Kršćani Rima počeli su slaviti spomen apostolskih prvaka Petra i Pavla od sredine III. stoljeća na 29. lipnja jer se grob ovih mučenika čuvao u Rimu. Ostala je tradicija da su mučeni u vrijeme Nerona (54-68), ali je značajno što su od početka slavljeni na isti dan, iako nije sigurno da su pogubljeni iste godine i istog dana. Iz početka su bila tri liturgijska spomena u samom Rimu: jedan na groblju vatikanskog brežuljka uz Via Aurelia gdje se čuvao izvorni grob Petrov, drugi na cesti za Ostiju gdje se čuvao Pavlov grob a treći u Sebastijanovim katakombama na Via Appia kamo su u III. stoljeću za vrijeme Valerijanova progonstva bili preneseni zemni ostaci ovih mučenika. Od VII. stoljeća pokušalo se spomen Pavla prenositi na slijedeći dan, ali je u samoj misi 29. lipnja bio spominjan i Pavao. Svetkovina je tako značajna da ima Misu bdjenja i danju misu. Ulazna misa bdjenja glasi: "Petar apostol i Pavao učitelj naroda naučiše nas zakonu tvome, Gospodine". Ona u danjoj misi glasi: "Ova su dvojica krvlju svojom zasadila Crkvu: ispili su čašu Gospodnju i postadoše prijatelji Božji".
Predslovlje, koje je vlastito, divno ističe različnost ovih dvojice svjedoka Kristovih koji su obogatili Crkvu svojim djelovanjem: "Petar je prvi u ispovijedanju vjere, a Pavao u tumačenju njezinih dubina. Petar je od vjernih Židova osnovao prvu Crkvu a Pavao objavio tvoje ime poganima i postao učitelj naroda. Tako su svaki na svoj način okupili jednu Kristovu Crkvu, bratski osvojili mučenički vijenac i zajedničko štovanje vjernika tvojih". Ovo je svetkovina apostoliciteta koji je Crkvi darovan ali i zadan. Slaveći apostolske prvake koji su različiti po svojim ulogama, sposobnostima i stilu svetosti uočimo da Crkva našeg vremena treba biti i petrovska i pavlovska, a to znači vjerna tradiciji od Krista zadanoj i okrenuta potrebama ljudi kojima naviješta spasenje u Kristu.

Prvo čitanje i evanđelje govore o Petru, dok drugo čitanje govori o Pavlu. Prvo čitanje sadrži Lukin izvještaj o Petrovu zatočenju i čudesnom oslobođenju. "Herod" koji se ovdje spominje je Herod Agripa I; bio je unuk Heroda Velikog. Od cara Kaligule dobio je god. 37. područje svog strica Filipa u Sjevernoj Transjordaniji na upravu, a novi car Klaudije proširio je god. 41. njegovu vladavinu na sve područje njegova djeda Heroda Velikog i dao mu naslov kralja. Agripa je u Rimu uživao velik ugled i slovio je kao zaštitnik Židova ne samo u Palestini nego diljem rimskog carstva. Da se dodvori židovskim prvacima u Jeruzalemu, dao je god. 44. usmrtiti Ivanova brata Jakova. Uhapsio je i Petra kao pročelnika Nazarenčeve sljedbe te ga kanio o Pashi izvesti na sud.
Bog je sužnja Petra čudesno izbavio iz tamnice. "Crkva se svesrdno moljaše Bogu za njega" označuje molitvu jeruzalemske zajednice za pročelnika apostolskog zbora. Crkva su ovdje svi kršćani vjernici a ne samo starješine! Verige na zatočeniku i straža pred zatvorom znak su da je Petru bilo nemoguće naravnim putom izbjeći iz Agripine mreže. Petar se uvjerava da je njegovo oslobođenje Božji zahvat: "Sad uistinu znam da je Gospodin poslao anđela svoga i izbavio me iz Herodove ruke!" Ovo znanje je nov doživljaj Božje zaštite u misionarskom djelovanju. Petar je još bio potreban Crkvi i zato ga Bog izbavlja od prerane smrti. Daljnji tekst u izvještaju, koji ne donosi naše današnje čitanje, otkriva da se Petar najprije javio u kuću "Marije, majke Ivana zvanog Marko", zatražio je da se njegovo izbavljenje javi "Jakovu i braći", a "onda izađe i ode u drugo mjesto". Iz ovakve formulacije naslućujemo da se Petar razborito skrivao kako ne bi bio ponovno uhićen. Pavao u Gal 2,11-14 svjedoči da je Petar došao u Antiohiju u kojoj je kršćanska zajednica bila sastavljena od većine obraćenih pogana.
