Meditacija

Bog i Ja

Iako stari čovjek još uvijek potajno živi u meni; svaki put mi se iznova daje prilika da u meni oživi i zaživi ponovni obris nepovredivog dostojanstva, kojeg sam primio od Boga; preko Kristova posredništva na zemlji, u otvorenosti i djelovanju Duha Svetoga.

U jednoj takvoj beskrajnoj i bezgraničnoj darovitosti, mogu biti kao i svaki čovjek, svjedokom, da sve ono što je izvan Boga i njegove volje, je uzaludno, osamljeno i velika nepoznanica.

Ono, što se trenutačno u meni događa, dinamika je božanskoga s ljudskim, gdje me, ako potpuno uzljubim Oca, nikada neće ostaviti sama i nedorečena. Što više, daje mi se predokus onoga, što će jednom za mene postati punina u Bogu.

Ovako shvaćena radost, koja me, dok promišljam s Njim ispunja, istovremeno i pogađa cijelo moje biće i čini ga novim.

U spoznaji da sam prihvaćen od Boga, u mene se snažno urezuje lik Osobe koja me od svih, prva prihvatila i ljubila.

I još uvijek me ljubi. Bog od mene ne traži ništa previše.

Ustvari, On ni ne traži ništa od mene, već me poziva da pronađem svoj smisao života i sreću kojoj je on pravi izvor. Poziva me bez prisile, da postanem sličan njemu; želi me učiniti takvim, koji će drugima donositi svoju radost i sam u tome biti radostan i sretan.

Ja trebam Boga.

I dokle ga god svaki put iznova budem tražio, On će mi odgovoriti Ljubavlju i učiniti me sretnim.

A da bih se to moglo ostvariti, Bog treba mene.

meditacija preuzeta sa www.katolici.org /Stjepan Šumanovac

Pustinja

Život - moja dnevna pustinja, kojom prolazim. Svakodnevno nova, svakodnevno teška, svakodnevno donosi povrede i radosti i iskušenja. Moja pustinja sa oazama, ponekad sa puno zelenila ali i suše, nepodnošljive vrućine i bez vode. Pustinja - moj život, moje pješačenje snagom Duha ali i bez Njega. Napasti - Kruh i igre - moć i nemoć, pobjede i porazi, prepirke i vrijeme - prolaznost. Posežem za zvijezdama i osjećam nemoć vremena. Iskusih Njega i doživih u pustinji posižuć za zvijezdama. Izpružih ruku i prihvaćam Njegovu - idemo udvoje kroz pustinju tražeći oaze. U daljini je, naslućujujem; prolazim pustinjom padajući, ponekad plačući, a onda Njega hvaleći, - Prisutnog, a ipak Skrivenog. Ususret Njemu.

Pjevam

Moradoh se izreći u pjesmi

jer je bol tako zgusnuta

da jedino u pjesmu stane.

Pjevajući je
novi polet u srce ulazi

a Život koji se rađa
postaje lijep.
Pjevam,

ne da stvarnosti umaknem

već da bol definiram
nužnošću rasta.

Prihvaćanje donosi smisao

a suze životnost.
Pjevam,

jer bol mi jedino u pjesmu

stane.
Pjevam.

Božja poruka

Pripovijeda mi jedna mlađa osoba kako je, vozeći se automobilom kroz grad, zastala pred pješačkim prijelazom da propusti dvoje starčeka. Dvoje starčeka – tako je rekla. Istina, s obzirom na njezinu dob, lako je moguće da se ta odrednica odnosi na prošireniji krug ljudi, na mnoge od nas.
Pripovijeda mi da su se oni, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza. Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno; nasred pješačkog prijelaza zastali su i poljubili se.
Za moju pripovjedačicu to je bilo odviše.
- Tlak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je. – Nisam znala što bih učinila. I zašto sam uopće zastala pred pješačkim prijelazom?! Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče.
Pogledao sam ju i rekao:
- Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan krasan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?!
Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj:
- Bog ti je želio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila… Pokazao ti je kakav ti život želi…
U utrci sa svojim obvezama, utrci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života. Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom.
Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo dospjeli na dobar način podijeliti sa svojima. Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo.
Uistinu, dan u kojemu nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan. Dan u kojemu se nismo potrudili čuti, u kojemu smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojemu im nismo dopustili da dođu do riječi, prevaren je dan. Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar. Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svoga života. Za ljubav. Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je nadohvat ruke, nadohvat duše, ostat će nam nedostupna. I oskudijevat ćemo. I toliki, toliki će zbog toga oskudijevati.

