Vjerski listovi i službena glasila biskupije svake godine objavljuju papinu poruku za Svjetski misijski dan koji mi katolici slavimo na pretposljednju nedjelju u listopadu. Ove, 1991. godine, tema papine poruke je vezana uz njegovu najnoviju encikliku o misijskom djelovanju Crkve "Redemptoris missio - Otkupiteljevo poslanje". Papa želi da ta enciklika, koja sažima saborsku teologiju misijskog djelovanja i poslijesaborsko iskustvo Crkve, bude nov poticaj za misijsku animaciju medu katolicima svijeta. Liturgijski kalendar i Misal određuju da glavna misa župske zajednice bude prigodna "Za evangelizaciju naroda" (Misal, str. 717-718) a čitanja se mogu odabrati između brojnih za širenje vjere, za misionare ili druge, ovisno koju misao predsjedatelj liturgijskog slavlja želi sa zajednicom razmatrati. Kako u ovoj godini čitamo nedjeljom iz Markova evanđelja, predlažem za evanđelje uskrsnu zapovijed Isusovu kako je zapisana u drugom evanđelju (Mk 16, 15-20). Taj odlomak imali smo u ovoj liturgijskoj godini kao evanđelje Uzašašća, ali ga sada trebamo doživjeti kao podlogu za misijsko djelovanje Crkve u našem vremenu. Za starozavjetnu podlogu predlažem odlomak o Joninu propovijedanju Ninivljanima koji su se, unatoč prorokovoj nevjeri, obratili. Za drugo čitanje odabrao sam odlomak iz 1 Kor 9 u kojem Pavao ističe da mu je dužnost propovijedati evnađelje te da bi se osjećao nesretnim kad ne bi nastavio tu svoju vjerničku i navjestiteljsku službu.
Zborna molitva u obrascu A Mise za evangelizaciju naroda glasi:
Bože, ti hoćeš da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.
Pogledaj svoju veliku žetvu i pošalji radnike da svakom stvorenju navijeste evanđelje; skupljaj svoj narod riječju života
i jači snagom otajstava
da ide putem spasenja i ljubavi.
U ovoj molitvi prerečena je u molitveni vapaj odredba uskrslog Krista da njegovi sljedbenici naviještaju evanđelje svakom stvorenju. U nju je utkana i misao iz 1 Tim 2, 4 gdje Pavao određuje da se na kršćanskoj liturgiji upravlja Bogu sveopća molitva vjernika "za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život", jer "Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine". U ovoj zbornoj molitvi izražavamo i vjeru da u krajevima gdje evanđelje biva naviješteno treba zaživjeti crkvene zajednice, narod Božji koji se sabire riječju života i jača svetim otajstvima. Svjetski misijski dan je prilika da na razini župe, biskupija i sveopće Crkve katolički vjernici iznova postanu svjesni misijske zadaće Crkve koja se sastoji ne samo u naviještanju evanđelja narodima koji se još nisu životno susreli s kršćanstvom nego i u pomaganju mladih Crkava na misijskom području. Zato današnja milostinja na svim misama i u svim župama ide za potrebe misija.

