Nadbiskup Bogote o potresu u Kolumbiji: Valja najprije obnoviti ljude, a potom crkve

Petnaest pogođenih biskupija, tisuće uništenih kuća, bolnica, škola, sveučilišta i brojnih crkava. To je slika koju je za sobom ostavio potres koji je 10. kolovoza pogodio zapadnu Kolumbiju i koji je, uz hitnu potrebu za materijalnom obnovom, otvorio i duboku ljudsku ranu za čije će zacjeljivanje biti potrebno vrijeme, blizina i pratnja. Usred razaranja, boli i nemoći pojavili su se i znakovi solidarnosti i nade. O tome svjedoči i zalaganje Katoličke Crkve koja je blizu pogođenom stanovništvu, ne samo u odgovoru na najneposrednije potrebe, nego prije svega u njihovoj boli i tuzi, uz ljude koji su osim svojih najmilijih također izgubili svoje domove i prostore koji su generacijama bili središte njihovih zajednica, piše Vatican News.

Kardinal Luis José Rueda Aparicio, nadbiskup Bogote i primas Kolumbije, zajedno s još četvoricom biskupa i osamdeset svećenika te nadbiskupije, posjetio je neka od najteže pogođenih područja. Objasnio je u razgovoru za vatikanske medije da je inicijativa proizašla iz jednostavnog, ali hitnog pitanja što možemo učiniti pred tom stvarnosti obilježenom patnjom.

Nakon susreta s nekim svećenicima nadbiskupije u Bogoti – rekao je kardinal - odlučili smo da možemo brzo djelovati kako bismo pružili prvu duhovnu pomoć. Ideja je bila biti uz one koji pate, upravo kao što su se spasilačke službe, liječnici i medicinske sestre mobilizirali kako bi pružili pomoć u slučaju hitnih tjelesnih i zdravstvenih stanja. Tako je pet biskupa i osamdeset svećenika krenulo na četrnaestosatno putovanje, u misiju koja ih je najprije odvela u Pereiru, a potom u različite crkvene jurisdikcije u Valle del Cauca, gdje su se redovnici podijelili kako bi pratili pojedine zajednice. Neki su ostali u Caliju, dok su drugi poslani u Palmiru, Cartago i Bugu.

Kardinal Rueda Aparicio s još je nekima otišao u Buenaventuru na pacifičkoj obali, jednu od regija u kojima se tragedija potresa nadovezala na rane i patnje iz prošlosti. Silina potresa dodatno je pogoršala stvarnost u kojoj se isprepliću siromaštvo, zapostavljenost i nasilje oružanih skupina. Nadbiskup Bogote je istaknuo da se taj grad  s oko 350 tisuća stanovnika, premda je glavna kolumbijska luka na Pacifiku, i dalje suočava s velikim teškoćama u osiguravanju nekih osnovnih potreba svojega stanovništva. Riječ je o situaciji - dodao je - u kojoj se isprepliću zanemarenost od strane države s nasiljem oružanih skupina.

U najsiromašnijim obalnim područjima žive brojni ribari sa svojim obiteljima. Njihove kuće, od kojih su mnoge izgrađene na vodi, drvene su konstrukcije s improviziranim krovovima, podignute uz mjesta na kojima rade i uz privezišta za čamce. Tom nesigurnom životu pridružuje se i životna priča mnogih ljudi koji su stigli iz drugih krajeva bježeći od nasilja. Trebali bismo reći – istaknuo je kardinal – da su oni dvostruke žrtve: najprije oružanog sukoba, a potom i potresa.

Iskustvo u Buenaventuri omogućilo je nadbiskupu Bogote uvid u stvarnost svakodnevice koja pokazuje u kojoj se mjeri ranjivost tijekom godina može pretvoriti u ranu. Visoke temperature, teškoće u pristupu pitkoj vodi te prisutnost bolesnih i starijih osoba kojima je potrebna skrb dio su svakodnevnoga života brojnih obitelji. U toj se regiji zbog svega toga osjeća bol napuštenosti.

