U svetištu se nalazi pet vitraja visokih 5,75 m, a širokih 1,33 metra, izrađenih prema Vancaševu nacrtu kod firme Tiroler Glasmalerei Anstalt u Innsbrucku. U srednjem prozoru prikazan je razapeti Krist u času kad se Longin sprema da mu probode Srce. Pod križem s desne strane kleči Marija Magdalena, dok je s lijeve Majka Marija, sklopljenih ruku i pobožno podignutih očiju, a uz nju je sv. Ivan. Ovaj prozor darovao je dr. Milan Amruš.

U prozoru lijevo do njega na prijestolju sjedi Isus, a pred njim kleči Bošnjak. S lijeve strane Isusa njegova je majka koja ga gleda, a sama pokazuje na svoje Srce. S desne strane stoji anđeo. U donjem polju ispod malih arkada prikazan je sv. Josip s Djetetom. Ovaj prozor darovao je Stadler.

U zapadnom prozoru prikazana je sv. Margareta Alacoque kako čita knjigu, a prilazi joj Isus i pokazuje svoje Srce. Iznenađena svetica ispustila je knjigu iz ruku, pa pružila prema Isusu. Tu su i dva anđela: jedan drži u ruci križ, a drugi kalež. U donjem dijelu prozora su u dva polja likovi sv. Leona pape i sv. Pavla, a između njih je grb obitelji Sapieha iz Lavova. Ovaj prozor darovali su Leon i Pavao Sapieha, poljski knezovi.

U prozoru desno od srednjeg, u glavnom polju nalazi se scena Posljednje večere, s Isusom i tri apostola. Sv. Ivan se naslonio na Gospodina, a do njega je sv. Jakov; dok je lijevo uz Isusa sv. Petar. U donjem polju, ispod male arkade je sv. Ana. Taj prozor darovali su Ivan i Albert Schmarda.

U istočnom prozoru prikazano je kako se Isus ukazuje Julijani iz Lutticha da joj saopći svoje zelje o štovanju Presvetog Oltarskog sakramenta. U donjem je polju lik sv. Ladislava i sv. Romana, a između njih grb obitelji Sanguszko. Darovao ga je poljski knez Roman Sanguszko.

Prozori u zapadnoj sporednoj lađi izvedeni su u bečkoj filijali Innsbruške tvornice vitraja. U svakom se traveju nalaze po dva takva prozora, svaki veličine 3,20 x 1,04 metra. Ornamentika im je jednostavna: u gornjem dijelu svakog od njih nalazi se po jedan medaljon. U prvom prozoru do oltara Bezgrešnog Začeća prikazani su sv. Ivan Krstitelj i sv. Ilija, što je dar sarajevskih katolika. U drugom su sv. Petar i Pavao, a darovao ga je Vrhbosanski kaptol. U trećem prozoru su sv. Toma i Ivan apostol; to je poklon obitelji dr. Bertholda Krasa. U četvrtom, onom do tornja, prikazan je sv. Matej i Bartol. To je dar sarajevskog industrijalca Augusta Brauna.

U prvom prozoru istočne lađe, do oltara Svete Braće, nalazi se sv. Franjo As. i sv. Juraj dar katolika grada Mostara. U drugom su sv. Andrija i Jakov, što je dar suradnika nadbiskupa Stadlera. U trećem stoje sv. Filip i Jakov. To je dar obitelji Brlić iz Slavonskog Broda. U četvrtom su sv. Šimun i Tadej. Taj su prozor darovala braca baruni Sedelnitzky.

Vitraji velike rozete na pročelju, promjera blizu 5 metara, ukrašeni su samo vegetabilnim ornamentom. Srednje njeno polje razvedeno je u osam režnjeva sasvim svijetle boje, dok je osam polukrugova bliže rubu naizmjenično plave i crvene boje. Nacrte za oltare i propovjedaonicu izradio je Vancaš.

