Na četvrtu uskrsnu nedjelju kroz sve tri liturgijske godine imamo odlomke iz Iv 10. To je Isusov govor u Jeruzalemu o blagdanu Sjenica, smješten neposredno nakon ozdravljenja slijepca od rođenja. Tom zgodom Isus je kritizirao ondašnje vjerske poglavare kao najamnike zato što su se morali najprije dodvoriti rimskoj poganskoj vlasti da bi bili potvrđeni u službi velikih svećenika. Kad se u tom povijesnom kontekstu predstavio kao pastir dobri ; koji daje život za ovce i za kojim ovce rado idu, Isus je najavio da uprisutnjuje Božju brigu za ljude te izrazio nadu da će se ljudi odazvati njegovu pokretu sveopćeg okupljanja raspršene djece Božje.
U dijelu govora koji imamo za evanđelje današnje nedjelje Isus naglašava razliku između najamnika koji bježe kad vuk dođe i sebe kao dobrog pastira koji se osjeća ljubljenim od Oca i zato želi biti dobri pastir koji polaže život za ovce. On najavljuje da ima "i drugih ovaca koje nisu od ovog ovčinjaka". Za četvrtog evanđelistu ovo je najava misionarskog djelovanja Crkve koja se ne smije zadovoljiti ostajanjem unutar Isusove povijesne domovine i pripadnicima koji bi bili samo Židovi kao sunarodnjaci Isusa i Dvanaestorice. Da bi se nastavio kroz povijest Isusov sveopći pokret okupljanja raspršene djece Božje (usp. Iv 11, 52), Isus treba suradnike.
Na to nas podsjećaju pape posljednjih decenija kad katolicima predlažu da četvrtu uskrsnu nedjelju slavimo kao Međunarodni dan duhovnih zvanja. To je prvenstveno dan molitve za one koji su to zvanje odabrali, koji se za nj spremaju i koje Bog zove. Svi su oni u Crkvi i svijetu nastavljači službe Isusa dobrog pastira. Svjedoci su proegzistentnog Krista, kako voli reći današnja kristologija. Krist je prije svoje smrti i uskrsnuća sav postojao za druge. U svom proslavljenom stanju on nastavlja egzistirati za druge. On treba muškarce i žene koji iz vjerskih razloga prihvaćaju celibat, poput njega neoženjenog radi kraljevstva nebeskog, da bi mogli izravnije živjeti za ljudsku braću i sestre.
Ove nedjelje uskrslog Krista prepoznajemo i sa zahvalnošću ga prihvaćamo kao dobrog pastira. Molimo ga za svećenike, redovnice i redovnike koji u današnjim prilikama na svoj način nastavljaju službu Isusa dobrog pastira. Da u svojoj službi ustraju i da se odazovu oni koje Bog zove.

Ovaj odlomak govor je Petra pred Velikim vijećem u Jeruzalemu nakon hapšenja radi ozdravljenja hromog pred hramskim vratima i govora koji je održao začuđenim promatračima. U odlomku koji prethodi našem današnjem suci su Petru i Ivanu postavili pitanje: "Kojom snagom ili po kojem imenu vi to učiniste?" Petrov govor je apologetski, jer se u njemu brani, ali je u njemu prisutna i misionarska nakana: Petar se tako brani da suce uvjerava u ispravnost Isusova pokreta.
Luka napominje da je Petar pri govoru bio "pun Duha Svetoga". To je ostvarenje obećanja iz Lk 12, 11-12 gdje Isus svojim budućim svjedocima obećava da ne budu unaprijed zabrinuti kako će govoriti kad budu dovedeni "pred sinagoge i poglavarstva i vlasti" - to jest židovske i poganske sudove. Duh Sveti nadahnjivat će ih što treba reći. Jer svjedoči za uskrslog Krista, Petar je ojačan i prosvijetljen Duhom Svetim. Počinje prigovorom: "Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnom čovjeku?" (r. 9). Suci ne niječu da je Petar ozdravio hromog od rođenja, ali traže tumačenje: u čije ime je to učinjeno, jer oni ne priznaju da je Isus proslavljen i da djeluje u svojim svjedocima. Mjesto da budu radosni što je ozdravljen jedan bolesnik, suci osporavaju snagu onoga po kome je on ozdravljen. Petar ukazuje na ljudsku i vjerničku nedosljednost takvog procesa. U Petrovu pitanju: "Po kome je ovaj spašen", spasenje se odnosi na ozdravljenje. To se dogodilo snagom Isusa Krista koga
su židovski vjerski poglavari dali razapeti a Bog ga je uskrisio od mrtvih. U r. 11 Petar citira Ps 118,22 koji je radosna pjesma zahvale za blagdan Sjenica. Promatrajući svoju povijest i raspršenost među moćne poganske narode, Židovi su bili svjesni da svoj opstanak zahvaljuju Bogu savezniku:
Kamen što ga odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
Jahvino je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!