Međutim, kardinal je usred teškoća uočio i izvanrednu sposobnost solidarnosti tog stanovništva. Najviše ga se dojmila jakost žena s pacifičke obale, čija je prisutnost velika potpora za svakodnevni život zajednica. Istaknuo je da one tijekom euharistijskih slavlja organiziranih na ulicama ili pod šatorima, zajedno sa svećenicima i redovnicama pjevaju Gospodinu, a istodobno brinu o tome da bude dovoljno hrane za one koji dolaze na zajedničke obroke.

Banke hrane postale su životno važan izvor pomoći, ali solidarnost se ne ograničava samo na raspodjelu onoga što stigne. Na pitanje kako brinu o starijim osobama koje ne mogu izaći iz svojih domova, žene su odgovorile da prije nego što hranu podijele svima ostalima, šalju obroke onima koji ostaju kod kuće i bolesnima. Na taj način figura žene koja pruža pomoć, ljubi i služi životu ostavlja snažnu poruku vjere.

Primas Kolumbije zatim se osvrnuo na radost djece i mladih usred naizgled nepodnošljivih okolnosti. Dotaknulo me - rekao je - kada sam vidio djecu i mlade koji se smiješe, ispunjeni srećom i vjerom unatoč svijesti o onome što ih okružuje. Mnogi od njih rođeni su i odrasli u sredinama obilježenima sukobima i napuštenosti, a sada je potres nova kušnja u povijesti teškoća koje su dio njihova svakodnevnog života. U tom se kontekstu ističe i blizina svećenika njihovim zajednicama. Hodaju po četvrtima, pozdravljaju ljude i zastaju kako bi im uputili riječ ohrabrenja. Ta blizina – zaključio je kardinal - svjedoči o Crkvi duboko ukorijenjenoj u svakodnevnom životu ljudi.

Svoju su važnost usred patnje pokazale i male zajednice vjernika. Riječ je o skupinama koje se redovito okupljaju oko Božje riječi i Euharistije te su s vremenom stvorile veze sposobne odoljeti i najtežim trenucima. Oni usred boli - objasnio je nadbiskup Bogote - postaju braća i sestre koji se međusobno prate, pomažu i podupiru. To je jedan od plodova evangelizacijskoga djelovanja koje su godinama provodili brojni biskupi, svećenici i vjernici laici. U trenucima kušnje dolazi do izražaja vjera koja ljudima omogućuje da se osjećaju kao braća i sestre, bliski jedni drugima i odgovorni jedni za druge.

Jedan od najznačajnijih trenutaka putovanja dogodio se pred djelomično srušenom crkvom u Buenaventuri. Uništenje crkava izaziva duboku bol – istaknuo je kardinal - Mnoge od njih izgrađene su zahvaljujući trudu više naraštaja, kao i malih doprinosa i rada zajednica koje su to mjesto smatrale dijelom svoje povijesti. Za te ljude crkva nije samo zgrada; ona je Božji dom, ali i dom bratstva i susreta. Kada je vide uništenu, osjećaju kao da se urušio i važan dio njihova života – napomenuo je primas Kolumbije te dodao da prije obnove crkava moramo obnoviti ljude. Materijalna će obnova biti nužna i u mnogim slučajevima složena. Neke ćemo zgrade morati u potpunosti srušiti i ponovno izgraditi, dok će druge biti moguće učvrstiti i djelomično obnoviti. No Crkva mora početi od ljudi; moramo obnoviti nadu – rekao je kardinal. Svećenici su vidjeli da su djeca koja su pohađala vjeronauk ostala bez doma, obitelji izgubile svoje najmilije, dok su vjeroučitelji i voditelji zajednica ostali bez krova nad glavom ili bez posla. Stoga, prije nego što počnemo razmišljati o zgradama, trebamo poduprijeti one koji su izgubili sve ili gotovo sve. Od presudne je važnosti najprije poduprijeti pojedince i obitelji, a potom će Bog pomoći obnoviti crkve, sjemeništa i župne kuće – dodao je kardinal Luis José Rueda Aparicio.

Uništenje brojnih crkava prisilit će mnoge zajednice da mjesecima, a možda i godinama, slave mise u improviziranim prostorima. Postavit ćemo šator, improvizirat ćemo crkvu na nekom sigurnom mjestu – istaknule su već neke od njih. Kardinal je to povezao sa slikom izraelskoga naroda koji je tijekom putovanja kroz pustinju imao šator sastanka, a tako će i mnoge kolumbijske zajednice sada morati živjeti svoju vjeru pod šatorom: šatorom susreta, okupljanja i liturgije. Ta će liturgija biti sjedinjena s patnjom, a istodobno otvorena nadi. Dok se obnavljaju kuće, a potom i crkve, vjerski život se nastavlja – istaknuo je nadbiskup Bogote.

Što možemo reći onome tko je izgubio sve? Što odgovoriti kada netko pita gdje je Bog usred tragedije? Za primasa Kolumbije postoje trenuci kada riječi nisu dovoljne i kada su suvišne. Primjeren je, naprotiv, jezik zagrljaja, nježnosti i slušanja, kao i tišine ispunjene poštovanjem pred tuđom boli, prisutnosti koja ne pokušava ponuditi lake odgovore na velika pitanja koja proizlaze iz tragedije i koja se ne mogu svesti na teorijsko objašnjenje. Dakako, odgovor nije lijepa teološka teorija, nego iskustvo blizine - rekao je kardinal.

Pomoć pogođenim zajednicama odvijat će se u nekoliko faza. Najprije će biti potrebno odgovoriti na najhitnije humanitarne potrebe: hranu, lijekove, skrb za bolesne i potporu onima koji su izgubili svoje najmilije. Potom će uslijediti faza stabilizacije, kako na emocionalnoj razini tako i u pogledu osnovnih potreba, poput smještaja i prostora za učenje. Naposljetku će biti potrebna strukturna obnova za koju će trebati vremena. Uz te materijalne procese - dodao je nadbiskup Bogote - Crkva želi pružiti emocionalnu, psihološku i duhovnu potporu, jer ljudi trebaju ozdraviti i proživjeti svoju bol. Stoga nije riječ o zadaći ograničenoj na prve dane izvanrednog stanja, niti samo o prvoj pomoći, nego o trajnoj i stalnoj prisutnosti, ukorijenjenoj u duhovnosti i vjeri. Važnu će ulogu u tom procesu imati i banke hrane te socijalna pomoć, zajedno s evangelizacijom koja pomaže u obnovi srca.

Obnova podrazumijeva i brigu o onima koji ostaju u prvim redovima svojih zajednica i institucija. Svećenici, biskupi, vjeroučitelji, voditelji civilnih organizacija, gradonačelnici i čelnici neumorno rade usred izvanrednog stanja, pa je i njima potrebna obnova snage. Moramo brinuti o onima koji su na čelu – napomenuo je kardinal - jer im je potreban odmor, potpora i prilika za obnovu tjelesne i duhovne snage kako bi mogli nastaviti sa svojim djelovanjem.

Kardinal Luis José Rueda Aparicio na kraju razgovora osvrnuo se na sukobe, ratove, nasilje, klimatske promjene i migracije koji trenutačno pogađaju svih pet kontinenata. Suočeni s tolikom patnjom - istaknuo je - potrebno je ponovno otkriti bogatstvo humanizma, najljepšega vida ljudskog postojanja. U Kolumbiji koja se suočava s posljedicama potresa, bol nema posljednju riječ jer se odgovor nalazi u sposobnosti ljudi da pomažu jedni drugima, ujedinjenih ruku i srca, iznad svih razlika. Nadbiskup Bogote je na kraju uputio poziv koji sažima duh iskustva koje je imao među pogođenim zajednicama: neka duboka ljepota čovječanstva zasja usred patnje. (kta)