Biskup Palić predvodio svečanu misu na Uskrs u mostarskoj katedrali

Na Uskrs, 5. travnja, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić predvodio je u 11 sati svečano misno slavlje u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve. U koncelebraciji su bili generalni vikar don Nikola Menalo, katedralni župnik don Josip Galić te kancelar i tajnik don Antonio Zirdum. Posluživali su bogoslovi i ministranti iz ove Župe. Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti katedralni zbror „Marija“ pod ravnanjem don Dragana Filipovića i uz orguljsku pratnju prof. Marijane Pavlović.

Na početku svete mise biskup Petar je kazao kako u nadi Uskrsnuća želimo svi živjeti, i ne samo danas, na Uskrs, nego „obasjani uskrsnim svjetlom želimo živjeti sve dane svoga života. Svjesni kako u našemu životu postoji tama, neistina, laži i zlo, molimo danas Uskrsloga da svojom milošću sve to odstrani iz našega života kako bismo mogli živjeti kao Njegovi učenici i djeca svjetla.“ Propovijed biskupa Palića, izrečenu tijekom ove svete mise, donosimo u cijelosti:

„Draga braćo i sestre u Kristu, poštovani vjernici okupljeni u našoj mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve! Danas se cijela Crkva širom svijeta raduje i kliče iz sveg glasa. Slavimo Uskrs, najveću svetkovinu naše kršćanske vjere, dan kada je Gospodin Isus Krist zauvijek pobijedio smrt. Radost ovog uskrsnog jutra briše svaku suzu i raspršuje svaku tamu koja pritišće naša srca i naše živote. Ona prodire ondje gdje se čovjekova riječ zaustavlja i ondje gdje se čini da je sve rečeno, a ostaje samo tišina groba.

U današnjem Evanđelju po Ivanu slušamo kako Marija Magdalena dolazi na grob rano ujutro, dok je još bio mrak. Taj mrak o kojemu evanđelist govori nije samo rano doba dana. To je i slika stanja svakog ljudskog srca koje je izgubilo nadu, srca koje je pritisnuto tugom Velikoga petka. Marija Magdalena dolazi iskazati posljednju počast mrtvom tijelu svoga Učitelja, ali pronalazi otkotrljan kamen i u panici i strahu ona trči Šimunu Petru i drugom učeniku kojega je Isus ljubio. Donosi vijest o praznom grobu i pritom još uvijek misli onako kako čovjek u tami misli: da je netko ukrao Gospodinovo tijelo. Tada započinje ona čudesna trka dvojice apostola prema Isusovu grobu. Oni trče zajedno, a trče na različit način: jednome je korak brži i odluka hrabrija, a ovome drugome je srce osjetljivije na tihe znakove. Nije to samo potraga za tijelom i samo pitanje: „Gdje je Isus?“ To je u najdubljem smislu pitanje istine o tome kome pripada njihov život.

Mlađi učenik, Ivan, trči brže i stigne prvi, ali iz poštovanja prema Petru ne ulazi u grob. Ova pojedinost nije usputna, već ona govori o načinu na koji se u vjeri rađa pravi red: nije sve u brzini, nije sve u tome tko stiže prvi, nego u tome da čovjek poštuje i drugoga, pa i onda kada bi ga gorčina mogla natjerati da bude jači, da nadglasa drugoga ili ga preskoči. Kada Petar uđe, on vidi povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na Isusovoj glavi. Taj ubrus nije bio uz povoje, nego napose savijen na jednome mjestu. Kao da je sve bilo uređeno, kao da je kaos smrti na trenutak ostao bez svoje moći, kao da je u grobu zavladalo nešto sasvim drukčije od ljudskog postupka.

Crkveni oci su te uredno složene povoje tumačili kao dokaz istinitosti Kristova uskrsnuća. Jer, nitko tko u žurbi krade mrtvo tijelo, ne bi gubio vrijeme uredno slažući platno i povoje na odvojena mjesta. Ta urednost u praznom grobu znak je potpunog božanskog mira i pobjede nad kaosom smrti. U grobu gdje je čovjek očekivao raspad i zbrku, dočekuje ga red koji ne dolazi od smrtnika. I tu započinje vjera.

Nakon Petra u grob ulazi i onaj drugi učenik koji je prvi stigao. Evanđelje nam daje jednu od najljepših i najvažnijih rečenica naše vjere: „Vidje i povjerova“. Što je taj učenik vidio? – Vidio je prazninu, prazan grob, ali prazninu koja je govorila o najvećoj punini. Vidio je odsutnost smrti, ali nije vidio samo nestanak. Vjerovao je u trajnu prisutnost Života. I to je srž Uskrsa: Krist nije tek izmakao smrti kao netko tko je pobjegao u stranu. On je pobijedio smrt iznutra, razbio njezinu logiku, i pokazao da Život nije samo nešto što se nastavlja, nego Osoba koja je prisutna. Katekizam Katoličke crkve jasno uči da uskrsnuće Isusovo ostaje u srcu otajstva vjere. Bez uskrsnuća Isus bi bio samo još jedan veliki učitelj koji je tragično završio svoj život.

Ali prazan grob mijenja sve: on je temelj na kojemu počiva čitavo kršćanstvo i naša nada u vječnost. Ne bismo mogli vjerovati bez toga temelja. Ne bismo mogli ispovijedati Krista kao Gospodina bez toga svjedočanstva. Zato u prvom čitanju iz Djela apostolskih slušamo kako Šimun Petar hrabro i bez straha propovijeda u Kornelijevoj kući. Onaj isti Petar koji je zatajio Isusa, sada stoji uspravno i ispunjen Duhom Svetim svjedoči istinu. Petar posebno ističe jedan detalj, a to je da su oni s njime jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. Ta zajednička blagovanja s uskrslim Kristom nisu samo povijesna činjenica koja se prepričavala. To je stvarnost koja i nas danas pita: Gdje je Krist u našem životu? Jesmo li mi samo promatrači prošlosti ili su i nama darovane oči vjere da prepoznamo Gospodina u lomljenju kruha, u služenju, u zajedništvu, u sakramentima? To zajedničko blagovanje s uskrslim Kristom zaista se ostvaruje u našem vremenu. To je stvarnost koju mi danas živimo u svakoj svetoj misi, a posebno ovdje u našoj katedrali. Ovdje, na ovom oltaru mi se hranimo Njegovim uskrslim Tijelom i pijemo Njegovu Krv. Ovdje mi postajemo dionici toga istog stola koji je Gospodin dijelio sa svojim apostolima nakon uskrsnuća. Tu se ne radi samo o uspomeni ili o sjećanju, nego o stvarnom susretu i stvarnoj prisutnosti. I dok god Crkva slavi Euharistiju, dok god vjernici prilaze Gospodinu, prazan grob i dalje govori i nastavlja rađati vjeru.

Draga braćo i sestre, i meni je dužnost ponoviti one Petrove riječi: „Mi smo svjedoci...“ Mi nismo samo promatrači nekog prošlog drevnog događaja, niti smo samo ljudi koji su čuli lijepu priču. Svi mi koji smo kršteni u Kristovo ime, pozvani smo biti živi svjedoci Njegova uskrsnuća u današnjem svijetu. Krštenje nije samo „biti upisan“ u maticu krštenih, nego biti poslan: poslan svjedočiti da smrt nema posljednju riječ, poslan naviještati da ljubav nije poražena i pokazivati da se tama ne mora nastaniti u srcu zauvijek. Naše društvo danas često nalikuje onomu ranom jutarnjem mraku u kojemu je Marija Magdalena koračala prema grobu. Mnogi ljudi u svijetu i oko nas žìve pritisnuti strahovima, neizvjesnošću, bolestima i raznim životnim križevima. Ne smijemo prešutjeti ni progone svoje braće i sestara u Sjevernoj Koreji, Somaliji. Sudanu, Siriji, Nigeriji, Pakistanu, Iranu, Alžiru, Maroku, Tunisu. U tim zemljama crkve su napadane, kršćani pretučeni, uhićeni i osuđeni na zatvorske kazne. I često čovjek osjeti kako ga nešto uvlači u malodušnost. Svijet u kojemu živimo nudi mnoga lažna svjetla i nagle utjehe koje ne mogu liječiti dubinu ranjene duše. I kada ta svjetla izgore, čovjek ostaje u još većoj tami.

Ali mi kršćani nosimo u sebi svjetlo koje nikada ne može ugasnuti – svjetlo Uskrsloga Krista. To svjetlo nije samo emocija, nego vjera koja postaje život. To je svjetlo koje se može prenijeti: riječju, djelom, strpljenjem, opraštanjem, vjernošću. Zato nas apostol Pavao potiče da za onim gore težimo, a ne za zemaljskim. Tražiti ono što je gore ne znači pobjeći od svijeta i zanemariti svoje zemaljske obveze. Ne znači da treba prestati raditi, prestati voljeti, prestati odgajati djecu, prestati brinuti se za obitelj. Naprotiv, to znači da trebamo sve svoje zemaljske obveze prožeti nebeskom nadom, a tada naš svakodnevni trud, i odgajanje djece, i pošten rad, ustrajnost u molitvi, briga za bližnje postaju sveti kada se čine u svjetlu Uskrsa. Stoga vas danas, na ovu najveću svetkovinu naše vjere, pozivam da obnovite tu nadu u svojim srcima i u svojim obiteljima. Ne dopustite da vas malodušnost ili cinizam ovoga svijeta uvjere da je zlo jače od dobra. Ne dopustite da vas umor uvjeri kako više nema smisla boriti se za istinu, pravednost i mir. Sjetite se da Bog može otkotrljati svaki kamen tuge i beznađa koji zatvara vaše srce. On može donijeti život tamo gdje mi ponekad vidimo samo kraj i propast. Kao vjernici pozvani smo biti donositelji te uskrsne radosti jedni drugima. Jer Krist je uskrsnuo i živ je! On je s nama u sve dane do svršetka svijeta. Onaj mir koji je Uskrsli Krist dao svojim prestrašenim učenicima neka ispuni danas svako srce u ovoj katedrali. Neka Njegova pobjednička milost blagoslovi svaku obitelj u našem gradu i u cijeloj našoj Biskupiji. Amen.“

Na koncu svete mise biskup je nazočnim vjernicima i njihovim obiteljima čestitao Uskrs, pozdravio nositelje društveno-političke vlasti u ovome gradu, Županiji i Federaciji. Pozvao je vjernike neka mole za predstavnike svoga naroda, one u čije su ruke stavili svoju sudbinu, kako to Crkva običava moliti na Veliki petak. Župnik don Josip je čestitao Uskrs biskupu, njegovim suradnicima i župljanima, a osobito starima i bolesnima koji nisu mogli biti dionici ovoga slavlja.

(kta)