Održan XXXII. Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije

XXXII. Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije održan je 15. travnja 2026. u prostorijama Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu. Na 32. Sabor okupilo se oko 120 dijecezanskih i redovničkih svećenika iz različitih dijelova nadbiskupije koji djeluju u pastoralu ili obnašaju druge službe, kako bi, zajedno sa svojim nadbiskupom Tomom Vukšićem, molili i promišljali o aktualnim pitanjima života mjesne Crkve vrhbosanske kao dijela sveopće Crkve.

Susret je započeo euharistijskim slavljem u sarajevskoj katedrali Srca Isusova koje je predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić u zajedništvu s kardinalom Vinkom Puljićem, nadbiskupom vrhbosanskim u miru, vojnim ordinarijem u Bosni i Hercegovini mons. Mirom Relotom, OFM te uz koncelebraciju brojnih svećenika među kojima su bili provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić i generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić.

Liturgijsko pjevanje animirali su svi nazočni svaćenici uz orguljarsku pratnju vlč. Marka Stanušića.

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Vukšić podsjetio je na evanđeoski prizor uskrsloga Krista koji učenicima dolazi usred njihova straha te im daruje mir.

 

 

"Draga braćo svećenici, zahvalni smo uskrslom Gospodinu Isusu što svojim dolaskom među učenike nalazi načina kako ih ohrabriti, otvoriti zaključana vrata zbog njihovih strahova i darovati im mir. Hvala mu što među svoje učenike ponovno dolazi također svaki put kad se vrši Euharistijsko slavlje, što se ukazuje pod prilikama kruha i vina i spreman je otvoriti vrata duša, zatvorena grijehom i strahovima, i osloboditi ih istim pozdravom: Mir vama!“, kazao je nadbiskup Tomo te pozvao okupljene da mole da Krist „ključem svoga milosrđa“ otvori njihove duše kako bi u njima ojačao njegov mir.

U prigodnoj propovijedi nadbiskup Vukšić je srdačno pozdravio okupljene svećenike zahvalivši im za dolazak i sudjelovanje na Saboru, ali i za njihovo svakodnevno služenje i svjedočenje narodu Božjemu. Polazeći od naviještenih biblijskih čitanja, osobito odlomka iz Evanđelja po Ivanu (Iv 3,16-21), istaknuo je temeljnu istinu kršćanske vjere: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“, naglasivši kako je upravo ljubav Božja razlog utjelovljenja Sina Božjega.

 

 

„Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“, podsjetio je nadbiskup, pojasnivši kako je program Kristova djelovanja, a time i svećeničke službe, usmjeren na spasenje svijeta. Naglasio je da se to spasenje ostvaruje vjerom u Sina Božjega te življenjem istine i dobra, pri čemu vjera u „Svjetlost koja je došla na svijet“ i činjenje djela koja nisu zla predstavljaju temeljna pravila kršćanskog života.

Govoreći o odnosu svjetla i tame, istaknuo je kako se u moralnom smislu razlikuju oni koji žive u svjetlosti od onih koji se opredjeljuju za tamu, dodavši kako je riječ o trajnoj stvarnosti čovjekova života i svijeta.

U drugom dijelu propovijedi, osvrćući se na odlomak iz Djela apostolskih (Dj 5,17-26), nadbiskup Vukšić istaknuo je primjer apostola koji, unatoč progonima, ostaju vjerni svom poslanju. „Poruka je nama prezbiterima: Ako je Isusov apostol i njegov svećenik, po naravi svoje službe, ‘drugi Krist’ u svijetu, također kušnje križa i nerazumijevanje okoline su barem ponekad sastavni dio i njihova poslanja“, kazao je, dodavši kako svećenik treba ostati vjeran Božjoj volji i u izazovima.

Ukazao je i na dvoličnost predstavnika vlasti koji mijenjaju ponašanje prema apostolima ovisno o okolnostima, nasuprot postojanosti apostola, iz čega proizlazi pouka o važnosti duhovne slobode i neovisnosti u naviještanju Evanđelja.

