Don Mile Vidić, profesor moralne teologije i društvenog nauka Crkve

Uoči spomendana Sv. Josipa Radnika, o radu kao temeljnom elementu ljudskog iskustva na koji je svaka osoba pozvana, te o tomu kako vjera oblikuje odnos čovjeka prema tom pozivu, iz Katoličkog tjednika razgovarali su s profesorom moralne teologije i društvenog nauka Crkve don Milom Vidićem.

Razgovarala: Josipa Miler

Don Mile je rođen 16. ožujka 1980. na Stjepan Krstu kao deseto dijete Vidana i pok. Janje, rođ. Puljić. Osnovnu školu završio je na Stjepan Krstu i u Posušju, a sjemenišnu gimnaziju u Splitu. Filozofsko-teološki studij započeo je u Sarajevu, a završio na Pontifical University of St. Patricks Collegeu u Maynoothu, u Irskoj, gdje je diplomirao u svibnju 2004. Za đakona Trebinjsko-mrkanske biskupije zaređen je na Stjepan Krstu 24. lipnja 2004., a za svećenika godinu kasnije u mostarskoj katedrali.

Na sveučilištu Lateran magistrirao je 2012. Predavač je na Teološko-katehetskom institutu u Mostaru, a od 2014. predaje na Visokoj školi Fircon – Mostar predmete iz područja teološke etike, morala, etike i engleski jezik.

Posebno područje zanimanja je moralna teologija, etika i antropologija, stoga smo u njemu vidjeli prigodna sugovornika za temu rada i čovjekova stvaralačkog djelovanja uopće.

Poštovani prof. Vidiću, rad je jedna od temeljnih odrednica ljudskog života i afirmira se otkad čovjek postoji. Već u Knjizi Postanka otkriva se njegova svrha u Božjoj odluci da čovjek edenski vrt „obrađuje i čuva“. Kako se rad kao takav shvaća danas i što o njemu naučava društveni nauk Crkve?

Neosporno je vidljivo iz Knjige Postanka da je rad izravna Božja zapovijed čovjeku. Čovjek je pozvan Božje djelo stvaranja čuvati i obrađivati, to jest Bog nastavlja svoje djelo stvaranja povjeravajući čovjeku odgovornost su-stvarateljstva i su-starateljstva za sve ono što je On učinio dobro i lijepo. Radom čovjeku je darovano najveće dostojanstvo od svih stvorenja jer je jedino njemu povjereno da radom bude sličan Bogu, da i on svojim radom „stvara“.

Bog je izvor, počelo i svrha rada i radnika, a u dostojanstvu rada i radnika najbolje se očituje istina o čovjeku. Crkva svoj društveni nauk temelji na objavljenoj Božjoj riječi te tradiciji i iskustvu same Crkve i njezinome stalnom zauzimanju za pravedno društvo. Stoga, Crkva posebnu pozornost obraća autentičnom i cjelovitom razvoju čovjeka i društva u kome se poštuje sveukupno Božje djelo stvaranja. Kroz društveni nauk Crkva želi izgraditi pravedno društvo u kome bi se svaka osoba, kroz svoj rad, mogla izgraditi i ostvariti u svojoj punini. Izgradnju boljeg i pravednijeg društva Crkva zasniva na načelu dostojanstva ljudske osobe, općem dobru, supsidijarnosti i solidarnosti. Katoličko socijalno učenje temelji se na Objavi, tradiciji i crkvenim dokumentima.

Prije više od stoljeća papa Lav XIII. izdao je encikliku Rerum novarum – o novim stvarima, u kojoj je progovorio o važnosti i potrebi poboljšanja položaja radnika. Je li ta prva socijalna enciklika aktualna i danas?

Važnost i aktualnost enciklike Rerum novarum od iznimna je značaja i danas. Ona je proročka enciklika koja je temelj sustavna i cjelokupna socijalnog nauka Crkve. Vjerojatno se radi o crkvenom dokumentu koji je imao jedan od većih utjecaja, kako među katolicima, tako i nekatolicima. S odmakom vremena sve je više i više vidljiva preciznost i autoritet snage naučavanja u ovoj enciklici. S njom u središte crkvenoga promišljanja dolazi čovjek-radnik. Naglašava dužnosti, ali i zaštitu prava radnika i poslodavaca, govori o ulozi države i privatnog vlasništva kao i o važnosti obitelji. Promiče društvenu pravdu i opće dobro upozoravajući na štetnost kapitalističkog i socijalističkog sustava.

