Za evanđelje imamo Isusovu nastupnu propovijed u Galileji, kako ju je zabilježio drugi evanđelista. Marko je počeo svoju knjigu o Isusu najavom: "Evanđelje Isusa Krista Sina Božjega" (Mk 1, 1). Tako formulirana, rečenica u grčkom izvorniku sadrži dvije nijanse značenja: evanđelje o Isusu, ali i evanđelje koje od Isusa potječe. Očito da je za drugog evanđelistu sadržaj evanđelja iza Uskrsa dopunjen. Do Uskrsa evanđelje je ono što Isus propovijeda, a iza Uskrsa evanđelje su djela i riječi Isusove.
Nakon što je Krstitelj bio silom ušutkan, Isus dolazi u Galileju i propovijeda "evanđelje Božje". Marko zatim u produžetku pokazuje u čemu se sastojalo evanđelje kao srž Isusova propovijedanja:
- Ispunilo se vrijeme,
- približilo se kraljevstvo Božje!
- obratite se
- i vjerujte evanđelju!
Isus pretpostavlja kod povijesnih slušalaca kao poznat pojam kraljevstva Božjega. Hebrejska riječ malkut i grčka basileia znači kraljevstvo i vladavinu, državu i čin kraljevanja. U starozavjetnim tekstovima Bog je predstavljen kao vladar sve zemlje, posebno vladar svoga savezničkog naroda Izraela. Proroci su naglašavali Božje kraljevanje Izraelom i poganskim narodima a u razdoblju oko Isusova povijesnog nastupa postojalo je uvjerenje o skorom novom Božjem zahvatu u povijest Izraela i poganskih naroda, uvjerenje o kraljevstvu Božjem koje će se vidljivo očitovati.
Na tu vjeru svojih sunarodnjaka Isus se naslanja i kaže da se približilo kraljevstvo Božje. Po njemu koji se u svemu podlaže Bogu i zato postaje znak i sredstvo Božjeg milosnog vladanja svijetom. Odmah iza ove propovijedi Isus zove prve učenike i oni se odazivaju. Zove one koji će poput njega biti poslušni Bogu i omogućavati da Bog znakovito bude prisutan u svijetu.
"Markov navještaj kraljevstva Božjega jasno je pokazao, preko tradicionalnih motiva, povezanost s evanđeljem kao porukom o dostupnom spasenju koje je s Isusom znakovito već prisutno ali je još uvijek usmjereno na buduće ispunjenje (1, 14-15). Kraljevstvo je u svojoj biti veličanstveno, kako pokazuje parabola, ali unatoč tome ono nije zemlja priča. Poziv na nasljedovanje Isusa (1, 17) koji Marko donosi odmah iza ove Isusove propovijedi, pokazuje ljudima put. Izreka o hodu za Isusom noseći vlastiti križ (8, 34) sadrži potrebnu dopunu" Crkva je znak i područje Božje milosne naklonosti, Božjeg kraljevstva u svijetu i za svijet. Vjerujemo li to? Postupamo li tako kao živi članovi Crkve?

Knjiga o Joni nastala je oko god. 450. pr. Kr. u vremenu zatvaranja Izraela pred stranim narodima o kojima su Izraelci mislili da nisu dostojni Božjeg milosrđa. Nadahnuti pisac na primjeru tvrdoglavog proroka Jone, koji je pokušao izbjeći odredbi da propovijeda poganskim Ninivljanima, pokazuje da Bog želi spasenje svih ljudi. "Niniva" u ovoj poučnoj zgodi predstavlja sve što je prezrivo, odurno i okrutno na osvajačima i izrabljivačima naroda. Bog se po Joni objavljuje kao onaj koji želi spasenje i takvih. To je u ono doba moralo biti šokantno običnim vjernicima i službenim teolozima. Upravo po ovoj crti pisac Knjige o Joni preteča je Isusa koji je svojim poimanjem, svjedočenjem i propovijedanjem Božjeg milosrđa zbunio povijesne slušaoce i službene teologe.