Glavni oltar izveden je od mramora Grisignano, a isporučila u gruboj izradi tršćanska firma Scalpelini. Raščlanjen je u sedam niša tako da je srednja nešto malo viša od ostalih, i nema prezide, pa se u nju mogu stavljati predmeti za javno promatranje i adoriranje. Njoj se prilazi stepenicama koje se nalaze iza oltara. U niši lijevo od nje kip je sv. Josipa, do njega sv. Franje As., a na uglu kip anđela. Desno od srednje niše stoji kip sv. Mihovila, a do njega sv. Ilije, pa na uglu i opet kip anđela. Iznad srednjeg otvora nalazi se na povisokom postolju kip Srca Isusova, rad Franza Erlera iz Beča. Izveden je iz bijele kamene mase. Ostale je kipove modelirao Dragan Morak u Zagrebu, a klesariju izveo Ivan Novotny. Menza oltara je iz Santa-Croce mramora. Ona počiva na četiri stupica od crvenog tirolskog mramora. U stražnji podnožak menze uložene su ploče od svjetlocrvenkastog mramora, što je sve načinjeno u Beču. Pozlate nekih dijelova izveli su Voltolini i Betizza. Oltar su uglavnom darovali građani Zagreba, ali i mnogi drugi vjernici iz Hrvatske.

U zapadnoj (lijevoj) sporednoj lađi oltar je Bezgrešnog Začeća BDM, izveden od kamena Grisignano. Menza počiva na dva stupica od ljubičastog serpentina, izrađena u Beču. Kip Bogorodice je djelo kipara Dragana Moraka. Oltar je darovao car Franjo Josip I. U vijencu uvrh predele uklesan je natpis: FRANCISCUS JOSEPHUS I IMP. ET REX CATHOLICIS BOSNIAE MDCCCLXXXVI.

U istočnoj sporednoj lađi oltar je svete brace Ćirila i Metoda, koji je također izveden od kamena Grisignano. Kipove je modelirao Morale, a u kamenu ih je izveo Novotny. Ovaj oltar su darovali vjernici iz Češke, a na inicijativu tadašnjeg stupskog župnika Franje Venhude.

U trećem traveju zapadne sporedne lađe, idući od ulaza, smještena je propovjedaonica pravi klasični ambon. Na nju se uzlazi iz zapadne sporedne lađe duplim stepenicama do postolja sa kojega se uskim prolazom ispod visokog kamenog baldahina prilazi na tribunu. Tornjić baldahina, ukrašen gotičkim fijalama, doseže gotovo do vrha luka između lađa. Propovjedaonica je heksagonalna s time što je na šestoj strani otvor za prilaz. Počiva na masivnom i bogato profiliranom postolju. Svaka od pet ploča ograde nosi po jedan reljef s poprsjem: na srednjoj je prikazan Isus kao učitelj, a sa svake su strane po dva evanđelista. Reljefe je modelirao bečki kipar Franz Erler, a u kamenu klesao, također i svu ornamentiku, Ivan Novotny.

U drugom traveju zapadne lađe, gledano od ulaza, nalazi se uz zid ispod prozora Raspelo s Marijom i Ivanom. Izrađeno je a bijelom mramoru s jedva primjetnom sivkastom nervaturom. Podnožje mu je oblikovano kao klecalo. To je solidan umjetnički rad nekog vještog kipara renesansnog ugođaja iz osamdesetih godina XIX. stoljeća. Podsjeća na opus Ivana Rendića, ali nije nigdje izričito zabilježeno da bi to upravo bio ovaj umjetnik, koji je inače radio i za đakovačku katedralu. Križ su darovali školski drugovi nadbiskupa Stadlera.

Prislonjena uz zid zapadnog tornja nalazi se nadgrobna ploča nadbiskupa Stadlera, izvedena od bijelog mramora. Rad je skulptora Marina Studina (1895-1960). Nadbiskup je prikazan en face u nadnaravnoj veličini točno prema njegovom velikom portretu u salonu Nadbiskupije. Zaogrnut je cappa magnom i s humeralom od hermelina; desnu ruku podigao je na blagoslov, a lijevom pridržava pektoral. U jednostavni i ravni okvir povelike ploče (230 x 100 cm) uklesan je natpis:

HONORI ET MEMORIAE Dris IOSEPHI STADLER ARCHIEPISCOPI ET METROPOLITAE VRHBOSNENSIS PRIMI CUIUS NOMEN PER­RENIUS QUAM MONUMENTUM.

