Za evanđelje ove nedjelje imamo Markov izvještaj o ozdravljenju gubavca pri završetku Isusova prvog "radnog dana" u Kafarnaumu. Zgodu donosi jedini drugi evanđelista. Da bismo je pravo razumjeli, valja imati na umu da Levitski zakonik 13-14 donosi stroge propise o izdvajanju gubavaca iz naseljenih mjesta i iz javnog bogoslužja starozavjetnog naroda Božjega. "Guba" (hebrejski caraat) u starozavjetnom vremenu nije samo ono što današnja medicina označuje kao gubu nego svaka ružna kožna bolest od koje se ljuska koža. Tko oboli od takve bolesti, ne može živjeti u naseljenu mjestu sa zdravim osobama, a uz to postaje trajno obredno nečist, to jest nesposoban za svete čine zajednice.
Takav jedan izolirani bolesnik čuo za Isusovu nastupnu propovijed u Kafarnaumu u kojoj je pozvao i pobožne i grešnike na obraćenje radi nastupa kraljevstva Božjega (Mk 1, 14-15 usp. Mt 4, 13-17). Čuo je i za ozdravljenje opsjednutog u kafarnaumskoj sinagogi (Mk 1, 21-28), zatim za ozdravljenje Petrove punice u obiteljskoj kući (Mk 1, 29-31) i za brojna ozdravljenja pred vratima Petrove i Andrijine kuće (1, 32-34). Povjerovao je da Bog posebno djeluje po Proroku iz Nazareta te da Isus neće prema njemu, zakonski izdvojenom i nečistom, postupiti kao ostali sunarodnjaci koji se u tome strogo drže Zakona. Neće ga otjerati kao udarenog zaraznom bolešću i stoga "nečistog". Došao pred Isusa, kleknuo u znak poniznosti i hitnosti te zavapio: "Ako hoćeš, možeš me očistiti" (r. 40b). Isus je ne samo samilosno dopustio da mu se bolesnik primakne nego ga ozdraviteljski dotaknuo svojom rukom i pri tome pokazao glasno uzbuđenost. Ozdravio ga i naredio mu da kod redovnih građanskih i vjerskih vlasti zatraži potvrdu o svom ozdravljenju kako bi se mogao vratiti u svoju obitelj i nastaviti miran život sa žiteljima svoga mjesta.
Ovim događajem Isus nam se objavljuje kao samilosni ozdravitelj, doduše samo jednog bolesnika. Njegov postupak nije bio slučajan. Neki bibličari s pravom pri obrazlaganju ovog događaja upozoravaju da je Isus za vrijeme svojih blagdanskih boravaka u Jeruzalemu odsjedao u Betaniji, selu udaljenu tri kilometra od svetog grada. Tamo su imali kuću Marta, Marija i njihov brat Lazar. Gubavci su kao posebna grupa smjeli dolaziti do Betanije i odatle s uzvisine promatrati mnoštvo hodočasnika u svetom gradu, ali u sam Jeruzalem nisu smjeli ulaziti radi opasnosti zaraze za zdrave. Na ulasku i izlasku iz sela Isus ih je morao susretati te im svojim riječima i postupcima pokazivati da za njega nisu nečisti. Nije ih sve ozdravio, ali jest prema svima bio djelatno samilostan. Danas se na misi sabiremo oko Isusa punog sućuti prema bolesnima i izdvojenima. Od njega tražimo milost i snagu da njegovu djelatnu samilost očitujemo prema ljudima koje osobno poznajemo i susrećemo.

Ovaj odlomak je početak i središnji dio odsjeka o gubi u Levitskom zakoniku koji kao jedna od knjiga Petoknjižja donosi odredbe o bogoslužju, svećenicima i blagdanima. Mojsije dobiva od Boga odredbu da glavnom svećeniku Aronu i njegovim svećeničkim suradnicima prenese odredbe o zaraznim kožnim bolesnicima koji bi ostajanjem među zdravima mogli zaraziti i članove svoje obitelji. Kako nije bilo profesionalnih liječnika ni bolnica, svećenik je kao javni službenik imao pravo i dužnost proglasiti koja kožna bolest jest opasna za okolicu te bolesniku narediti da počne živjeti izdvojeno.
