Svečano proslavljena Nedjelja muke Gospodnje u mostarskoj stolnici

Na Nedjelju Muke Gospodnje – Cvjetnicu, 29. ožujka, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić predvodio je svečano euharistijsko slavlje u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru.

Uvodni obredi na spomen Gospodnjega ulaska u Jeruzalem započeli su na Gospinu trgu ispred katedrale blagoslovom puka i maslinovih grančica. Uslijedila je svečana procesija i euharistijsko slavlje s pjevanjem Muke Gospodnje. U koncelebraciji su sudjelovali generalni vikar hercegovačkih Biskupija mons. Nikola Menalo, katedrali župnik don Josip Galić, župni vikar don Gabrijel Pavlović te don Zvonimir Rezo, svećenik na poslijediplomskome studiju u Rimu. Muku Gospodnju po Mateju, uz biskupa Petra, pjevao je župni vikar don Gabrijel i Mješoviti katedralni zbor „Marija“ pod ravnanjem mo don Dragana Filipovića.

Propovijed biskupa Palića prenosimo u cijelosti:

„Draga braćo i sestre u Kristu! Današnja nam liturgija pruža osjećaj snažnog duhovnog previranja. Započeli smo ovo slavlje držeći u rukama maslinove i palmine grančice, sjedinjeni u radosti. Pjevali smo Hosana slaveći Kristov svečani ulazak u Jeruzalem. Ipak, samo nekoliko trenutaka kasnije, slušajući izvještaj o Muci, našli smo se u ulozi one iste svjetine koja gnjevno viče: „Raspni ga!“ Ovaj nagli prijelaz iz slavlja u osudu nije slučajan. Crkva nas svake godine stavlja u ovu neugodnu napetost kako bi nas suočila s teškom istinom o prevrtljivosti ljudskoga srca. Sposobni smo za duboko klanjanje, ali i za neugodnu izdaju. Dok su naša srca nestalna pod pritiskom straha ili mase, Kristovo je srce potpuno postojano. On na našu nestabilnost ne odgovara gnjevom, već ljubavlju koja plijeni samu sebe kako bi nas spasila.

Matejevo Evanđelje koje smo čuli djeluje kao veliko ogledalo. Ono razotkriva krhkost naše ranjene naravi. Vidimo učenike koji spavaju u Getsemaniju, Judu koji izdaje iz pohlepe i Petra koji niječe da poznaje Gospodina iz straha za vlastiti život. Sveti Ivan Zlatousti primjećuje duboku istinu o ovoj dvojici apostola: i Petar i Juda su pali. Razlika nije bila u težini grijeha, već u onome što su učinili nakon pada. Juda je potonuo u očaj, dok je Petar zaplakao i dopustio da ga Božji pogled ponovno podigne. To nas podsjeća da je priznavanje vlastite slabosti prvi korak u hodu kroz ovaj Veliki tjedan. Zapitajmo se iskreno: koliko često i mi preuzimamo ulogu te prevrtljive svjetine? Hvalimo li Boga nedjeljom u crkvi, a niječemo Ga već u ponedjeljak na radnom mjestu? Skrivamo li svoju vjeru kada ona postane nepopularna? Ili se nalazimo u drugom problemu: da nas činjenica što smo kršćani malo dira samo dok smo u crkvi i na misi, a u svakodnevnom životu niti nam smeta, niti koristi?

Nasuprot našem kolebanju i našoj neodređenosti stoji lik Sluge Patnika iz Prvog čitanja. Prorok Izaija kaže da je lik Sluge Patnika, odnosno Kristovo lice „kao kremen", nepokolebljivo usmjereno prema cilju našeg spasenja. Krist je dragovoljno postao poslušan do smrti. Dok su naši praroditelji, Adam i Eva, oholo posegnuli za jednakošću s Bogom, Krist, novi Adam, dragovoljno ispušta svoju nebesku slavu. On ne bježi od sramote križa. Kako kaže sveti Augustin, Krist nije postao kralj Izraela da bi ubirao poreze ili zapovijedao vojskama, nego da bi upravljao dušama i priveo ih u kraljevstvo nebesko. Njegovo kraljevanje nije uzvišenje u ljudskom smislu, nego čin neizmjernog milosrđa.

Svijet nas uči da se penjemo, grabimo moć i izbjegavamo patnju pod svaku cijenu. Ali Kristova silazna putanja nas izaziva. Pozvani smo u ovom Velikom tjednu skinuti maske lažne pravednosti. Nemojmo dopustiti da ovi sveti dani prođu kao običan tjedan. Aktivno pratimo Krista. Donesimo mu svoju prevrtljivost i svoje padove u sakramentu ispovijedi. I vjerujmo da nijedan grijeh nije veći od milosrđa koje teče s Križa.

Braćo i sestre, slavimo Euharistiju ulazeći u Veliki tjedan. Isti onaj Isus koji se ponizio na Kalvariji, sada se daje za nas na ovom oltaru pod prilikama kruha i vina. On to čini kako bi mogao ući u naša nestalna srca. Neka nas ova Euharistija i osobito pričest učini sličnijima Njemu. Molimo da naša slaba srca postanu postojana u Njegovoj ljubavi, kako bismo od danas, ne samo usnama, nego i životom, mogli klicati Hosana, i ne samo u trenutcima radosti, nego i pod sjenom križa. Amen.“

(kta)