Don Marko Tomić, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Prozoru

„Ne može se 'početi ispočetka'! Jednom se počelo i više povratka nema“, kazao nam je o korizmi don Marko Tomić, župnik prozorski, koji je bio sugovornik na početku ovoga vremena koje je, među ostalim, nazvao i vremenom razmišljanja...

Razgovarala: Josipa Prskalo

Don Marko, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, rođen je 1952. u Brezovom Polju – župa Žepče. U 47 godina svojeg svećeništva obnašao je različita poslanja i službe. Iza redovita studija magistrirao je kanonsko pravo na poslijediplomskom studiju u Rimu. U ratu je bio u izbjeglištvu u Đakovu gdje je i predavao na tamošnjem KBF-u, potom je u Rimu 10 godina bio vicerektor Zavoda Sv. Jeronima. Također, predavao je na KBF-u u Sarajevu, radio u crkvenom sudu, bio sudski vikar, vicekancelar, postulator kauze Drinskih mučenica, župnik i sudac u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, a potom župnik na Kupresu i sada u Prozoru.

Poštovani don Marko, još jedna korizma je tu. Nova prigoda vjernicima „početi ispočetka“, u novim životnim okolnostima. Kako baš u ovakvim okolnostima i cjelokupnoj situaciji u svijetu današnjem vjerniku približiti bit korizme?

Ne može se „početi ispočetka“! Jednom se počelo i više povratka nema. Svaka nova okolnost je kušnja. U njoj dolazi do izražaja naša spremnost podnijeti određen napor da bi se uspjelo ostvariti ono što smo zacrtali ili što se od nas očekuje. Korizma je religiozni fenomen, i onaj koji se nađe pred kušnjom prihvatiti ili ne izazov njezina programa, to je prilika koja se može iskoristiti, ali i propustiti. Ako prihvatimo izazov, onda se pred nama odvija proces komu treba dati smisao u ispunjenju pojedinih napornih čina koji dobivaju svoj smisao kroz nakanu i učinak. Učinak se vidi vrlo često i u nama, ali se očituje i u različitim djelatnostima inspiriranima dobrotom i posebnim osjećajem ljubavi i poštovanja.

Ovo vrijeme započinje Čistom srijedom: Pepelnicom. Koji je njezin smisao, uzmemo li u obzir da se dan ranije završavaju poklade?

Poklade su narodni običaj koji je najvjerojatnije zadržan iz poganske kulture ritualnih plesova i običajnika, struktura povezanih sa slavljenjem pojedinih godišnjih doba, tjeranje zime i slično. Kršćani su taj fenomen uzeli kao oprost s obiljem i poobilnim blagovanjem mesa i mesnih jela kako bi na Čistu srijedu započeli nešto sasvim drugačije. Pepelom (u lukšiji) se otkuhalo sve posuđe da se s njega skine svaka masnoća, a u znak da se i mi na neki način podvrgavamo pokori, posipamo se pepelom i sjećamo se riječi koje izgovara svećenik u obredu pepeljanja: „Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah vratiti!“ Čista srijeda je posve nešto drugo od njezina jučerašnjeg dana. Počinje vrijeme ozbiljnosti, tiha djelovanja, pa i šutnje. Nema pjesme, nema glazbe ni vanjskog znaka radovanja, a sve u svrhu da se sjetimo veličanstvenih događaja Otkupljenja u Svetom trodnevlju, pa se upravo punih 40 dana pripremamo duhom i tjelesnim čišćenjem (post) na tu proslavu otajstva našeg spasenja. Od Čiste srijede do Trodnevlja je 40 dana (quadragesima) posta. A program? Obrati se i vjeruj evanđelju!

Što je stvarni sadržaj vremena koje nazivamo korizmeno?

Najjednostavnije rečeno, vrijeme ozbiljna razmišljanja, poniranja u svoje vlastito biće i pokušaj sagledati dokle smo se uspjeli udaljiti od sebe i drugih i u kojem smo stadiju naših vrijednosti koje živimo. Kakve su one i koje? Koliko smo na svom putu, ili smo u masi odlutali da ni ne znamo ni gdje smo ni što smo? To je razdoblje u kome trebamo naći vremena za sebe i posvetiti ga svojoj izgradnji. Naravno, i da hoćemo, ne možemo zanemariti svoje dnevne obveze, posao, obitelj i sve ono od čega nam je sazdan dan. Korizma se useljava u naše slobodno vrijeme u kome tražimo trenutak zabave, čavrljanja, priče, televizije, interneta, ispijanja kave i susretljiva razgovora u kome uglavnom ne pričamo o sebi, nego o trećem… Tu su i naši poroci, prekomjerne riječi, psovka, ovisnosti o kavi, cigareti, alkoholu, klađenju, internetu, telefonu, igrama na sreću… Čitav niz u koji treba itekako ozbiljno zagaziti. Ali prije svega treba stati i ne ulaziti u njih, nego ih izvana rješavati, u sebi! Ne treba početi iznova jer ćemo najvjerojatnije nastaviti istim putem, nego se treba zaustaviti i prekinuti s tim. Interesantno, ne trebamo ništa činiti! A zašto je to teško? Ne možemo iz početka, a ne da nam se zaustaviti! Izgleda nam nemoguće! A i jest!

Danas se često govori o potrebi obraćenja srca. Što se pod tim zapravo podrazumijeva?

Tu je srž poruke korizme. Sv. Augustin kaže da je Bog intimus intimo meo, skrovitost moje skrovitosti! Kako god počnemo računati, riječ je o srcu jer je ono izvor osjećajnosti i ljudskosti čovjekova bića. Ako ne zavirimo u taj najintimniji kutak svoga srca, nećemo Boga naći jer Isus upravo tu stanuje i prebiva u nama. Ako ga tu ne susretnemo, nećemo nikada susresti Isusa, nećemo se sprijateljiti s njim, neće nam značiti ništa i mi ćemo se uvijek vraćati svojim prohtjevima, navikama i grješnim stazama, jer se tu osjećamo svojima, pa čak i sretnima i zadovoljnima, i zabavno nam je tako! A sve to mora prestati, i to snagom događanja na koja ne možemo utjecati, a to je da vrijeme prolazi. Ako sam teški grješnik koji psuje Boga, nikada ga neću prestati psovati po svojoj perfekciji dok se ne susretnem s Njim i dok mi ne bude značio puno, da ne kažem sve, samo ga onda više neću vrijeđati. Onog koga se voli, njega se nikada ne vrijeđa. Tako je sa svim našim (zlo)djelima! Tek kad se s Njim u srcu svome susretnemo, zavolimo ga, počinje put drugačijeg života koji ne može zatajiti staru dionicu življenja. Ne možemo se obratiti da se izbriše naša prošlost. Ona nam, ako se obratimo, ostaje trajna uspomena na naše lutanje i upozorava nas da je moguće vratiti se na taj put. Ali ako je Bog sa mnom i ja s Njim, onda je to pravi Put. On će nam se pokazati Istinom! To dvoje nas vodi u Život. Doslovno i beskrajno.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba