U prvim stoljećima Crkve dnevne mise na Uskrs nije ni bilo. Svi su sudjelovali na bogoslužju uskrsnog bdjenja i nije bilo potrebno novo liturgijsko slavlje otajstva uskrsnuća. Kad je u srednjem vijeku uskrsna vigilija prebačena na Veliku subotu dopodne, a ponestalo odraslih kandidata na krštenje, uvedena je dnevna misa na Uskrs da bi većina vjernika, bez obzira da li je sudjelovala na obredima Velike subote, doživjela Uskrs.
U sve tri liturgijske godine čitanja na dnevnoj misi Uskrsa su ista. Za prvo čitanje imamo dio Petrova govora u kući Rimljanina Kornelija u Cezareji koji se zanimao za Isusov pokret, jer je već bio povjerovao u Boga Biblije. Petar iznosi kratko Isusovo javno djelovanje, smrt u Jeruzalemu i na široko dokazuje da je On uskrsnuo, iako se ukazivao samo odabranim svjedocima (Dj 10, 34. 37-43). Za drugo čitanje ponuđene su dvije mogućnosti: u prvom, uzetom iz Kol, Pavao podsjeća krštenike da su suuskrsli s Kristom; u drugom, uzetom iz 1 Kor, zove nas Apostol na dosljedno svetkovanje, jer je "žrtvovan naš Vazam Krist". Za evanđelje imamo Ivanov izvještaj o otkriću praznog groba Isusova. Na Magdaleninu vijest da je netko "uzeo Gospodina iz groba" Petar i voljeni učenik trče na uskrsno jutro, vide grob prazan i uredno složene plahte u koje je Raspeti bio umotan prilikom sprovoda. Dok se Petar čudi, voljeni učenik "vidje i povjerova".
Tako nas ova misa vodi na izvore naše vjere u Uskrsloga. Crkva ju je primila od povijesnih svjedoka Isusovih, ali je svjesna kako zbog okolnosti da nisu svi stanovnici Palestine onog vremena mogli vidjeti Uskrsloga, uvijek ostaje prostor za zdravu nesigurnost i osobnu odluku
svakog vjernika. U misnim molitvama ispovijedamo vjeru da nas je Bog kao Crkvu obnovio vazmenim otajstvima i ističemo da radosno prinosimo žrtvu kojom se Crkva Božja nanovo rađa i hrani.

Za Luku kao autora Djela apostolskih, koji je obraćeni poganski intelektualac, Petrov nastup u Kornelijevoj kući je svečani početak misijskog djelovanja prve Crkve među poganima. Inicijativa nije došla od Apostola, nego od samog Kornelija. On je bio "pobožan i bogobojazan" (10, 2), tj. jedan od stranaca koji su povjerovali u Boga Biblije ali još nije postao prozelit; nije potpuno prihvatio i obredne propise židovstva. Čuo je za Isusov pokret pa je poslao vojnike po Petra koji se upravo nalazio u Jopi u obilasku kršćana židovskog porijekla. Dolazak dobronamjernih pogana Petar je razumio kao Božji znak da treba ući u pogansku kuću, makar i prekršio židovske propise o ritualnoj čistoći.
U našem odlomku nedostaje prva rečenica Petrova govora u kojoj on ističe da Bog nije pristran nego hoće da se iz svakog naroda spašavaju oni koji ga se boje. Njegov govor je sažetak misionarskog nastupa pred onima koji već vjeruju u Boga jedinoga a takvi su bili bogobojazni pogani i Židovi. Njima ne treba dokazivati da postoji samo jedan Bog. Petar ne spominje Isusovo djetinjstvo nego samo krštenje na Jordanu kod kojega je Isus bio "pomazan Duhom" poput starozavjetnih proroka. To znači da je mesijansko djelovanje obavljao jačan i prosvjetljivan Duhom Očevim. Petar sažima Isusov trogodišnji ministerij: "Prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući..." To znači da su za vjeru Crkve bitna i djela, a ne samo nauka Isusova. O smrti Isusovoj slušateljima iz Palestine misionari nisu morali puno govoriti jer je to bila poznata i dobro razglašena činjenica. Petar je ovdje kratko spominje. Uskrsnuće je trebalo podrobnije izlagati. Ovdje Petar ističe da je Bog uskrisio Isusa. Tako je govorio i na Duhove (Dj 2, 32.36). U našem odlomku Petar dodaje: "Dade mu da se očituje - ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih" (r. 40-41). U ovom dijelu govora kaže da je Isus "uskrsnuo". Apostoli su upotrebljavali oba načina naviještanja uskrsnog otajstva: Bog je Isusa uskrisio i Isus je uskrsnuo.
Ne samo da je Raspeti snagom Božjom uskrišen nego je i postavljen "uz suca živih i mrtvih". Nije se vratio u još jedan zemaljski život. Bog ga je uskrsnućem proslavio te kao prvog čovjeka uzeo u svoje intimno božansko društvo. Dao mu je dostojanstvo suca živih i mrtvih, i to suca koji može izbavljati od krivnje i spašavati od vječne kazne. Sudsko svojstvo Isusovo je spasenjska sposobnost i uloga. Iz ovoga izlazi da cjelovita vjera u Uskrsloga prihvaća ne samo činjenicu tjelesnog uskrsnuća Raspetoga nego i proslavu, ulazak u eshatonsko stanje koje se tiče svih ljudi kroz povijest. Uskrišeni može davati život, ako mu se ljudi vjerom i krstom pridružuju. Petrov govor naišao je na pozitivan odjek u Kornelijevoj kući jer su Kornelije i njegovi ukućani prihvatili vjeru i krstili se.

Ovaj odlomak stoji u odsjeku Prve Korinćanima u kojem Pavao ispravlja moralna zastranjenja među kršćanima Korinta. Mnogi Korinćani shvatili su magijski krštenje kao pridruženje Kristu i Crkvi koje stoji, bez obzira kako krštenik živi na području osobnog ćudoređa. U neposrednom kontekstu riječ je o krštenom Korinćanu koji je iza očeve smrti nastavio živjeti s maćehom kao da su bračni par. Među Židovima i poganima onog vremena to se smatralo sramotnim prestupom i Pavao je naredio da se takav isključi od bogoslužja zajednice dok se ne popravi. Korinćanima koji su smatrali da moralni ispadi pojedinih krštenika ne škode zajednici Pavao poručuje u ovom odlomku da "malo kvasca ukvasa sve tijesto". Zatim poziva sve krštenike na duhovnu obnovu, vjerojatno zato što je ovu poslanicu pisao neposredno pred Pashu koju se spremao proslaviti s kršćanima Efeza.
Dok Židovi po grčkim gradovima budu slavili svoju Pashu, kršćani će o tom židovskom blagdanu slaviti novu Pashu jer je "već žrtvovana Pasha naša, Krist". Ovo je novi, popravljeni prijevod Dude-Fućaka i tko ima novo izda nje nedjeljnog lekcionara, opazit će promjenu u odnosu na stariji prijevod istog lekcionara. Ovo je najstariji pisani tekst o Uskrsu kao kršćanskoj Pashi. Ono što Židovi slave Pashom - izlazak iz ropstva, sklapanje saveza s Bogom - Isusovi sljedbenici slave Uskrsom. O svakoj židovskoj Pashi domaćini prinose pashalno janje i zatim ga sa svojom obitelji jedu na obrednoj pashalnoj gozbi. Kršćanska Pasha - Krist Gospodin - već je žrtvovana. Svake godine kršćani proslavljuju Uskrs kao blagdan povratka na svoje izvore, jer je od uskrsnog jutra sve počelo. Da bi dostojno slavili svoju Pashu, kršćani trebaju skinuti stari kvasac zloće i pakosti i služiti se "beskvasnim kruhovima", koji su duhovna čistoća i evanđeoska istina.

Prema četvrtom evanđelju, na uskrsno jutro došla je na grob Isusov samo Magdalena. Ostali evanđelisti spominju više žena. Razlog je što Ivan voli tipske uloge gdje pojedinac stoji za određenu grupu ljudi: Nikodem je tip službenog židovstva, Samarijanka tip grešnika kojima Isus čita savjest i nudi oproštenje, Ivan pod križem tip svih Isusovih sljedbenika koji se osjećaju ljubljeni od Učitelja.
Magdalena je tip svih žena koje su iz Galileje pratile Isusa, nakon što ih je on sam pripustio u uži krug svojih učenica (usp. Lk 8, 1-3). Ona dolazi na grob da oplakuje mrtvog Učitelja i prijatelja. Kad otkrije da je grob prazan, trči Šimunu Petru i drugom učeniku: "Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše!" Naziv "Gospodin" u njezinu izvještaju pomalo nagoviješta novo dostojanstvo Raspetoga, iako ona još to ne zna. "Gospodin" je ne samo naziv poštovanja za jedincatog Učitelja nego i znak vjere u spasotvornu moć proslavljenog Krista. Ona govori samo Šimunu i učeniku kojega je Isus ljubio, a koji je bio pod križem. U Ivanovoj Crkvi nitko ne može govoriti o Isusovim odredbama ako ignorira Šimunovu ulogu. Iako voljeni učenik brže trči i prvi dolazi na grob, on čeka da Šimun ustanovi kako je grob prazan. Time voljeni učenik i njegova zajednica poštuju prvenstvo Petra koji je službeni svjedok Uskrsloga u samoj Crkvi pred svijetom. U r. 7 napomena o uredno smotanom ubrusu i povojima daje naslutiti da tijelo Raspetoga nije na brzinu ukradeno ili preneseno na drugo mjesto. To je nagovještaj da se dogodilo nešto plansko.
Za Šimuna je rečeno da "uđe u grob", ali se evanđelista ustručava reći da još nije povjerovao. Njegov oprez Crkvi je dokaz ozbiljnosti. Nije sitnica propovijedati da Raspetoga više nema u grobu i da su ga vidjeli živoga odabrani svjedoci. Voljeni učenik "vidje i povjerova".
Ivanova Crkva primila je od njega svjedočanstvo o Raspetome koji živi i život daje (usp. Iv 20, 22 - "dahne u njih", dade im Duha životvorca!). Ivanova Crkva ponosna je na svog Utemeljitelja koji nije završio mučeničkom smrću kao Šimun niti je bio prvak u zboru Dvanaestorice. Ipak je svojom vjerom u proslavljenog Gospodina sabrao crkvenu zajednicu koja nam je sačuvala i predala građu četvrtog evanđelja, triju Ivanovih poslanica i Otkrivenja.
Napomena "vidje i povjerova" tiče se na ovoj misi svakoga od nas. Mi danas "vidimo" Crkvu koja živi od prvog uskrsnog jutra, sabire se oko uskrslog Krista svakog prvog dana u tjednu i vjeruje da Uskrsli ostaje prisutan u njoj - po evanđelju koje se na misi naviješta, po posvećenim darovima kruha i vina, po zaređenim predstojnicima, po sabranoj zajednici krštenika. Danas želimo dublje gledati i vjerovati.