meditacija preuzeta sa www.katolici.org /Stjepan Lice

Odvaljen kamen

Odvaljen je kamen s tvojih očiju.
Do tebe je da ugledaš svijet tebi darovan:
svijet prepun ljepote i sreće, svijet koje tvoje oči mogu i ukrasiti i oplemeniti.
A nad tobom uvijek bdije pogled pun ljubavi.

Odvaljen je kamen s tvojih ruku.
Do tebe je da se zauzmeš za svoje dane:
da se ne kloniš znoja, umora i iscrpljenosti, i da ne pitaš koliko ih se trudi uz tebe, jer nikada nisi sam.
Uz tebe netko povazdan rađa ovaj svijet.

Odvaljen je kamen s tvojega srca.
Do tebe je da mu dopustiš da bude otvoreno:
da se ljubav prelijeva preko njega, da ne pristane ni na kakve zapreke.
Jer sav je ovaj svijet srce koje te želi sačuvati.

Odvaljen je kamen s tvoje nade.
Do tebe je da skrbiš o njezinoj svježini:
da onima koji dolaze, djeci svojoj, ovaj svijet sačuvaš i predaš s povjerenjem da bezazlenost može biti jedra i nakon mnogih rana.
Jer svemu što postoji ljubav postojano dariva dah.

Odvaljen je kamen s tvojega hoda.
Do tebe je da ideš neumorno:
da ne dopustiš da tvoj korak išta smete i da ti svaki korak bude čovječan, da uvijek ideš u susret.
Na svim tvojim putovima netko raskriljenih ruku hiti k tebi.

Odvaljen je kamen s tvojih blizina.
Do tebe je da pristaneš živjeti zagrljen:
da se ne opireš nježnosti koja te proniče i krijepi i da s nježnošću pristupaš svakom biću.
Jer netko tko ne može bez tebe, nadohvat ti je ruku, nadohvat duše.

Odvaljen je kamen s tvoga vremena.
Do tebe je da se odlučiš za neizrecivo:
da vječnost ulijevaš u posudu svakoga dana, sućut u posudu svakoga susreta.
Jer postoji netko u kome živiš novim životom i sve što jesi prebiva u njegovu uskrsnuću.

meditacija preuzeta sa www.katolici.org /Stjepan Lice

I ti možeš doživjeti živoga Boga!

Ako živiš po nekoj tradiciji
i ako ti to u krsnom listu piše,
znaj da si u zabludi
jer Bog ima za tebe mnogo više!

Ako misliš da je dovoljno to što vjeruješ
i da običnom čovjeku više ne treba,
tada nisi u pravu
jer to nije mišljenje s neba.

Običan čovjek si samo,
ako po Božjoj riječi ne kreneš dalje,
ako se oglušiš na poziv Svetog Duha,
koj' ti sam Isus, sa neba šalje.

Ne možeš reći da ne znaš,
kada u Svetom Pismu piše
da se u Kristu moraš nanovo rodit'
i prestati griješiti više.

Ako si sada Božje stvorenje
ne moraš samo to i ostat',
jer predaš li život svoj Kristu,
dijete ćeš Božje postat'!

Sada je vrijeme milosti!
Ne oklijevaj! Izaberi:
hoćeš li proći kroz vrata pakla
uli kroz sjajne nebeske dveri?

