Čitanje treće, četvrte i pete korizmene nedjelje odabrana su u vidu neposredne priprave na krštenje katekumena ili na obnovu krsnih obećanja kod onih koji su već kršteni. U liturgijskoj godini A evanđelje treće nedjelje je Isusov susret sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu koji je simbol preporoda po krsnoj vodi i Duhu. U toj godini evanđelje četvrte nedjelje je uskrišenje Lazara kojim se Isus objavljuje kao darovatelj života. Evanđelje pete nedjelje je ozdravljenje slijepca od rođenja kojim se Isus otkriva kao božanski darovatelj egzistencijalnog vida. Rubrike dopuštaju da i u godinama B i C mogu biti zadržana ova evanđelja na ove nedjelje.
Poštujući bogatstvo ponude, koje je pripisao Drugi vatikanski sabor u obnovljenoj liturgiji (usp. SC 35), preporučam čitanja predložena za godinu B. Za evanđelje imamo izgon trgovaca iz hramskog dvorišta koji su starozavjetni propis o pribavljanju životinja za žrtve iskoristili kao priliku za dobru i brzu zaradu. Isus se, prema Ivanu iz kojeg je uzet prikaz ovog događaja za današnju misu, tom zgodom u polemičkom razgovoru predstavlja kao duhovni hram. Njegovo tijelo može biti predano u smrt, ali će ga Bog oživjeti i tako će ljudi svih generacija i naroda imati priliku po njemu se klanjati Bogu u duhu i istini. Ivan tumači: "No on je govorio o hramu svoga tijela" (r. 21). Kasnije će Isus u razgovoru sa Samarijankom istaknuti nastup novog vremena u kojem se Židovi i pripadnici ostalih naroda trebaju klanjati Bogu u duhu i istini (Iv 4, 24). U Ivanovu evanđelju Nikodem, Samarijanka sa svojim sugrađanima i državni službenik iz Kafarnauma su tri tipa vjere u Isusa (usp. Iv 2, 23 - 4, 54). U vremenu Crkve takva vjera pretpostavlja krštenje kao životno pridruženje Kristu.
Današnja zgoda naglašava kulturnu osposobljenost krštenih. Tko je vjerom i krstom pridružen Kristu, kvalificiran je za ispravno štovanje Boga. Više nije važan jeruzalemski hram kao jedino mjesto gdje se u starozavjetno vrijeme obavljalo cjelovito bogoslužje (po sinagogama se držalo samo bogoslužje riječi, a u hramu i žrtve). Proslavljeni Isus je duhovni hram u kojem uvijek možemo pred Boga i jedni pred druge. Krštenje je sakrament općeg ili krsnog svećeništva (usp. 1 Pt 2, 5.9; Otk 1, 6; 5, 10; 20, 6 i 22, 5). Bog prihvaća hvalu, poklon i prošnje krštenika radi njihove ucijepljenosti na Krista raspetog i uskrslog.

U našim katekizmima ne navodi se povijesni kontekst Deset zapovijedi. One stoje u SZ u dvije knjige: Izlasku 20 i Ponovljenom zakonu 5. U obje knjige prikazano je da se davanje Ploča zbilo u okviru sklapanja saveza pod svetim brdom. Važan je i povijesni uvod (koji naši katekizmi obično ne donose): "Ja sam Gospodin Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva" (Izl 20, 2 i Pnz 5, 6). Deset zapovijedi temelje se na osnovnoj dogmi Starog zavjeta: izlasku iz Egipta. Bog je najprije svoj narod izveo iz ropstva na slobodu a onda traži da taj narod vrši Deset zapovijedi kao smjernice za ispravne odnose s Bogom i međusobno, Biblijski moral slijedi iz događaja spasenja.
Prve tri zapovijedi ureduju štovanje Boga koji je jedini i ne dopušta da vjernici išta drugo izravnaju s njime. Mi novozavjetni vjernici promijenili smo svetkovanje "dana subotnog" u dan Gospodnji zato što se Isus u prvi dan tjedna ukazao Apostolima kao Živi i od tada nam je svaka nedjelja mali Uskrs.
Četvrta zapovijed upućena je prvenstveno odraslima, kao i sve ostale. To je odredba da se odrasla djeca imaju brinuti za nemoćne roditelje i druge starce u vjerničkoj zajednici.
Peta zapovijed povijesno je zabranjivala krvnu osvetu u pravno uređenoj državi. Nitko ne smije uzimati pravdu u svoje ruke te ubijati uvreditelja ili nanositelja nepravde.
Postoje državni sudovi koji odmjeravaju pravednu kaznu za dokazane zločine.
