Misijska animacija u Krašićima i Bogišićima u znaku molitve, nade i ustrajnosti

U župnim zajednicama Kotorske biskupije, u Krašićima i Bogišićima kraj Tivta, u suradnji s Nacionalnim misijskim uredom u Republici Hrvatskoj i mjesnim Misijskim uredom Kotorske biskupije u nedjelju 12. travnja održana je misijska animacija kroz dva sveta misna slavlja, izvijestili su iz Misijskog ureda.

Prvo slavlje održano je u Bogišićima, mjestu u kojemu se jedna uz drugu nalaze crkve svetoga Ivana Krstitelja i svetoga Jovana Krstitelja, kao znak višestoljetne blizine dviju kršćanskih tradicija i suživota na prostoru Boke kotorske.

Tom je prigodom spomenut i dr. sc. Nenad Milošević, redoviti profesor liturgike na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, koji je prema vlastitom svjedočanstvu upravo odrastajući u tom kraju upoznao obje liturgijske tradicije te zavolio bogoslužje i njegovu duhovnu dubinu.

U Bogišićima je sveta misa prikazana za pokojnog p. Jakova Jurentića, isusovca koji je djelovao na toj župi i tragično preminuo 2019. godine. Istaknuto je kako je i on na svoj način bio misionar ovoga kraja jer je ostavio rodni zavičaj kako bi služio narodu kojemu je bio poslan. Istaknuto je kako misije ne počinju samo odlaskom u daleke zemlje, nego svakim srcem koje se daruje drugima.

Drugo slavlje održano je u Krašićima, u crkvi svetih mučenika Petra, Andrije i Lovre, podignutoj početkom 20. stoljeća uz obalu. Ta se crkva povezuje i sa sjećanjem na Višku bitku, jedan od važnih trenutaka jadranske povijesti, u kojoj su sudjelovali brojni ljudi s hrvatskih prostora, iz Dalmacije, Istre, Like i Boke.

U propovijedi je spomenuto evanđelje o svetom Tomi apostolu kojemu je Krist strpljivo prišao u njegovoj sumnji. Toma je tražio znak, ali ga Gospodin nije odbacio zbog njegove sporosti. Naglašeno je kako i misionar, kao i onaj tko moli za misije, mora imati srce koje ne odustaje od čovjeka koji sumnja, kasni ili još traži put, jer se mnoga Božja djela rađaju polako, daleko od očiju javnosti.

Rečeno je i kako narodi i zajednice koji dugo čekaju velike stvari često nose posebno poslanje. Kao što školjka dugo skriva biser, tako i narod koji trpi, moli i čeka može u sebi nositi dar koji će se pokazati u pravo vrijeme. Velike stvari, poručeno je, najčešće sazrijevaju polako.

U tome je ozračju posebno spomenuto i ime mjesta Krašići, koje mnogima priziva sliku kušnje, snage i postojanosti. U nagovoru je istaknuto: „Iako različita po zemljopisu, dva mjesta gotovo istoga imena u hrvatskoj i crkvenoj memoriji nose sličnu poruku: velika svjedočanstva često se rađaju u tišini, kroz trpljenje i dugo čekanje. Jedno čuva spomen svetih mučenika Petra, Andrije i Lovre, a drugo je dalo svjedoka savjesti čije ime i danas u srcima mnogih živi snažnije od svake službene potvrde, premda se njegovo ime na području Boke kotorske gotovo i ne izgovara. Takva mjesta znaju podizati snažne ljude, svjedoke savjesti i mučenike vjernosti.”

U nagovoru je istaknuta i šira povijesna poruka prostora Luštice i okolnih krajeva: kada središte izgubi osjećaj za rubne krajeve, prazninu često ispuni netko drugi. Katolička je prisutnost na pojedinim dijelovima Luštice kroz stoljeća oslabila pod utjecajem geografije, migracija i slabljenja misijske zauzetosti. Nije dovoljno imati katedralu u gradu ako put do sela zaraste. Rubna mjesta čuvaju se ljubavlju, prisutnošću i služenjem.

Na oba misna slavlja moljene su Litanije strpljivosti, uz zazive za oslobođenje od žurbe, naglosti, nemira i malodušnosti te za dublje pouzdanje u Božju providnost. Istaknuto je kako Biblija pokazuje da „Božji ljudi čekaju“: Abraham obećanje, Josip izbavljenje, Mojsije put, a proroci ispunjenje riječi.

Na oba susreta vjernicima su podijeljene misijske kartice, krunice i drugi materijali, kao i pisma misionara sl. B. oca Ante Gabrića, a molilo se i za njegovo proglašenje blaženim.

Na kraju je dr. sc. don Dejan Turza zahvalio prečasnom don Ivi Ćoriću, župniku i upravitelju obližnjega svetišta Gospe od Milosti, koji je obnovom krovišta, smještajnih kapaciteta i dovođenjem vode omogućio novi život toga svetišta.

Zaključujući susrete, poručeno je: „Misija ne počinje kada netko ode daleko, nego kada srce nauči ostati vjerno. Strpljivost nije pasivnost, nego snaga duše koja zna čekati Božje vrijeme.” (kta)