Blagdan Tijelova nastajao je stupnjevito. Najprije u Liège-u, gdje ga je uveo mjesni biskup godine 1246. na savjet duhovnih vođa redovnice Julijane koja je 1209. godine imala viđenje s poticajem da Crkva uvede posebni blagdan u čast Presvetom oltarskom sakramentu. Zatim ga je papa Urban IV, koji je ranije bio arhiđakon u Liège-u, godine 1264. uveo u sveopću Crkvu. Slika sv. Julijane Lieške nalazi se na jednome od prozora u apsidi sarajevske katedrale, jer je nadbiskup Stadler želio da se pobožnost Srcu Isusovu veže uz euharistiju.
Kojih petnaestak godina nakon uvođenja Tijelova u sveopću crkvu počele su se organizirati procesije u njemačkim gradovima na ovaj dan kod kojih se u monstranci nosilo Presveto, a procesija se zaustavljala na četiri strane naselja uz prosne molitve i pjesme. Običaj je brzo prešao i u druge zemlje. U predsaborskoj pobožnosti nije se dovoljno vezala euharistijska prisutnost Krista uz misu kao događaj spasenja kojim se Crkva gradi i očituje. U obnovljenom Redu euharistijskih procesija iz god. 1981. to je dopunjeno, jer četiri postaje imaju četiri teme s vlastitim odlomkom iz evanđelja ili novozavjetne poslanice te prošnjama koje su povezane s temom postaje. Podsjetimo na teme četiriju postaja:
1) Euharistija - trajna prisutnost Kristova;
2) 2) Euharistija - Kristov i naš Vazam;
3) Euharistija - žrtva;
4) Euharistija - gozba.
Novost su i različita misna čitanja u tri liturgijske godine. Za prvo čitanje u ovoj godini imamo izvještaj Knjige izlaska o sklapanju sinajskog saveza između Boga i putujućeg naroda Božjega. U drugom čitanju, uzetom iz poslanice Hebrejima, Isus je predstavljen kao posrednik novoga saveza. U evanđelju imamo Markov izvještaj o ustanovi euharistije pri čemu riječi nad vinom glase: "Ovo je krv moja, krv saveza, koja se za mnoge prolijeva" (r. 24). Time Marko (i Matej) podsjeća na Izlazak 24, 8 gdje Mojsije - pročitavši narodu Knjigu saveza te poškropivši žrtvenik i narod - govori: "Ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi". Tako nam ovogodišnja misna čitanja dozivaju u svijest euharistiju kao sakrament Crkve ukoliko je zajednica novozavjetnog savezničkog naroda Božjega. Slavljenjem euharistije dublje se ugrađujemo u Crkvu kao savezničku zajednicu. Da li nas nedjeljna misa čini otvorenijima za Boga i za ljude? Savez je kategorija odnosa. Bog je sankcionirao ljudsku potrebu da budemo u odnosu s drugim tako što je s nama sklopio savez te što traži da i mi budemo saveznici jedni drugima.

Knjiga Izlaska u poglavljima 19. do 24. donosi građu o sklapanju saveza pod Sinajem preko Mojsija kao posrednika. Na početku tog odsjeka doneseno je Deset zapovijedi kao temeljni dokument saveza, zatim drugi kultni i društveni propisi, a poglavlje 24. sadrži ratifikaciju ili prihvaćanje saveza od strane naroda. Za današnji odlomak imamo starozavjetno bogoslužje riječi i bogoslužje žrtve kao vjerski obred saveza s Bogom i pripadnika Božjeg naroda međusobno.
Mojsije najprije usmeno govori narodu Deset zapovijedi i ostale zakonske odredbe. Narod sve sasluša i obećava: "Sve riječi što ih Gospodin reče, vršit ćemo" (r. 3). Zatim Mojsije piše na kamene ploče riječi Zakona. To je morao biti samo tekst Deset zapovijedi kao jezgre koja potječe od Mojsija, a ostali društveni i kultni propisi izvedeni su kasnije iz ove jezgre.
Sutradan Mojsije podigne žrtvenik u podnožju brda na kojem je doživio objavu. Žrtvenik je simbol Boga prisutnog u molitvenoj zajednici, koji prima žrtve i molitve svoga naroda. Mojsije podiže i dvanaest stupova koji predstavljaju dvanaest Jakovljevih plemena, izraelski narod. Po Mojsijevoj odredi mladići prinose žrtvu pričesnicu. Ova se žrtva prinosila kao zahvala Bogu ili kao ispunjenje zavjeta, a žrtvovala se životinja od koje se jedan dio spaljivao na čast Bogu darovatelju materijalnih dobara i samog života a drugi dio jeli su prinositelji žrtve, pa odatle hrvatski naziv "pričesnica". Krvlju žrtvenih životinja Mojsije škropi oltar i sudionike bogoslužja. Po vjerovanju starih semitskih naroda krv je sjedište života. Zato škropljenje krvlju žrtvenih životinja znači priznanje ovisnosti o Bogu i spremnost na vjernost Bogu darovatelju života i zaštitniku naroda.
U ono doba međunarodni ugovori sklapali su se uz polijevanje krvlju žrtvenih životinja. Partneri koji su sklapali takav savez prihvaćali su obaveze saveza i unaprijed iskazivali spremnost na sankcije, ako bi prekršili savez. Zato ovo škropljenje za Mosija i Židove pod Sinajem znači čvrsto vezanje u savez s Bogom i međusobno. Krv sinajskog saveza tip je krvi Krista koji sklapa novi savez između Boga i ljudi.

Pisac poslanice Hebrejima tijelo uskrslog Krista zove "većim i savršenijim Šatorom, nerukotvorenim, koji nije od ovoga stvorenja". Time podsjeća na starozavjetni Šator iz vremena hoda kroz pustinju koji je bio pomično svetište te čuvao ploče saveza. Kasnije je kovčeg saveza pohranjen u hramu. Šator je stoga trajno boravište Božje u narodu Božjem. U današnjem odlomku pod "nerukotvorenim šatorom koji nije od ovoga svijeta" može se razumjeti i nebesko svetište u koje je Krist uzašao uskrsnućem i proslavom te odande predvodi nebesku liturgiju nakon što je smrću na križu jednom zauvijek prikazao sebe kao žrtvovatelj i žrtva.
Ovdje sveti pisac ima na umu žrtvu na Dan pomirenja kad je svećenik ulazio u dio hrama iza zastora, zvani Svetinja nad svetinjama te škropio kovčeg saveza, a onda škropio i sudionike obreda pomirenja. Starozavjetni svećenik ulazio je u Svetinju s krvlju jaraca i junaca, a Krist je ušao s vlastitom krvlju. On je našao "vječno otkupljenje" (r. 12). U Ps 130, 7-8, koji je pjesma pouzdanja u Boga, govori se da je "u Boga obilno otkupljenje", te da će on otkupiti Izraela od svih grijeha njegovih. Zato se pod otkupljenjem koje je Krist zauvijek stekao treba razumijevati oproštenje grijeha, privhatljivost Kristove žrtve u prilog svim ljudima svih vremena. Starozavjetni su svećenici obred pomirenja morali obavljati svake godine, Isusovo otkupljenje ostaje vječno jer je jednom zauvijek prinio samog sebe.
U r. 13 spominje se "pepeo juničin" kao sredstvo posvećenja onih koji su zgriješili ili se obredno onečistili. Prema Knjizi brojeva 19, 9.14-21 pepeo žrtvovane junice miješao se s vodom te upotrebljavao pri obrednom čišćenju onih koji su se okaljali dodirom s mrtvim tjelesima, ljudskim kostima ili grobovima. Krv jaraca, bikova i pepeo juničin po uvjerenju starozavjetnih vjernika davali su tjelesnu čistoću. Osoba koja je obavila takav obred čišćenja smjela je ponovno na bogoslužje zajednice te u goste ići i goste primati. Za razliku od tih starozavjetnih obreda krv Kristova čisti savjest vjernika. Ovdje se pod krvlju Kristovom misli krštavanje na Krista raspetog i uskrslog te slavljenje euharistije kao uprisutnjenja Kristove žrtve. Takva "Krv Krista" (r. 14) čisti "savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu".
Ovaj nadahnuti pisac nazvao je u 8,6 Krista raspetog i uskrslog posrednikom boljega Saveza koji je uzakonjen na boljim obećanjima. Ovdje ga zove posrednikom novoga Saveza zato što je u prethodnom poglavlju opširno citirao Jeremijino proročanstvo o novom savezu te pokazao da se ono ispunilo prilikom Kristove smrti na križu. U javnom životu novozavjetnog vremena uloga posrednika bila je bitna. On je strana poslanstva predstavljao vladaru, on je omogućivao kontakte zaiteresiranim filozofima, trgovcima, zaručnicima. U takvoj civilizaciji bilo je važno istaknuti da je Krist jedincati posrednik između Boga i Ljudi koji je Bogu mio zato što mu je Sin, a s ljudima solidaran zato što je proživio sve ljudske patnje, uključivši nepravednu osudu i smrt. Krist raspeti i uskrsli posrednik je novoga saveza između Boga i ljudi. On našu molitvu čini Bogu dopadljivom. On nas iz svog uskrslog stanja čini otvorenima za Boga i jedne za druge.
Svaka euharistija je žrtva i gozba novoga saveza kod koje krv Krista čisti našu savjest za službu Bogu živomu. Zato smo najviše saveznički narod Božji kad aktivno sudjelujemo u misi.

