Na Spasovo za prva dva čitanja imamo u sve tri liturgijske godine iste novozavjetne odlomke. U prvom je Lukin izvještaj o Isusovu uzašašću u Djelima apostolskim koji završava poticajem anđela Isusovim sljedbenicima da podu na svjedočko djelovanje u svijetu. Drugo čitanje je Apostolova molitva da vjernici uvide Božju moć, očitovanu na Kristu na nebu ustoličenom zdesna Bogu. Ovim činom Bog je proslavljenom Kristu podložio sve na nebu i na zemlji a njega učinio glavom Crkve koja je njegovo tijelo.
Za evanđelje u ovoj liturgijskoj godini imamo Markovu verziju uskrsne zapovijedi. Dok prema Mateju Uskrsli šalje učenike da njegovim učenicima čine sve narode, prema Luki oni trebaju u ime Kristovo propovijedati obraćenje i oproštenje grijeha svima dostupno. Kod Marka se uskrsna zapovijed sastoji u propovijedanju evanđelja svakom stvorenju, krštavanju onih koji uzvjeruju i liječenju bolesnih. Marko prikazuje sam događaj uzašašća (kao i Luka) te jedini on dodaje: "Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima" (r. 20).
Tri misne molitve i dva predslovlja Uzašašća izražavaju vjeru u odnos Kristova uzašašća i ljudskog uzdignuća po Kristu proslavljenom. U zbornoj ističemo radost, zahvalnost i vjeru da je "Kristovo uazašašće i naše uzdignuće". U darovnoj izražavamo prošnju da se "po svetoj razmjeni darova i mi vinemo put nebesa". U popričesnoj molimo Boga da "upravi naša srca k nebu gdje Krist kao prvi čovjek sjedi" njemu zdesna. U prvom predslovlju uzašašća zahvalno kličemo da je proslavljeni Krist uzašašćem postao Sudac svijeta i Gospodar svega stvorenja i tako nam dao nadu "da ćemo kao udovi njegova Tijela biti s njime u istoj slavi gdje je on, naša Glava i prvijenac". U drugoj prefaciji Uzašašća istaknuto je da nas je Krist proslavom i uzašašćem učinio dionicima svoga blaženstva. Uzašašće je blagdan dovršetka Kristove proslave i početka ljudskog uzdignuća. Mogli bismo na temelju ovih misnih molitava razmatrati o dostojanstvu čovjeka oplemenjenog u proslavljenom Kristu.
Međutim, u skladu s evanđeljem u ovoj, Markovoj godini, posvetit ćemo pažnju poruci današnjeg evanđelja. Markova zaključna napomena o prisutnosti proslavljenog Gospodina u Crkvi koja evangelizira i liječi bolesne potiče nas da se pitamo, zašto je prema Marku Isus povezao naviještanje kraljevstva Božjega i liječenje bolesnih, a time i svako pomaganje ljudima u zemaljskim brigama i nevoljama? Prema Marku 6, 7-13 Isus je poslao Dvanaestoricu na galilejsko djelovanje naloživši im da propovijedaju i ozdravljaju. Oni su tako i činili. Isus je za Marka Mesija zato što izgoni zle duhove iz opsjednutih. Evo, pred uzašašće on prenosi na Jedanaestoncu i sve buduće vjernike svoju zadaću propovijedanja i ozdravljanja. Jedan od znakova koji će, po Isusovu obećanju, pratiti evangelizatore je: "Na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro!" Evangelizacija ne ide samo za spasenjem ljudske duše. Ona vidi čovjeka i ukoliko je tjelesan, član obitelji i naroda, pun zemaljskih problema. Sabor je opomenuo vjernike koji bi mislili da radi upućenosti u vječnu domovinu smiju zanemarivati teškoće i brige ljudi na zemlji: "Doduše, misija koju je Krist povjerio svojoj Crkvi kao njoj vlastitu, nije niti političkog, niti ekonomskog niti socijalnog reda. Ali upravo iz te religiozne misije izviru zadaci, svjetlo i sile koje mogu poslužiti da se ljudska zajednica izgradi i učvrsti po Božjem zakonu. Isto tako, gdje je potrebno, već prema prilikama vremena i mjesta, i sama Crkva može, dapače i mora, promicati djela koja su određena da služe svima, napose siromašnima, kao što su djela milosrđa ili druga djela te vrste" (GS 42). Uzašašće u liturgijskoj godini kad čitamo Marka je prilika da se pitamo kako kao pojedinci i zajednica - župska, biskupijska, opća Crkva - pridonosimo evangelizaciji i humanizaciji svijeta čiji smo građani.

Ovaj odlomak je uvod u Djela apostolska kao knjigu Crkve. Luka njime povezuje vrijeme Isusa, prikazano u trećem evanđelju, s vremenom Duha u Crkvi, prikazanim u ovoj knjizi. Treće evanđelje završilo je uskrsnom zapovijeđu Jedanaestorici i kratkim izvještajem o uzašašću (Lk 24, 36-53). Ova knjiga počinje opširnim prikazom uzašašća i kratkim nalogom Uskrsloga Jedanaestorici da mu budu svjedoci u Judeji, Samariji i po cijelom svijetu. Iz ovog izvještaja vidimo da je uzašašće dovršetak Isusove proslave i početak djelovanja Crkve snagom Krista uskrslog i proslavljenog.
"Prva knjiga" (r. 1) je evanđelje s prikazom Isusovih djela i nauke. "Teofil" je ugledni kršćanin poganskog porijekla koji je vjerojatno platio troškove pisanja i kopiranja obaju djela za potrebe kršćanskih zajednica. "Pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome" (r. 2) - Luka vjeruje da je apostolska služba u Crkvi trajna te da Duh proslavljenog Krista Crkvu vodi po apostolima i njihovim nasljednicima.
U r. 3 vidimo da Luka piše zajednici sastavljenoj pretežno od obraćenih pogana, jer je njima lakše bilo pokazati što se s Isusom dogodilo ako se rekne da on sada trajno živi, nego da je uskrsnuo i tijela mu više nema u grobu: "Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ". Kroz četrdeset dana ukazivao im se i propovijedao o kraljevstvu Božjem. To i dalje ostaje glavna tema propovijedanja Isusa i Crkve (usp. Lk 4, 20; 9, 2; 11, 20). Prije nego pođu među narode svijeta na evangeliziranje, apostoli trebaju ostati u Jeruzalemu dok se ne ojačaju snagom Duha Svetoga koji je u r. 4 nazvan "Očevim obećanjem". Silazak Duha Isus ovdje uspoređuje s Krstiteljevim pokorničkim obredom: Ivan je krstio vodom, a apostoli će biti "kršteni Duhom Svetim" (r. 5). U Djelima apostolskim često će se povezivati polijevanje vodom kod onih koji u znak vjere pristaju uz Gospodina Isusa i izlijevanje Duha Svetoga (2, 38; 8, 14-16; 10, 47-48; 19, 5-6).
Pitanje apostola, kojemu se pridružuju i "sabrani" (r. 6) a to znači da je bilo i drugih, odnosi se na ispunjenje Božjih obećanja o nastupu "posljednjih dana" ili vremena spasenja. "Uspostaviti kraljevstvo Izraelu" nije politički san dominacije Izraela nad poganskim narodima nego početak vidljivog uključenja pogana u spasenje koje se po Izraelu uprisutnjuje za sve. Zato Isus ne kori one koji to pitaju nego odgovara da nije njihovo znati "vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti". Vrijeme paruzije, ili povijesnog očitovanja spasenja koje sada nevidljivo djeluje u svijetu, ne može se predvidjeti ljudskim metodama. To je u Božjoj vlasti i uskrsli Krist traži da se njegova Crkva ne muči pitanjem, kad će doći svršetak svijeta. Prije najavljenog svršetka predstoje stoljeća djelovanja Crkve. Zato Isus najavljuje ponovno dolazak Duha Pomoćnika koji će jačati njegove učenike u svjedočkom djelovanju među Židovima i poganima. "U Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja svijeta" (r. 8) je plan djelovanja Crkve prema Djelima apostolskim: sve ima početi od Jeruzalema u kojem je Isus završio svoje mesijansko poslanje. "Judeja" je razdoblje djelovanja među Židovima domovine, ali i dijaspore. To vidimo iz Pavlova misionarskog postupanja: kad bi u Maloj Aziji i Grčkoj došao u koji novi grad, tražio je židovsku sinagogu i neko vrijeme naviještao evanđelje Židovima a zatim prelazio među pogane. "Do kraja zemlje" je razdoblje djelovanja među poganima, a "Samarija" je prelazno razdoblje jer su Samarijanci u vremenu Novog zavjeta smatrani polupoganima.
Sam događaj uzašašća prikazan je kao vidljiv i zamjetljiv svima prisutnima. Ipak, iz činjenice da anđeo tumači viđenje izlazi da je to metahistorijski, nadnaravni događaj te da se fizički uzlazak u nebo ima uzeti samo kao slika unutarnje proslave Krista koji i ljudskim tijelom sjeda s desne Bogu. Možda je najbolje tumačenje ovog događaja popričesna molitva:
Svemogući vječni Bože,
ti nam već ovdje na zemlji
daješ udjela u nebeskom slavlju.
Upravi, molimo te, kršćanska srca k nebu,
gdje Krist kao prvi čovjek sjedi tebi zdesna.
Uzašašće je poticaj na svjedočko djelovanje u povijesnom svijetu. Zato anđeo opominje "apostole i sabrane" (r. 2 i 6) da ne stoje besposleni gledajući u nebo za Isusom koji je otišao i više se ne pokazuje u tjelesnom obliku, ali ostaje kao Uskrsli prisutan među svojim vjernicima, osobito kad se sabranoj zajednici tumači Pismo u bogoslužju riječi i "lomi kruh" u euharistiji. Uzašašće je slika paruzije, i tako završetak Isusova vremena u povijesti spasenja najavljuje početak vremena Crkve.

Ovaj odlomak poslanice Efežanima je Apostolova zagovorna molitva kojom za Crkvu, sastavljenu od obraćenih pogana i Židova, moli dar Duhovne mudrosti; da upozna vrijednost poziva na vjeru, temeljenog na spasonosnom događaju Kristova uskrsnuća i ustoličenja za Glavu svega stvorenja.
U molitvi naziva Apostol Boga "Ocem Gospodina našega Isusa Krista, Ocem Slave" (r. 17). Na one koji mu bivaju krštenjem i vjerom pridruženi proslavljeni Krist prenosi svoj sinovski odnos s Bogom i omogućuje nam da se Bogu obraćamo kao i on s: "Abba - Oče" (usp. Mk 14, 36 i Rim 8, 15). Vjernicima je Bog Otac slave zato što već na zemlji daje duhovnu stabilnost njihovu životu (kabod u hebrejskom znači najprije stabilnost, čvrstoću, težinu a onda "slavu"). Bog je Otac slave i zato što zove ljude u svoje intimno zajedništvo nakon zemaljskog životnog proputovanja.
Jedan od darova Duha jest vjernička mudrost. Njome trebamo shvatiti nadu sadržanu u pozivu na vjeru i "slavu u baštini njegovoj među svetima". U Pavlovim poslanicama "sveti" pretežno znači krštenike u mjesnim crkvenim zajednicama. Ovdje je iz konteksta jasno da su "sveti" anđeli i spašeni u nebu. Već u zemaljskom životu očitovana je na vjernicima Božja "prekomjerna moć" u uskrišenju i uzašašću Krista.
Izraz: "Uskrisi Krista od mrtvih i posjede sebi zdesna" vjeroispovijesna je formula prve Crkve, vezana uz liturgiju krštenja i euharistiju. U Crkvu mogu biti pripušteni, euharistiju mogu plodno slaviti oni koji vjeruju da je Bog Isusa uskrisio i posadio sebi zdesna. Ovom proslavom Isus je kao pravi čovjek i Sin Božji postavljen iznad "svakog Vrhovništva, Vlasti, Moći i Gospodstva". Prema Ef 6, 12 Vrhovništva i Vlasti su upravljači ovog mračnog svijeta. To je odraz praznovjerja onodobnog grčkog svijeta koji je smatrao da duhovne zle sile upravljaju svijetom i odlučuju o ljudskoj sudbini. U takvoj povijesnoj sredini sveti pisac uči da je uskrsli Krist jači i od tih zlih duhova pa vjernici nemaju razloga živjeti u egzistencijalnom strahu. Uskrslom i proslavljenom Kristu Bog je "sve podložio pod noge" (r. 22). Ovo je izraz iz ratnog trijumfa kod starih naroda: pobjednik je pobijeđenoga polagao na leda i desnom nogom mu stao na prsa. Time se pravno očitovala pobjeda i posljedice te pobjede dobivale pravni učinak pred državama svijeta. Takvom ratničkom terminologijom sveti pisac ispovijeda vjeru da je Isus smrću, uskrsnućem i uzašašćem pobijedio grijeh i zlo pa prividni uspjesi onih koji čine nepravdu i prijete uništavanjem nisu zadnja riječ povijesti.
Isti Krist koji je postavljen gospodarom "nad svima", postavljen je i za Glavu Crkvi koja je njegovo tijelo, od njega u svemu ovisno. Ovom slikom o Kristu kao Glavi i Crkvi kao tijelu u poslanici Efežanima istaknuta je ovisnost Crkve od Krista i podložnost svih u Crkvi Kristu Gospodinu. Prije nego smo u Crkvi jedni poglavari a drugi podložnici, svi smo mi sluge i učenici Krista Gospodina. Zato su se pape s ponosom nazvale "sluge slugu Božjih".
Ovaj odlomak potiče nas na obnovu vjere u kozmičko prvenstvo uskrslog i proslavljenog Krista, zatim na vjeru u pobjedu dobra u svijetu snagom proslavljenog Patnika i na vjeru u ovisnost Crkve kao tijela od Krista kao Glave. Ovisnost koja garantira da će Crkva preživjeti krize i slabosti.

Ovaj odlomak je završetak Markova evanđelja, koji djeluje kao naknadno sastavljeni izvještaj, jer nakon Mk 16, 8 kojim je prenaglo završavao izvorni rukopis drugog evanđelja prva je Crkva dala prirediti duži završetak, temeljen na gradi sačuvanoj među prvim propovjednicima.
