Za evanđelje imamo u sve tri liturgijske godine Ivanov izvještaj o ukazanju uskrslog Krista Jedanaestorici koji u njih dahne, zatim tumači svoj postupak: "Primite Duha Svetoga!" Time Isus podsjeća na Post 2,7 gdje je rečeno kako je Bog Adamovu tijelu, načinjenu od gliba zemaljskog, udahnuo dah života i on je tako postao živo biće. Apostole zamrle u događajima muke i smrti Isusove Isus oživljava snagom Duha životvorca.
Za pripjevni psalam imamo dio Psalma 104 gdje je izražena vjera biblijskih vjernika da dar fizičkog i duhovnog života ovisi od Duha Božjega:
I sva ova bića željno čekaju
da ih ti nahraniš na vrijeme.
Daješ li im, tada sabiru:
otvaraš li ruku, nasite se dobrima.
Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže;
ako dah im oduzmeš, ugibaju,
i opet se u prah vraćaju.
Pošalješ li dah svoj, opet nastaju,
i tako obnavljaš lice zemlje! (Ps 104,27-30)
Ovaj je psalam inače hvalbeni himan Bogu Stvoritelju prirode i ljudi. Navedeni stihovi su igra riječi na temelju hebrejskog izraza rualz (i grčkog pneuma) koji znači "duh, dah, vjetar". Sve što živi, ne nastaje samo od sebe nego dolazi u život dahom Svemogućega koji je sami život. Duh Božji oživljava sva živa bića.
Ovi svetopisamski tekstovi u današnjoj liturgiji neka nam budu poticaj da produbimo članak vjere iz Misnog vjerovanja: "Vjerujem u Duha svetoga, Gospodina i Životvorca!" To vjerovanje formulirano je na općem saboru u Carigradu god. 381. kad je Crkva željela kategorijama ondašnje grčke filozofije izreći svoju vjeru o Duhu Svetome koji je iste biti s Ocem i Sinom pa se s njima "skupa časti i zajedno slavi".
Papa Ivan Pavao II izdao je god. 1986. encikliku o Duhu Svetome kojoj je dao naslov po ovoj formuli iz Misnog vjerovanja "Dominum et vivificantem - Gospodina i Životvorca". Njome želi katoličke vjernike pripraviti za odgovoran završetak drugog tisućljeća i plodan ulazak u treće tisućljeće kršćanstva. U trećem dijelu ove enciklike razrađuje životvornu ulogu Duha u Crkvi koji djeluje po sakramentima vjere, obnavlja unutarnjeg čovjeka i cijelu Crkvu čini sakramentom spasenja u konkretnoj ljudskoj povijesti. Papa upozorava da ulogu duha Životvorca ne smijemo svoditi samo na unutarnje i duhovno područje milosti: "I u običnim društvenim prilikama kršćani kao svjedoci istinskog ljudskog dostojanstva čovjekova, svojom poslušnošću Duhu Svetomu, pridonose mnogostrukoj 'obnovi lica zemlje' tako da surađuju sa svojom braćom u ostvarenju i općoj primjeni svega onoga što je dobro, plemenito i lijepo u suvremenoj naprednoj civilizaciji, kulturi, znanosti, tehnici i svim drugim područjima ljudske misli i djelatnosti. To čine kao učenici Krista 'koji je svojim uskrsnućem postavljen za Gospodina te snagom svoga Duha već djeluje u srcima ljudi'" (br. 60).
Duhovi su blagdan stupanja Crkve u javnost, blagdan obnove vjere u Duha životvorca koji djeluje u Crkvi i po Crkvi.

Vidljivo očitovanje Duha nad Dvanaestoricom i cijelom grupom Isusovih sljedbenika zbilo se na "Dan Pedesetnice". To je grčki naziv za blagdan koji se slavio pedeset dana iza Pashe, a na hebrejskom se zvao "Hag šabuot - blagdan tjedana" i predstavljao je povijesno dan zahvalnosti za zemlju koju je Bog darovao svome narodu (usp. Pnz 26, 1-11). O tom blagdanu Židovi domovine i raseljeništva hodočastili su u Jeruzalem. Luka je ovaj izvještaj pisao imajući na umu izvještaj Postanka o kuli babilonskoj prema kojemu su jezici ljude udaljili. Na Duhove ljudi različitih jezika razumiju apostole "gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja" (r. 11). Duh otklanja nerazumijevanje među ljudima različitih kultura. Luka je pri sastavljanju ovog izvještaja mogao imati na umu i Iz 66, 17-22 gdje Bog najavljuje da će dovesti sve raspršene Izraelce da vide njegovu Slavu a uz to "sve puke i jezike".