Isus je ovaj psalam morao često moliti u vrijeme svojih hodočašća u Jeruzalem u toku djetinjstva, mladosti i mesijanskog djelovanja. Kad je uvidio da ga čeka nasilna smrt, pomoću ovog psalma ju je osmislio samome sebi i svojim protivnicima. To vidimo iz parabole o vinogradarima ubojicama koju donose Matej, Marko i Luka. Kao što su pobožni Židovi priznavali svoju malobrojnost i neznatnost u usporedbi s moćnim narodima, ali i vjeru da su radi objave kamen zaglavni kojim se Bog služi u vođenju svijeta, tako je i Isus priznavao. Unatoč nasilnoj smrti, on će postati kamen zaglavni obnovljene zgrade ljudskog roda. Tim psalmom tumačili su apostoli Židovima paradoks Isusove smrti i dokazivali da je on upravo zato Mesija.
Zato Petar u današnjem govoru zanosno ističe da nema nikakvog drugog imena po kojem se možemo spasiti osim imena Isusova. Proslavljenost Isusa Petru je poticaj na svjedočko djelovanje u ime Isusa. On vjeruje da se ljudi jedino po Isusu spašavaju u zemaljskoj egzistenciji ali i za vječnost. Zato u ime Isusovo propovijeda i ozdravlja. Petar ovdje nastavlja službu Isusa dobrog pastira.

Sveti pisac podsjeća povijesne čitaoce i nas danas na ljubav koju nam Bog poklanja zato što nas čini svojom djecom. Ivan ovdje upotrebljava izraz koji obuhvaća muškarce i žene - tekna, djeca u smislu sinovi i kćeri, dok Pavao govori samo o "sinovima Božjim", ali misli i na kćeri. Mi se "zovemo djeca Božja, i jesmo". Kršćani sebi pripisuju to dostojanstvo i sveti ih pisac uvjerava da je ono zbilja. Ljudi s grčkom kulturom u ono doba željeli su stupiti u ozračje božanstva, postati divinizirani, pobožanstvenjeni. Ta čežnja grčkog duha ispunjena je u vjerničkom pristajanju uz Isusa.
Ovo dostojanstvo djece Božje još nije konačno, dok smo u zemaljskom proputovanju. O eshatonu će se ono vidljivo očitovati i postat će neizgubivo. Tada ćemo postići punu sličnost s Bogom i gledati ga kakav jest, dok ga sada gledamo očima vjere, "kroz zrcalo, u zagonetki", rekao bi Pavao (1 Kor 13, 12).
Ljubav Božja prema nama, očitovana u podizanju krštenika na dostojanstvo Božje djece, uključuje u sebi slijedeće elemente:
- kršćani ne pripadaju svijetu koji nije prihvatio Isusa (Iv 15, 18-19; 17, 14-18);
- kršćani se trude da žive sveto kao što je Krist živio (Iv 17, 17-19);
- nadaju se većem spasenju u budućnosti (Iv 17, 24).
Na to misli sveti pisac u današnjem odlomku kad kaže da nas svijet ne poznaje zato što ne poznaje Boga a time ni Krista kojega Bog šalje. Tko proživljava u svijetu istu sudbinu kao i Isus, može se nadati punom očitovanju dostojanstva djece Božje.

Povijesna pretpostavka Isusovu govoru o dobrom pastiru u Jeruzalemu jesu činjenice da su u vrijeme nametanja grčke vjere i kulture pod sirskim vladarima židovski veliki svećenici za novac dobivali potvrdu svoje službe, a za uzvrat su u narodu provodili politiku poganskih vladara (god. 198-142. pr. Kr.). Čak i kraljevi iz makabejske loze (god. 142-63. pr. Kr.), koji jesu bili iz svećeničke loze, silom su prisvojili velikosvećeničku službu i okrutno vješali protivnike. Kad su god. 63. Rimljani osvojili Jeruzalem i tamošnjeg vladara učinili svojim vazalom, veliki svećenici morali su od Rima tražiti potvrdu za svoju službu. U vrijeme Isusova života i djelovanja dvije svećeničke obitelji prigrabile su velikosvećeničku službu te se na njoj smjenjivale.
Na temelju takve povijesne pozadine, Isus i njegovi povijesni slušatelji znali su što se misli pod pojmom najamnika koji bježi od ovaca kad dođe vuk i kojemu nije stalo do ovaca. Za razliku od takvih vršilaca predstojničke službe u zajednici vjernika, Isus se predstavlja kao pastir dobri koji polaže život za ovce, pozna ovce i one poznaju njega. Poslije ovakve kritike vjerskih poglavara Isus je znao da ga čeka nasilna smrt. Zato je izjavio: "Kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce" (r. 15). Međusobno poznavanje dobrog pastira i ovaca odraz je poznavanja Oca i Sina: budući da Otac u najdubljem smislu poznaje Isusa, u čemu je uključena Očeva ljubav, može i Isus poznavati ovce te za njih davati svoj život. Sin ima jedinstveni udio na Očevoj naravi i to ga iznutra osposobljava za izvršenje Očeva plana o spasenju svih ljudi. U r. 17 Isus ističe kako ga Otac ljubi upravo zato što slobodno polaže život za svoje ovce. Upravo zato što je svjestan Očeve ljubavi prema sebi, Isus može ljubiti ljude i predati se u smrt za njih. U r. 18 Isus naglašava osobnu inicijativu u hodu u smrt: "Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga." Uprisutnjujući dobrotu Očevu , prema svima ljudima morao se zamjeriti grešnim pasti, rima svoga naroda. On nastavlja svoje poslanje onako kako Otac traži i to će ga dovesti u nasilnu smrt.
Za nedjelju duhovnih zvanja važan je r. 16 današnjeg odlomka u kojem Isus kaže da ima i drugih ovaca koje nisu iz ovog ovčinjaka: "I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir!" U Ivanovu evanđelju prikazan je Isusov dvodnevni boravak među Samarijancima koji su ga primili s poštovanjem i priznali ga za Spasitelja svijeta (Iv 4, 40-42). Ivan također bilježi kako su Židovi Jeruzalema Isusovu izreku o odlasku razumjeli kao nakanu da pode "raseljenima među Grke, naučavati Grke" (7, 35). Pod kraj Isusova mesijanskog djelovanja, za vrijeme posljednje Pashe, neki Grci su pristupili Isusu a on im se predstavio kao pšenično zrno koje treba umrijeti da bi donijelo novi rod (12, 20-22). Zato ova izreka u govoru o dobrom pastiru najprije odražava Isusovu svijest da među raspršenu djecu Božju spadaju ne samo Židovi domovine i raseljeništva nego i strani narodi. On u toku svoga povijesnog djelovanja nije odlazio među pogane na duže propovijedanje, ali je Dvanaestorici iza uskrsnuća dao nalog da idu u sve narode u njegovo ime. Isus preko svojih propovjednika i svjedoka želi biti sveopći dobri pastir.
U vremenu kad je Ivan pisao za kršćane male Azije, izreka o drugim ovcama mogla se odnositi i na kršćane drugih crkvenih zajednica. Iz ukazanja uskrslog Isusa Petru na jezeru razvidno je da je Ivanova Crkva znala za kršćane Petrove zajednice (21, 15-19). Ivanovski kršćani znali su da izvršavaju Isusovu volju o Crkvi ako misionarski djeluju, jer je Isus na posljednjoj večeri molio "za one koji će vjerovati na njihovu riječ u mene: da svi budu jedno" (17, 20). Vjerovali su također da na Isusovu volju o Crkvi spada prihvaćanje pastira u vlastitoj zajednici i povezanost s drugim zajednicama preko pastira.
Izreka "imam i drugih ovaca" u današnjoj liturgiji podsjeća nas da Crkva treba muškarce i žene koji prihvaćaju duhovno zvanje kako bi nastavljali službu Isusa dobrog pastira. Molimo danas za one koji su to zvanje prihvatili da u njemu radosno i vjerno ustraju. Također za one koji se spremaju i koje Bog zove preko roditelja i župskih zajednica. Da u svom spremanju i odlučivanju budu velikodušni.