U podnožju je zapisano:

ILLE ERAT LUCERNA ARDENS ET LUCENS, kao i potpis umjetnika: M. STUDIN 1932. Natpis u svom jednom dijelu očito parafrazira poznati stih rimskog pjesnika Horacija »Exegi monumentum aere perrenius . . . « Figura je prikazana statično, gotovo simetrično, izuzev ruku. Nabori lica duboko su usječeni i odaju vjernu sliku pokojnika. Reljef je prvorazredan rad ovog značajnog umjetnika između dva rata.

Ispred ploče nalazi se u podu grobnica u koju je položen Nadbiskup 1918. godine, a u novije doba tu je položen i drugi njegov nasljednik, nadbiskup Marko Alaupović.

Na dovratniku uz zapadni toranj postavljena je ploča na uspomenu 50-godišnjice postojanja Vrhbosanske nadbiskupije i obnove Katedrale. Na dva pozlaćena reljefa, rad medaljera Ive Kerdića (1881-1953), prikazana je na lijevoj pločici Katedrala, a na desnoj portreti Stadlera i Šarića, oba s pogledom ulijevo. Posvetni natpis ispod medaljona nije datiran, no budući da se u njemu spominje pedesetgodišnji jubilej Nadbiskupije, za pretpostaviti je da je ploča postavljena 1932. godine.

Izrada fresaka bila je, vjerojatno već 1886. godine, ugovorena s Alexandrom Maximilijanom Seitzom (1811-1888). On je zbog toga došao nakratko u Sarajevo da bi se upoznao s prilikama o mjestu i položaju slika, te osvjetljenju prostora. Kada se povratio u Rim, obavijestio je nadbiskupa da pobolijeva, ali da ipak radi na kartonima; on je zapravo samo precrtao dva kartona iz đakovačke katedrale.

Stadler je prilikom jednog hodočašća u Rim 1887. godine posjetio bolesnog Seitza koji ga je dočekao ležeći, obučen a bosansko narodno odijelo i sa fesom na glavi. Rekao je nadbiskupu da su nacrti gotovi, ali da ih je jedva uradio. Preporučio je da se izvedba fresaka povjeri njegovu sinu Lodovicu (1844-1908), uvjeravajući ga da će on možda i bolje izvesti taj posao. Lodovico je tada dovršavao oslikavanje Loggija u Vatikanu, pa se mogao posvetiti sarajevskoj katedrali. Ne zna se što se u međuvremenu dogodilo, ali slike na zidu ipak nije izradio on, nego njegov pomoćnik Alberto de Rohden. Možda je tomu izostanku bila kriva očeva smrt 15. travnja 1888. i stupanje u službu nadzornika papinske zbirke slika, kasnije Vatikanske galerije umjetnina. To ga je, čini se, jače vezalo za Rim i nije mu dozvoljavalo duže odsustvovanje iz Vječnog Grada.

Što se autorstva slika tiče, tu postoji izvjesna nesuglasnost između onog što je u vezi s tim zabilježeno u literaturi. Prema Franji Venhudi, koji je sa Stadlerom bio prisutan kada je on isplatio Seitza za obavljeni rad, moglo bi se zaključiti da je sve kartone izradio na smrt bolesni stari slikar. Andrija Jagatic slično govori u »Spomenici« da je za sliku Uskrsnuća u desnoj lađi »nacrte izradio Rohdeh stariji, a izveo ju je njegov sin«. To je očita zabuna jer Rohden nije imao sina umjetnika; a pitanju je, dakle, Seitz stariji, za koga je Jagatić mislio da je autor svih kartona, no budući da je on u tome bio spriječen, kartone i slike Gospina Krunjenja, Uskrsnuća, Isusa a Getsemanu i Marije Magdalene izveo je Alberto de Rohden. Jagatićev je podatak, po svemu sudeći, netočanua svim svojim dijelovima.

Na zidu uz zapadni toranj prikazano je Krunjenje Gospino. Relativno uska i visoka slika podijeljena je u dvije zone: u gornjoj sjede na oblacima Otac i Sin, a između njih kleči Marija okrenuta ulijevo prema Sinu koji drži krunu povise njene glave. Uvrh luka je predstavljen Sv. Duh u obliku goluba raširenih krila. U donjoj zoni kleči na zemlji Bošnjak i Bosanka s djetetom, svi u narodnoj nošnji. Lijevo od Bošnjaka stoji sv. Franjo Asiški, a desno sv. Dominik. Krajolik u daljini prikazuje Sarajevo gledano sa Vratnika.

Uza zid istočnog tornja u desnoj lađi prikazano je Uskrsnuće. Pred otvorenim grobom lebdi na oblaku uskrsli Isus s očima uprtim u nebo, a desnicom uzdignutom na blagoslov, dok u lijevoj drži zastavu Pobjede. Na kamenu pokraj groba sjedi anđeo s ognjenim mačem u ruci, a u desnom kraju slike su dva prestrašena rimska vojnika u živom pokretu.

Vancaš je u jednom novinskom članku napisao i ovo: »... Alberto Rohden je povrh toga po vlastitim kartonima slikao Uskrsnuće Isusovo (i) Krunisanje Marije u pobočnim lađama, te dva chiaroscura u svetištu«. On je, možda, u pravu što se tiče ovih slika, ali za slike Crkvenih Otaca u tondima on netočno tvrdi da su bile naslikane »na mreži od žice, koja je obložena bila naslagom od sadre«, što nije istina one su bile izrađene na platnu, Vancaš se u vrijeme oslikavanja katedrale nije, možda, tako često navraćao na radilište, s obzirom da je bio zauzet na drugim objektima, ali on sasvim odrješito govori da je Rohden »po vlastitim kartonima slikao«, što mu se može vjerovati iako taj podatak bilježi četrdesetak godina kasnije. Stari Seitz tuži se 1887. godine nadbiskupu da mu je zbog bolesti bilo teško izvršiti zadatak crtanja kartona, ali da je to ipak uradio, za što je u Venhudinu prisustvu bio i nagrađen. Moguće je, ipak, da Venhuda nije bio sasvim u toku događaja, jer je to bila slučajnost što se on našao kod Seitzove postelje kada je izvršena isplata. Da li je on, uostalom, razumio jezik kojim su ona dvojica razgovarala. Prema tome ostaje otvoreno pitanje autorstva dviju slika u sporednim lađama koje se znatno razlikuju od Seitzova opusa. No, tih slika danas ionako više nema, a nema sumnje da je i Rohden bio vrstan majstor, jer mu inače ne bi bio povjeren posao. Stari Seitz je u doba nanošenja slika na zid bio već u grobu. Dvije velike slike u svetištu, Propovijed na gori i Mojsije prima Zakon, vjerna su kopija Seitzovih slika u Đakovu, pa tu sumnje u autorstvo nema. U luku zapadnog zida prikazan je, kako je upravo rečeno, Isusov govor na gori. Isus stoji u sredini scene, okrenut ulijevo s opruženim rukama. Ispred njega je narod, a iza leđa mu stoji apostol Ivan, pa do njega Petar i Jakob. Malo niže od njih kleči Andrija, sijede glave i sklopljenih ruku, te majka Marija i još jedan sveti starac. Neki je čovjek ničice pao na zemlju, a drugi, u daljini, donosi bolesnog sina da ga Isus iscijeli. Na sličan način, ali a obrnutom postavu, prikazan je ovaj isti prizor i u Đakovu.

Na istočnom je zidu naslikana scena kako Mojsije prima na Sinaju ploče Zakona. Podno brda u prednjem planu je Aaron, s još nekim čovjekom; lijevom je rukom prekrio lice, a desnom se oslanja na zemlju. Desno u daljini nazire se logor Izraelaca u pustinji, i to u času kada se klanjaju zlatnom teletu.

U lukovima supraporta (luneta) na sakristiji i riznici bila su izvedena dva motiva u tehnici chiaroscuro: iznad vrata sakristije prikazan je Isus u Getsemanu i ruka koja mu pruža kalež, a podalja leže usnuli apostoli. Nad suprotnim vratima vidi se Marija Magdalena kao isposnica u pećini, a lijevo su od nje simboli pustinjaštva: lubanja i križ. Današnja je kopija Ante Martinovića izvedena kao višebojna slika.

Slike chiaroscuro u Đakovu rađene su po kartonima Friedricha Overbecka. Te su slike bile gotovo ljepše od velikih freski, pa je Seitz odlučio da tu tehniku još jednom ponovi i u Sarajevu.

Premda otac i sin Seitz nisu bili izvođači, ipak su oni bili neposredni inspiratori zidnog slikarstva u sarajevskoj katedrali. Obojica su sljedbenici nazarenaca, pogotovo Friedricha Overbecka (1789-1869) i Petera Corneliusa (1783-1867). Tako je Sarajevo imalo sreću da dobije vrijedne slike ove škole koja je dominirala u sakralnoj umjetnosti Srednje Europe tokom nekoliko decenija XIX. stoljeća. Umjetnost oba Seitza bila je sasvim određenog smjera što se osobito može pratiti na ostvarenjima u Đakovu. Na njihovim slikama ima predrafaelovskih ugođaja (Krštenje na Jordanu), ali i čisto rafaelovskih (Uzašašće Gospodinovo), pa michelangelovskih (Stvaranje Eve). Kartone za sarajevske slike izradio je, bar jednim dijelom, A. M. Seitz (Propovijed na gori, Mojsije prima Zakon) koji je, jednako kao i njegov učenik Alberto de Rohden, bio vise rafaelovsko-michelanđelovski raspoložen. Zato u Sarajevu nema slika iz Lodovicovog opusa, rađenih u maniru kao što je Krštenje na Jordanu u đakovačkoj katedrali.

Stari je Seitz u svojim slikama više pjesnik i idealist, naglašeniji pristalica klasične renesanse, za razliku od Lodovica koji je vrlo često sav u znaku quatrocenta.

Sudbina, međutim, nije bila naklonjena Seitz-Rohdenovim freskama; one su se do naših dana potpuno raspale. Zbog toga su prilikom restauracije katedrale 1988. godine na njihova mjesta postavljene kopije izrađene uljem na platnu. Uspješno izvedeni posao povjeren je slikaru Anti Martinoviću koji je metodom restauratora snimio na papiru svih šest slika u naravnoj veličini, vodeći računa da prema sačuvanim fotografijama vjerno reproducira prvobitni njihov izgled, a prema ostacima boja na zidu i slika u Đakovu rekonstruira njihov ton. Tako se danas u katedrali nalaze kopije izgubljenih slika, koje, koliko je to moguće, pružaju sliku starog ugođaja unutrašnjosti. Svakako je veliko pitanje, koliko bi se i nove freske na tim mjestima mogle sačuvati bez obzira na danas usavršeni tehnološki postupak nanošenjem izolacione podloge.

Sarajevo je, ipak, obogaćeno i originalnim djelima Lodovica Seitza: to su slike Crkvenih Otaca u otvorima nadzida glavne lađe. One su na žalost, jedva dostupne pogledu, budući da su postavljene previše visoko na zidu.

U osam okruglih otvora poviše lukova srednje lađe uloženi su tondi, okrugle slike u ulju na platnu, na kojima su prikazani Crkveni Naučitelji u maniru chiaroscuro. Promjer im iznosi oko 130 cm. Slike su maljane u Rimu, pa su kao gotova umjetnina dopremljene u Sarajevo i to montirane.

Na zapadnoj strani lađe prikazani su Oci Zapadne crkve: sv. Grgur, Ambrozije, Augustin i Jeronim postavljeni tako u redu idući od oltara prema izlazu. Na istočnom zidu nalaze se slike Otaca Istočne crkve: sv. Bazilije, Grgur Nazijanski, Atanazije i Ivan Zlatousti. Ove su slike najdragocjeniji slikarski inventar sarajevske katedrale. Donatori su im bili dr. Juraj Posilović, senjski biskup, Wilhelm vitez Sauerwald, viči činovnik Zemaljske vlade, Alexander Poninski poljski knez, Salom Salom, građanin Sarajeva, Pius barun Lazarini, okružni predstojnik i Pajo Miler, mitrovački opat.

O ovim slikama navode se u literaturi proturječni podaci. Andrija Jagatić tvrdi da su one naslikane na »zinčanim pločama«, a Josip Vancaš kaže da su izrađene »na mreži od žice, koja je obložena bila naslagom od sadre«. Ni jedno, ni drugo, međutim, ne odgovara istini, jer su slike, kako je prije rečeno, izvedene na debelom platnu.

Oslikavanje zidnih ploha ornamentima izveo je Splićanin Josip Voltolini (1838-1892), a pomagao mu je sugrađanin Ivan Betizza. Obojica su već i u Đakovu surađivala.

Voltolini je pohađao škole za ukrasno slikarstvo u Veneciji i Beču. Potom je radio zidne dekoracije u mnogim zgradama po Italiji i Dalmaciji, pa je oslikao i Kazalište u Splitu. U Beču je osobitu reputaciju stekao oslikavajući Rotundu na Prateru 1873. godine. Tu ga je zapazio Strossmayer, pa ga već slijedeće godine doveo u Đakovo, gdje je on radio punih osam godina do 1882. Šest godina kasnije došla je na red i sarajevska katedrala. Nije zabilježeno koji je on tehnološki postupak ovdje primjenjivao. Naime, jedan dio ploha obrađen je u nekoj solidnoj tehnici koja je i nakon stotinu godina zadržala svježinu, a to bi mogle biti uljane boje sa kojima je on radio i u Đakovu na nekim dijelovima arhitekture, tako na stupovima. Drugi dio obojenih ploha je, međutim, već nakon 50 godina potamnio. Kažu da je to radio »vodenim« bojama, vjerojatno običnim ličilačkim, načinjenim po svoj prilici na olovnoj osnovi, pa su te nakon nekoliko decenija uslijed kondenzacije vlage na zidovima oksidirale.

Voltolinijeva ornamentika može se većim dijelom svrstati u gotički manir. To osobito važi za one dijelove koji su bili izvedeni po uzoru na San Francesco u Asizu. Korektno je bilo dekoriranje zidova iznad pobočnih oltara. Iznimku, možda, čine bordure s akantima na kapitelima stupova i na trijumfalnom luku, što je bliže klasičnim motivima antike. Ljudi gotike nisu, naime, poznavali akant kao biljku i motiv.

Oslikavanje svetišta izvedeno je tako što je svod bio plave boje sa prosutim zlatnim zvijezdama. Rebra su ukrašavana bordurom od lišća i cvijeća sa ubačenim manjim zlatnim površinama. Lukovi oko prozora i polustupovi na obergadenu srednje lađe bojadisani su nizovima u dvije boje: zagasito crvenoj i žutoj. Slobodni prostori pored prozora bili su u gornjem dijelu ukrašeni motivom lišća, a u donjoj polovici naizmjeničnim nizovima žute i crvene boje koji se na pilastrima spuštaju sve do poda. Na plohama ispod prozora naslikani su »zastori«, tj. ornament koji oponaša dezenirane tkanine obješene o karičice.

Svodovi u glavnoj i sporednim lađama bili su obojeni u plavom tonu, pa omeđeni bordurama. Polja iznad lukova u obergadenu bila su plave osnove preko koje je bila razasuta vegetabilna ornamentika. Na kapitelima stupova tekao je niz akantovog lišća u zlatnoj boji, što se i do danas odlično sačuvalo jer je bilo nanesemo uljanom bojom. Zidovi u sporednim lađama tretirani su kao i oni a svetištu.

Voltolinijevo oslikavanje katedrale u Đakovu, a potom i u Sarajevu, izvedeno je po sugestijama Strossmayera, a inspirirano crkvom San Francesco u Asizu. Opći dojam ipak upućuje i na katedralu u Sieni osobito u pogledu vodoravnih nizova tamnih i svijetlih tonova, čega u Asizu nema.

Sve drvorezbarske radove izveo je Ivan Novotny po nacrtima Vancaša. Između lađe i svetišta stoji ograda od kovanog željeza, izvedena po nacrtu Vancaša kao poklon bečkog dvorskog bravara Antona Biro. Bila je prije prijenosa u Sarajevo izložena na Jubilarnoj obrtničkoj izložbi u Beču, pa je tu pobrala svestrane pohvale. Biro je isto tako izradio ogradu na stubištu propovjedaonice, kao i okove na vratima glavnim i onima na sakristiji. Predmete od pozlaćene bronze: svijećnjake, kandila pred oltarima i konzole za svijeće na zidovima, izradila je prema nacrtima Vancaša firma Hanusch & Dziedzinski u Beču. Sat na tornjevima isporucio je Josef Manhardt iz Münchena.

Vancaš je emporu za pjevače i orgulje postavio u glavnoj lađi između tornjeva. Taj prostor nije odviše velik; moglo bi se, naprotiv, reći da je i premalen. Čini se da sa njim nije želio ući previše u lađu, iako se time ne bi oduzelo prostora za narod. Da bi donekle popravio taj nedostatak, on je prostor naspram sviraoniku proširio dogradnjom malog erkera koji omogućava bolje kretanje pjevača, a tu je također osigurano i mjesto za dirigenta.

Ormar za orgulje rađen je prema njegovim nacrtima u stolarskoj radionici Mihalja Pregrada u Sarajevu, a reljefnu rezbariju izveo je Ivan Novotny. Sviraonik i svirale su djelo radionice »M. Heferera udova i sin« iz Zagreba. Orgulje su 1886. godine bile izložene u Budimpešti, gdje su svratile na sebe pažnju stručnjaka, pa su bile i nagrađene. To je, vjerojatno, bila najveća izrađevina ove radionice do toga doba. Sredstva za njihovu nabavku prikupila je supruga zemaljskog poglavara Ivana baruna Appela.

Organ je disponiran a stilu XIX. stoljeća i za prilike u Sarajevu. Fonička dispozicija odgovara klasicističkom tipu, kakav je bio tada uobičajen u južnim regijama Srednje Evrope. Težište je zvuka na prvom manualu i pedalu, dok je drugi manual namijenjen za pratnju, i ne može zadovoljiti samostalnu polifonu igru.

Orgulje imaju, dakle, dva manuala s 22 registra, 8 kolektivnih pedala, te stroj za crescendo i decrescendo. Veliki mijeh je montiran u posebnoj prostoriji zapadnog tornja; vučen je na kolo, a kroz zid spojen s instrumentom. Prilikom obnove orgulja 1989. godine taj dio je potpuno preinačen.

U tornjevima katedrale je 6 zvona, dobivenih kao dar slovenskog naroda. Za njihovu nabavku pobrinuo se ljubljanski knez biskup Pogačar, no budući da je on umro prije nego je ostvario svoju nakanu, obavezu je preuzeo nasljednik mu biskup Jakob Missia. Zvona su lijevana u radionici Samasse u Ljubljani, a karakteristika im je slijedeća:

B (Presveto Srce Isusovo) = 2.578 kg

G (Sv. Petar i Pavao) = 534 kg

D (Bl. Dj. Marija) = 1.225 kg

A (Sv. Ćiril i Metod) = 397 kg

F (Sv. Josip) = 850 kg

B (Sv. Ilija) = 318,5 kg

Zvona su dopremljena u Sarajevo i pred katedralom posvećena 20. srpnja 1887., pa nakon toga podignuta u tornjeve: veliko u zapadni, a sva ostala u istočni toranj. Njihovi glasovi tvore harmoniju B-dur, G-mol i D-mol.

Dne 23. srpnja navečer ona su prvi put zazvonila »na pokus«, dok su slijedećeg dana ranom zorom zabrujala u punoj snazi svoga zvuka. Ljudi su izlazili iz kuca da bi ih što bolje čuli jer je to za Sarajevo nakon pola milenija šutnje bio izvanredan događaj .

Nedugo zatim, 6. kolovoza, postavljen je prvi križ na zapadnom tornju. Bio je od kovana željeza, izrađen prema nacrtu Josipa Vancaša u kovačnici sarajevskog obrtnika A. Liesea. Kugla ispod križa bila je izvedena od bakrenog lima u radionici W. Jeana. Pozlatu križeva u Beču je izveo F. Wodwaska, za što su bila potrošena 24 dukata, a za pozlatu kugla majstoru Avdiji Hajdinoviću bilo je potrebno 12 dukata. Nešto kasnije podignut je križ i na istočni toranj. Potom su sa građevine skinute skele.

Zvona je progutao prvi svjetski rat, pa su dvadesetih godina nabavljena nova zvona u istoj radionici i sa istom težinom. Tom je zgodom papa Pio XI. darovao veliko zvono.

Sav drveni namještaj izradio je prema nacrtima Vancaša sarajevski stolar Mihalj Pregrad.