"Šum, vjetar, ognjeni razdijeljeni jezici" su vanjski znakovi očitovanja Duha na dan kad je prva Crkva stupila u misionarsko djelovanje među Židovima u Jeruzalemu. Duhom su se napunili svi, dakle 120 osoba, ne samo Dvanaestorica. Jednako žene kao i muškarci. Sve ih je Duh Sveti ojačao da stupe u javnost i počnu razglašavati divna djela Božja ispunjena na Isusu raspetom i uskrslom. Ta djela tiču se dobra svih ljudi i zato ih Kristovi sljedbenici ne mogu bojažljivo i sebično čuvati samo za sebe. "U Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda na zemlji" (r. 5). Neki od njih bili su povratnici iz inozemstva koji su kao djeca iseljenika doselili u zemlju svojih roditelja. Drugi su bili hodočasnici iz inozemstva koji su mogli sebi priuštiti plaćeni boravak u svetom gradu o blagdanu. Ovi povratnici su vjerojatno druga ili treća generacija iseljenih i ne govore više aramejski kao jezik svoga naroda. Služe se jezikom naroda u kojem su odrasli. Oni svi ustanovljuju da neuki Galilejci govore razumljivo na jeziku naroda iz kojeg hodočasnici ili povratnici dolaze. Zatim slijedi popis od 16 naroda koji su navedeni po kraju gdje žive ili po imenu naroda. Posljednji par su "Krećani i Arapi". Kreta je otok zapadno od Jeruzalema, Arapi su narod koji živi istočno od Jeruzalema. Ovim spominjanjem otoka i kopna na krajnjem zapadu i na krajnjem istoku za ono doba Luka je htio naglasiti univerzalnost spasenja dostupnog u Kristu snagom Duha. Svi ti ljudi i narodi nalaze nešto privlačno u Isusovu pokretu, svima njima kršćanstvo je upućeno i spremno doći. Oni i dalje govore svojim jezicima, ostaju nacionalno i kulturno različiti. Povezuje ih s Bogom i jedne s drugima Duh Sveti kojega šalje uskrsli Krist.
Pripjev je uzet iz Psalma 104 kao himna Bogu Stvoritelju. Na temelju r. 30 tog psalma Crkva danas moli i pjeva: "Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!" To je izraz svijesti da svijet živi snagom Duha Božjega te da treba biti uređen prema volji Božjoj.

Ovaj odlomak je početak Pavlove rasprave o karizmama ili darovima Duha Svetoga u zajednici krštenih. Korinćani su na popis pitanja, o kojima je Apostol iz Efeza trebao napisati pouku, stavili i karizme. One su posebno dolazile do izražaja na liturgiji zajednice kod koje su uz starješine Crkve željeli naviještati riječ Božju i pojedini obdarenici pozivajući se na to da ih Duh Sveti prosvjetljuje i potiče.
Pavao najprije podsjeća da su krštenici prilikom krštenja ispovjedili vjeru Crkve sažetu u formulu: "Isus je Gospodin". On sada ponavlja da vjeru budi Duh Sveti i zato nitko ne može početi prianjati uz Isusa kao Gospodina i ustrajati u takvom prianjanju, osim po Duhu Svetome. Kad su na temelju takve vjere krštenici pridruženi Crkvi, oni bivaju podsjećeni da su kao različiti jedni drugima potrebni: "Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima" (r. 4-6). Darovi, službe i djelovanja su sposobnosti i nadležnosti pojedinih krštenika u zajednici koje dijeli Bog na korist svih. Iako je Bog isti, ljude je stvorio različite pa su i karizme različite upravo radi različitih potreba pojedinaca i cijele zajednice.