Ovaj odlomak Knjige o Joni čita se na treću nedjelju kroz godinu B, Red čitanja u god. B, str. 162. Glavna tema ove knjige je povezanost Božje pravednosti i milosrđa. Prorok pokušava na početku izbjeći zadaći na koju ga Bog šalje smatrajući da pogani, koji su Božjem narodu Izraelu nanijeli beskrajno zlo, nisu dostojni Božjeg milosrđa i oproštenja. U dijelu grade koji prethodi ovom odlomku Jonu je riba "izbljuvala na obalu" nakon što je pokušao lađom pobjeći u Taršiš, na Zapad, sasvim suprotno od Ninive koja je ležala istočno od Svete zemlje. Tu ponovno dolazi Joni Božji poziv: "Ustani, idi u Ninivu, grad veliki i propovijedaj u njemu što ću ti reći" (r. 1). Nakon iskustva s olujom na moru kojim je plovio
Jonin brod, više se nije usudio otklanjati Božji poziv. Zato je poslušno "ustao i otišao u Ninivu, kako mu je Gospodin zapovjedio" (r. 2). Iz kasnije grade, osobito Jonina sklanjanja u kolibu izvan grada "da vidi što će biti od grada" (4, 5) naslućujemo da se prorok nije odmah obratio da bi povjerovao u odustajanje Ninivljana od grijeha u kojima su bili ogrezli. Mislio je: ja ću izvršiti svoju dužnost poziva na obraćenje, a kako se oni ne mogu obratiti, Bog će sasvim pravedno postupiti ako spusti na njih oganj s neba, poput onoga koji je uništio Sodomu i Gomoru.
Napomena svetog pisca o veličini Ninive je pretjerano divljenje pripadnika malog (i nerazvijenog) naroda glavnom gradu svjetske velesile kakva je bila Babilonija. Arheološke iskopine Ninive starozavjetnog vremena pokazuju da nije bio tako velik kako ga ovdje prikazuje sveti pisac. Ipak je u ovom dobronamjernom pretjerivanju prisutna vjerska pouka: ako se mogu obratiti stanovnici tako ogromnog grada, mogu i drugi ljudi iz redova poganskih naroda. Zato sljedbenici religije Boga jedinoga ne bi svojom uskogrudnošću i zatvaranjem u geto trebali otežavati obraćenje poganima koji su za to raspoloženi.
Jona u svojoj propovijedi najavljuje propast Ninive za 40 dana, ako se svi ne obrate. Ninivljani za čudo "povjerovaše Bogu" (r. 5). Za "povjerovati" u hebrejskom izvorniku stoji korijen aman koji znači "osloniti se na nešto čvrsto, pouzdati se, prijateljski se osloniti". Od istog korijena dolazi liturgijski usklik "Amen" kojim prisutna zajednica prihvaća molitvene zazive predsjedatelja slavlja. Ninivljani su povjerovali ne samo da Bog postoji, nego i da je gospodar povijesti, da je spreman oprostiti, da je saveznički naklonjen ljudima. U znak takve vjere oglasili su post i obukli pokorničku odjeću. U dijelu teksta koji naše čitanje ispušta rečeno je da se i kralj obratio te naredio da svi čine pokoru: "Neka se obrati svatko sa svojega zlog puta i nepravde koju je činio. Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?" (r. 8-9). Obraćenje postaje zajedničko kao što su i neka zla počinjena zajednički (porobljavanje malih naroda i ubijanje nevinih zarobljenika). Na kraju sveti pisac kratko izvještava da je Bog odustao od najavljene kazne zato što su se Ninivljani iskreno obratili. Ova zgoda u novozavjetnoj liturgiji slika je propovijedanja evanđelja "svakom stvorenju" po nalogu uskrslog Krista. Nijedan narod, nijedna ljudska grupa Bogu nisu tako neznatni da im Kristovi sljedbenici ne bi trebali naviještati ponudu sveopćeg spasenja u Kristu.

Ovaj se odlomak uzima kao drugo čitanje na petu nedjelju kroz godinu B, Red čitanja u god. B, 169. Odlomak je dio šireg odsjeka u kojem Pavao moli krštene odrasle vjernike da budu obazrivi prema braći i sestrama pazeći da ih svojim postupcima ne smućuju u vjeri. Trebaju se znati odreći i nečeg dopuštenog, ako bi prijetila opasnost da prekrše ljubav prema bližnjemu ili unesu vjersku nesigurnost medu pripadnike zajednice. Pri tome u cijelom devetom poglavlju Prve Korinćanima navodi čega se on slobodno odrekao da bi bio misionar pogana. Na misijska putovanja on i suradnici ne vode ženu kršćanku koja bi im bar donekle osigurala redovitu ishranu i čist smještaj. Ne traže da ih izdržavaju zajednice u kojima borave nego rade vlastitim rukama da zarade za potrebe svoga uzdržavanja.
"Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem" (r. 16). Svoje misionarsko djelovanje medu poganima Pavao smatra dužnošću zato što mu se ukazao uskrsli Krist te ga pozvao da bude vjernik i poslao da njegovo ime naviješta poganskim narodima. Za "dužnost" stoji u izvorniku riječ ananke koja znači i "moralnu potrebu, unutarnje nagnuće". Izbor ovog izraza pokazuje da je misijsko djelovanje, unatoč opasnostima i nevoljama, Pavla činilo iznutra zadovoljnim i sretnim. Rodio se kao Židov dijaspore u Maloj Aziji u obitelji s rimskim građanskim pravom te od djetinjstva govorio aramejski kao kućni jezik i grčki kao jezik Tarza u kojem je rastao. Završio je teološku školu u Jeruzalemu i pred njim je stajala unosna karijera rabina u samoj Palestini ili medu Židovima dijaspore. Sve je to ostavio iz unutarnje potrebe da čini ono na što ga uskrsli Krist zove i šalje. Cijeli život bio je misionar pogana i zagovornik punopravnosti krštenih pogana u kršćanskoj zajednici u kojoj su neki kršteni Zidovi smatrali da su članovi prvog reda zato što su Isus i Apostoli Židovi. U ovom tekstu važan je izraz "navješćivati evanđelje". Pod evanđeljem u ono doba Grci i Rimljani smatrali su dobru vijest koja se tiče svih građana države. Npr. da je na prijestolje stupio novi car, da se caru rodio sin, da je carska armija pobijedila neprijatelje. U takvoj povijesnoj sredini Pavao kao evanđelje naviješta da je Isus za sve ljude umro i uskrsnuo te da se trebaju krstom pridružiti Kristu i Crkvi. Navješćivanje evanđelja pretpostavlja navjestitelje koji su radosni zbog svoje vjere i svjedočki žive ono što drugima nude kao mogućnost sveopćeg spasenja u Kristu. U r. 17 Pavao opravdava svoj stav prema besplatnom naviještanju evanđelja. Iako ga je pozvao sam Krist, a Petar kao pročelnik zbora Dvanaestorice odobrio sadržaj njegova propovijedanja i način postupanja s krštenim poganima, Pavao ne uzima materijalnu naknadu za službu koja mu je povjerena: "Propovijedajući pružam evanđelje besplatno ne služeći se svojim pravom u evanđelju" (r. 18). S ponosom ističe da je kao misionar "slobodan od sviju". Slobodan od pritiska onih vjernika koji su spremni materijalno pomagati njega i suradnike, ali i tražiti da postupaju prema njihovim očekivanjima. Pavao se nije dao ucjenjivati materijalnom pomoću. "Sam sebe svima učinih slugom da ih što više steknem" (r. 19b). On ne traži slobodu od pritisaka da bi bio despot u zajednici, nego da bi bolje mogao uvažavati duhovno stanje i potrebe svih. U tom smislu osjeća se slugom svih, ali je svjestan da svi neće prihvatiti evan8elje koje naviješta. U izrazu "da ih što više steknem" prisutno je iskustvo neuspjeha u misijskom djelovanju, ali taj neuspjeh nije Pavla obeshrabrio. Unatoč protivljenju nekih Zidova, koji su ga tužakali da se odrekao svoga naroda, te sumnjičenju pogana - koji su bili ljuti što za Gospodara propovijeda Isusa, ne rimskog cara - Pavao nastavlja svoj misijski rad. Na to ga šalje Krist; na to ga potiče nutarnji glas.