Zaključno je istaknuo kako je temeljna poruka Kristova poslanja „da se svijet spasi“, naglasivši da je to ujedno sadržaj i svrha djelovanja Crkve i svakog svećenika. „Budući da je Bog toliko ljubio svijet, također svećenik, koji je ‘drugi Krist’, treba ljubiti svijet i zemlju, njihove sinove i kćeri, prostore, ljepote, rane, izazove i muke“, poručio je nadbiskup, potaknuvši svećenike da ne osuđuju svijet, nego da ga, slijedeći Kristov primjer, strpljivo i milosrdno prosvjetljuju.

Radni dio Sabora nastavljen je u dvorani Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije. Na samom početku pozdravne riječi uputili su nadbiskup Vukšić i provincijal fra Zdravko Dadić.

Pozdravljajući okupljene, nadbiskup Vukšić izrazio je radost zbog zajedništva i susreta te zahvalnost za doprinos svećenika životu Crkve: „Draga braćo, još jednom najsrdačniji pozdrav svima koji ste došli. Radujemo se vašemu dolasku, radujemo se molitvi koju smo obavili i vašim doprinosima koje ćemo čuti nakon izlaganja. S molitvom da dragi Bog blagoslovi ovo naše okupljanje i sa zahvalnošću, kao što sam u katedrali kazao, za sve one doprinose, sudjelovanja i molitve koje su naša braća, a i mi mnogi možda i od početka do danas, dali i darovali na ovim našim susretima.“

 

 

U kontekstu jubileja istaknuo je i obljetnicu povezanu sa svetim Franjom: „Ovo je prigoda, s obzirom da se nalazimo u jubilarnoj godini od smrti svetoga Franje, da braći fratrima najsrdačnije čestitamo osam stotina godina i da Bog da svi do jednog po uzoru svetoga Franje postali sveti i nasljedovali Kristov primjer. Ne mora baš u obliku rana, ali u obliku svetosti neka bude.“ Zahvalio je pritom franjevcima za njihov doprinos: „Neka sve to traje s Božjim blagoslovom, naravno uz veliku zahvalu za doprinos u pastoralnom djelovanju i uopće ustrojstvu naše nadbiskupije.“ Na kraju je zahvalio i predavačima te sudionicima: „Naravno, zahvaljujem i predavačima koji će nam se danas obratiti svojim izlaganjima, prosvijetliti nas svojim idejama i naravno svima koji će poslije toga, u mjeru koji to bude moguće i bude bilo vremena, iznijeti svoja zapažanja.“

Riječi pozdrava uputio je i provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić istaknuvši važnost zajedništva i nadahnuća svetim Franjom: „Preuzvišeni nadbiskupe Tomo, uzoriti kardinale Vinko, dragi biskupe fra Miro, dragi generalni vikaru Slađo, draga braćo svećenici, ja vas lijepo i od srca pozdravljam. Ja sam htio, zapravo dok vas sve pozdravljam, skrenuti pozornost da je ovo jubilejska godina svetoga Franje, pa je dobra prigoda da u vašim promišljanjima imate pred sobom lik svetoga Franje, čovjeka koji je neizmjerno ljubio Krista, koji je neizmjerno ljubio svakog čovjeka i sva stvorenja.“

 

 

Naglasio je i aktualnost franjevačke poruke: „To je ono što je zapravo u ovom trenutku u svijetu u kojem se mi nalazimo možda i najvažnije, da smo međusobno braća, i evo želim da se upravo u našoj Vrhbosanskoj nadbiskupiji osjeti  to zajedništvo.“ Ujedno je podsjetio na događaje vezane uz jubilej: „Skrećem pozornost da je samostanska crkva u Gučoj Gori proglašena posebnom crkvom u ovoj jubilejskoj godini. Završetak jubilejske godine svetog Franje će također biti u Gučoj Gori na svetog Franju.“ Pozvao je svećenike na sudjelovanje: „Govorim zato što bi bilo dobro da svi oni koji mogu taj dan odvojiti, da dođu u Guču Goru da zajednički proslavimo tu jubilejsku godinu na završetku. A misu će predvoditi naš nadbiskup, to je onda prigoda za još jedan ovakav svećenički 'sabor' u ovoj godini.“ Na kraju je sudionicima poželio plodonosan rad: „Ja vam želim uspješan rad na ovom svećeničkom Saboru.“

U nastavku radnog dijela Sabora o temi „Izjave i odluke Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije“ izlagao je doc. dr. Ljubo Zadrić koji je teološki predstavio sadržaj sinodskog dokumenta naglasivši da njegova jasnoća proizlazi iz trostruke službe Crkve – navjestiteljske, posvetiteljske i upraviteljske – utemeljene na Kristovoj proročkoj, svećeničkoj i kraljevskoj službi. Istaknuo je kako dokument polazi od gesla „Sve obnoviti u Kristu“ te od vjere cjelokupnog Božjeg naroda, naglašavajući zajedničku odgovornost svih vjernika u poslanju Crkve.