Izdvojeni kožni bolesnici imaju nositi "rasparanu odjeću" (r. 45). Namjerno deranje odjeće kod odrasle osobe znak je izvanredne te ponekad i smrtne žalosti (usp. Iz 10, 6; 1 Sam 4, 12; 2 Kr 5, 7-8; Mt 26, 65 = Mk 14, 63). Raščupana kosa, koju takav bolesnik treba držati neurednu, također je znak izvanredne žalosti, a i pokrivena "gornja usna", odnosno brada (usp. Ez 24, 17.22 gdje Bog najavljuje Ezekielu da će mu umrijeti žena ali prorok ne smije nositi uobičajenim znakove ukopne žalosti). Osim ovih zamjetljivih znakova žalosti i opasnosti za one koji bi ih mogli dotaknuti, gubavci su trebali i riječima upozoravati prolaznike na opasnost zaraze: "Nečist! Nečist!" Ovo je pridjev koji sadrži skraćenu cijelu rečenicu: "Ja sam nečist; ne približavaj mi se!" To je posebno bilo potrebno prilikom dostavljanja hrane izdvojenim gubavcima od strane njihovih zdravih ukućana.
"Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane" (r. 46a) znači da zdravi članovi obitelji i blagdanskih skupova imaju takve bolesnike držati nečistima u obrednom smislu. Stoga je u nastavku određeno da gubavci stanuju "izvan tabora". Ovaj izraz bio je punovažan u vremenu prolaza kroz pustinju, dok su zdravi Izraelci stanovali pod šatorima. Kad su uselili u Svetu zemlju, živjeli su u kućama i organiziranim stalnim nastambama. Iako je ovaj sveti tekst zapisan nekoliko stoljeća nakon useljenja, namjerno je zadržan izraz "tabor" iz vremena hoda kroz pustinju jer su u vrijeme hoda kroz pustinju Izraelci najviše doživljavali i prihvaćali svoju ovisnost o Bogu.
Ovaj odlomak u današnjoj misi čini starozavjetnu podlogu za događaj iz današnjeg evanđelja. Marko, zbog kratkoće izvještavanja, ne spominje pobliže prilike u kojima je živio bolesnik, ali pretpostavlja da njegovi povijesni čitaoci znaju starozavjetne odredbe o gubavcima.

Ovaj odlomak Prve Korinćanima predstavlja završetak odsjeka o blagovanju mesa žrtvovana idolima (poglavlja 8-10) i početak odsjeka o redu na vjerskim sastancima (poglavlja 11-14). Kako su kršteni Korinćani živjeli među sugrađanima i rođacima koji su ostali sljedbenici poganskih religija, često su dobivali poziv na gozbu u čast idolima ili su mogli na gradskoj tržnici kupiti po povoljnoj cijeni meso životinja koje su prilikom klanja prikazane za žrtvu poganskim božanstvima. Pavao u svom odgovoru razlikuje poganske žrtvene gozbe od mesa ponuđenog na tržnici. Na poganske žrtvene gozbe kršćani ne smiju ići zato što se sudionici takvih gozba po uvjerenju onih ljudi povezuju u kultno zajedništvo s dotičnim božanstvima. Bilo bi to izravno odobravanje lažnog bogoštovlja i vrijeđanje jedinoga Boga. Što se tiče mesa ponuđenog na tržnici, kršćani smiju kupovati makar i doznali da je ono prije toga bilo prikazano za pogansku žrtvu. Kršteni Korinćani podijelili su se na "jake", koji su na temelju uvjerenja da nema idola sebi dopuštali i sudjelovanje na poganskim kultnim gozbama, i na "slabe" koji su bili vrlo skrupulozni pa nisu ni u vjerničkim kućama upotrebljavali meso o kojem su sigurno znali da je bilo žrtvovano idolima. U ovom odlomku Apostol se obraća najprije "slabima" a onda obje struje potiče na vjernički altruizam te predlaže da budu nasljedovatelji svoga duhovnog oca koji nasljeduje Krista.
"Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite" (r. 31). Ranije je Apostol u ovoj poslanici istaknuo da je Bog u Kristu raspetom i uskrslom otkrio krštenicima svoju otajstvenu mudrost "za slavu našu" (2, 7) te da se krštenici na području seksualnog morala trebaju razlikovati od pogana, jer i svojim tijelom mogu i trebaju slaviti Boga (6, 20). Cilj je ljudske egzistencije slaviti Boga već u toku zemaljskog života, a nakon tjelesne smrti pridružiti mu se u vječnoj slavi. Čovjek kao razumno, slobodno i odgovorno Božje stvorenje treba slaviti svoga Stvoritelja svim svojim životnim postupcima. Apostol vidi i osobnu, trajnu sreću čovjeka u slavljenju Boga, jer se djela i sposobnosti kojima ne slavi Boga na koncu okreću protiv čovjeka.
"Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj" (r. 32). Ovo je Apostolova opomena "jakima" koji su nekim svojim postupcima sablažnjavali "slabe", posebno kršćane židovskog porijekla. Ovo je opomena i "slabima" da svojom uskogrudnošću ne otežavaju ulazak u Crkvu zainteresiranim poganima ili ostanak u Crkvi onima koji su već kršteni. Sva zajednica krštenih treba biti misionarska, tj. ne samo izbjegavati umjetne zapreke za nova obraćenja nego i pozitivno pridonositi ozračju da ljudi požele postati i ostati kršćani. Ovdje se Pavao poziva na svoj misionarski boravak među Korinćanima, prikazan u Djelima apostolskim (18, 1-19): "Kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje" (r. 33). Bio je po zanimanju šatorar pa je kod poduzetnih korintskih Zidova Akvile i Priscile radio da zaradi za uzdržavanje svoje i svojih neposrednih suradnika. Uz to je kod obraćenih pogana budio toleranciju prema obraćenim Židovima a obraćene Židove molio da od krštenika poganskog porijekla ne traže obdržavanje židovskih vjerskih običaja koji nisu nužni za spasenje (npr. obrezivanje muške djece, odstranjivanje iz jelovnika svinjetine kao nečistog jela i dr.). Apostol je svojim postupcima prvenstveno tražio što koristi drugima na spasenje, a ne što se njemu sviđa. Sada s punim pravom traži da i krštenici Korinta tako postupaju. Dakako, ovdje se radi o moralno dopuštenom ugađanju drugima, jer za sve ostaje vrhovno pravilo slaviti Boga u zemaljskom proputovanju. Apostolu ne pada na pamet da se grešno dodvorava samim vjernicima i drugim ljudima. Opravdane potrebe bližnjih stavlja ispred svojih želja i pri tome mu je stalo do istinskog spasenja svih. Tako bi trebali postupati i današnji krštenici kojima Pavlov primjer ostaje trajni poticaj i poziv.
Duboki unutarnji temelj Pavlova altruističkog ponašanja jest nasljedovanje Krista koji je postojao za druge: "Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov (r. 1). Pavao vjeruje da se Isus iz ljubavi predao na križ (Gal 2,19) te da iz svog uskrslog stanja i dalje ljubi sve ljude (Ef 5, 2). Zato svaki vjernik, u nastojanju da čini ono što mnogima koristi na spasenje, ima neprestano na umu Krista proegzistentnog, Krista koji je postojao za Oca i ljude.

Ovim čudesnim događajem završava Marko prikaz Isusova prvog "radnog dana" u Kafarnaumu i okolici. U riječima i djelima tog dana Isus se objavio kao Božji opunomoćenik koji ima moć drugačiju od ondašnjih teologa i vjerskih poglavara. Događaj je prikazan prema književnom nacrtu "izvještaj o čudu".
- susret bolesnika i ozdravitelja (r. 40a);
- molba za ozdravljenje s padanjem na koljena kao posebnim znakom povjerenja (r. 40b);
- ozdravljenje pomoću ozdraviteljske geste i riječi (r. 41)
- bolesnik i drugi ustanovljuju ozdravljenje (r. 42);
- razglašenje događaja (r. 43-45).
"Dođe k njemu gubavac" u r. 40 pretpostavlja Isusovo ponašanje na području tzv. ritualne čistoće drugačije od onog kakvo su tražili službeni teolozi. Pobožni su se imali čuvati dodira s grešnicima i obredno nečistima, jer bi takvim susretima i sami postali "nečisti". Isus je pokazivao susretljivost i prema takvima da bi uprisutnjivao Božju ljubav i prema njima. Bog nikoga ne otpisuje unaprijed, za sva vremena. Gubavac je morao čuti za takvo Isusovo ponašanje i zato se usudio pristupiti mu te u znak povjerenja ponizno kleknuti pred njega.
"Ako hoćeš, možeš me ozdraviti" (r. 40b) zapravo znači: možeš me ozdraviti i proglasiti čistim tako da opet mogu živjeti sa zdravima u svom mjestu. To je bolesnikova ispovijest vjere, jer on time pokazuje kako zna da Bog djeluje po Isusu. Gubavac moli mladog proroka iz Nazareta da ga ne samo ozdravi nego i proglasi ozdravljenim. On time pokazuje da više drži do Isusa nego do galilejskih vjerskih poglavara. Isus je ganut i pruža ruku prema bolesniku. Ova ganutost popraćena ozdraviteljskom gestom nije samo znak djelatne sućuti prema bolesniku nego i ozdraviteljevo buđenje moći koju mu je Bog dao u prilog ljudima. Po pružanju ruke Bog u Isusu sakramentalno djeluje. Iako se popratna riječ: "Hoću, budi čist" spominje tek nakon ozdraviteljske geste, ona je zapravo na prvom mjestu. On time prihvaća vjeroispovijest bolesnika. Ozdravlja ga tako da ga čisti od njegove bolesti.
