Fra Antonio Baketarić propovijedao u posljednji korizmeni petak u sarajevskoj katedrali

U skladu s dosadašnjom tradicijom u katedrali Srca Isusova u Sarajevu nastavljen je niz korizmenih petaka tijekom kojih vjernici sudjeluju na pobožnosti križnoga puta i euharistijskom slavlju s prigodnom propovijedi.

Na šesti, posljednji korizmeni petak, 27. ožujka 2026., misno slavlje predslavio je fra Antonio Baketarić, nacionalni duhovni asistent Frame, uz koncelebraciju rektora katedrale i kanonika preč. Marka Zubaka, katedralnog župnika mons. Ive Tomaševića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i vicerektora Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa vlč. Ljube Zadrića te duhovnika bogoslova Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu vlč. Marka Hrskanovića.

Predvoditelja je vjernicima predstavio preč. Zubak izrazivši mu dobrodošlicu i istaknuvši kako se slavlje odvija u ozračju  posebne Jubilejske godine u spomen na 800. obljetnicu preminuća sv. Franje.Asiškoga.

 

 

Podsjetio je kako Crkva danas osobito moli „za sve one žrtve zlostavljanja i u Crkvi koje su se događale, ali molimo i za sve žrtve danas po svijetu i ratova i za sve one koji trpe“, potaknuvši vjernike na molitvenu solidarnost sa svima koji nose križ patnje.

Ujedno je podsjetio na povijesnu povezanost sarajevske katedrale i samostana sv. Ante na Bistriku, istaknuvši kako je nadbiskup Stadler ondje započeo svoje djelovanje u Vrhbosanskoj nadbiskupiji: „Znamo da je nadbiskup Stadler na Bistriku proveo svoje prve dane i godine započinjući svoj rad ovdje u Nadbiskupiji. Tako su trajno - evo i naša katedrala i Sveti Ante na Bistriku - povezani i želimo da budemo tako i usklađeni.“

Pozvao je i na međusobnu molitvu i zajedništvo u Crkvi. „Molimo danas jedni za druge, i za sve redovnike i redovnice za nova duhovna zvanja“, kazao je te zazvao zagovor sv. Franje podsjetivši na njegovu želju „potpunog oprosta svim ljudima“.

U propovijedi na temu "Franjevačka jubilejska godina" fra Antonio Baketarić osvrnuo se na posljednji korizmeni petak i duhovni značaj Jubilarne godine. „Pred nama je put; pred nama je križ i pred nama je jedno prosto, a opet ne tako jednostavno pitanje: 'Kuda ide moj život?“, posvijestio je fra Antonio, naglašavajući kako Crkva poziva vjernike da nasljeduju put sv. Franje. „Ove godine Crkva nam stavlja u ovo vrijeme još jedan važan naglasak, a to je Franjevačka jubilarna godina u kojoj se spominjemo jednog posebnog sveca... u kojoj se spominjemo 800 godina od smrti sv. Franje iz Asiza, i gdje nas Crkva poziva da nasljedujemo njegov put, put poniznosti, put mira i put evanđelja.“

Fra Antonio je potaknuo je vjernike na promišljanje o osobnoj dimenziji Franjina života: „Postavimo odmah jedno ozbiljno pitanje: 'Je li sveti Franjo danas za mene samo jedna lijepa romantična priča, ili je to jedan konkretan izazov našim životima?'". Podsjetio je na niz osamstotih obljetnica, od potvrde Pravila Reda Manje braće, preko uprizorenja prvih jaslica, do La Verne i primanja stigmi, povezujući ih s univerzalnim životnim izazovima svakog vjernika.

Govoreći o uprizorenju prvih jaslica, fra Antonio je podsjetio da je sv. Franjo za taj "veličanstveni događaj" - prema franjevačkim izvorima - doveo vola, magarca i seljake iz okolice Asiza. "Želio je vidjeti kako 'Kralj svih kraljeva' dolazi na svijet kao maleno nezaštićeno dijete. To je jedna snažna poruka kršćanstva - poruka da je Bog uvijek na strani ugroženih, da je uvijek na strani onih manjih, uvijek na strani onih potrebnih, i to je temeljni kršćaninov poziv.“

Osim toga, fra Antonio povezao Franjinu iskustvenu dimenziju ljubavi i patnje sa životom svakog vjernika: „Svatko od nas u svom životu nosi određene rane, određene neuspjehe, određena razočaranja, bolesti i, možda ponajviše, određene unutarnje borbe. Jesmo li svjesni da gore na nebesima ima jedan koji nas je stvorio i kojemu sve to možemo predati? Ima jedan kojemu se možemo uteći, pred kim ne trebamo skrivati rane, nego ih trebamo pretvoriti u mjesto susreta.“