Šesta zapovijed štiti brak i obitelj od brakolomstva i rastave.
Sedma zapovijed izravno je štitila siromahe koji su bili u opasnosti da im bogati i moćni otmu ono malo materijalnih dobara. Ona se danas proteže na pravednu plaću i dolične uvjete rada.
Osma zapovijed izvorno se odnosila na lažno svjedočanstvo na sudu. Tko pred sudom slaže na bližnjega, socijalno ga upropaštava. Zatim je ona protegnuta na svaku laž koja je znak nepovjerenja među ljudima a svi bi trebali biti svjesni da su članovi iste Božje obitelji.
Deveta i deseta zapovijed zabranjuju neumjerene želje koje zadiru u prava bližnjih. Tko je nezasitan, brzo posiže za tuđim posjedom i članovima obitelji.
Sve zapovijedi su svojevrsna biblijska povelja temeljnih ljudskih prava koja imaju pojedinci kao ljudske osobe i kao članovi obiteljske, narodne i državne zajednice.

Nauk o paradoksalnoj vrijednosti križa Kristova u Prvoj Korinćanima iznesen je kao kontrast duhovnoj modi među krštenicima korintske zajednice. Oni su se rascjepkali u sljedbe prema šarmu propovjednika: jedni su se proglasili Apolonovima, drugi Kefinima, treći Pavlovima (usp. 1 Kor 1, 10-16). Apolon je došao u Korint nakon Pavla. Kako je bio vješt govornik, brzo je osvojio neke vjernike sklone grčkom govorničkom nadmetanju. Oni koji su se opredijelili za Kefu kao pročelnika zbora Dvanaestorice, nisu ga osobno poznavali ali su od misionara i putujućih propovjednika morali čuti kako Kefa-Petar po Isusovoj odredbi ima jedinstvenu ulogu u Crkvi. Zato nisu priznavali niže predstojnike nego se izravno željeli podlagati vrhovnom poglavaru.
Pavao će kasnije reći da je on zasadio, Apolon zalio, ali je Bog dao da raste. On se odriče svoje sljedbe te umišljene vjernike s grčkim porijekom poziva na ispravno vrednovanje križa Kristova. "Židovi znake ištu i Grci mudrost traže" (r. 22). Znaci su čudesa po kojima Židovi Pavlova vremena vrednuju propovjednike. Mudrost je grčka stoička filozofija, koja je vrlo ekumenska i prvenstveno pomaže ljudima pronaći smjernice za sretan život na zemlji. "Mi propovijedamo Krista raspetoga" (r. 23). Ovo je poziv na obavezni sadržaj propovijedanja kojega se moraju držati svi misionari. Iz 1 Kor 15, 3-5 vidimo da je "evanđelje" nauk i vjera da je Isus umro za naše grijehe po Pismu, bio pokopan, uskrsnuo treći dan po Pismu i ukazao se odabranim svjedocima. Zato "Krist raspeti" kao sadržaj propovijedanja je cjeloviti Krist koji je umro na križu i bio oživljen treći dan. To je povijesni događaj na kojem počiva kršćanska religija.
Takav Krist Židovima je sablazan, jer na temelju većinskog dijela starozavjetnih knjiga smatraju da pravi Božji čovjek ne smije završiti odbačenošću i sramotom. Mesija koji bi bio raspet ne bi bio Božji Mesija po njihovu uvjerenju; bila bi to uvreda za njihovo poimanje Boga. "Grcima ludost" zato što je smrt na križu u Pavlovo doba bila propisivana za političke buntovnike, najgore kriminalce i robove. Grci su vjerovali da su rimske vlasti pravedne pa ako su Rimljani Isusa osudili na smrt na križu, ludo bi bilo tog Isusa prihvaćati za Spasitelja i Gospodina.
Unatoč takvoj povijesnoj situaciji, Pavao i ostali autentični misionari propovijedaju Krista raspetoga koji je pozvanima u Crkvu i na vjeru Božja sila i Božja mudrost. Pavao ne prezire znanstvena istraživanja, ljudsku kulturu i filozofiju kad kaže: "Ludo Božje mudrije je od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi!" (r. 25). Samo ističe da filozofija ne odgovara na sva pitanja o smislu života te da Božji putovi nisu ljudski putovi.

Ovo je prva Pasha Isusova javnog djelovanja, kako ga je prikazao četvrti evanđelista. O drugoj Pashi nahranit će mnoštvo ljudi u nenastanjenu kraju s malo kruha i riba (usp. Iv 6, 1-15). O trećoj Pashi slavit će s učenicima oproštajnu večeru kao gozbu ljubavi (usp. Iv 13, 1). Ivan više od ostalih evanđelista ističe židovske blagdane u Isusovu ministeriju. Time pokazuje da s Isusom nastupa novo doba spasenjskih događanja, a time i novi blagdani.
