|
Tridentski je sabor u
povijesti Crkve bio jedan od najvećih sabora. To danas s ozbiljnim i
objektivnim povjesničarima možemo mirne duše reći. Naša se tvrdnja temelji
na učincima i plodovima koji su iz toga sabora proizašli. Crkva je od
njega praktički živjela puna 4 stoljeća. Uspjehu Tridentskog sabora nemalo
su pridonijeli pape koji su nakon njega bili na kormilu Crkve i koji su ga
energično u djelo provodili. Takav je bio i papa Pio V., čiji blagdan
danas slavimo.
Michele Ghislieri bio je sin siromašnih roditelja, a rodio se 17. siječnja
1504. u piemontskom gradiću Bosco, biskupije Tortona, u milanskoj
vojvodini. Kad mu je bilo tek 14 godina, stupio je u dominikance da i sam
svojim svetim životom i radom nastavi slavnu tradiciju reda, osobito
njegovih velikih svetaca. Teološke je nauke završio u Bologni, u blizini
groba sv. Dominika, a godine 1528. zaređen je za svećenika. Kako je bio
veoma pobožan i revan redovnik, poglavari su mu povjeravali važne službe u
redu. Tako je više godina bio lektor teologije, pa onda učitelj novaka u
Padovi te prior u Vigevanu i Albi. Napokon je postao i lombardski
provincijal. Za vrijeme svoga provincijalata vršio je službu inkvizitora u
biskupijama Como i Bergamo, koje su graničile s područjima u kojima su
bili protestanti. O. Mihajlo je budno bdio da se ne bi koji novotarski
nauk uvukao i u Italiju. Na svojim je putovanjima nerijetko doživio doček
s kamenicama u ruci. Poznat po svojoj odlučnosti bio je pozvan u Rim da
bude suradnik velikog inkvizitora kardinala Gianpietra Carafe, koji je u
odnosu prema krivovjercima bio još radikalniji. Kad je taj godine 1556.
postao papa, imenovao je oca Mihajla najprije biskupom u Nepi-Sutri, a
malo kasnije i kardinalom. I tako sin malih ljudi iz Bosca ude u crkvene
vrhove. No još nije bila dokončana njegova karijera. On je 7. siječnja
1566. bio izabran za papu, uzevši ime Pio V.
U tome svetom Papi došao je na papinsko prijestolje pravi svetac koji se
bitno razlikovao od papa renesanse. On je i kao papa provodio strog i
jednostavan život redovnika dominikanca, kojemu je svjetski sjaj i raskoš
bio posve tud: Sličnu strogost, tražio je i od svojih suradnika, pa i od
cijele Crkve. Iza njegove vanjske strogosti krilo se ipak srce kojemu je
bilo mnogo stalo do spasa i duhovnog dobra svih ljudi. Na početku svoje
vladavine izjavio je: "S Božjom pomoći nadam se tako vladati da će kod
moje smrti biti veća žalost od ove kod moga izbora za papu."
Papa je želio biti reformator, a znao je da svaka zdrava reforma mora
početi od svoje kuće, pa je zato počeo s reformom papinskoga dvora, rimske
kurije i biskupije. Svoj je dvor pojednostavio i sjaj sveo na najmanju
mjeru. Za svoje suradnike pozvao je u kardinalski zbor vrijedne ljude.
Borio se protiv simonije, koja je sve do njega cvala i na papinskome
dvoru. Odmah je osnovao kardinalsku komisiju za obnovu rimskoga klera. Iz
Rima je vrlo oštrim mjerama htio ukloniti sve poroke, iako one nisu bile
baš najsretnije i najprikladnije sredstvo.
Nadalje, Papa se sav dao na provođenje u djelo tridentskih odluka. Od
biskupa je odlučno tražio da stoluju u svojoj biskupiji, da sazivaju i
održavaju biskupijske sinode, da obavljaju vizitacije svojih biskupija, da
bdiju nad klerom i pukom, da proniču katehizaciju i pouku u vjeri. Mnogo
je držao i do sjemeništa, u kojima su se po naredbi Sabora imali temeljito
odgajati budući svećenici. Bdio je brižno nad obdržavanjem svećeničkog
celibata i zakona klauzure po samostanima.
Da bi župnicima olakšao pouku u vjeri, izdao je godine 1566. Rimski
katekizam na latinskom, koji je onda bio prevođen na žive jezike te služio
kao priručnik kateheze. Priredio je i izdao novi časoslov i misal, koji je
ostao u upotrebi sve do reforme II. vatikanskog sabora. Uniformirao je
liturgiju te dokinuo sve obrede koji nisu bili stariji od 200 godina.
Brižno je također pazio da se protestantski nauk ne bi infiltrirao u
katoličke zemlje, a osobito u Italiju. Tu je bio strog i neumoljiv.
Smatrao je u savjesti da mu je to najstroža dužnost i zato je tako
energično bdio nad pravovjerjem.
Sve Papino djelovanje bilo je duboko prožeto duhom vjere. Pred Bogom se
osjećao i malenim i kao onaj koji će Njemu polagati račun. Stoga mu je
politika i sve svjetovno bilo strano. Prema njegovu mišljenju Crkvi nisu
potrebne nikakve utvrde, nikakvi topovi, nikakva vojska. Njezino je oružje
molitva, post, suze i Biblija. Smatrao je svojom dužnošću i da bdije nad
kršćanskim vladarima, stoga se nije susprezao da englesku kraljicu
Elizabetu udari prokletstvom. Organizirao je i križarsku vojnu protiv
Turaka, u kojoj su uz Papine čete sudjelovale Venecija, Španjolska i neke
druge državice. Godine 1571. kršćanska je vojska kod Lepanta pobijedila
tursku silu. U zahvalu za tu veliku pobjedu Papa je za 7. listopada uveo
blagdan Naše Gospe od pobjede., a u Lauretanske litanije uveo je zaziv
"Pomoćnica kršćana". Grgur XIIL, njegov neposredni nasljednik, promijenio
je naslov blagdana 7. listopada u blagdan Krunice, koji se kao takav i
danas slavi.
Pio V. proglasio je Tomu Akvinca naučiteljem Crkve te odredio da njegova
Summa theologica mora biti udžbenik za sva katolička sveučilišta. Papa je
umro 1. svibnja 1572., a žalost je za njim bila sveopća, pa se tako
ispunilo njegovo proročanstvo. Klement X. proglasio ga je blaženim, a
Klement XI. svetim. Od svih papa novoga vijeka on se uz Pija X. jedini
slavi kao svetac. Barem zasada. Tijelo mu počiva u jednoj pokrajnoj kapeli
u bazilici Svete Marije Velike.
Veliki poznavalac povijesti papa Ludwig von Pastor piše o svetom Piju V.
ovo: "Rijetko je kod jednog pape knez pred svećenikom pošao u drugi plan
tako kao u ovom sinu sv. Dominika. Njemu je na srcu ležala samo jedna
stvar: spasenje duša. U službu te misije stavio je svu svoju djelatnost i
prema njezinim zahtjevima računao je vrijednost svake ustanove i akcije."
Eto takav je bio taj neobični Papa. Njega se može shvatiti i mjeriti
jedino svetačkim mjerilima. Druga ne dolaze u obzir, jer je Pio V. bio
naprosto samo svetac.
|