Nadalje je istaknuo i duboki značaj Franjine "Pjesme brata Sunca" koja vjernike uči zahvalnosti i povezanosti: „Pred svoju smrt Franjo, već poprilično obolio, pjeva hvalu Bogu za sve stvoreno, za sunce, vodu, vatru, zemlju i čak za sestricu smrt. Koja je to vjera sestre i braćo, da tjelesnu smrt naziva sestricom? To je jedan izraz duboke slobode i duboke zahvalnosti Stvoritelju. Mi lako upadamo u različite vrste nezadovoljstava. Franjina 'Pjesma brata Sunca' može nas ponovno naučiti kako da budemo braća i sestre.“

Povezujući ove jubileje, fra Antonio je istaknuo da oni čine "jedan put". "To nije prošlost, to je put kojim mi današnji vjernici možemo hoditi i to je jedan put križa. Koliko često smo mi prošli križni put? Koliko puta smo izmogli postaje? Jesmo li krenuli tim putem? Isus ne nosi križ simbolično: on pada, on se znoji, on krvari. A što je sa nama? Pitanje koje svatko od nas sebi treba postaviti jest: 'Gdje danas bježim od svoga križa? Gdje danas tražim lakši put i gdje ja želim kršćanstvo bez žrtve? I kako je moje kršćanstvo uopće? Ima li u našem takozvanom kršćanstvu uopće kršćanstva?“, riječi su kojima je propovjednik pozvao okupljene na osobno promišljanje.

Na kraju je pozvao na autentično življenje vjere i nasljedovanje franjevačkih vrijednosti: „Sveti Franjo je razumio križ, nije ga gledao iz daleka, on ga je zagrlio. Kad je čuo raspetotoga koji mu je rekao 'Franjo, idi i popravi moju Crkvu koja se kako vidiš sva ruši!', nije pitao 'Kako da to učinim bez problema?', nego 'Gospodine, što želiš od mene?' 'Jesam li spreman nositi križ ili sam spreman samo pričati o križu? Jesam li spreman živjeti svoje kršćanstvo ili sam spreman samo busati se u prsa da sam pravi kršćanin, pravi vjernik i katolik?' U svome životu trebamo uprisutniti djela i da bude što više djela, a što manje riječi. Jer kad netko vidi naša djela, može poželjeti biti kao mi. A gdje ćeš bolje svjedočanstva kršćanskog života? Franjevačka jubilejska godina poziva nas i na nasljedovanje franjevačkih vrijednosti koje su ujedno i kršćanske vrijednosti - mir, siromaštvo, bratstvo, jednostavnost. Budimo iskreni i postvimo sebe pitanje: Jesmo li ljudi mira ili smo ljudi konflikta? Jesmo li slobodni od stvari? Jesmo li robovi materijalnog? Gradimo li mostove ili gradimo zidove u svojim životima? Jesmo li svoje kršćanstvo stavili 'u konzervu' ili smo ga 'otvorili svijetu', da svijet uzme nešto od njegove vrijednosti? Na kraju života Franjo je nama dao svima primjer kako se na jedan izvrstan način nasljeduje Isus iz Nazareta, kako se na jedan izvrstan način živi kršćanstvo. Nije čudno što su ga zbog toga zazvali i 'alter Christus' - drugi Krist. Križni put, sestre i braćo, neće završiti danas, na posljednji korizmeni petak. Put križa neće završiti ni na Veliki petak. On se nastavlja tokom cijele godine - u obitelji, u školi, u crkvi, u politici, u društvu... Gdje je moj križ i nosim li ga s ljubavlju ili ogorčenošću? Gledajući križ, gledajući Franju, gledajući ovu Jubilarnu godinu ostaje jedno pitanje koje ne smijemo izbjeći: 'Jesam li spreman živjeti Evanđelje?' Sestre i braćo, neka nas Gospodin Isus večeras ne ostavi na razini vjerskoga osjećaja, nego neka nas pokrene na obraćenja da ne budemo samo oni koji mole put križa, nego oni koji hode putem križa!“, potaknuo je na kraju fra Antonio.

Prije svete mise vjernici su sudjelovali na pobožnosti križnoga puta koju je predvodio fra Antonio, a liturgijsko pjevanje animirali su bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu. (kta)