|
 Dvije
ličnosti, nadbiskup Stadler (1843-1918) i arhitekt Vancaš (1859-1937),
zaslužne su za podizanje nove katedrale u Sarajevu; prvi kao poručitelj,
a drugi kao izvršilac. Među njima vladao je harmoničan odnos što je
inače dosta rijedak slučaj na velikim gradilištima. Razlog, možda, treba
tražiti u naravi ove dvojice, ali i u vremenu u kojem su živjeli.
Stadleru je, po svoj prilici lebdjela pred očima briga kako da iz
ničega, takoreći na »goloj ledini«, organizira Crkvu, pa se nije mogao
razmetati sa željama, a Vancaš je došao u Sarajevo kao mlad, ali vrlo
solidno školovan i po sebi talentiran arhitekt. On je Stadleru nudio
rješenja na koja ovaj nije imao što prigovoriti. Tek dovršena katedrala
u Đakovu (građena 1866-1882) bila je obojici u neku ruku veliki uzor na
kojemu su se okušavali mnogi majstori koji su poslije i sami prenosili u
Sarajevo svoja iskustva. Historicizam u graditeljstvu i skulpturi, a
nazarenstvo u slikarstvu, dosegli su osamdesetih godina XIX. stoljeća, u
doba podizanja sarajevske katedrale, svoje savršenstvo. Nije to više
bilo lutanja karakterističnih za prethodne decenije. Vancašov učitelj
Friedrich von Schmidt (1825-1891) dotjerao je umijeće gotike do zavidnog
zenita, a za Vancaša kažu da je bio jedan od najboljih njegovih učenika.
Tu se negdje krije tajna uspješno izvedenog posla u Sarajevu.
Nakon što je završio Visoku tehničku školu u Beču 1881. godine, Vancaš
se privremeno zaposlio kod Heinricha Ferstela, poznatog graditelj
Votivne crkve na Ringu, kao crtač planova za velike objekte u gotičkom
stilu. Oko istog vremena radio je i u ateljeu poduzetnika Fellnera i
Helmera u svojstvu crtača na projektima za neka kazališta, tako i za
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. U tom ateljeu Vancaš je bio
orijentiran na renesansni stil, što će mu kasnije osobito dobro doći u
Sarajevu, no njegovo srce bilo je na strani srednjovjekovnog
graditeljstva, barem u vrijeme boravka u Beču kada je stručno sazrijevao
u školi Schmidta i Ferstela. Čekajući na pravo zaposlenje Vancaš se u
listopadu 1882. upisuje na Arhitektonski odjel Akademije likovnih
umjetnosti gdje se kod Friedricha Schmidta posvetio studiju gotike.
Schmidt je na tom polju bio najpozvaniji autoritet.
Gradnja katedrale bila je u međuvremenu (1882) ponuđena Heinrichu
Ferstelu koji je predložio građevinu u romaničkom stilu. Taj projekt bio
je, međutim, prevelik, dakle i suviše skup za sarajevske prilike.
Ferstel je zgradu locirao na mjestu koje je u međuvremenu zaposjela
vojska da bi tu izgradila svoj oficirski kasino. Tako je ova ideja
propala. Slijedeće godine Kallay se obraca Friedrichu Schmidtu, koji mu
preporučuje mladog Vancaša. Njemu, dakle, nije bilo suđeno da dovrši
započetu specijalizaciju. Po Uskrsu 1883. određen mu je veliki zadatak:
izrada nacrta za katedralu u Sarajevu. Vancaš se u tom pogledu učinio
starom profesoru kao najpodesniji kandidat: bio je ne samo dobar učenik,
nego je potjecao iz južnih krajeva Monarhije, najbliže Sarajevu. Tako se
on sa preporukom Schmidta našao jednoga dana u kabinetu zajedničkog
ministra financija i ministra za Bosnu i Hercegovinu, koji ga je
prihvatio i odredio da se odmah zaputi u Sarajevo da bi se na licu
mjesta obavijestio o lokaciji, veličini i izgledu objekta. Usput mu je
naredio da se raspita i o građevinskom programu za palaču Zemaljske
vlade na Musalli, koju je također trebalo uskoro graditi.
Po dolasku u Sarajevo Vancaš je pregledao pogodna mjesta koja su još
mogla doći u obzir za podizanje Katedrale. On se tada prvo odlučio za
prostor na uglu tadašnje Ferhadije i Ćemaluše ulice, pa se sa tim
prijedlogom i povratio u Beč, no budući da to mjesto nije bilo
prihvaćeno u gradskoj upravi, on se u rujnu 1883. ponovno vraća u
Sarajevo, tada u pratnji samoga Kallaya koji konačno rješava i to
pitanje: izbor je pao na trg koji je uskoro potom nazvan Crkveni trg, a
danas je to trg Fra Grge Martića. Mjesto je inače prvobitno bilo
namijenjeno za Gradsku tržnicu. Suglasno prostoru i ambijentu Vancaš je
na svoju ruku načinio skicu, budući da je stari profesor u ljetu i ranoj
jeseni bio duže vremena teže bolestan.
Tako je načinjen nacrt koji je naknadno stavljen Schmidtu na uvid, a
ovaj ga je odobrio s iznimkom što je znatno snizio krovove na
tornjevima. »Primijetio je samo da jednoj stolnoj crkva ne pristaje
'gizdavi izgled' i savjetovao mi je da sve izvedem u kamenu tucancu,
pošto je jedna crkva određena za vječnost« - kako se to Vancaš sjećao u
svom članku u »Večernjoj pošti«.
Prvobitnim planom glavni portal trebao je biti uvučen među tornjeve, pa
je predvorje zajedno s pjevalištem produženo do polovice prvog traveja.
Ulazi u baptisterij i na kor bili su iz sporednih lađa. Pokraj zapadnog
tornja bio je predviđen sporedni ulaz, a propovjedaonica, mnogo manja od
današnje, bila je prislonjena uz treći stup. Svetište je bilo kraće, a
sakristija uža. Riznica nije prelazila širinu pobočne lađe. Taj projekt
imao je još jednu manu: bio ja previše stereotipan. On nije prelazio
okvire prosječnih građevina u južnom dijelu Srednje Europe. Čini se,
zato, da je Schmidt zahvatio u korekturi planova i mnogo više nego je
samo skraćivanje previsokih krovova na tornjevima.
Stadler se u toku gradnje morao snažno boriti da mu Zemaljska vlada
dozvoli produžetak svetišta pravdajući to svečanim obredima za koje je
potreban veći prostor od onoga što je u prvobitnom planu bio naznačen.
Kasnije je i izgradnja grobnice za nadbiskupe bila isto tako predmet
natezanja sa Gradbenim uredom Zemaljske vlade, jer Vancaš nije u svom
planu predvidio i taj detalj.
Tokom zime 1883/84. načinjeni su u novoformiranom ateljeu Josipa pl.
Vancaša svi izvedbeni nacrti. Vancaš je postao samostalan poduzetnik.
Katedrala je zamišljena kao građevina s prostorom za 1200 ljudi i vrlo
jednostavnog vanjskog izgleda, »od golog kamena« - kako se Vancaš i sam
na jednom mjestu izrazio. Na temelju tih planova bio je raspisan
natječaj za gradnju, na kojemu se kao najbolji ponuđač javio bečki
poduzetnik Karl baron Schwarz.
Tako se Vancaš vezao za Sarajevo, pa se tu i definitivno nastanio 10.
ožujka 1884. godine.
|