Na drugu nedjelju korizme od starine imamo za evanđelje izvještaj o preobraženju Isusovu, koje se dogodilo "šest dana nakon Petrova priznanja" u Cezareji Filipovoj i Isusova ukora Petru što je pokušao odvratiti ga od puta u Jeruzalem gdje ga je čekala nasilna smrt (usp. Mk 8, 29.33; 9, 2). Misna prefacija divno tumači događaj preobraženja:
On je učenicima svoju smrt navijestio i na svetoj gori otkrio svoju slavu
te im svjedočanstvom Zakona i Proroka učvrstio vjeru
da se po muci i smrti stiže k slavi uskrsnuća.
Marku vlastiti elementi u izvještaju o preobraženju:
- trojicu svjedoka Isus vodi "u osamu, same" (r. 2);
- odjeća preobraženog Isusa bila tako bijela da je "nijedan bjelilac na zemlji ne bi mogao tako ubijeliti" (r. 3);
- Petar "doista nije znao što da kaže" (r. 6);
- "Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo 'od mrtvih ustati'" (r.10). Ovim elementima i cijelim Markovim izvještajem naglašena je Isusova različnost i nerazumijevanje apostola. Pravo razumije Isusa tek onaj koji ga doživi na križu i u uskrsno jutro. Takvog Isusa koji je ljubljeni Sin Očev trebaju ljudi stalno slušati, dok su zakonodavac Mojsije i prorok Ilija bili privremeni. Starozavjetna podloga događaju preobraženja Isusova je žrtva praoca Abrahama koji je bio spreman da žrtvuje sina jedinca, ali ga Bog poučava da to nije potrebno. Bog ispravlja prvog sljedbenika monoteističke religije Abrahama koji je smatrao da treba žrtvovati svoga sina u znak priznavanja Božjeg vrhovništva. Isti Bog potvrđuje da je Isus doista njegov Sin zato što je spreman poći u muku i smrt. Time Bog ispravlja predrasudu Petra i ostalih povijesnih svjedoka koji su smatrali da Božji izabranik Mesija ne smije završiti odbačenošću. Sudjelujući u ovoj misi probudimo spremnost na odustajanje od naših vjerničkih predrasuda. Bog koji nam se objavljuje u svome Sinu Isusu Kristu drugačiji je od naših očekivanja.

Za prvo čitanje imamo skraćeni izvještaj o Abrahamovu pokušaju da sina Izaka žrtvuje Bogu u znak priznavanja Božjeg vrhovništva nad sobom i svojom obitelji.
U uvodnom dijelu važan je izraz "krajina Morija" (r. 2). U dijelu teksta koji je izostavljen u našoj misi radi , kratkoće Izak pita, noseći prema brdu drva za žrtvu paljenicu, gdje je janje za žrtvu. Abraham odgovara: "Bog će već providjeti janje za žrtvu" (r. 7-8). Na kraju stoji: "Onome mjestu Abraham dade ime 'Jahve proviđa'. Zato se danas veli: 'Na brdu Jahvina proviđenja'" (r. 14).
Židovska tradicija smjestila je brdo Moriju na područje kasnijeg Jeruzalema gdje je bio jedini hram kao središte monoteističkih žrtava. Tako je u židovskoj tradiciji Abrahamova žrtva tumačenje naziva za brdo koje je sljedbenike monoteističke religije stalno podsjećalo da ne smiju ubijati ljudske osobe te ih prikazivati za žrtvu svome Bogu. Pogani, među kojima su Židovi živjeli svoju monoteističku religiju, običavali su osobito u nacionalnim krizama i prirodnim katastrofama prikazivati ljudske žrtve, po mogućnosti djecu knezova i uglednika, s nadom da će bogovi biti tim milostiviji što je žrtva dragocjenija. Bog živi to zabranjuje.
Abrahamova žrtva je drastična pouka o zabrani ljudskih žrtava. Dobivši sina u poodmaklim godinama, Abraham ga je zavolio kao ispunjenje svojih životnih snova. S vremenom mu je Izak postao važniji od svega i počeo u njegovu roditeljskom srcu zauzimati mjesto Boga. Abraham se ustrašio sebičnjačke ljubavi prema sinu te u svojoj skrupuloznosti pomislio da Bog od njega traži veliku žrtvu: ima Izaka usmrtiti kao žrtvu kojom bi pokazao da prihvaća Božje gospodstvo nad sobom i svojom obitelji.
Uvjeren da Bog od njega traži veliku žrtvu, polazi na dalek put sa sinom noseći drva i kremen za potpaljivanje žrtve.
Izak iz ovog čitanja slika je Isusa ukoliko je spreman na izvršenje očeve volje. Bog nije dopustio da Izak bude žrtvovan, a za Isusa nije učinio sličan intervent prilikom suđenja pred Židovima i Rimljanima. To ne znači da je on krvoločni Bog kojega može umiriti krv nevinog pravednika nego paradoksalni Bog koji patnju pravednika okreće u izvor duhovnog bogatstva za sve ljude.

