Za evanđelje imamo dio Isusova završnog govora u Jeruzalemu, pri kraju ministerija, kako ga je zabilježio četvrti evanđelista. On se događa nakon Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem prilikom kojega su hodočasnici i Jeruzalemci pozdravili Isusa kao onoga "Koji dolazi u ime Gospodnje, Kralj Izraelov" (Iv 12, 13). Ivan naglašava da je Isusu u susret izašlo mnoštvo koje je čulo kako je oživio mrtvog Lazara, a farizeji su se ljutili što "svijet ode za njim".
Među brojnim hodočasnicima koji su za Pashu došli u Jeruzalem iz vjerskih razloga bili su i neki Grci. Oni su zaželjeli uspostaviti kontakt s Isusom pa su se javili Filipu, a Filip i Andrija predstavili su ih Isusu. Njima i svima koji imaju prizemljene pojmove o Mesiji Isus odgovara da je kao pšenično zrno koje ima istrunuti da donese obilan rod. Zatim primjenjuje na sebe načelo: "Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni!" (r. 25). Izražava svoj strah pred nasilnom smrću upotrijebivši izraz da mu je duša potresena. Priznaje kako stoji pred napašću da moli od Oca izbavljenje od ovog časa, ali ostaje na raspolaganju Ocu i najavljuje da će sve privući k sebi kad bude uzdignut sa zemlje. Time daje do znanja da će umrijeti rimskom smrtnom kaznom, pribijanjem na križ. U toj nasilnoj smrti on vidi Božje pripuštenje i put u proslavu. Bog će svoje kraljevstvo uspostavljati ne samo po njegovim čudesima i propovijedima nego i po njegovoj smrti koja je potvrda svega što je do tada činio i govorio.
Za prvo čitanje imamo Jeremijinu najavu novog saveza s domom Judinim i domom Izraelovim (cijeli narod Božji SZ). U vrijeme tog saveza ljudi će "poznavati Boga", prihvaćat će njegovo vrhovništvo i zapovijedi. Za drugo čitanje imamo odlomak iz Poslanice Hebrejima , koji prerađuje sinoptičku gradu o Isusovoj molitvi u Getsemanskom vrtu.
Grci su došli razgovarati s Isusom kao Učiteljem koji , imponira svojim djelima i naukom. On im se predstavio kao Očev ponizni i podložni Sin, spreman na smrt, iako kao čovjek strahuje pred nasiljem nad samim sobom. Ova poruka divno je pretvorena u molitvu u današnjoj zbornoj:
Gospodine, Bože naš,
Tvoj se Sin iz ljubavi za svijet predao u smrt.
Daj da i mi tvojom pomoću
odvažno stupamo putem njegove ljubavi.
U današnjoj liturgiji s Isusom pristajemo na gubitke i žrtve zemaljskog života da bismo stekli život vječni.

Poglavlja 30-31 Jeremijine knjige su "Knjiga utjehe" koja sadrži Jeremijine propovijedi iz vremena prvih 20 godina proročkog djelovanja među potomcima Izraela ili deset sjevernih plemena koja su god. 721. odvedena u asirsko sužanjstvo. Kroz novih 20 godina prorok je zatim djelovao u Jeruzalemu potičući na obraćenje, jer prijeti nova opasnost od Babilonije. Kad je doživio neuspjeh reforme koju je .pokušao provesti pobožni i sposobni kralj Jošija, Jeremija je uvidio potrebu novog saveza.
Novi savez bit će sklopljen "s domom Izraelovim i s domom Judinim" (r. 31). Dom Izraelov su deset sjevernih plemena koja su god. 721. odvedena u asirsko sužanjstvo. Dom Judin su dva južna plemena s davidovskom lozom koja je u vrijeme ove Jeremijine propovijedi bila pred utrnućem, jer su Babilonci svakog trenutka mogli provaliti u grad i okončati samostalnost male državice s glavnim gradom Jeruzalemom. Savez će biti sklopljen "poslije onih dana" (r. 33). Jeremija često upotrebljava ovaj izraz (usp. Jr 7, 32; 9, 24; 16, 14) u eshatološkom smislu jer pod njim misli izvjesni prekid u povijesti Izraela, a taj će se prekid dogoditi divnom i čudesnom Božjom intervencijom.