Hoćeš li sad pružit' ruke Kristu
ili ćeš sam kroz dolinu suza hodit?
Sada još ne znaš, ali slutit' možeš
da je divno dat' se od Duha Svetog vodit'.

Kad odluku doneseš
i Gospodu poželiš predati sve,
skrušeno mu reci:
''Oprosti mi, Isuse!''

Dok gorko zbog zablude plačeš
i zbog u grijehu izgubljenih dana -
sve grijehe će ti oprat'
krv iz Kristovih rana.

Vidjet ćeš da je zabluda ono
što u krsnom listu piše,
vidjet ćeš da je doživjet'
živog Boga,
beskrajno mnogo, mnogo više!

Korizma je katarza, pročišćenje, mukotrpan put koji treba prevaliti do Uskrsa

Treba biti iskren prema sebi da bi preobrazba uopće započela. Treba reći:

« Nisam bio u pravu, a tražio sam da moja riječ bude najglasnija; bio sam sebičan, a tvrdo vjerovao da dajem od sebe sve; tražio sam smisao u visinama, a slijep u prolazu okrznuo tisuće ljudskih stvorenja čija me se sudbina, uostalom, nije ticala…»

Kako sam sitan i nesiguran, ovisan o jutru i večeri, vjetru i kiši, mjesecu i suncu! Kako sam plašljiv i kako neznatna sitnica može zaustaviti moju najčvršću namjeru!

« Takvi smo: neke male sigurnosti i brdo nesigurnosti. Ujutro vidimo jasno, u podne sumnjamo, a uvečer je sve tamno « ( I. Larranaga: Marijina šutnja )

Razmiče se zavjesa – jedna, druga, peta… Ruši se zid: glineni, kameni, čelični… Svjetlo Istine sada se već naslućuje. Oslobođeni nepotrebnog, razgolićeni do srca. Razgolićeni do duše! Duša ima miris ljubičice nakon proljetnog pljuska koji opere svu prljavštinu svijeta. Prljavštinu misli, riječi, djela. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh… I propusti streme Nebu čežnjom izgubljena sina… Ja sam samo čovjek, samo slabi čovjek. Potrebni su mi drugi ljudi. Potreban mi je Spasitelj.

Gdje si, moj Spasitelju? Ti, čije je sveto ime povlačeno po sudovima samo zbog učinjena dobra. Ti, čije je blago lice jarilo bijesnu svjetinu, čije su bose, prašnjave noge mjerile pute Golgote, a nježni se dlanovi kvrčili grčevima od čavala… Gdje je taj suzni molećivi pogled usmjeren visinama k Ocu, onaj koji i u najtežim mukama nepokolebljivo vapi da budemo shvaćeni i da nam sve, baš sve što smo učinili u nesavršenosti svoje ljudske prirode, bude oprošteno?

Znate li zašto ovih korizmenih dana osjećamo žalost? Prisjećamo se svega što je prethodilo Uskrsu. Želimo iskazati žaljenje što mnogi ljudi nekog davnog, Kristova doba nisu pokazali sažaljenja niti milosti. Ujedno je to i žaljenje na nas same koji još uvijek često ne uspijevamo svladati u sebi porive crnila i zla.

Uskrs. Buđenje prirode i buđenje čovjeka. Po tko zna koji put jasno nam je da ništa nije slučajno i da je sve oko nas, pa i mi sami, dio jedne grandiozne, savršene režije, plana Ljubavi. Zrak postaje blagi melem za živote biljaka i životinja ranjene zimom. Sunce radoznalo izviruje iza pamučastih oblaka rasipljući raskoš svijetom… Bude se zaspali jaglaci, istrčavaju probuđeni mravi, zaživka mladi vrabac u prolistaloj krošnji… priroda je uskrsnula!

A ljudi, kako to uskrsnu ljudi?