Osmo poglavlje poslanice Rimljanima prikazuje djelovanje Duha Svetoga u krštenicima i u crkvenoj zajednici. Duh uskrslog Krista prebiva u vjernicima, on svjedoči "da smo djeca Božja" (r. 11 i 16). On moli s nama i u nama, potpomaže našu nemoć i jača nas u podnošenju životnih nevolja spremajući nas za "buduću slavu".
Ovaj odlomak je početak himna kršćanske nade koji obuhvaća retke 31 do 39. Pavao počinje pitanjem: "Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?" (r. 31b)? Prisutnost Duha trajna je garancija Božje naklonosti pa vjernik ne smije živjeti u tjeskobi i strahu. Što god nam se u životu dogodi, Bog ostaje s nama po duhu svoga uskrslog Sina. Životne nevolje pojedinaca i vjerničke zajednice mogu se strpljivije podnositi, ako imamo na umu muku Sina kojega Otac nije poštedio od ljudske zlobe i prirodnih zakona: "On ni svog Sina ne poštedje, nego ga preda za sve nas! Kako nam onda s njime neće sve darovati?" (r. 32). Mukom svoga Sina osmislio je svaku ljudsku patnju. Dariva nam ga kao strpljivog Patnika čijim smo masnicama izliječeni.
"Tko će optužiti izabranike Božje... Tko će osuditi?" (r. 33-34). Ovdje Pavao dijeli s ljudima svoga vremena strah od zlih duhova koji navodno odlučuju o ljudskoj sudbini. Mi današnji ljudi ne strahujemo od zlih duhova, ali nismo za to oslobođeni straha za svoju zemaljsku i eshatonsku budućnost. Apostol nas zove na vjerničko pouzdanje u proslavljenog Krista koji je sada u svom proslavljenom stanju zdesna Bogu i zauzima se za nas. Proživio je zemaljsku egzistenciju i solidaran je s nama u našim nevoljama. Proslavljeni patnik može pomagati patnicima na zemaljskom proputovanju.

Naše čitanje izostavlja iz r. 2 važnu početnu napomenu: "Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku..." Šest dana iza Petrove ispovijesti u Cezareji Filipovoj, kad je prvak u zboru Dvanaestorice ispovjedio da je Isus obećani Mesija. Isus je prihvatio njihovu ispovijest, ali ju je odmah korigirao: on polazi u Jeruzalem gdje ga čeka nasilna smrt. Petar ga pokušao odvratiti i dobio strogi ukor: "Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje nego što je ljudsko!" (8,33). Preobraženje je kratak uvid trojice odabranih svjedoka u pravi identitet Isusa pred polazak u Jeruzalem, na put poniženja i odbačenosti.
Marko ističe da su haljine Isusove bile toliko bijele da ih "nijedan bjelilac na zemlji ne bi mogao toliko ubijeliti". Odjeća je na Istoku Isusova vremena znak nečijeg društvenog položaja i unutarnje biti. Ovim Marko hoće reći da je Isus sasvim drugačiji od drugih muškaraca. On je transcendentalni Mesija, makar ide u nasilnu smrt. Najradosniji židovski blagdan bio je blagdan Sjenica kojim se narod zahvaljivao Bogu za ljetinu i za dar saveza. Petar u svom zanosu želi sagraditi tri kolibe da bi trajno slavio Sjenice uz Mojsija, Iliju i Isusa. "Nije znao što da kaže, jer bijahu prestrašeni" (r. 6). To govori onaj Petar koji je uvjeren da je Isus doista Mesija, ali se boji za svoju vjeru u Isusovo mesijanstvo, ako Učitelj ima biti ubijen u Jeruzalemu. Sada doživljava Isusovu transcendentalnost i ne zna, da li Isus i dalje kani u Jeruzalem.
Kod krštenja je - prema Marku - glas iz neba govorio Isusu da je ljubljeni Sin i time ga potaknuo da počne mesijanski djelovati, ali da bude skroviti Mesija poput Sluge patnika. Sada glas iz neba govori trojici svjedoka da je Isus ljubljeni Sin, iako kani na ponižavajući put u Jeruzalem, te da ga trebaju slušati. Mojsije i Ilija, Zakon i Proroci su trebali biti slušani privremeno. Isusa ljudi trebaju slušati trajno. Iz ovog glasa vidimo da je povijesni kontekst u životu Isusovu ovog doživljaja bila napast da Isus postane politički Mesija. Apostoli su željeli Mesiju koji trijumfira. Otac je tražio Mesiju koji skrovito vrši njegovu volju i uprisutnjuje kraljevstvo Božje. Oblak je znak Božje nazočnosti u vrijeme hoda kroz pustinju i u hramu. Taj oblak je s Isusom u času preobraženja, pred put u Jeruzalem a time i u smrt. On omogućuje uvid u pravi Isusov identitet prije nego počne muka.
Na putu k mnoštvu Isus zabranjuje trojici svjedoka govoriti o doživljenome prije nego "Sin Čovječji od mrtvih ustane" (r. 9). Oni ne razumiju, ali obdržavaju njegovu odredbu. Tek poslije Uskrsa bit će im jasan Poniženi i Raspeti. Dok to ne shvate srcem i umom, nisu sposobni biti svjedoci Raspetoga i Uskrsloga. Bog ispravlja predrasude vjernika koji misle da su u pravu, da ispravno shvaćaju religijske vrijednosti. Ići za Isusom, spremnim na patnju, znači ponizno prihvaćati da Bog ispravlja naše predrasude o njemu i o ljudima.