Skraćeni Markov izvještaj o posljednjoj večeri. Prva dva retka vežu Večeru Gospodnju sa židovskim blagdanom Pashe, iako je Isus svoju večeru slavio dan ranije pa ona nije mogla biti pashalna u najstrožem smislu riječi zato što se nije odvijala na dan kad su ostali Jeruzalemci blagovali Pashu. Kako je Jeruzalem tih dana bio sav u znaku Pashe, pun hodočasnika koji su tražili dvoranu za obrednu večeru na najveći židovski blagdan, Isus je svojoj oproštajnoj večeri dao obilježje pashalne gozbe.
Židovi su u pashalnoj gozbi i o blagdanu Pashe slavili sljedeće elemente svoje svete povijesti i budućnosti:
- spomen na oslobođenje od egipatskog ropstva;
- spomen na sklapanje saveza pod Sinajem;
- spomen na posebnu Božju zaštitu u godinama hoda kroz pustinju;
- spomen na useljenje u zemlju obećanu kojom teče med i mlijeko zato što je Božji dar narodu Božjem;
- iščekivanje obećanog Mesije.
Pasha je ključni događaj spasenja u starozavjetnom vremenu, a mi kršćani ne možemo cjelovito vrednovati Isusovu smrt i uskrsnuće te euharistiju kao spomen-čin njegove smrti i uskrsnuća, ako ne uvažavamo gornje elemente židovske Pashe. U pashalnoj gozbi Isusova vremena bile su tri obredne čaše vina: na početku, kad se jela salata od gorkog zelja koja je podsjećala na egipatsko ropstvo, u sredini kad se jelo meso od janjeta, na kraju kad se pjevalo "Halel" ili psalmi zahvalni. Domaćin je svojim ukućanima, a osobito djeci tumačio događaje svete povijesti. Večera je trajala dugo i vino se pilo obilno. "On uze kruh, izreče blagoslov" (r. 22) - naši stari prijevodi imali su: "blagoslovi ga", u smislu da je Isus blagoslovio kruh. Međutim, Isus se držao židovskog običaja da je domaćin kod svečanog objeda izricao blagoslov Bogu za dar hrane. Tim blagoslovom izricao je zahvalnost Bogu za jelo i za zdravlje sudionika. Tako je postupio i kod oproštajne večere. Domaćin je lomio pashalnu pogaču i dijelio sudionicima. Isus je kod toga dodao riječi: "Uzmite, ovo je tijelo moje!" To je proročka gesta uprisutnjenja nasilne smrti. Najviše podsjeća na Jer 7,115 gdje prorok dobiva od Boga nalog da od lončara kupi keramičku posudu, da je razbije a zatim će dobiti što treba poručiti Izraelu. Kad razbije posudu, Jeremija dobiva objavu da će Bog u skorom sužanjstvu tako razbiti svoj narod. Zato Isus lomljenjem kruha učenicima slikovito uprisutnjuje svoju nasilnu smrt. U skladu sa židovskom antropologijom, prema kojoj je tijelo cijeli čovjek, "ovo je tijelo moje" znači "to sam cijeli ja - ukoliko sav postojim za Boga i ljude".
Za "čašu" stoji u grčkom izvorniku poterion koji znači čašu i vrč, a radilo se vjerojatno o jednom vrču iz kojega su po Isusovoj želji svi trebali piti. Bio je to znak Isusova zajedništva sa sustolnicima, kao i njihove solidarnosti s Učiteljem koji ide u smrt. Prije riječi nad vrčom Isus "zahvaljuje". Marko je ovdje upotrijebio izraz euharisteo koji više odgovara čitaocima s grčkim mentalitetom nego izraz "blagosloviti" koji odgovara Židovima. Od ovog glagola prvi kršćani grčkog govornog područja stvorili su riječ euhari3tia, zahvala za misu kao spomen-čin Isusove smrti i uskrsnuća te gozbu na kojoj nas Krist hrani svojom riječju i svojim posvećenim kruhom.
"Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva" (r. 24). Ovakvom formulacijom Isusovih riječi nad vinom Marko izravno podsjeća na sinajski savez kod kojega je Mojsije bio posrednik. Da je Isus u svojoj nasilnoj smrti gledao nastup milosne Božje vladavine ili savezničke naklonosti vidimo iz r. 25: "Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do dana kada ću ga - novoga - piti u kraljevstvu Božjem!" Isus je propovijedao da po njegovim djelima i riječima nastupa kraljevstvo Božje, da je ljude zahvatilo. Sada stoji pred smrću koja je posljedica njegova načina propovijedanja i uprisutnjivanja Božje dobrote prema svima ljudima. Sada najavljuje da Božje kraljevstvo nastupa ne samo po njegovim čudesima i propovijedima nego i po njegovoj smrti.
Euharistija je spomen Kristove smrti i uskrsnuća kao nastupa Božjeg kraljevstva. Kadgod na njoj aktivno sudjelujemo, iznova prihvaćamo Božju vladavinu nad nama i osposobljavamo se da pridonosimo rastu Božjeg kraljevstva u svijetu.