Treće poglavlje Jonine knjige donosi obraćenje Ninivljana, nakon što je Jona protiv svoje volje ipak stigao u grad te bezvoljno počeo propovijedati. "Ustani, idi u Ninivu, grad veliki i propovijedaj u njemu što ću ti reći" (r. 1). Naš odlomak izostavlja napomenu koja stoji neposredno prije toga: " Riječ Gospodnja dođe Joni drugi put". Prorok je imao poći na zadatak, a Bog mu nije odmah otkrio što će propovijedati. Od njega se traži oslon na Boga a ne na vlastitu govorničku vještinu.
Babilonci su osvojili Ninivu god. 612. pr. Kr., i kod Židova se sačuvala pučka uspomena da je to bio "grad božanski velik - tri dana hoda", a isto toliko pokvaren (r. 3). Prorok je hodao gradom i po Božjoj odredbi najavljivao propast za 40 dana, ako se svi ne obrate. Na prorokovo iznenađenje, Ninivljani povjeruju i u znak kajanja poste, oblače pokorničku odjeću - "svi od najvećega do najmanjega" (r. 4). Bog vidi kako su se oni obratili ne samo u smislu odustajanja od prijašnje grešnosti nego i u smislu pristajanja uz Boga jedinoga kojega prorok naviješta. Za "povjerovaše" stoji hebrejski glagol amen koji znači "osloniti se, pouzdati se, imati povjerenja". To nije samo teoretska vjera, nego pouzdanje koje prelazi u životne akcije. Zato se Bog "predomišlja": prihvaća pokoru i obraćenje Ninivljana, odustaje od namjeravane kazne. Ovo čitanje u današnjoj misi je starozavjetna slika vladavine ili kraljevstva Božjega kakvo propovijeda Isus u evanđelju. Bog vlada svim narodima, svima je spreman iskazivati svoju naklonost.

Sedmo poglavlje Prve Korinćanima donosi Pavlovu pouku o braku, robovskom položaju u rimskoj državi te o bezbračnosti iz vjerskih razloga. Današnji odlomak je prijelaz između pouke o braku i robovima na pouku o muškarcima i ženama koji iz vjerskih razloga ne sklapaju braka, žive uzdržljivo i nastoje intenzivnije služiti Bogu u ljudskoj braći i sestrama.
Za sva zvanja i zanimanja vrijedi vjerničko gledanje na svijet kao prolaznu fazu ljudske egzistencije. Na ovom svijetu počinjemo, ali ne završavamo svoj egzistencijalni hod prema Bogu.
"Vrijeme je kratko", kaže Apostol. Za vrijeme stoji u grčkom izvorniku kairos što znači određeni odsjek vremena, povijesno razdoblje. Pod tim novozavjetni pisci misle razdoblje između Isusova uzašašća na nebo i ponovnog dolaska o svršetku povijesnog svijeta. Za "kratko" stoji u izvorniku izraz koji doslovno znači "privezano", a tim su izrazom Grci onog vremena označavali zimsko mirovanje lađa koje su bile privezane u lukama.
Pavao zatim navodi pet uobičajenih mogućnosti smrtnika: biti u braku, biti uplakan radi doživljene nesreće ili nepravde, posjedovati materijalna dobra, uživati svijet i u svijetu. Vjernici u takvim stanjima i mogućnostima trebaju neprestano imati na umu svoju upućenost prema Bogu. Zato se ne smiju tako predati bračnim užicima, žalosti, radosti, materijalnom posjedu, svjetovnim užicima kao da Boga nema.
"Prolazi obličje ovoga svijeta" nije poticaj na pesimizam ili dizanje ruku od zemaljskih problema pojedinaca i naroda. Za "obličje" stoji u grčkom shema, što znači "spoljašnost, vanjski lik, prolazni oblik". Ispod kore materijalnog svijeta vjernik treba otkrivati onostranost Boga koji nas je stvorio i zove nas k sebi. Čovjek pojedinac na zemlji je privremen pa ne smije živjeti na zemlji kao da Boga nema. Treba ozbiljno računati s Bogom u svim zemaljskim pothvatima, planovima i poslovima.