Došavši u Jeruzalem kao hodočasnik o Pashi, Isus nalazi u hramskom dvorištu (ne u samom hramu!) prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače (r. 14). Ovce su bile potrebne za žrtve paljenice, zahvalnice i nazirejske. Golubovi su se prodavali za žrtve siromaha. Mjenjači su bili potrebni zato što se pri kupovanju upotrebljavao samo kovani novac Rima, Judeje, Grčke, drugih podložnih državica. Hodočasnici su dolazili s novcem kraja u kojem su živjeli a u Jeruzalemu su ga morali mijenjati za novac Judeje i Rima. Ovi trgovci imali su teološki povod za svoje aktivnosti: trebali su omogućavati hodočasnicima da prinesu žrtve i obave druge zavjete u toku boravka u svetom gradu monoteističke religije. Zlo je bilo što su sporedno pretvorili u glavno, nužno nuđenje žrtvenih životinja u šansu za brzo bogaćenje. Iako nije iz svećeničke obitelji nego iz laičke, Isus nastupa autoritativno u hramskom dvorištu. Razgoni trgovce i predbacuje im što su kuću njegova Oca pretvorili u kuću trgovačku. Hram je privilegirano mjesto Božje prisutnosti za koje je Isus još kao dvanaestogodišnji dječak rekao da treba boraviti u onome što je Oca njegova (usp. Lk 2, 49). On se u hramu ; osjećao kao kod kuće i tražio da se ljudi u njemu dolično ponašaju, kao u kući Božjoj. Evanđelista vidi u Isusovu postupku ispunjenje Ps 69, 10 gdje starozavjetni patnik najavljuje kako postaje "tuđinac braći svojoj" zato što revnuje za dom Božji. Time počinje Isusov povijesni konflikt s vjerskim vodama njegova naroda. On laik usuđuje se ovim kritizirati svećenike i hramske redare što nedolično obavljaju svoju službu.
Židovi traže od Isusa "znak da to može činiti" (r. 18). Punomoć da se smije miješati u kultne poslove on, laik iz Galileje. U odgovoru proglašava svoje tijelo hramom koji može biti razoren, ali će milošću Očevom trećeg dana biti opet sagrađen. Ovdje imamo pojavu da sugovornici pod "hramom" misle zgradu u Jeruzalemu a Isus svoje tijelo. To je česta pojava u četvrtom evanđelju: pod jednim izrazom Isus misli jedno, sugovornici drugo i to biva razlog da se nastavi polemički razgovor do razjašnjenja ili razlaza. Ovdje Isus pokazuje svijest da je on sabiratelj nove obitelji Božje koja se ima klanjati u duhu i istini (usp. Iv 4, 24 i 11, 52). Nezadovoljan molitvom i bogoštovljem svoga naroda, on najavljuje potrebu novih molitava i nove liturgije. Ona neće biti vezana uz materijalni hram u Jeruzalemu nego uz njegovo proslavljeno tijelo. To znači Ivanov komentar: "Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći, te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče" (r. 22). Učenici su ovdje početak Crkve koja se sabire iz svih naroda kao zajednica krštenih, osposobljenih i zaduženih za ispravno štovanje Boga. Isus je novi, nematerijalni hram Božji u kojem ljudi mogu pred Boga i jedni pred druge. U njemu je nastupila velika zamjena starozavjetnog bogoslužja novozavjetnim.
Evanđelista kaže da "mnogi povjerovaše u njegovo Ime promatrajući čudesne znakove koje je činio" (r. 23). Njihova vjera još nije dovoljno duboka i zato im se Isus ne povjerava. On pozna ljude u srce. Pravi smisao novog hrama i novog bogoštovlja otkriva onima koji su se ozbiljno opredijelili za njega po krsnoj vjeri. Ovo znači da se povijesna zajednica, kojoj je četvrti evanđelista prvi puta bio namijenio svoju knjigu o Isusovim djelima i riječima, osjećala Crkvom sabranom oko Isusa kao novog hrama.
Mi koji smo kršteni na Isusa rijetko razmišljamo da nas krštenje i slobodno prihvaćena vjera osposobljavaju za istinsko klanjanje Bogu u duhu i istini. Pozvani smo i zaduženi da kao zajednica Boga častimo, kako bismo se u Kristu s njime susretali i tako postajali dorasli za poticajno susretanje jednih s drugima. Neka nam to po današnjoj liturgiji udijeli Gospodin Isus.