Ta svijest neuspjeha, koji ne smije sputavati, vidi se u r. 22: "Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim". "Nejaki" u Prvoj Korinćanima su kršteni pogani koji škrupulozno gledaju na kupovanje mesa od životinja koje su prije toga bile prikazane za žrtvu u čast poganskim bogovima. Pavao je odredio da krštenici kupuju takvo meso, ako se prodaje na tržnici, ali da ne sudjeluju u gozbama u čast idolu. Radi bojažljivih koji misle da kupovanjem takvog mesa na neki način odobravaju poganski kult, Pavao preporuča uzdržavanje iz ljubavi. Pavao je razumio stanovišta "nejakih" i "jakih". Pomogao je svima krštenicima da se u kršćanskoj zajednici osjećaju saslušani i uvaženi. To osobito vidimo iz Rim 15,7: "Prigrljujte jedni druge kao što je Krist priglio vas na slavu Božju!" Pavao je pun ljubavi prema konkretnim pojedincima u svakoj njihovoj socijalnoj i vjerskoj situaciji. "Da neke spasim" ne odnosi se na vječno spasenje nego na uključenje u zajednicu krštenih u kojoj biva dostupno spasenje ponuđeno u Kristu. Pavao je već sada toliko prožeo vjerom svoj zemaljski život da se osjeća spašenim. To želi što većem broju ljudi. "Sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu" (r. 23) je svjedočka dimenzija misionarskog rada. Tko propovijeda Isusa kao radosnu vijest svima narodima, treba živjeti onako kako druge uči.
Ovaj odlomak pokazuje konkretne potrebe misionara i novokrštenih u misijama. Misionarima su potrebna materijalna sredstva; njihovim zajednicama crkveno zajedništvo koje uključuje uvažavanje i podršku, ali i materijalno pomaganje.

U Markovoj godini ovaj odlomak čitamo kao evanđelje Uzašašća, Red čitanja u god. B, 143. Ovo je uskrsni mandat Isusov prema drugom evanđelju. Sadrže ga sva četiri evanđelja, ali u dosta različitoj formi. Ipak im je zajedničko da Isusovi sljedbenici trebaju propovijedati svima narodima ono što je on govorio i činio te sabirati Crkvu kao novozavjetni narod Božji.
Uskrsli Isus ovdje upravlja učenicima govor poslanja koji možemo podijeliti na slijedeće manje cjeline:
a) zapovijed o misijskom djelovanju (r. 15);
b) zapovijed krštavanja onih koji uzvjeruju kao uključivanje u Božju milosnu vladavinu (r. 16);
c) obećanje znakova koji će pratiti misionare (r. 17-18);
d) uzašašće i ustoličenje proslavljenog Isusa;
e) sažetak o misijskom djelovanju učenika (r. 20).
Povijesni Isus djelovao je medu Židovima Palestine i starozavjetna objava bila je pridržana samo jednom narodu. Ako su se drugi željeli priključiti zajednici Izraeolovoj, trebali su se obrezati te početi obdržavati propise o kultnoj čistoći, ali nikada nisu postajali punopravni članovi naroda Božjega. Sada Isus nalaže učenicima da idu po cijelom svijetu te propovijedaju evanđelje svakom stvorenju. "Cijeli svijet" u ono doba bilo je Sredozemlje s različitim narodima, a u naše dane to su novootkriveni kontinenti. Za sadržaj "evanđelja" važna je uvodna rečenica drugog evanđeliste: "Početak evanđelja Isusa Krista, Sina Božjega" (Mk 1, 1). To je evanđelje koje od Isusa potječe i o Isusu govori. Marko je također zabilježio da je Isus u svojoj nastupnoj propovijedi zatražio od povijesnih slušalaca vjeru u evanđelje (Mk 1, 14-15). Iz konteksta razabiremo da je evanđelje ono što Isus govori i čini u znak nastupa Božjeg kraljevstva. Zato "propovijedati evanđelje svakom stvorenju" znači ići medu pripadnike svih naroda te im svjedočki naviještati Isusova djela i riječi. U ovom propovijedanju uključena je odredba da misionari nauče jezik naroda kojemu dolaze, da se užive u njegovu kulturu i duhovnost te mu poruku spasenja u Kristu nakalame na duhovno blago koje već ima dotični narod.
