Prema saborskoj reformi zgoda o ukazanju Uskrsloga dvojici učenika u Emausu čita se kao evanđelje na večernjoj misi Uskrsa. Donosi je jedini Luka i u njoj je prisutna Luki draga tema putovanja radi izvršenja životne zadaće te blagovanja kao nastupa kraljevstva nebeskog. Možemo je doživjeti kao pouku o prisutnosti Uskrsloga u Crkvi koji se daje prepoznati i doživjeti pri tumačenju Pisma i lomljenju kruha. U zgodi je prisutna i potreba gostoljubivosti prema putujućim propovjednicima prve Crkve koji su za izvršenje svog propovjedničkog poziva ovisili o susretljivosti vjernika u novom mjestu. Dva putnika koji na uskrsnu nedjelju putuju u obližnje selo su razočarani Isusovi učenici koji su se nadali da će Isus kao "prorok silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom... otkupiti Izraela" (r. 20-21). Maštali su o restauraciji Izraelove političke samostalnosti. To se nije ispunilo, i oni se obeshrabreni vraćaju starim zanimanjima. Vijest žena kojima je anđeo rekao da Raspeti sada živi (r. 23) nisu uzeli ozbiljno. U ovoj Lukinoj formulaciji vidimo trag naviještanja uskrsnuća Isusova povijesnim čitaocima s grčkom kulturom. Židovima je Crkva naviještala: "Bog je Isusa uskrisio!" Grcima je pak isticala novost života u koji je Isus ušao po uskrsnuću: "On živi!"
U Palestini onog vremena bilo je opasno putovati sam. Zato je prirodno što dva suputnika primaju i trećega. Učenici Isusa nazivaju "strancem u Jeruzalemu" (paroikos). To su bili pridošlice iz unutrašnjosti ili hodočasnici iz inozemstva koji su došli proslaviti najveći blagdan u svetom gradu. "Ali prepoznati ga bijaše skriveno njihovim očima" (r. 16). Ovo ne znači samo da su učenici bili zaslijepljeni svojim neispunjenim očekivanjem nego i da se Uskrsli promijenio. On je uskrsnućem ušao u proslavljeno stanje i zato ga oni još ne prepoznaju.
Putnik naziva učenike "bezumnima" (r. 25). To je proročka opomena i poticaj na razmišljanje. Isusovi propovjednici i vjernici ne smiju vrijeđati riječima svoje sugovornike, jer nemaju autoritet uskrslog Gospodina kad govore. Uskrsli putem tumači Pisma - mesijanska mjesta iz Staroga zavjeta. Problem je što ovi Židovi, kojima je Luka radi svojih povijesnih čitalaca dao mentalitet Grka, ne mogu shvatiti Isusovu poniženost. Kako je mogao prorok i Božji čovjek doživjeti smrt namijenjenu buntovnicima i najobičnijim zločincima? Zašto ga Bog nije izbavio od takvog poniženja? Isus im tumači da Bog i patnju ugrađuje u svoj plan spasenja, patnju nevino osuđenog svoga Sluge.
Pod večer putnici stižu u svoj dom, a Isus se pravio kao da želi dalje. Bilo je opasno putovati noću radi drumskih razbojnika. Kao što je u toku mesijanskog djelovanja ovisio od gostoljubivosti ljudi koji su ga zvali na gozbe da bi imao priliku propovijedati, tako sada kao Uskrsli ovisi od gostoljubivosti ovih dvojice. Tako će i njihovi misionari ovisiti od gostoljubivosti vjernika.
"Prepoznaše ga u lomljenju kruha" (r. 31 i 35). Ovo je bila prva večera kod koje su Kleofa i njegov kolega dali Isusu da zauzme počasno mjesto domaćina. Kod Zidova je domaćin trebao prije jela izreći Bogu blagoslov za dar hrane. Zatim razlomiti kruh i davati sudionicima. Ova dva učenika morala su prije vidjeti Isusa s kakvom , ljubavlju "blagoslivlja Boga" prilikom predsjedanja kod jela i s kakvom pažnjom daje svakom sudioniku komad kruha. Po toj pažljivosti prepoznali su da Raspeti sada živi, da je s njima. Kad je Uskrsli prepoznat, iščezava ispred fizičkih očiju. Ne podliježe više fizičkim zakonima prostora i vremena.
Kleofa i njegov pratilac odmah se vraćaju u Jeruzalem te na putu sebi posvješćuju ono što će kasnije kršćani vjerovati: "Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?" (r. 32). Kad Luka ovo piše, kršćani se osjećaju putnicima zemaljskim koji izvršavaju svoje duhovno poslanje. Oni na ovoj zgodi obnavljaju vjeru da uskrsli Krist s njima putuje stazama čovječanstva i da ga mogu prepoznavati na svetim sastancima kod kojih se tumače Pisma i lomi kruh - na euharistiji Crkve.
Kad se vrate u dvoranu gdje su bila Jedanaestorica, najprije dobivaju vijest da je Gospodin doista uskrsnuo i da se ukazao Šimunu, a zatim dopuštenje da ispripovijedaju što im se dogodilo na putu. Ovdje se spominje Šimun i ukazanje njemu kao pročelniku apostolskog zbora. Uskrsli je time Šimuna rehabilitirao, prihvatio njegovo pokajanje i ponovno ga uključio u zbor svojih učenika. Odmah mu je povjerio zadaću da "učvršćuje svoju braću" (usp. Lk 22, 32). Rehabilitirani grešnik Petar imat će zadaću da naviješta Krista uskrsloga i sabire Crkvu kao uskrsni narod.
Izraz "lomljenje kruha" kod kojega su Kleofa i pratilac prepoznali Uskrsloga postoji još u Dj 2, 46 i 20, 7. To je specifično kršćanska liturgija prve Crkve koja se odvijala u kućama vjernika, dok su na molitvu psalama kršćani odlazili u jeruzalemski hram. Na tom obredu predstojnik je čitao iz knjiga Staroga zavjeta, propovijedao zgode iz Isusova života i nauka tumačeći ih, i ponavljao Isusovu gestu s posljednje večere. Od tog "lomljenja kruha" razvila se naša misa.
Slušajući ovu evanđeosku zgodu posvijestimo sebi da smo Crkva u kojoj je prisutan Uskrsli, kadgod se sabiremo na čitanje Pisma i lomljenje kruha. Slaviti Uskrs znači prepoznavati Krista u liturgiji Crkve.