Za evanđelje imamo drugi dio Isusova razgovora s Nikodemom. U prvom dijelu razgovor se kretao oko potrebe preporoda po vodi i Duhu ako čovjek želi ući u kraljevstvo Božje. U ovom Nikodem stupa u pozadinu, dok u prvom planu ostaje Isus koji govori da ima biti uzdignut kako bi svi koji u njega vjeruju bili spašeni. On se u ovom dijelu govora predstavlja kao svjetlo pri kojem se raspoznaje unutarnja dobrota ili zloća ljudi: "Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena". U današnjoj liturgiji ovaj Isusov dijalog namijenjen je krštenicima. Oni koji se na krštenje spremaju ili koji su osobnom vjerom prihvatili krst primljen u djetinjstvu, s vjerom gledaju Isusa koji je uzdignuti znak Božji među ljudima, istinu Božju čine (a ne govore samo) i ostaju uz Isusa koji je svjetlo.
Značajno je što Isus na temelju prikaza u Knjizi brojeva o znaku u obliku zmije, koji je bio postavljen u vrijeme hoda kroz pustinju, čita volju Očevu o sebi: on treba postati "uzdignuti znak"; po muci i smrti bit će proslavljen i ljudi će u njega upirati pogled vjere i nade. Kao što je Mojsijev znak u pustinji raskajanim vjernicima pomogao da se izliječe od posljedica zmijskog ujeda, tako će Isus kao uzdignuti znak liječiti ljude od grijeha i svijet od posljedica grijeha.
U prvom čitanju pisac Druge knjige ljetopisa razmišlja na kraju svoga djela o propasti Izraelske države i naroda. Kršenjem savezničkih obaveza u odnosu na Boga i međusobno Izraelci su skrivili propast svoga naroda. U Kirovoj odredbi iz god. 538. pr. Kr. ovaj pisac vidi ispunjenje Jeremijina proročanstva o povratku iz sužanjstva. Ovom piscu starije knjige Svetog pisma pomogle su da razumije prošlost i sadašnjost svoga naroda te da svojim sunarodnjacima pokaže što Bog od njih traži u novim prilikama. U drugom čitanju imamo odlomak iz poslanice Efežanima u kojem Apostol podsjeća krštenike da su spašeni milošću, ne vlastitim dobrim djelima. Oni, međutim, trebaju činiti dobra djela u znak zahvalnosti za darovano oproštenje. Ovaj odlomak je sažetak Pavlove nauke o opravdanju, opširno iznesene u Galaćanima i Rimljanima. I ovdje imamo razmišljanje Apostola nad riječju Božjom u novim prilikama.
Tako nas današnja čitanja potiču na razmišljanje nad riječju Božjom kako bismo u promjenjivim okolnostima osobnog i zajedničkog života čuli Božji glas.

Dvije knjige ljetopisa pisane su oko god. 400 pr. Kr. u zajednici povratnika iz sužanjstva koji su bili svjesni da vjerski i nacionalni opstanak ovisi o okupljanju oko hrama kao središta vjere i nacije. Ove knjige prepričavaju sadržaj Knjiga o kraljevima s posebnim naglaskom na savezu s Davidom, na levitima i svećenicima te na rodoslovljima. Svrha im je izvući pouku iz Izraelove povijesti za skladan vjernički i nacionalni život malog naroda okruženog moćnim susjedima.
U završnom poglavlju, iz kojega je naš današnji odlomak, sveti pisac prikazuje propast židovske države u vrijeme Nabukodonozorove najezde god. 587. pr. Kr. Kao i proroci koji su djelovali prije njega, ovaj pisac vjeruje da je Bog pripustio razorenje Jeruzalema i hrama te deportaciju sužanja zato što su vladari, svećenici i narod kršili obaveze saveza s Bogom: "Gospodin Bog njihovih otaca slao je zarana svoje glasnike jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega prebivališta. Ali su se oni rugali Božjim glasnicima... dok se nije podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka" (r. 15-16). U deportaciji sužanja i robovanju tuđincima u Babiloniji vidi ovaj pisac ispunjenje Jeremijinih proročanstava, naviještanih od god. 605. do 587. pr. Kr. U okolnosti da je poganski, perzijski kralj Kir god. 538. - osvojivši Babiloniju - dao svim porobljenim narodima, pa i Židovima, dopuštenje da se vrate u svoju domovinu, ovaj pisac vidi ispunjenje Jeremijina proročanstva o povratku sužanja.