Isus se osjećao Božjim eshatonskim poslanikom te je tražio da mu ljudi vjeruju. Misionari trebaju zvati na vjeru u Isusa te one koji se odazovu krštavati. Iz Mt 28, 19 znamo da krštavanje ima biti na ime Oca, Sina i Duha Svetoga kao čin egzistencijalnog pridruživanja Bogu. U Djelima apostolskim postoji izraz "krstiti se na ime Isusovo", ali je to u biti isto. Krštenje je pranje grijeha. Ovdje Isus ništa ne govori o sudbini onih kojima evanđelje ne bude naviješteno ili koji će biti napumpani predrasudama protiv kršćanstva i misionara da bi im krštenje izgledalo izdaja nacije (npr. u zemljama bivših kolonija). Kasnija će Crkva reći da se svi ljudi mogu spasiti ako slušaju glas svoje savjesti a nemaju mogućnost uključiti se u objavljenu religiju.
U Mk 6, 7.12-13 Isus šalje Apostole na galilejsku misiju da propovijedaju i ozdravljaju kao što je on radio. Sada najavljuje pet popratnih znakova vjernicima i misionarima: izgon zloduha, govor nepoznatim jezicima, uzimanje zmija, neškodljivost otrova, polaganje ruku na nemoćnike. To su neki ozdraviteljski postupci koji su bili na cijeni u vremenu nastajanja Novoga zavjeta, i posebno u Markovoj povijesnoj zajednici. Zajedničko im je iscjeliteljska djelatnost po uzoru na Isusa. Iscjeljivanje treba pratiti svjedočko življenje i naviještanje. Današnji misionari ne mogu činiti čudesa kao Isus i Apostoli, ali mogu dovesti kršćanske liječnike i medicinske sestre te tehničko osoblje koje će narodima u razvoju graditi ceste, podizati škole i poduzeća, učiti ih da s dostojanstvom priskrbljuju hranu za svoje obitelji. Na to je mislio drugi evanđelista kad je uz navjestiteljsku službu naveo i iscjeljivačku u prvoj Crkvi.
Isus je uskrsnućem postao Gospodin. Ušao je u proslavljeno stanje iz kojega može ljude pomagati. Kršćani koji vjeruju u Isusovu proslavljenost, osjećaju se dužnima pridonositi da što veći broj naroda i pojedinaca dobije udio na Isusovoj proslavljenosti po krsnoj vjeri. Gospodin Isus uzet je na nebo i sjeo je Ocu zdesna. To je njegova poslijeuskrsna intronizacija.
R. 20 je sažetak misijskog djelovanja od dvadesetak godina između Isusova uzašašća i dovršetka Markova evanđelja. To su svojevrsna Djela apostolska: "Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima." Marko je napisao svoje evanđelje kršćanima Rima. Nastanak te zajednice, sastavljene pretežno od obraćenih pogana, jasno dokazuje da su Apostoli i ostali Isusovi učenici zbiljski naviještali evanđelje, i to prilagođeno naviještali. U izrazu "Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ" odjekuje radosno iskustvo Kristove prisutnosti u zajednici vjernika. Dok Crkva evangelizira, Isus ostaje s njom i u njoj.
Kao što kršćani Markove generacije nisu čekali da riješe sve unutarnje probleme pa da nastave evangelizirati svijet, tako ne smiju ni kršćani Crkava gdje je evanđelje davno zasađeno. Naša je dužnost gajiti misijski duh, pomagati misionare i produbljivati vjerničko zajedništvo s mladim Crkvama u misijskim zemljama.