Bitni sadržaj novog saveza jest: "Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov a oni narod moj... Svi će me poznavati, jer ću oprostiti bezakonje njihovo" (r. 33-34). Poznavanje o kakvom je ovdje riječ je priznavanje i prihvaćanje Božjeg gospodstva, vršenje Božjih zapovijedi. "Bit ću Bog njihov, a oni narod moj" je formula sklapanja saveza koja se često susreće u starozavjetnim knjigama, posebno kod Jeremije, Ezekiela, Zaharije. Tom formulom Bog se veže na vjernost svome narodu a od naroda očekuje prihvaćanje svojih zapovijedi. Savez je kategorija zajedništva s Bogom i međusobno. Bog sklapa savez sa zajednicom svoga naroda a time i sa svakim pripadnikom toga naroda. Najava da će u vremenu novoga saveza svi "poznavati Boga" ispunja se na Isusa iz današnjeg evanđelja. On je spreman i u nasilnoj smrti prepoznati volju Očevu. Zato prihvaća nasilnu smrt. "Poznaje" Oca i u okrutnom procesu koji će završiti smrću. Time je on posrednik novoga saveza.

Kad kaže da je Isus "bio uslišan zbog svoje predanosti", sveti pisac sa svojim povijesnim čitaocima zna da Otac nije oslobodio Sina od fizičke smrti nego je njegov prividni poraz u smrti učinio pobjedom. Uskrisio ga je i tako njegovu fizičku smrt učinio klicom života vječnoga za sve ljude. Svećeništvo starozavjetnih svećenika ugasilo se fizičkom smrću, a Isus je vječni svećenik zato što sada živi i zastupa ljude pred Bogom.
Sveti pisac nastavlja da je Isus iz onoga što prepati naviknuo slušati i tako stekao savršenstvo. Učenje na temelju proživljene nevolje sastavni je dio ljudskog iskustva. Isus je prošao kroz to iskustvo pa zato iz svog uskrsnog stanja može biti solidaran s ljudima. Isus je poslušnošću Ocu u smrti postao veliki svećenik novoga saveza. Onima koji njega slušaju on je "začetnik vječnoga spasenja". "Vječno" je ovdje kontrast od privremenog, zemaljskog i prolaznog. Zemaljske patnje, pa i fizička smrt, su nešto privremeno i prolazno u životu Isusa i ostalih ljudi. Spasenje vječno je nešto što traje. Onima koji su poput njega strpljivi i poslušni Bogu, Isus je izvor vječnog spasenja.
Pisac poslanice Hebrejima prikazuje Isusa kao samilosnog velikog svećenika koji je solidaran s ljudskom braćom i sestrama. Odsjek iz kojeg je uzet naš današnji odlomak počinje utješnom konstatacijom: "Nemamo takva velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom" (4,15).
"U dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao je molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti" (r. 7). Ovo je prerada tradicijske grade o Isusovoj agoniji u Getsemanskom vrtu, kako su je sačuvali Matej, Marko i Luka. Sveti pisac zna da je Isus u molitvi najprije tražio od Oca da bude oslobođen kaleža muke i smrti. Bila je to molitva "silnog vapaja i suza". Glasna molitva Pravednika koji vidi da ga čeka nasilna smrt zato što objavu tumači drugačije od službenih teologa i vjerskih poglavara. Isus je u toj molitvi pokazao da voli živjeti i da se boji smrti zato što je pravi čovjek.

Grci koji su "došli klanjati se na Blagdan" morali su biti etnički Grci, ne Židovi dijaspore koji bi govorili grčki. Oni su - vjerojatno u kontaktu sa Židovima dijaspore ili Betsaide iz koje su bili Filip i Andrija - došli do uvjerenja da postoji samo jedan Bog i poželjeli obaviti hodočašće u Jeruzalem kao središte monoteističke religije. Kao Grci, pripadnici su naroda koji ra8a filozofe i književnike. Po svojoj kulturi držali su do mudrih učitelja. Tako im je morala doći vijest o Isusu kao univerzalistički orijentiranom židovskom rabinu koji govori i svjedoči da Bog hoće spasenje svih ljudi. Ne zaboravimo da prema Ivanovu evanđelju Isus nakon razgovora sa Samanjankom ostaje dva dana u gradu Samarijanaca i oni se tom zgodom uvjeravaju da je on "uistinu Spasitelj svijeta" (Iv 4, 42).
