan“ (1 Kor 11,23). Temelj važnosti euharistije zrcali se u činjenici da je živi Bog pod prilikama kruha i vina putem pretvorbe prisutan u njoj. Je li ta vjera „zamrla“ među kršćanima Zapada?

Vrlo teško pitanje i zahtijevalo bi ekstenzivan odgovor. Euharistija je blago koje ne možemo dovoljno vrjednovati, ni procijeniti, niti precijeniti. Izraz je ljubavi Božje prema nama ljudima, prema čovjeku i čovječanstvu. Ujedno je isto tako tajna. Razumjeti, shvatiti tajnu je jako teško, uopće mislim da nije moguće potpuno shvatiti domet Božje ljubavi. U procesu sekularizacije (transformacije društva) čovjek se okrenuo od Boga i stvorio (polako još uvijek stvara) svijet u komu nema mjesta za sveto, za Boga, tako niti za euharistiju. Ako smo okrenuti isključivo zemaljskim, materijalnim vrijednostima, a takvih je osoba danas nemalen broj, onda praktički ostaje premalo vremena (ili ga uopće nema) za nadnaravno. U pitanjima vjere nema trećeg puta. Naravno, slabi smo, grješni ljudi pa nam vjera nije dovoljno jaka. Ovdje možemo samo ponizno reći: „Gospodine, pomozi mojoj nevjeri“, ili sa Sv. Tomom nakon što se osvjedočio u istinitost onoga što su mu drugi učenici rekli i kada mu je Isus pokazao svoje ruke, noge i bok: „Gospodin moj i Bog moj!“

S druge strane, koliko, prema Vašem mišljenju i iskustvu, vjernici Crkve u Hrvata imaju izgrađen odnos prema sakramentu euharistije?

To je načelni odnos prema svetomu općenito i koji možemo označiti u neku ruku kao tradicionalan. Susrećemo u pastoralnoj praksi relativno često osobe, već poodmaklije dobi, koje neće na pričest ako se nisu neposredno prije toga ispovjedile. Crkva je propisala: „Svake se godine najmanje jednom ispovijedi, a o Uskrsu pričesti.“Jedno moje iskustvo je da je božićna Polnoćka kasnila i više od punih sat vremena jer su se mnogi htjeli ispovjediti upravo prije svete mise, a do sutra ujutro „neće moći izdržati da ne sagriješe“ pa da se odmah mogu pričestiti. To je taj osjećaj da sam kao osoba slab i grješnik. Naići ćemo u župama praksu da ljudi zaklone lice i oči kod podizanja, kada svećenik diže posvećeno Tijelo i Krv Kristovu. Osjećamo se nedostojnima. Druga je krajnost koju susrećemo, prije svega u zapadnom kršćanstvu, da svi idu na pričest, ali se nitko, ili rijetko tko ispovijeda.

U enciklici Ecclesia de Eucharistia (br. 26) Sv. Ivan Pavao II. navodi kako „euharistija izgrađuje Crkvu, a Crkva čini euharistiju“. Što onda kazati o euharistiji u kontekstu govora o „krizama u Crkvi“?

Grčki je filozof (Aristotel) definirao Boga kao „prvi nepokretni Pokretač“. Moramo negdje imati svoje usidrenje, svoj oslonac, svoju sigurnost. Euharistija je središnja točka oko koje se onda sve okuplja i bez koje se ne može dalje. To je ta uzajamna prožetost Crkve i euharistije, kako Ivan Pavao II. to lijepo definira. Negativna iskustva vjernika s konkretnim kršćanima završavaju u različitim krizama. Ovdje ljudi čine jednu načelnu pogrešku misleći da su samo drugi Crkva umjesto da uključe same sebe u tu zajednicu koja ima svoje slabosti, pa pokušaju učiniti sve što im je moguće kako bi ispravili upravo ono što prigovaraju drugima, a na taj način dolazimo do međusobna prožimanja, participacije. Ako bude mnogo kvalitetnih jedinki, i cjelina/cijelost će biti kvalitetnija. Grčka riječ εὐχαρıστία znači zahvaljivanje. Kršćani su se okupljali, zahvaljivali Bogu, lomili kruh koji postaje Kruh i živjeli zajedništvo, a autor Ivanova evanđelja govoreći o zajedništvu, o ljubavi, kaže: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13,34-35). Možda je lakše, tako barem neki misle, igrati se pametnim telefonom, pisati poruke i statuse, nego prihvatiti osobu pored sebe, ali u kršćanskoj ljubavi, a i to je dio kršćanskog zajedništva i to je u određenom smislu zahvaljivanje Bogu, euharistija.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba