Ovaj blagdan uveden je u opću Crkvu na poticaj katolika iz Kanade među kojima se u prošlom stoljeću počela širiti plodna pobožnost prema svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. U svijetu gdje i majke moraju zarađivati izvan kuće, sveta obitelj je uzor obiteljskih vrlina. Blagdan je prvi puta uveden u sveopću Crkvu god.1893. i postavljen na 3. nedjelju iza Bogojavljenja. God. 1921. sastavljena je nova misa za ovaj blagdan koji je premješten na 1. nedjelju iza Bogojavljenja. Liturgijska reforma II. vatikanskog sabora uvela je za prvo čitanje odlomak iz Knjige Sirahove o brizi odrasle djece za nemoćne roditelje, dva nova odlomka ponudila za evanđelje: u liturgijskoj godini C i dalje ostaje evanđelje o dvanaestgodišnjem Isusu u hramu, a u liturgijskoj godini B za evanđelje imamo susret dječaka Isusa sa Šimunom u hramu koji ga proglašava slavom Izraela i svjetlom poganskih naroda. U liturgijskoj godini A evanđelje je Matejev izvještaj o bijegu svete obitelji u Egipat. Ujedno je posljednja liturgijska reforma pomaknula ovaj blagdan na nedjelju iza Božića.
Po odredbi hrvatskih biskupa ova nedjelja slavi se ujedno kao Iseljenički dan i tom zgodom hrvatski biskupi preko Vijeća za hrvatsku migraciju upućuju našim vjernicima izvan domovine pastirsku poslanicu pozivajući ih da čuvaju hrvatski nacionalni identitet, obiteljsku vjernost i ljubav u tuđini.
Povijesni povod za uvođenje ovog blagdana utjecao je na izbor misnih čitanja i sadržaj misnih molitava. U zbornoj predsjedatelj slavlja ističe da nam u svetoj obitelji Bog daje divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi te moli da je nasljedujemo. U darovnoj ističemo da prinosimo Bogu žrtvu pomirenja te molimo da on po zagovoru Marije i Josipa učvrsti naše obitelji u svojoj ljubavi i miru. U popričesnoj molimo da se trajno ugledamo u svetu obitelj te da joj se poslije nevolja ovoga života pridružimo u vječnoj slavi.
Uslijed potrebe da otac i majka rade izvan obitelji, mnoga djeca ostaju željna razgovora i igre s roditeljima. Televizor je uz to oduzeo i ono malo vremena koje bi bilo na raspolaganju cijeloj obitelji. Moleći za obitelji, pitajmo se imamo li vremena jedni za druge - roditelji za djecu koja rastu i odrasla djeca za ostarjele roditelje?

Knjiga Sirahova nastala je oko god. 180. kao zbirka pouka iskusnog vjerskog učitelja izraelskim mladićima koje je poučavao u teološkoj školi u Jeruzalemu. U vremenu kad su mnogi Židovi osjećali grčku kulturu kao nešto privlačno ovaj je sveti pisac pokazao da se vjernička mudrost može steći oslonom na vjersku tradiciju.
Jedno od pitanja jest stav odrasle djece prema ostarjelim roditeljima. Pisac je u odlomku 1, 11-30 donio pjesmu o strahu Gospodnjem kao izvoru vjerničke mudrosti ili prave pobožnosti. Svestrana pobožnost traži brigu odrasle djece za nemoćne roditelje. U SZ sve zapovijedi, pa i četvrta, prvenstveno se odnose na odrasle vjernike. To su Božje odredbe, posvećene zdravim ljudskim iskustvom, o humanom životu u narodu Božjem. Zato "Poštuj oca i majku da dugo živiš i da ti dobro bude na zemlji" znači: "Brini se za njih kad ostare i ne mognu ni raditi ni starati se sami o sebi". Naš odlomak ističe da Bog slavi roditelje u djeci njihovoj. Pretpostavlja roditeljsku ljubav i brigu prilikom rađanja, odgoja, naobrazbe i uvođenja u društvo odraslih. Štogod djeca kao članovi države i naroda budu dobro učinila, bit će i na slavu roditelja koji su ih odgojili.
Sveti pisac vidio je mnoge senilne očeve i majke koji i su mladima bili povod za ruganje. Zato opominje: "Ako mu razum i klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti koji si u punoj snazi" (r. 13). Tko pomaganjem i služenjem poštuje nemoćne roditelje, "bit će uslišan u dan molitve svoje" (r. 5). Samo sudjelovanje u bogoslužju i obavljanje drugih vjerskih dužnosti nema pred Bogom veliku vrijednost, ako vjernička briga za nemoćne ljude pa i vlastite roditelje nije sastavni dio i produžetak naših molitava. Kao što odrasla djeca nisu mogla izrasti u odgovorne i poštene ljude bez ljubavi i žrtava roditelja, tako nemoćni roditelji ne mogu dostojanstveno proživjeti starost bez pomoći djece i drugih osoba.
Svi ovo priznajemo, ali živimo u vremenu kad se stanovi u gradovima ne prave za tri generacije jedne obitelji nego za mlade roditelje i njihovu malobrojnu djecu. Industrijska civilizacija donijela je to da za "neproduktivne" članove obitelji i društva otvaramo staračke domove i plaćamo one koji profesionalno dvore stare i nemoćne. I kad živimo daleko od starih roditelja ili ih smjestimo u staračke domove, morali bismo naći vremena da ih posjećujemo, razveseljavamo i na njih mislimo.
Za pripjev imamo Psalam 128 koji je mudrosna pjesma. On zaziva Božji blagoslov na sve koji se boje Gospodina i hodaju njegovim stazama. "Bojati se Boga" je životna pobožnost koja se sastoji u svijesti ovisnosti od Boga, služenju Bogu, životnom računanju s Bogom. Takvom čovjeku uspijevaju njegovi pothvati. Žena mu je kao plodna loza a djeca kao mladice masline. U starozavjetno doba najveća društvena i osobna šansa žene jest rađanje djece, a brojna djeca značila su veći broj baštinika obiteljske tradicije, više radnika na obiteljskom imanju, više branitelja u slučaju nasilja od strane susjeda ili stranih agresora. Iako mnoge današnje žene ne žele vidjeti svoje prvenstveno dostojanstvo i šansu u rađanju i odgajanju djece, ipak ova mudračeva molitva ostaje izvor vjere da Bog traži međusobno pomaganje svih u jednoj obitelji.

Ovaj odlomak dio je odsjeka o vjerničkom ponašanju muževa i žena, roditelja i djece, gospodara i robova. Sveti pisac prihvaća ondašnje smjernice za život u obitelji i društvu kakve su predlagali stoički filozofi. Bilo je to doba kad se naglašavala poslušnost žena muževima, djece roditeljima i robova gospodarima. Ipak, ni poganski filozofi nisu davali očevima tiransku vlast nad ukućanima nego su od njih tražili razboritost. To preuzima i naš nadahnuti pisac tražeći da muževi prema ženama ne budu osorni a očevi da ne ogorčavaju svoju djecu pri nastojanju da ih odgoje za život. O ovim nadahnutim opomenama očevima i odgojiteljima rijetko razmišljamo.
U rečenici koja prethodi sveti pisac podsjeća naslovnike kako su na krštenju svukli staroga čovjeka te obukli novoga "koji se obnavlja za spoznaju po slici svoga Stvoritelja" (Kol 3, 9-11). Ova krsna ucijepljenost muževa i žena, djece i roditelja u Krista raspetog i uskrslog daje vjernicima novu podlogu za međusobno prihvaćanje i služenje u braku i obitelji. Slijedi popis vrlina koje trebaju vladati u kršćanskoj obitelji kao i u cijeloj Crkvi: milosrđe, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, međusobno praštanje te iznad svega - ljubav! Među ove vrline spada i zahvalnost, najprije Bogu a onda i onima od kojih kao ljudi ovisimo - roditeljima, odgojiteljima, drugim osobama. U obitelji treba također vladati međusobno poučavanje i urazumljivanje. Ovdje je odgojna uloga roditelja povezana s ondašnjim sistemom naobrazbe: majka je učila žensku djecu kućne vještine, a otac mušku djecu, sam ili preko učitelja, osnove gramatike i vještine važne za kasniji život odraslih muškaraca. Jedni i drugi trebali su urazumljivati svoje učenike, a to znači strpljivo se prilagoditi njihovoj dobi, ne služiti se samo batinama i prijetnjama.
Građanski i vjernički red u obitelji ne daje muževima pravo da budu osorni prema ženama. Ovdje imamo početak ženskih prava u ondašnjem građanskom društvu koja u Crkvi vežemo uz istinu vjere da je i žena stvorena na sliku i priliku Božju, da ima jednako ljudsko dostojanstvo kao i muškarac.
Od roditelja traži nadahnuti pisac da ne ogorčuju svoju djecu kako ne bi klonula duhom. Cilj odgoja i naobrazbe je osposobiti mlade za uključivanje u društvo odraslih tako da razviju sve svoje sposobnosti i budu korisni članovi obiteljske, narodne i državne zajednice. Da bi to postigli, roditelji i odgojitelji trebaju se baviti djecom, imati za njih vremena, strpljivosti i ljubavi.