 

 

Govoreći o prvom dijelu dokumenta, posvećenom službi naviještanja,  vlč. Zadrić je istaknuo da je temelj crkvenog života i djelovanja navještaj Isusa Krista, pri čemu vjera i evangelizacija ne mogu biti shvaćene kao osobni projekt, nego kao sudjelovanje u zajedništvu koje vjeruje, svjedoči i ispovijeda. Posebno je naglasio važnost zajedništva i suodgovornosti, pastoralne brige za obitelj, katehetske formacije te nužnost prisutnosti Crkve u digitalnom prostoru, upozorivši na potrebu odgovornog i pripravljenog djelovanja u javnosti.

U izlaganju o službi posvećivanja i upravljanja istaknuo je središnje mjesto euharistije i sakramenata u životu Crkve kao i važnost župe kao temeljne zajednice vjernika. Ukazao je i na izazove s kojima se nadbiskupija suočava, osobito u pogledu demografskih promjena i potrebe restrukturiranja župa, naglasivši kako je nužan zajednički i odgovoran pristup u organiziranju pastoralne skrbi. Zaključno je upozorio da sinodski Dokument, iako bogat poticajima i smjernicama, traži konkretno zauzimanje svih – biskupa, svećenika i laika – kako bi predložene inicijative zaživjele u praksi.

U nastavku izlaganja o sinodskom dokumentu, njegov pravni vid predstavio je izv. prof. dr. Ilija Marković istaknuvši da „pravna snaga sinodskih odluka ne izvire iz glasovanja u sinodskoj dvorani, nego iz pastirskoga autoriteta biskupa i čina službenoga proglašenja“, podsjetivši kako je Sinoda, nakon dvanaestogodišnjeg hoda od savjetodavnog procesa postala dio krajevnoga prava koje je stupilo na snagu na svetkovinu Rođenja Gospodnjega 2025. godine. Naglasio je da dokument integrira pravne norme u teološko-pastoralni okvir slijedeći trostruku službu Crkve – naviještanja, posvećivanja i upravljanja – te da „dok ‘izjave’ donose doktrinarno čitanje i promišljanje stvarnosti mjesne Crkve, ‘odluke’ usmjeravaju vjerničku i kleričku praksu prema autentičnijem crkvenom djelovanju“, uvijek imajući za cilj „ostvarenje vrhovnoga zakona Crkve – spasenje duša (salus animarum)“.

 

 

Govoreći o konkretnim pravnim odredbama, istaknuo je kako dokument razlikuje stroge pravne norme, programatske smjernice i pastoralne poticaje, pri čemu formulacije poput „Neka se…“ ili „Poziva se…“ ne umanjuju njihovu obvezatnost, nego ih smještaju u širi pastoralni kontekst. U području službe naviještanja naglašena je obveza trajne formacije svećenika, zabrana neprimjerenog svjetovnog angažmana te potreba pravnog uređenja odnosa s redovničkim zajednicama i odgovornog djelovanja u digitalnom prostoru. U službi posvećivanja izdvojio je normiranje sakramentalne prakse – od obvezne priprave za sakramente, preko liturgijskog dostojanstva ženidbe, do zaštite euharistijske žrtve – istaknuvši kako se „crkvena praksa jasno razgraničuje od neovlaštenih i pastoralno upitnih oblika djelovanja“. U dijelu o upravljanju naglasio je obvezu osnivanja nadbiskupijskog Ureda za pastoral, uvođenje financijske discipline te jasnije vrednovanje i uključivanje vjernika laika u crkvene službe.