Svjedoci smo kako su pitanja i problemi o kojima govori enciklika Rerum novarum aktualni i danas. Tako se i dalje prava radnika na pravedne plaće, odmor i uvjete rada krše, a u većem dijelu svijeta preko radnika provodi se dehumanizacija čovjeka i njegova rada. U svjetlu prava radnika, važnosti obitelji, društvene pravde i općeg dobra Rerum novarum je sve-vremenski aktualna.

Ljudski bi se rad mogao staviti u odnos s Božjim stvaralačkim djelovanjem i u odnos sa svim dobrima svijeta. Je li rad danas izvor zadovoljstva i sreće zbog doprinosa dobru društva ili nema uvjeta pa postaje temelj ogorčenosti?

Primarna zadaća čovjeka je rad i to na Božjem djelu stvaranja, Bog stvara dobro i lijepo. Iz toga proizlazi da ljudski rad treba biti dobar i lijep kao što i Sv. Pavao potiče Tita „da se pokaže uzorom dobrih djela“ (Tit 2,7). A ono što je dobro i lijepo daje zadovoljstvo i sreću. No, činjenica je da je velik grč na licima radnika koji su uvelike nezadovoljni uvjetima rada i samim radnim mjestom. Odlazak na posao postao je previše stresan i naporan. Čovjek kapitalističkoga Zapada, kako poslodavac, tako i radnik nezadovoljan je i nesretan jer ga gomilanje i posjedovanje materijalnoga bogatstva ne usrećuje i ne ispunja kao osobu čiji bi rad trebao biti otvoren i usmjeren prema transcendenciji. Umjesto rada koji nas izgrađuje i otvara prema Bogu, sve snage smo usmjerili prema pohlepnu profitu i bolesnoj ambiciji karijerizma. Postajemo robovi vlastite produktivnosti i rada, što nas čini egocentričnim i manijakalnim money makerima. Valja stalno imati na umu kako čovjek nadilazi rad koji je u službi njegovoj.

„Plaća mora biti dostatna da uzdržava radnika i njegovu obitelj“, navedeno je u enciklici sv. pape Ivana Pavla II., a i Katekizam Katoličke Crkve u br. 1867 podsjeća kako je nepravda prema zaposlenom radniku „u nebo vapijući grijeh“. Prema Vašem mišljenju, poštuje li se danas to ili je primaran vlastiti profit?

Najveći kamen spoticanja između poslodavaca i radnika je upravo pravedna plaća. Mislim kako nije samo pitanje dostatne plaće za uzdržavanje obitelji, nego prije svega plaća treba biti pravedna, to jest pravedno zarađena i isplaćena. Kao što poslodavci mogu zakidati radnike u njihovoj plaći, tako i radnici mogu zakidati poslodavce u njihovoj zaradi. Država treba preuzeti odgovornost da pravedna plaća bude dostatna za normalan i dostojan život i spriječiti pohlepu pojedinaca i velikih korporacija koje gomilaju svoje bogatstvo i stječu ogromnu snagu i moć da čak mogu upravljati i državama. Sveto pismo nedvosmisleno ističe: „Ne iskorišćuj svoga bližnjega, niti ga pljačkaj! Radnikova zarada neka ne ostane pri tebi do jutra“ (Lev 19,13). Iskorištavanje i pljačkanje radnika, osobito u siromašnim zemljama svijeta, je veliko zlo i u nebo vapijući grijeh. Bogate kompanije i države sustavno i bezočno pljačkaju prirodna bogatstva siromašnih zemalja, a njihovo stanovništvo iskorištavaju kao jeftinu radnu snagu uskraćujući im osnovna radnička prava i ljudsko dostojanstvo. Valja imati na umu kako ne radimo isključivo za plaću. To je jedan segment ljudskoga djelovanja, puno je važniji rad na osobnoj izgradnji sebe, obitelji, kulture, boljega i ljepšega svijeta… Puno je toga što se ne može novcem platiti. Može li netko platiti ljubav i rad oca ili majke, liječnika, medicinskih sestara, volontera, policajaca, vatrogasaca…? Takav je rad Bogu ugodan i mio, a ljudi bi ga trebali cijeniti.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba