Prilikom priprema za proslavu 50-godišnjice obnove redovite crkvene uprave u Bosni i Hercegovini (1932) poduzeta je temeljita obnova katedrale. Tom prilikom skinut je crijep, pa položene azbestne pločice sive boje. Također su očišćeni vanjski zidovi lakim pritesavanjem površine kamena, a u unutrašnjosti su ponovno obojeni zidovi i djelomično očišćene freske. Iz izvještaja o tim zahvatima može se zaključiti da je zidno ornamentalno slikarstvo Voltolinija nakon pedesetak godina postojanja većinom znatno potamnilo. To je ponešto čudna činjenica ako se ima u vidu da je oslikavanje zidova 1888/89. godine izveo onaj isti čovjek koji je nekoliko godina ranije tako uspješno oslikao đakovačku katedralu.

Da li je na trajnost boje utjecala podloga o tome bi najmjerodavnije mišljenje mogao izreci sud stručnjak tehnolog. Najprije će biti da je uzrok tome građa zidova izvedenih od tvrdog kamena i ožbukanih jednostavnom smjesom maltera. Katedrala u Đakovu bila je sagrađena od opeka vezanih vapnom što mnogo znači za održavanje zidnog slikarstva. Takvi zidovi »dišu«, a to se za građevine od kamena kao što je sarajevska katedrala, ne može reći. Kondenzacija vlage na hladnim kamenim zidovima u prostoru koji nije bio zagrijavan, a možda i nedovoljno provjetravan, dovela je do oksidacije boja, koje su za pedesetak godina potpuno potamnjele. U izvještajima o radu Voltolinija i Betizze u sarajevskoj Katedrali spominje se rad »al fresco«, ali se prilikom obnove 1987. godine na takva mjesta nije naišlo izuzev, dakako, Seitz-Rohdenovih slika. Ne bi imalo osobitog opravdanja raditi poslove običnog soboslikarstva u tako skupoj tehnici.

Šest fresaka što ih je izveo Alberto de Rohden, u međuvremenu je potpuno uništeno; njihova podloga pretvorena je u prah. Nasuprot tome dijelovi Voltolinijeva oslikavanja odlično su se sačuvali, pa im ni loše prilike u prostoru nisu do danas naudile. Zabilježeno je također da je Kammerer »očistio i obnovio« Rohdenove freske, ali nije pobliže rečeno zašto se to moralo učiniti i u čemu se sastojao taj zahvat.

Uprava katedrale odlučila je 1932. godine da potamnjele ornamentalne slikarije Voltolinija zamijeni novim, u svjetlijem tonu. To se, možda, u prvi trenutak i postiglo, ali se dogodilo da su i Kammererove boje za 50 godina isto tako oksidirale. Krivica za to leži, dakle, u kemijskom sastavu boja, nepodobnom za zidove na koje su bili nanošeni. Dakako da je to oksidaciju pospješivala neadekvatna kvaliteta zida kao prva činjenica. Kammererovo »obnavljanje« Rohdenovih fresaka nije uspjelo, a nije isključeno da je ono još vise ubrzalo njihovo raspadanje. I njemu je bilo jasno da je za potamnjenje Voltolinijeva opusa bila kriva vlaga, ali je ta ista vlaga razorila i njegove boje.

Radove na obnovi slikarstva 1932. godine iscrpno je opisao Kammerer u »Spomenici«, pa neka je dopušteno slobodno prepričati njegove riječi: »Zelenkasti svod opasao se je pojasima na modrom temelju. Oni su postavljeni duž zidova, lukova i rebara. Rebra su namjerno samo malo ukrašena, a lukovi, naprotiv, obilato obojeni i pozlaćeni. Time se svod među lukovima jasno ističe. Katedrala je uopće sa svijetlim svodom postala na oko šira i veća, a i viša. To do sada nije bilo poradi spomenute potamnjelosti.