Zatim Pavao prelazi na usporedbu s ljudskim tijelom koja je bila proširena u književnosti i politici onog vremena. Govorilo se kako su ljudi jednog mjesta, naroda ili cijele države kao tijelo koje ima različite udove, a svi su potrebni da bi tijelo bilo zdravo i obavljalo različite funkcije. Uskrsli Krist po svome Duhu potvrđuje i osnažuje ovu povezanost ljudi međusobno i sposobnost da jedni drugima pomažu upravo zato što su različiti. "U jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni: bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni" (r. 13). Korint je u ono doba bio međunarodni lučki grad s većinom grčkih žitelja, brojnim doseljenim Židovima i pripadnicima drugih naroda. Uz to od oko 400.000 stanovnika oko polovica bili su robovi. Duh je probudio vjeru u katekumenima različitih narodnosti u Korintu i oni su se krstili u jedno crkveno tijelo. Zato krštenici trebaju poštivati razlike koje među njima postoje na temelju narodnosti, jezika i socijalnog položaja. Ali također imati neprestano na umu da su kršteni u jedno tijelo i zato osposobljeni i zaduženi da se međusobno prihvaćaju i pomažu. Dogmatski temelj tome jest što smo svi "napojem jednim Duhom". Ovdje je aluzija na krštenje vodom u koju krštenik biva uronjen ili njome poliven prilikom svetog obreda. Tko vodom biva poliven, njome biva i napojen. Voda je simbol Duha Svetoga, osobito u Ivanovoj tradiciji. Tako u Iv 7, 37-39 Isus za vrijeme procesije s vodom u Jeruzalemu zove sve koji su žedni da dođu k njemu, da piju pa će rijeke žive vode poteći iz njih. A Ivan tumači: "To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što u njega vjeruju." "Izlijevanje Duha" je slika prenesena iz Joela 3, 1 koju izravno spominje Petar u govoru na Duhove (Dj 2, 17). U Starom zavjetu Duh Božji ljude "obuzima" ili "pomazuje" da izvrše neku zadaću. On na njima ostaje ograničeno vrijeme, ili biva pridržan samo "pomazanima": prorocima, Mesiji. U novozavjetno vrijeme Duh biva izliven na sve.

Prvog dana u tjednu Isus se nakon smrti pokazao živ svojim učenicima, i taj spasenjski događaj razlog je što novozavjetni vjernici slave nedjelju kao Duh Gospodnji a ne subotu, kao što izričito stoji kao Božja zapovijed u Knjizi izlaska. Učenici su "u strahu od Židova bili zatvorili vrata". Bio je to strah učenika čiji je Učitelj proglašen kvariteljem objave i zato pogubljen na križu. Samo držanje zajedno na jednom mjestu održava njihovu nadu da s Isusom nije još sve gotovo, da Isusova stvar može i treba ići dalje. Isus ulazi kroz zatvorena vrata u znak da njegovo tijelo više ne podliježe fizičkim zakonima, jer je uskrsnućem ušao u eshatonsku proslavljenost. Dva puta u toku ukazanja pozdravlja učenike s "Mir vama!" To je židovski građanski i vjerski pozdrav kojim su vjernici jedni drugima željeli cjelovitost koju daje jedini Bog. Mir je ne samo sloboda od rata, kako su mislili Grci, ili obdržavanje dogovorenih uvjeta primirja, kako su mislili Rimljani, nego potpuna sigurnost i sreća pojedinaca i zajednice. Isus u svom uskrslom stanju takav mir može davati kao "svoj mir", kako je obećao u toku posljednje večere (usp. Iv 14, 27; 16, 33). Uskrsli pokazuje učenicima ruke i bok koji je bio proboden na križu. Time potvrđuje istovjetnost sebe kao Probodenog i kao Uskrišenog: onaj koji je bio pribijen na križ sada živi trajnim i kvalitetnim životom. Učenici se na to raduju, a Ivan Uskrsloga naziva Gospodinom pridajući mu dostojanstvo koje monoteistički vjernici pridaju samo Bogu.
Smrću i uskrsnućem završava Isusovo povijesno poslanje. Njega je poslao Otac i on je svoje poslanje vjerno izvršio. Sada šalje učenike da kroz povijest svijeta nastavljaju njegovo poslanje. Isus pri tome dahne u učenike te kao da ih nanovo stvara. Prenosi na njih novi život u koji je sam ušao. Darovatelj toga života je Duh Sveti kojega Isus može izliti na učenike zato što je njegovo poslanje završeno. Oni koji u Isusovo ime djeluju u svijetu, tako bivaju osposobljeni i zaduženi da žive novim životom što ga dariva uskrsli Krist te budi i jača njegov Duh. Apostoli primaju Duha Svetoga da propovijedaju te onima koji se odazovu na vjeru dijele krst kao osnovni sakrament oproštenja grijeha. Oni imaju vlast razlučiti tko je dovoljno poučen da bi mogao biti pripušten krštenju. U tom smislu oni "otpuštaju" ili "zadržavaju grijehe". Dakako da je Crkva tokom stoljeća, razmišljajući nad ovim Isusovim riječima, u njima vidjela i korijen za ispovijed kao sakrament pomirenja s Bogom i s Crkvom, dostupan svima koji su već kršteni ali u ljudskoj slabosti grijesima vrije8aju Boga i duhovno ranjavaju Crkvu.
Slaveći ovaj blagdan Duha životvorca obnovimo vjeru da pravo živimo ako se otvorimo poticajima Duha Kristova te da Duh Sveti čini Crkvu sakramentom spasenja u svijetu.