Središte ovog odsjeka je Šimunova pjesma "Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodine" u kojoj je sin Marijin prilikom prvog dolaska u hram najavljen kao slava naroda Božjeg Izraela i svjetlo poganskih naroda. To znači da je on sveopći Spasitelj, što je jedna od vlastitih crta Lukina evanđelja.
Naš odlomak izostavlja r. 21 u kojem je zabilježio Luka da je Marijinu sinu osmog dana nakon rođenja dano ime Isus, što znači "Bog pomaže, Bog spašava". Istog dana Isus je bio obrezan, a to je bio vanjski znak uključenja u saveznički narod Božji. Obrezanjem se Isus sasvim utjelovio, postao član povijesnog židovskog naroda.
U r. 22 "dani njihova čišćenja" odnosili su se na ženu koja se 40 dana nakon poroda muškog čeda nije trebala pojavljivati na sinagogalnom bogoslužju i u društvu jer je rađanjem djeteta sudjelovala na Božjoj stvarateljskoj moći. Prvi nastup u javnosti je zahvala Bogu za darovano dijete. Isusovi roditelji prinose dar siromaha kao zahvalu za dijete, što znači da se Isus rodio u siromašnu obitelj.
U r. 25 ime Šimun znači "Bog je čuo, Bog je uslišio". Šimunova krepost "pravednosti i bogobojaznosti" je predanost u volju Božju. Očekujući "utjehu Izraelovu" Šimun je čekao Mesiju po kojem Bog tješi svoj narod i sve narode svijeta. Pomazanik Gospodnji kojega će Šimun vidjeti prije smrti isto je što i Mesija ili Krist, jer te riječi znače "pomazani" i primjenjivale su se na kraljeve, velike svećenike i proroke prilikom preuzimanja službe. Dijete Isusa donijeli su "roditelji" - iako Luka zna da Josip nije naravni otac Isusov. Josip se brine za Isusa donoseći ga prvi puta u hram, a kad dječak odraste, ići će s "roditeljima svake godine o blagdanu Pashe u Jeruzalem" (Lk 2, 41).
Šimun prima dječaka Isusa u naručje. On je stražar koji budno obavlja svoju službu. Prepoznaje Isusa unutarnjim svjetlom Duha kao Očekivanoga i ispovijeda svoju vjeru o njemu.
Cijeli ovaj izvještaj Luka je načinio po uzoru na 1 Sam 1-2 gdje se govori o rođenju dječaka Samuela i događaju kako su dječakovi roditelji donijeli svoga sina u hram u Šilo da služi Bogu a primio ih veliki svećenik Eli. Šimunova pjesma sastavljena je na temelju riječi iz propovijedi proroka u babilonskom sužanjstvu (usp. Iz 52, 9-10; 49, 6; 40, 5). Za Šimuna je nastupilo vrijeme ispunjenja i zahvalno klikće da sada može umrijeti. Trudio se da živi kao Božji Sluga i spreman je otići iz zemaljskog života upoznavši Mesiju kao vjernog, Slugu.
Marijina dječaka naziva Šimun Božjim spasenjem i tako najavljuje da će Isus pribavljati ljudima od Boga ono što znači njegovo ime. To spasenje Bog je pripravio pred svima narodima. Bog objave, Bog staroga zavjeta po Isusu postaje Bog svih naroda. Mesija je svjetlost poganskih naroda i slava Izraela, izabranog naroda Božjega.
Josip i Marija "divili su se što se to o njemu govori" (r. 33). Ovim Luka nastavlja napomenu kako je Marija u srcu razmišljala o svemu što su pastiri rekli za Isusa. Dijete Isus nije odmah bilo jasno Josipu i Mariji. Njih dvoje imali su stupnjevito upoznavati božansko dijete, iznova otkrivati svoju ulogu u njegovu životu i ponizno je vršiti. Ovo vrijedi za razborite roditelje svakog djeteta. Ako ne žele praviti nasilje nad djetetom, roditelji moraju pomoći da se ono razvije u samostalnu ličnost, pokazati mu što voli i kako to može postići.
Isus je "znak osporavan u Izraelu" (r. 33b). Bit će Mesija drugačiji nego što želi puk i religiozne vode naroda. Zato će mu mnogi poricati da je Mesija.
"Mač" koji će probosti Marijinu dušu je duhovni rast Majke sa Sinom koji će jednog dana proglasiti da su mu braća i sestre svi koji s njime volju Božju traže i prihvaćaju. Marija će morati naučiti da je Isusu važnije ono što od njega očekuje Otac nebeski nego zemaljski roditelji i rodbina. Ovdje vidimo Mariju i Josipa spremne da svome djetetu posvete dostatnu pažnju. Neka u tome pomognu našim roditeljima!