Obilato obojeni zidovi glavne lađe imaju pored modrozelenih boja još i svijetložutu osnovnu boju. Zidovi iznad lukova ukrašeni su likovima stiliziranih anđela raširenih krila, a ispod njih teče vrpca s tekstom iz Sv. Pisma. Dio zida pored lukova ukrašen je simbolima na žutoj osnovi, okruženim kolutima. Slikanje u glavnoj lađi bogato je protkano zlatom, što podsjeća na mozaik. Podlučja u pokrajnjim lađama oslikana su u modro-zeleno-zlatnom tonu. Profili su istaknuti što bojom, što zlatom. Svodovi pokrajnjih lađa oličeni su u bojama glavne lađe. Nisu jače islikani, da se tako prikazu višim. Zidovi su im obojeni svijetlo-žuto-zelenom bojom. Gornji njihov dio malo je oslikan da se tako što jače istaknu prozori, čije su udubine uokvirene žutom trakom. Kapiteli glavnih stupova obilato su islikani i pozlaćeni. Polustupovi na kojima počivaju rebra svodova razdijeljeni su vodoravno u modrom, zelenom i zlatnom tonu sa zelenim viticama na žutom temelju, da bi se i ovdje jasno istakla arhitektura. Slikanje prezbiterija provedeno je u skladu s glavnom lađom, ali sa još više punine, naročito svjetlucavom modrinom i pozlatom na svodu«.

Toliko je otprilike rekao Kammerer u svom izvještaju. Rečeno je već da je bojadisanje katedrale, koje je izvršila firma Christian Kammerer iz Stuttgarta doživjelo istu sudbinu kao i ranije Voltolinijevo. O tome, dakle, ne treba ništa ponavljati. Važnije je pitanje našeg današnjeg pogleda na Kammererovu umjetnost, umjesnost i nazore o načinu rada. Danas je jasno da njegovim malerajima nije u katedrali postignut osobit ugođaj. Voltolinijevo oslikavanje zidova davalo je unutrašnjosti katedrale izvjesnu toplinu koju tek možemo naslućivati gledajući danas katedralu u Đakovu. Njegove su šablone jednim dijelom preuzete iz Đakova, ali je poprilična razlika između jednog i drugog objekta: Đakovo je puno svjetla i drugog je »stila«. Akanti na kapitelima glavnih stupova u Sarajevu djeluju u ranogotičkom ambijentu ponešto otuđeno. Da li je, uostalom, u ranogotički prostor trebalo unijeti toliko šarenilo, toliku množinu boja, zlata i raznorodnih ornamenata da bi konkurirati vitrajima? Šarenilo je u Đakovu opravdano bezbojnim prozorima, dok u Sarajevu vitraji ne zahtijevaju neko dodatno šarenilo u već inače tamnom prostoru:

To, sto je Voltolini prenio u Sarajevo atmosferu Đakova, u boji i ornamentu, to je moguće opravdati ukusom vremena, dok se akcija Kammerera 1932. godine čini kao promašaj: već je ionako »hladni« gotički prostor obojen mrtvim, plavo-žuto-zelenim tonovima. Gori se izbor boja nije mogao zamisliti. Kammerer se hvali kako je pri tom izboru vodio računa o stilu građevine, međutim, anđeli pored tonda sa slikama Crkvenih Otaca izrađeni su u tipično beuronskoj maniri, nekoj vrsti religiozne secesije. Ukoliko bi se i prihvatio takav manir imajući u vidu vrijeme kada je po drugi put oslikavana katedrala, žuto-zeleni ton tih slika izrazito je loš izbor i za beuronce, tim više što su to plohe činile okvir toplim Seitzovim i Rohdenovim slikama.

Kammererovi maleraji bili su, osim toga, i toliko tehnički slabi da su se nakon pola stoljeća mogli brisati sa zida običnim pomagalima. Od pozlate koju Kammerer rado ističe, 1987. godine nije se više vidjelo ništa jer je oksidacijom sva bila pretvorena u sivu masu.

Geometrijska ornamentika bordura nije djelovala nimalo gotički, pa ni romanički; ona je nekim promatračima sličila na orijentalne motive. Prilikom obnove unutrašnjosti 1987. godine nije bilo opravdanja da se bar i najmanji dio Kammererovih slikarija, uz najbolju volju sačuva. Pokušaj, da se to učini u traveju iznad pjevališta nije uspio, budući da se u kontrastu sa uredno oličenim ostalim pplohama taj dio čini kao tamna špilja. Nije, dakle, bilo načina ni smisla da se bar u jednom dijelu prostora sačuva ličilački opus iz 1932. godine; to je učinjeno samo na dijelu Voltolinijeva opusa kao vrjednijeg relikta iz prošlih vremena.