"Pošto" u našem prijevodu nije uzročni veznik nego vremenski: nakon što je Ivan bio "predan", Isus počinje mesijansko djelovanje. Time Marko želi reći da s Isusom počinje nešto novo. I Krstitelj je zvao na obraćenje (Mk 1, 4), ali zbog skorog suda Božjega. Isusov poziv na obraćenje je prvenstveno poticaj na otvaranje za novost koja s Isusom nastupa, za kraljevstvo Božje kojemu je Isus sa svojim djelima i riječima vidljivi znak.
Isus propovijeda "evanđelje Božje". To je radosna vijest da Bog spašava i povjerenje u Boga koji je prisutan. Marko tumači u čemu je evanđelje Božje: ispunilo se vrijeme starozavjetnih obećanja, sasvim se približilo kraljevstvo Božje. Ono što je Bog obećao po prorocima kao svoj budući zahvat u prilog ljudima, sada po Isusu počinje biti dostupno. Prema Mateju (12, 28) i Luki (11, 20) iz Isusovih čudesnih djela, osobito oslobađanja ljudi od zlog duha, očito je da je vjernike "zahvatilo kraljevstvo Božje". S Isusom nastupa kraljevstvo Božje zato što je Isus prvi od ljudi svakom žilicom svoga bića poslušan Bogu.
Bog po njemu provodi svoj naum spasenja. U govoru parabola (Mt 13 i Mk 4) Isus će rastumačiti da je kraljevstvo kao sijač koji sije sjeme, ali i kao mreža puna svakakvih riba. Na gozbu u kraljevstvu nebeskom doći će ljudi iz svih naroda. To znači da kraljevstvo ima zemaljsku i nebesku fazu. Isus je znak nastupa kraljevstva u zemaljskoj fazi, a s njim to treba biti i zajednica njegovih učenika. Crkva kao zajednica krštenih uprisutnjuje kraljevstvo Božje, ali ona nije potpuno istovjetna s kraljevstvom Božjim.
Isus najavljuje dostupnost Božje vladavine a zatim zove na obraćenje i vjeru u evanđelje koje on propovijeda. Obraćenje se u proročkim propovijedima predstavlja kao poziv na povratak Bogu saveza. Isus se ovdje obraća vjernicima koje ne kritizira zbog počinjenih grijeha. Zove sve na obraćenje kao na otvaranje za nešto novo što po njemu postaje prisutno i dostupno. Takvo obraćenje potrebno je svima.
U današnjem odlomku uz Isusovu nastupnu propovijed imamo i poziv prvih četvorice učenika. To su ribari, dva para braće: Jonmi sinovi Andrija i Šimun te Zebedejevi sinovi Jakov i Ivan. Isus ih nalazi na ribarskom poslu i proročki zove. Ne dopušta oklijevanje, traži odaziv. Tu se vidi njegova svijest o samom sebi: svjestan da po njemu nastupa Božje kraljevstvo, zove učenike za suradnike u propovijedanju "evanđelja Božjega". Obećava im da će ih učiniti "ribarima ljudi". Ovo ne znači da će na trik loviti neupućene ljude nego punomoć za misionarsko sabiranje ljudi iz svih naroda u zajednicu vjernika koji će biti vidljivi znak Božjeg kraljevstva na zemlji. "Loviti" zato znači sabirati raspršene koji su u opasnosti da se izgube.
Šimun i Andrija ostavljaju mreže i polaze "za njim". Jakov i Ivan ostavljaju oca s poslenicima u lađi i odlaze opet "za njim". To je poziv na učeništvo i hod za Isusom koji je podložan Bogu pa Bog po njemu milosno ulazi u svijet. Ovakvo učeništvo nije dostupno samo povijesnoj Dvanaestorici nego i njihovim nasljednicima, ali i svima Isusovim sljedbenicima. Vjerujući u bliskost Božjeg kraljevstva svi članovi Crkve doprinose tome da Crkva jest i sve više postaje znak Boga u svijetu. To danas molimo i iznova prihvaćamo.