Zaključno je poručio da dokument predstavlja „dovršen i cjelovit okvir krajevnoga prava“, ali i trajni pastoralni poziv, naglasivši kako „formalno poznavanje normi tek je polazište“, dok će se njegova prava snaga očitovati tek u konkretnoj primjeni u životu nadbiskupije, „u autentičnome slavljenju otajstava, razboritome upravljanju župom i radosnome uzajamnom služenju klerika, Bogu posvećenih osoba i vjernika laika“.

Pastoralni vidik sinodskog dokumenta predstavio je dr. sc. Ante Vrhovac istaknuvši da je riječ o „sredstvu i putokazu u ostvarivanju pastoralnog djelovanja Vrhbosanske nadbiskupije i vlastitog poslanja svakog njezinog vjernika“, pri čemu pastoral ne promatra prvenstveno kao program, nego kao darivanje života. „Pristupam riječi pastoral kao davanju života, a ne programa. Isus Krist reče za sebe da je pastir dobri koji daje život za svoje ovce, i to život u izobilju“, kazao je dodajući da svako pastoralno djelovanje mora biti usmjereno na konkretne osobe i njihovo sudjelovanje u životu Crkve.

 

 

Govoreći o adresatima pastorala, istaknuo je da sinodski dokument obuhvaća čitav narod Božji – laike, posvećene osobe i prezbitere – s posebnim naglaskom na obitelji, mlade, starije i bolesne, kao i na različite društvene skupine i osobe na rubovima. Naglasio je potrebu jačanja pastorala zvanja te većeg uključivanja laika u život Crkve kao i važnost usklađenog djelovanja redovničkih zajednica s nadbiskupijskim programima. Posebno je izdvojio trajnu formaciju svećenika istaknuvši da ona „pomaže uvijek iznova otkrivati vlastiti identitet, jačati vjernost službi, produbljivati smisao poziva te usavršavati pastoralnu ljubav“.

U nastavku je naglasio temeljna obilježja pastorala koja proizlaze iz dokumenta, ističući „pedagogiju praćenja, tj. strpljive i zauzete blizine kroz prisutnost pastira u raznim razdobljima i situacijama života vjernika“ kao i potrebu aktivnog uključivanja laika kao „punopravnih nositelja pastoralnog djelovanja“. Time se, kako je rekao, ostvaruje prijelaz s „servisnog“ na evangelizacijski pastoral koji potiče osobni susret s Kristom i zajedništvo. Zaključno je podsjetio da, unatoč mogućim nedostatcima, dokument ostaje vrijedan putokaz,jer „ako Bog može sa svakim od nas kao nedostatnim oruđem u svojim rukama ipak djelovati, onda i mi možemo i s ovim dokumentom, iako nedostatnim, ipak davati drugima Kristov život“.

U završnom dijelu uslijedilo je izlaganje vlč. Josipa Markovića na temu „Digitalizacija župne administracije“ u kojem je predstavio konkretan projekt digitalne transformacije administrativnog rada u župama. Naglasio je kako digitalizaciju ne treba promatrati kao tehnološki izazov, nego kao sredstvo koje olakšava svakodnevni pastoralni i administrativni rad, ističući da se desetljećima rad temeljio na knjigama, bilježnicama i ručnom vođenju evidencija.

U tom kontekstu predstavio je gotovo dovršenu aplikaciju zamišljenu za primjenu na razini cijele Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Sustav bi obuhvaćao vođenje matica u digitalnom obliku, izdavanje potvrda, evidenciju sakramenata, upravljanje matičnim podacima obitelji i pojedinaca te financijsko poslovanje, osobito u zahtjevnijim razdobljima pastoralne godine.

Istaknuo je kako je cilj aplikacije rasteretiti svećenike i unaprijediti preglednost i učinkovitost rada, počevši od jednostavnih zadataka poput čitljivosti dokumenata, čime bi se izbjegle poteškoće koje nastaju pri tumačenju rukom pisanih zapisa, a u konačnici omogućilo suvremenije i sustavnije upravljanje župnom administracijom.

Nakon izlaganja uslijedila je rasprava u kojoj su sudionici iznijeli svoja promišljanja i iskustva.

Program je moderirao mons. Slađan Ćosić, a susret je zaključen zajedničkim ručkom u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu. (kta)