Svećenici započeli korizmu duhovnom obnovom u Mostaru

U Mostaru je na Čistu srijedu – Pepelnicu, 18. veljače 2026., održana svećenička duhovna obnova i zajednički početak korizmenog vremena za sve svećenike Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, objavila je Crkva na kamenu.

Susret, na kojem je sudjelovao i biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić, započeo je u Biskupijskom centru molitvom Srednjega časa, a duhovni nagovor svećenicima održao je don Mladen Šutalo, dekan Trebinjskoga dekanata. U svome razmatranju, polazeći od pitanja "Tko sam ja pred Bogom i za koga sam zaređen?”, potaknuo je okupljene svećenike na produbljivanje osobne duhovnosti i povratak izvornom svećeničkom identitetu. Naglasio je kako korizma nije tek niz vanjskih pobožnosti i organizacijskih zadataka, nego prije svega vrijeme obraćenja srca, osobito srca pastira koji su prvi pozvani živjeti ono što propovijedaju.

Govoreći o napastima suvremenoga svećeništva, istaknuo je opasnost da se naglasak stavi na uspješnost, vidljivost i priznanje, umjesto na vjernost, molitvu i tiho služenje. Osvrćući se na evanđeoske izvještaje o Isusovoj kušnji u pustinji, kako ih donose Evanđelje po Mateju, Evanđelje po Marku i Evanđelje po Luki, progovorio je o trima napastima koje se mogu očitovati i u svećeničkom životu: napast funkcionalnosti i mjerenja plodova brojkama, napast moći i utjecaja te napast spektakla i popularnosti. Sve tri, upozorio je, nude prečac bez križa, dok Krist bira put vjernosti, poslušnosti i skrivenosti.

Poseban naglasak stavljen je na tri korizmena stupa – molitvu, post i milostinju. Molitva je predstavljena kao povratak izvorištu i temelj svećeničkoga života; post kao oslobađanje srca od navezanosti; a milostinja kao darivanje sebe kroz vrijeme, strpljenje i blizinu ljudima koji traže prisutnost više nego savjet. Svećenik je, istaknuto je don Mladen, pozvan biti čovjek euharistije i milosrđa, svjestan da ne može dijeliti oprost ako ga sam ne prima.

Program je nastavljen pokorničkim bogoslužjem u mostarskoj katedrali, uz prigodu za svetu ispovijed i pobožnost križnoga puta. Središnji dio susreta bilo je euharistijsko slavlje s obredom pepeljanja kojim su svećenici zajednički započeli sveto korizmeno vrijeme.

U homiliji upućenoj svećenicima na Pepelnicu, biskup Petar ponovio je poziv na povratak Gospodinu kao temeljni stav svećeničkog života. Polazeći od riječi proroka Joela: “Vratite se k meni svim srcem svojim”, biskup je istaknuo kako korizma nije poziv na izvanjska postignuća, nego na obnovu odnosa s Bogom koji je već započeo u trenutku poziva.

Biskup je kazao da povratak pretpostavlja odnos koji već postoji. Bog ne poziva u nepoznato, nego natrag k sebi. Korizma zato nije stvaranje novoga identiteta, nego obnova prvotne ljubavi i radosti poziva. U svećeničkom životu udaljenost od Boga – upozorio je – rijetko nastaje naglo; ona se uvlači tiho: kroz naviku, funkcionalnost i preopterećenost službom koja postupno istiskuje osobni susret s Kristom.

U tom je kontekstu biskup Petar citirao ovogodišnju korizmenu poruku pape Lava XIV. koji ističe da je korizma “povlaštena prilika da prignemo uho Gospodinovu glasu i obnovimo svoju odluku da slijedimo Krista”. Povratak – kazao je biskup – započinje slušanjem, sposobnošću da se zastane pred Riječju i dopusti joj da ponovno oblikuje srce.

Posebno je istaknuo opasnost “raspršenog srca”: svećenik može živjeti podijeljeno, rastrgan između različitih zahtjeva i očekivanja. Korizma je vrijeme sabiranja srca, uspostavljanja jedinstva između onoga što se naviješta i onoga što se živi.

U drugom dijelu homilije biskup Petar je govorio o znaku pepela. “Prah si” ne znači samo podsjetnik na prolaznost, nego na stvorenost. Svećenik nije izvor samome sebi, niti je Crkva njegovo vlasništvo. Biskup je upozorio svećenike na suptilnu napast nezamjenjivosti koja se može pojaviti u službi.

Pepeo, kako je naglasio, razbija iluziju da sve ovisi o ljudskoj snazi, organizaciji i sposobnostima. Crkva je Kristova, a svećenik je čuvar dara koji ga nadilazi. Prihvaćanje vlastite krhkosti otvara prostor povjerenju i oslobađa od skrivenog tereta dokazivanja. Slabost, ako je prihvaćena u vjeri, postaje prostor djelovanja Božje milosti.

Biskup Petar je također govorio i o Pavlovu pozivu: “Pomirite se s Bogom.” Istaknuo je kako taj poziv najprije odzvanja u srcu samoga svećenika. Moguće je – upozorio je – godinama služiti, a nositi u sebi neizmirene napetosti, razočaranja i rane.

U tom je svjetlu ponovno citirao korizmenu poruku pape Lava XIV. koji naglašava da slušanje Božje riječi osposobljava prepoznati “glas koji se izdiže iz patnje i nepravde, kako ne bi ostao bez odgovora”. Taj glas – kazao je biskup – ne dolazi samo izvana, nego i iz vlastite nutrine. Samo pomiren svećenik može biti vjerodostojan posrednik pomirenja.

Ispovjedaonica – istaknuo je – nije mjesto moralne nadmoći, nego svjedočanstva da milosrđe ima posljednju riječ. Riječi oproštenja bit će tople i uvjerljive samo ako proizlaze iz osobnog iskustva oproštenja.

Govoreći o evanđeoskom pozivu na molitvu, post i milostinju, biskup je u homiliji podsjetio na Isusove riječi o Ocu “koji vidi u skrovitosti”. U kulturi izloženosti i mjerljivosti, i pastoralni rad lako postaje podložan logici rezultata i uspjeha. U tom je kontekstu biskup Petar istaknuo još jednu misao iz poruke pape Lava XIV.: poziv na “odricanje od riječi koje vrijeđaju i rane bližnjega” te na “razoružavanje jezika”. Naglasio je kako riječ svećenika ima posebnu težinu: ona može liječiti, ali i povrijediti. Korizmeni post, stoga, ne odnosi se samo na hranu, nego i na govor, sudove i način ophođenja. Skrovitost je – kako je kazao biskup – mjesto pročišćenja nakane. Pastir koji zna klečati i boraviti pred Gospodinom, znat će i voditi narod bez izgaranja u aktivizmu.
Homiliju je biskup završio pozivom da korizma ne ostane tek liturgijski hod prema Uskrsu, nego postane nutarnji prijelaz: od raspršenosti prema sabranosti, od umorne dužnosti prema obnovljenom daru, od straha prema povjerenju. Istaknuo je kako će narod osjetiti obnovu nade onda kada se njegovi pastiri sami vrate Gospodinu svim srcem. Prihvaćanje da su “prah koji Bog ljubi” oslobađa za služenje bez straha i bez potrebe za dokazivanjem.

Pepelnica je tako predstavljena ne samo kao početak korizmenog vremena, nego kao početak preobrazbe svećeničkog srca, povratak jednostavnoj radosti prvoga poziva i povjerenju da Bog ostaje vjeran onima koje je pozvao.

Susret je zaključen zajedničkim ručkom i bratskim druženjem. (kta)