Grci se javljaju Filipu koji već nosi grčko ime u znak spremnosti i sposobnosti da kontaktira s ljudima grčke kulture. Filip i Andrija dovode dobronamjerne Grke Isusu a on im se predstavlja kao zrno pšenice koje treba biti zasijano, istrunuti da bi donijelo rod. Time ispravlja očekivanje Grka koji su zajedno s Rimljanima upotrebljavali poslovicu da se po trnju dolazi do ruža, ali nisu cijenili oplemenjujuću snagu patnje u vjerničkom i ljudskom životu. Isus je ranije u toku ministerija govorio da život gube oni koji ga ljubomorno i grešno čuvaju samo za sebe, a dobivaju oni koji se izvrgavaju opasnosti u služenju Bogu i ljudima. Sada to načelo primjenjuje pred Grcima na sebe. Uvida da ga čeka nasilna smrt, ne promijeni li naglo svoj način propovijedanja i djelovanja. Sve što je do tada činio dovelo je do odluke vjerskih poglavara da ga ubiju (usp. Iv 11, 53). Povuče li se, spašava svoj zemaljski život, ali i briše svoje propovijedanje o Bogu koji želi spasenje svih ljudi i sve zove na obraćenje. Izjavom da želi biti zrno što pada u zemlju i trune Isus najavljuje da ostaje na dosadašnjem kursu i prihvaća nasilnu smrt.
On svečano izjavljuje da njegova smrt neće značiti ušutkivanje njegova vjerskog pokreta: "A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi" (r. 32). Evanđelista zaključuje: "To reče da označi kakvom će smrću umrijeti". Najavio je za sebe rimsku smrtnu kaznu: križ (židovska smrtna kazna redovito je bila kamenovanje). Ta okolnost da će biti fizički uzdignut na križ kao jedan od političkih buntovnika u rimskom carstvu, Isusu je povod da najavi kako će raspećem biti uzdignut u proslavu. Uzdignut fizički i duhovno, on će "sve" privlačiti sebi. "Sve" u smislu da će među njegove učenike stupati pripadnici svih naroda. On je uvjeren da njegov religiozni pokret ispunja čežnje ljudskih srdaca. U vremenu kad evanđelista ovo zapisuje već postoji Crkva, sastavljena od obraćenih Židova i pogana, privučena i sabrana oko Uzdignutoga.
Isus kao čovjek bez sustezanja govori da se boji smrti: "Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me od ovog časa?" (r. 27). Isus je bio potresen kad se susreo s Martom i Marijom te sa svima koji su im došli izraziti sućut povodom smrti Lazara (usp. Iv 11, 38). Potresen je i pred skorom vlastitom smrti. Kao čovjek nije prošao kroz iskustvo smrti i boji se. Time je podijelio s nama ljudima strah od vlastite smrti i potresenost prilikom smrti naših najdražih.
Iz ovog evanđeoskog događaja možemo naučiti troje:
a) Ne prikrivajući svoj strah pred smrću Isus je s nama podijelio naše strahove i nevolje. Ne samo strah od smrti naše i naših najdražih nego i strah od otpuštanja s posla, od kraha u braku i životu, od nas samih i naših bližnjih. Dok mu na tome zahvaljujemo, od njega učimo strah ne skrivati ali ni bježati od svojih dužnosti u strahu, ne bježati od volje Božje pod pritiskom životnih teškoća.
b) Od Isusa, koji pristaje da život izgubi kako bi ga trajno stekao, učimo ne biti sebični, ne vladati se u životu samo tako da nama bude dobro, da prođemo sa što manje životnih udaraca i rana. Tko ne zna prihvatiti gubitak i udarac na kratak rok, neće doći do pobjede na dug rok. To su Rimljani izražavali načelom "Per aspera ad astra po trnju do zvijezda". Kršćani to izražavaju isusovski: "Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni!"
c) Isus u trenucima tjeskobe i osamljenosti moli. Luka, što više, ističe: "A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio" (Lk 22, 43). U depresijama, žalostima, neuspjesima mi vjernici molitvom osmišljavamo svoje stanje. Isus je znao da mu je Bog blizu i u smrtnoj borbi. Neka nam udijeli snagu da i mi u takvim situacijama usrdnije molimo.