Jeremijini su učenici zapisali dva prorokova govora o sedamdesetgodišnjem robovanju Babiloncima: god. 605. kad je zavladao Nabukodonozor (usp. Jr 25,1.11) i god. 593. kad su lažni proroci najavljivali skori povratak sužanja koje je odveo Nabukodonozor prilikom prvog dolaska u Jeruzalem (usp. Jer 28,1; 29,10). Taj broj ne znači matematički točno vrijeme nego razdoblje kad pripadnici nove generacije, izrasle u sužanjstvu, mogu shvatiti što se zaista dogodilo i što treba poduzeti u znak odanosti Bogu. Kirov proglas ovaj pisac predstavlja kao blagoslov Izraelu za vjeru u Boga jedinoga: "Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim, pa neka ide onamo" (r. 23). Ovdje se očituje uvjerenje svetog pisca da je Bog prisutan u zajednici svoga naroda i da taj narod treba učiti iz svoje povijesti.
Psalam 137, koji danas imamo za pripjevni, je tužbalica sužanja koji u Babiloniji odbijaju porobljivačima za zabavu pjevati sionske pjesme i kunu se da neće zaboraviti svoga svetog grada a time ni svoje vjere. "Plakasmo spominjući se Siona" znači da su sužnji živjeli iz vjere u prošle Božje zahvate i skupljali iz te vjere snagu da podnose tuđinu.

"Bog, bogat milosrđem" je pavlovski moto za encikliku Ivana Pavla II iz god. 1980. o Božjem milosrđu u kojoj papa vidi starozavjetni korijen Božjeg milosrđa u hesed-u, savezničkoj Božjoj vjernosti i sućuti. Duhovna dijagnoza ljudi prije krsnog pridruženja Kristu je: "Bijasmo mrtvi zbog prijestupa" (r. 5). Bog nas s Kristom "oživi, uskrisi i posadi na nebesima" (r. 5-6). Ovo je takozvana realizirana ili sadašnja eshatologija, jer su oni koji su kršteni već uskrišeni, dobili su udio u dostojanstvu Krista koji sjedi zdesne Bogu. To je zbilja u koju su krštenici već pripušteni. Međutim, ovo je stanje izgubivo jer čovjek može opozvati svoj pristanak uz Krista uskrslog.
Zato Apostol uči da trebamo činiti dobra djela. On nastupa oprezno, jer podsjeća da smo milošću spašeni, bez svojih prethodnih zasluga. Dobra djela prema Pavlu ne smiju biti povod za vjerničku umišljenost. Ona su znak zahvalnosti za darovanu krsnu i druge milosti, nikako duhovna fiskultura kojom bismo Boga mogli prisiliti da nas spasi. "Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela!" (r. 10). Ovo je poticaj na zahvalnost Bogu za milost krsnog pridruženja Kristu i Crkvi. Također poticaj na stalno nastojanje oko dobrih djela. Ne nekih izmišljenih i beskorisnih, nego oko služenja ljudima koji trebaju našu pomoć. Ljudi bi iz vjerničke dobrote trebali doživljavati dobrotu milosrdnog Boga.

Razgovor s Nikodemom odvijao se u toku Isusova prvog pohoda Jeruzalemu o Pashi (usp. Iv 2, 13.23; 3, 1). Odvijao se po noći, na ravnom krovu jedne jeruzalemske kuće. Ovaj razgovor pretpostavlja uznapredovali stadij Isusova mesijanskog djelovanja, jer je Nikodem tražio razjašnjenje o Isusovim znamenjima. Zagonetno mu je bilo što Isus čini znamenja koja se ne uklapaju u farizejsko poimanje čudesa i Božjih postupaka. U r. 19 Isus kaže: "Svjetlost je došla na svijet, ah su ljudi ljubili više tamu nego svjetlost, jer im djela bijahu zla". Ovo pretpostavlja svu Isusovu djelatnost pa je razgovor mogao biti potkraj Isusova ministerija, možda o posljednjoj Pashi.