Konstatacija da se ozdravljenje dogodilo odmah, u nazočnosti svih koji su se tamo zatekli, odražava uvjerenje ondašnjih ljudi da je svaka bolest prouzročena od Zloga, od Sotone kao protivnika ljudi. Moć Zloga nad bolesnikom prestaje odmah zato što Isus to hoće.
U r. 43 naš službeni liturgijski prijevod nespretno preriče grčki izraz embrimesamenos auto s "otrese se na nj". Isti glagol embrimaomai (rzati, dahtati, glasno negodovati, otresati se) upotrijebljen je u Iv 11, 33.38 za glasno izraženu Isusovu potresenost prilikom Lazarove smrti. Ovdje se radilo također o glasnom izražavanju Isusova unutarnjeg osjećaja, ne o ljutnji na bolesnika. Stoga bismo bili
bliži izvorniku kad bismo prerekli s "uzdrhta nad njim, potrese se nad njim". Marko ovim neobičnim izrazom želi naglasiti Isusovo suosjećajno uzbuđenje, ne bijes nad ozdravljenim bolesnikom. Isus odmah otpravlja bivšeg gubavca s nalogom da se ipak pokaže svećeniku i od njega dobije potvrdu o ozdravljenju. Traži da što prije ispuni odredbu Lev 13, 49. Isus također traži da ozdravljeni gubavac prinese žrtve propisane u Lev 14 "njima za svjedočanstvo" tj. za dokaz da je ozdravljenje zbiljsko i trajno. Time Isus priznaje nadležnost postojećih osoba i ustanova za izdavanje svjedodžbe o ponovnom uključenju bivšeg gubavca u puni društveni život. Time ujedno kao da nagoviješta odvajanje kultnih obaveza od liječničke nadležnosti. Bolesni mogu ispravno i sadržajno Boga slaviti u liturgiji vjerničke zajednice ili nasamo, a medicina može i treba svojim sredstvima olakšavati bolesnicima patnje. Religija i priroda jesu u mnogome upućene jedna na drugu, ali se ne smiju miješati ni poistovjećivati.
Ozdravljeni gubavac jest poslušao Isusa u smislu nezadržavanja uz ozdravitelja i upućivanja prema službenim zdravstvenim i vjerskim činovnicima koji imaju ustanoviti da je ozdravljenje nastupilo. Nije, međutim, poslušao u smislu da ne razglašuje tko ga je ozdravio. Isusova nakana pri nalaganju ove šutnje dio je njegova nastojanja da mu ozdravljeni ne prave lažnu reklamu. Isus nije magijski čudotvorac koji bi zadovoljavao radoznalu maštu gledalaca na odabranim bolesnicima. Tko pod križem prizna Isusa za Sina Božjega, kao stotnik koji je nadgledao uredno izvršenje smrtne kazne (usp. Mk 15, 39), pravo razumije Isusa. Ozdravljenik je u dobroj namjeri "pripovijedao i razglašavao događaj" (r. 45). Za "pripovijedati" stoji u grčkom keryssein a to je službeni izraz za apostolsko i misionarsko naviještanje spasenja u Kristu raspetom i uskrslom. Čudesni događaj, i svi događaji Isusova mesijanskog djelovanja, razglašuju se propovjedničkim naviještanjem. Marko odabiranjem ovog izraza ukazuje na važnost misionarskog djelovanja i propovjedničke službe u kršćanskoj zajednici.
U ovom događaju i na ovoj misi susrećemo se s Isusom samilosnim prema jednom izdvojenom bolesniku. Sjećamo se i njegove izreke da njemu činimo što činimo bolesnima, zatvorenima, beskućnicima (usp. Mt 25, 31-46). Unatoč zalaganju oko izgradnje humanog svijeta, i danas ima beskućnika. Unatoč napretku medicine, i danas ima bolesnih. Isusova ozdravljivanja bolesnih zalog su otklanjanja svake patnje u kraljevstvu Božjem. Ali dok smo na zemaljskom proputovanju, bolujemo i susrećemo bolesne. Zato trebamo Isusovu samilost uvijek iznova uprisutnjivati.