Više puta svakodnevno, tko zna koliko puta godišnje…

Nebrojeno puta u životu u čovjeku nešto umire, a nešto se ponovno rodi. Umire povjerenje u prijatelja koji nas je « ostavio na cjedilu «, ljubav za osobu koja nas je napustila, umire vjera u svoje mogućnosti da svladamo određenu prepreku, nada da će se pojaviti netko tko će nas konačno razumjeti.

Uskrsnuti ponovno može sve to, nebrojeno puta. Život je izmjena umrlih i uskrslih trenutaka i zato ni u čijem životu nema mjesta malodušnosti niti očajanju, nevjerici.

Kao što oblik kruga čuva savršenstvo ponovnog povratka na ishodišnu točku ( kako su znakovite i naizgled beznačajne sitnice!), tako i ljudski život brani savršenstvo svojega Tvorca. Ako sam posrnuo, ako sam pao – ustat ću i nastaviti dalje, zreliji za jedan osjećaj, bogatiji za jedno, ma i nevoljko iskustvo! Nevolja ne može potrajati, upravo kao što ne može vječno trajati jesenji tmuran dan. Nebo ima svoje sunce, lice ima svoj osmijeh. Jednom nas je netko volio toliko da nam je unaprijed oprošteno i da će nam osmijeh ostati u trajnom vlasništvu.

Teški kameni blok posve je odmaknut od ulaza u tamnu prostoriju. Stražari su se u panici ustrčali: kako se moglo dogoditi, kada se nisu maknuli s mjesta čitavo vrijeme? Pa ipak, nedvojbeno je, nepobitno – grob je prazan! Isus je uskrsnuo!

Nema tako teškoga kamena koji bi zauvijek zarobio ljudsku dušu.

meditacija preuzeta sa www.katolici.org /Ivanka Brađašević

Anđeo hrabro stoji uza nas kad nadvladamo svoju prirodnu sklonost i izdržimo upravo ondje gdje smo potrebni. U svakidašnjem govoru kažemo djetetu koje se ne tuži na svoje bolove da je hrabro. Hrabar je onaj koji se ne plaši boli, koji ju, naprotiv, prihvaća i pokušava što bolje podnositi. Hrabar je tko se ne povlači kad ga zadesi nesreća. Ostaje na nogama. Izdrži situaciju i kad ga ona boli. Ne uzmiče pred bolju nego prolazi kroz nju. Bolest i žalost ga ne slamaju. Ali nije neosjetljiv. Vidi gubitak draga čovjeka, jasno uviđa da njegova bolest vodi u smrt. Ali ipak ostaje uspravan. Ustrajava u onome što Bog od njega traži. A u toj hrabrosti čovjek raste. Postaje mudar i jak.
Želim ti anđela hrabrosti da se uistinu možeš nositi sa svojim životom, da ne uzmičeš kad ti u uši bude puhao protivan vjetar, da ne bježiš kad te zadesi nesreća. I želim ti hrabrost u ophođenju sa svakodnevnim sukobima, da budeš slobodan od potrebe da si svuda omiljen. Neka uza te bude anđeo hrabrosti kad si u opasnosti da popustiš pred mišljenjem drugih, kad bi najradije napustio borbu radi blažena mira. Ako je uza te anđeo hrabrosti, moguća su rješenja koja će na kraju biti dobra za sve. Tko je hrabar izbjegava svaki lažni kompromis. On se zauzima za život. Bori se za život. Anđeo hrabrosti bori se na njegovoj strani. Želim ti anđela hrabrosti ne samo pred neprijateljem nego i pred prijateljem. Anđeo neka te sačuva od toga da se dadneš podmititi i prilagoditi se kako ne bi izgubio prijatelja. Anđeo hrabrosti opire se i prijateljstvu ondje gdje je to potrebno. To učvršćuje prijateljstvo, umjesto da ga razara.