U prvom dijelu Isus je kazao Nikodemu da u kraljevstvo Božje mogu ući samo oni koji se preporode iz vode i Duha. U ovom što ga imamo za današnje evanđelje ističe da dar Duha dobivaju samo oni koji pristaju uz Uzdignutoga Sina čovječjeg.
Na uznapredovalom stupnju svoga mesijanskog djelovanja Isus vidi da ga čeka nasilna smrt. Razmatra o događaju iz vremena hoda kroz pustinju, prikazanom u Knjizi brojeva 21,4-9. Za one koje su ujele otrovnice kao Božje pripuštenje što mrmljaju na oskudicu, Mojsije je podigao na stupu znak u obliku mjedene zmije. Tko je na taj znak pogledao s kajanjem, vjerom i molbom za oproštenje, Bog ga je ozdravljao. Isus uspoređuje sebe pred nasilnu smrt sa znakom što ga je podigao Mojsije. Tko uzvjeruje u njega Podignutoga neće propasti nego će imati život vječni. U ovom dijelu razgovora Isus poistovjećuje ulazak u kraljevstvo Božje sa sticanjem života vječnoga. Povijesni naslovnici četvrtog evanđelja su obraćeni pogani kojima nije "sjela" starozavjetna misao o Božjem kraljevstvu ili vladavini. Zato za njih Ivanov Isus pojašnjava pojam kraljevstva kao život vječni.
Središnja izreka današnjeg evanđelja je ona u r. 16: "Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji vjeruje u njega ne propadne, nego da ima život vječni". "Svijet" su ovdje svi ljudi ukoliko su podložni grijehu i tami. Bog je svijet u Kristu uzljubio i stalno ga ljubi. Tko vjeruje u Krista već sada ima život vječni, jer vječnost počinje egzistencijalnim pridruženjem Kristu na križ Uzdignutom. Kao što su po znaku mjedene zmije, uzdignutom na stup, Izraelci u pustinji zadobivali zdravlje, tako po Sinu čovječjem uzdignutom na križ ljudi postižu život vječni. Ovdje 'vjerovati' znači "uvidjeti strahovite učinke našeg zla na Isusu i tako uočiti smrtonosnu cijenu grijeha u nama. Na Isusu se brusi naše pravo 'ja', a Isusov mir i trajna vjernost liječe i preobražavaju ovu slabost" (C. ST'UHLMUELLER: Biblical meditations for lent, 123).
Predstavljajući sebe Uzdignutoga po nasilnoj smrti kao svjetlost koja je došla na svijet, Isus kaže da oni koji "čine istinu, dolaze k svjetlosti, nek bude bjelodano da su djela njihova u Bogu učinjena" (r. 19 i 21). Ovo je paradoksalna svijest Isusa o samome sebi: postaje svjetlo time što pristaje na nasilnu smrt. Time postaje i uzdignuti znak u kojem ljudi imaju život vječni. Znak postavljen pustinjskoj generaciji Isus je u novim okolnostima primijenio na sebe. Kroz stari prikaz čita Božju poruku sebi dok razmišlja, da li da nastavi djelovati kao što je djelovao i tako nehotice "provocirati" političke i vjerske poglavare svoga naroda da će ga poslati u preranu i nasilnu smrt. Daje Nikodemu do znanja da ne skreće sa zauzetog "kursa", jer bi se time iznevjerio Ocu koji ga šalje.
Nadahnuti pisac današnjeg prvog čitanja i Isus čitali su stare biblijske prikaze iz promijenjenih povijesnih prilika i našli u njima Božju poruku za sebe. Tako mi činimo na svakoj misi, u svakom sakramentalnom slavlju i u osobnom čitanju Svetog pisma. Neka nam takvo isčitavanje Pisma bude plodno!