Iz današnjeg odlomka izostavljen je r. 14 koji govori da se Isus ukazao Jedanaestorici dok su bili za stolom te da ih prekorio "što ne povjerovaše onima koji ga vidješe uskrsla od mrtvih". Zatim im određuje da pođu po svem svijetu i propovijedaju evanđelje svemu stvorenju. Ovdje se trebamo sjetiti Markove najave na početku knjige kojom kani pripovijedati djela i riječi Isusove: "Početak evanđelja Isusa Krista Sina Božjega". Kako u grčkom izvorniku izraz "evanđelje Krista" može biti takozvani genitiv objektivni i subjektivni, to znači da knjiga sadrži evanđelje o Isusu, kojemu je Isus glavni objekt ili sadržaj, ali i evanđelje koje je Isus propovijedao, koje od njega potječe. Nadalje, u nastupnoj propovijedi Isus je pozvao sve na obraćenje radi nečeg novog što s njime nastupa, a obraćenje je izravnao s vjerom u evanđelje što ga on naviješta (usp. Mk 1, 14-15). U govoru o svršetku svijeta upozorio je da vjernici ne nasjedaju lažnim prorocima koji najavljuju skori smak svijeta, jer "treba da se najprije svim narodima propovijeda evanđelje" (Mk 13, 10). Zato zapovijed o "propovijedanju evanđelja svemu stvorenju" znači naviještanje svim narodima onoga što je Krist činio i govorio iz uvjerenja da se to tiče dobra svih ljudi. Isusova prijetnja onima koji ne uzvjeruju da će biti osuđeni ne odnosi se prvenstveno na ljude koji za njega ne znaju ili su tako iskarikirano o njemu informirani da ne mogu povjerovati, nego na učenike Isusove. Proslavljeni Krist traži od svojih učenika da tako nesebično i prilagođeno naviještaju evanđelje kako bi se što veći broj ljudi osobnom vjerom i krštenjem mogao uključiti u spasenje dostupno po njemu. Zato će Pavao uskliknuti: "Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem!" (1 Kor 9, 16).
Marku je vlastito što Uskrsli najavljuje čudesne znakove koji će pratiti evangelizatore i odazvane na vjeru: u ime Isusovo izgonit će zle duhove, imat će dar govorenja nepoznatim jezicima, neke smrtonosne pojave neće im škoditi, polaganjem ruke pomagat će nemoćnima. Ove znakove treba vezati uz Markovo predstavljanje Isusa iscjelitelja i Dvanaestorice koji su uz propovijedanje u Isusovo ime također iscjeljivali. Za Marka je Isus Mesija zato što izgoni zle duhove, a to znači pomaže bolesnima. U izvještaju o ozdravljenju žene koja je dvanaest godina bolovala Marko ima razmišljanje bolesnice: "Mislila je: 'Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena. I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla" (5, 28-29). Kao opunomoćenici Isusa propovjednika i iscjelitelja Dvanaestorica su "otišavši propovijedali obraćenje, izgonili mnoge zle duhove i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali" (6,12). Isus obećava posebnu pomoć Božju pri propovijedanju i pomaganju ljudi ne samo službenim predstojnicima u kršćanskim zajednicama nego i "onima koji uzvjeruju", a to znači svim kršćanima.
Marko kratko izvještava o samom događaju uzašašća: "Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu." To je završni stupanj proslave po muci, smrti i uskrsnuću. Tek kad je Isus ustoličen zdesna Bogu, počinje poslanje Crkve među narodima svijeta. Pri tome je važno da proslavljeni Krist milosno vlada, a Crkva služi svijetu onim što jest i onim što ima: Kristovim evanđeljem koje mora biti praćeno pomaganjem bolesnih i nemoćnih. Zaključna rečenica pokazuje kako se to počelo ostvarivati: "Oni pak odoše i propovijedahu, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima". "Riječ" je ovdje cjeloviti Krist, njegova djela i nauka. "Popratni znakovi" su čudesna zaštita propovjednika, ali i ozdravljanje bolesnih na koje su polagali ruke. Ljudi našeg vremena nisu osjetljivi na čudesa, dapače sve što je mimo prirodnih zakona izgleda im neprihvatljivo. Jesu, međutim, osjetljivi na humanost i bratsku pomoć, bez podcjenjivanja i ucjenjivanja.
Na Uzašašće u ovoj liturgijskoj godini obnavljamo vjeru da iz proslave Gospodina Isusa izlazi za Crkvu dužnost evangeliziranja i socijalnog pomaganja. U vremenu, dok nam državna vlast nije dopuštala da se kao vjernici više zauzmemo za izgradnju humanijeg društva mogli smo se povlačiti u crkve i svoje domove. Sada to otpada.