Anđeo mudrosti

Biblija veliča mudrost divnim pjesmama. Stari zavjet poznaje vlastite Mudrosne knjige, kao što i sve religije navještaju nauk o mudrosti. Najdublja spoznaja židovskih mudraca sastoji se u rečenici: "Gospodnji strah početak je mudrosti, a razboritost je spoznaja Presvetog" (Izr 9,10). Mudrac zna za Boga, za Božju uzvišenost i svetost. Prigiba se pred tajnom Boga. Pušta da ga ona pogodi. Pavao je otkrio pravu mudrost u križu Isusa Krista. Isus je na križu najdublje iskustvo svoga života da se smrt preobrazuje u život, da tama postaje svjetlost a napuštenost zajedništvo s božanskim Ocem. Već Evanđelja govore o Isusu kao Mudracu koji uvodi u tajnu Boga i čovjeka.
Želim ti da te prati anđeo mudrosti, da ti otvori oči da uz toliko toga što vidiš ne zalutaš i ne zapleteš se, nego shvatiš o čemu se zapravo radi. Anđeo mudrosti te neće sačuvati od pogrešaka. On odgaja pokušajima i zabludama, da ti razvije okus za ono što ti zaista čini dobro. A okus života možeš upoznati jedino ako ga možeš razlikovati od okusa smrti. Želim ti anđela koji će ti dati da postaneš mudar, koji će ti dati da budeš sporazuman sa životom, koji će ti otvoriti oči ta temelj svega što postoji, za Božju ljubav.

Anđeo zaborava

Stetoskop

Da bi shvatio kako se tko osjeća,
nije dovoljnu upoznati pojavnost.
Ako želiš nekoga upoznati,
ne gledaj samo golim okom.
Želiš li pogoditi pravo stanje nečijeg bića,
upotrijebi ono nevidljivo uho,
te slušaj dublje od privida,
prodiri dublje od površine kože,
usmjeri se na one dubinske šumove duše,
te slušaj, pogledaj, prisluhni
kako kuca srce i šume pluća.

Čovjeka ćeš upoznati dobro
samo ako u njemu uspiješ čuti
onaj iskonski dah života
koji mu je Stvoritelj udahnuo.
Potrudi se biti stetoskop
kojim se služi nebeski Liječnik
da uspostavi dijagnozu ljudskog duha,
jer mnoga bolesna stanja
krije privid njegovane kože,
bez bora, žuljeva i ožiljaka.
S druge pak strane ispod izvanjskih naslaga
tegobnog života i proživljenih muka
što ranjavaju tkivo ovozemnog življenja,
šumi neslomivi ljudski duh,
osnažen Duhom Božjim,
jedinim zalogom života vječnoga.

Kada shvatiš da te Bog ljubi na tvoje će se lice vratiti osmjeh. Srce će ti osjetiti toplinu. I znati ćeš čiji si. Tko si. I sve će ti biti jasno. Sve to osjeti i zna onaj koji osjeti da je ljubljen. Bog je u Isusu Kristu učinio taj iskorak prema tebi. Iz religije u vjeru. Iz straha u ljubav. Da više ne postoji strah od Boga i od drugoga. Nego da vlada ljubav kao temelj Novoga svijeta proglašenog kao Kraljevstvo nebesko.
Kada dođeš na misu otvori svoje srce, ne budi zatvoren. Ne dođi jer je takova zapovijed. Dođi, jer osjećaš glad za ljubavlju. Osjetiti ćeš tada dodir, sasvim lagan kao da te dotakla nečija ruka. Njegova ruka. On te je dotakao. Svojom ljubavlju. Osjetiti ćeš d si ljubljen. I u svojim grijesima. U njima te nitko ne ljubi. Samo On. Jer on je Ljubav.
Ne oslobađa te vršenje Zakona. To čini samo njegova ljubav kojom se dao za tebe i tebi. Onda na križu, a sada u Riječi, Kruhu i Zajednici. Zato je važno da budeš tamo gdje je On. Na izvorima ljubavi – Euharistiji. On će ti pružiti Kruh života, sebe, svoju ljubav.