Za evanđelje imamo Mt 16, 13-19, zgodu u kojoj Isus obećava Petru prvenstvo u svojoj Crkvi. Taj tekst, kao i onaj u Iv 21, 15-19 u kojem Uskrsli povjerava Petru da pase njegove ovce, pisan je iza Petrove mučeničke smrti. U zajednici Matejeva i Ivanova evanđelja ostalo je živo sjećanje da je sam Isus postavio Petra na čelo Dvanaestorice te da je Petar proslavio Gospodina svojim misionarskim djelovanjem medu Židovima i svjedočkom smrću. Luka je u Djelima apostolskim Petra i Pavla namjerno prikazao kao predvodnike dvaju misionarskih razdoblja u prvoj Crkvi. Petar je planirao, nadahnjivao i koordinirao misije medu Židovima. To posebno vidimo u Petrovim govorima gdje on Židovima dokazuje kako se na Isusu ispunjavaju proročanstva o Davidovu potomku i zato je Isus Pomazanik Božji, sudac živih i mrtvih. Pavao je voda misija medu poganima i od 13. poglavlja Djela apostolskih on je glavno lice.
Da bi Petar bio vjerodostojan misionar Židova, morao je sam obdržavati sve židovske običaje, ljubomorno poštivati vjersku tradiciju svoga naroda i distancirano se držati od pogana. Inače ga Židovi ne bi htjeli ni slušati pri misionarskom nastupanju. Jakov, rođak Isusov koji se nakon Uskrsa pridružio jeruzalemskim starješinama, bio je u tome još dosljedniji. Zato je smio ostati u Jeruzalemu kad su se ostali Apostoli razišli uslijed progona. Bez Petra zdravo konzervativnog prva Crkva ne bi sačuvala svoj židovski korijen i vjernost svemu što joj je Isus zadao.

Za drugo čitanje imamo odlomak iz Druge Timoteju koji je Pavlova autobiografija. U to doba Apostol pogana nalazi se u zatvoru u Rimu, oko god. 67, pod kraj Neronova progonstva. Iz konteksta cijele Druge Timoteju očito je da je službeno saslušanje prošlo i Pavao očekuje smrtnu presudu. Ova je poslanica njegova duhovna oporuka Timoteju, vjernom suradniku i prijatelju kojega spominje u osam svojih poslanica kao supošiljaoca. Stručnjaci govore da pastoralne poslanice, u obliku u kojem su do nas došle, nije napisao Pavao osobno nego netko iz njegove teološke škole nakon Apostolove smrti. Pri tome se nepoznati autor dobronamjerno poslužio Pavlovim imenom da u ime Pavlovo riješi probleme u crkvenim zajednicama pavlovske baštine. Ovaj autobiografski odlomak djeluje kao svjedočenje o Pavlu, odaje svetu uspomenu na misionara pogana.
"Žrtva ljevanica" u SZ redovno je pratila žrtvu paljenicu i pričesnicu, a sastojala se od izlijevanja vina, ulja ili vode u čast Bogu u znak priznavanja da Bog dariva ljudima te dragocjene tekućine potrebne za život. Žrtva ljevanica mogla se prinositi i samostalno (usp. Lev 23, 37; Br 29, 36-39). Kad Apostol kaže da se "već prinosi za žrtvu ljevanicu", izriče spremnost na smrt iz vjernosti prema Kristu: njegova prolivena krv bit će odavanje časti i poklona Bogu u kojeg je vjerovao i čijeg je Sina naviještao poganima. Sam sebi daje svjedočanstvo mirne savjesti pred smrt: svoj život gleda na kraju kao sportsko natjecanje u kojem je izdržao i sada završava životnu trku. "Vjeru sačuvao" znači vjernost Kristu Gospodinu i zvanju koje mu je odredio Uskrsli. Sportskim rječnikom nastavlja i kaže da mu je Bog pripravio "vijenac". Kao misionar pogana morao je puno puta prisustvovati grčkim i rimskim sportskim igrama na kraju kojih su objektivni i strogi suci stavljali vijenac na glavu pobjednika. Svjestan da je svoj život iskoristio pametno, vršeći volju Božju, on se nada životnom pobjedničkom vijencu. Dodaje: "Ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju očekuju njegov Pojavak" (r. 8). "Pojavak" je novi izraz za Isusov drugi dolazak. Pavao pred smrt uvida da Isusov dolazak ne predstoji uskoro pa opominje vjernike na život u svijesti da Isus sigurno dolazi.
"Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi" (r. 17). Ovo je duhovna legitimacija apostola pogana koji je pješke obišao Palestinu, Siriju, brojne pokrajine Male Azije, Grčku i Italiju - navješćujući Isusa kao Evanđelje i Gospodina. Pri tome se trudio nacijepiti poruku spasenja u Kristu na kulturu Grka i Rimljana. Jedan od ključnih pojmova koji je posudio iz ondašnjeg grčko-rimskog prava jest hyiothesia - posinstvo. U poslanicama Rimljamma i Galaćanima - koje su upućene obraćenim poganima - on uči da nam je Bog u svome Sinu darovao posinstvo, slično kao što roditelji bez djece usvoje tuđe dijete pa država priznaje usvojenom djetetu sva prava koja mu daju novi roditelji. Taj izraz sadrže samo Pavlovi spisi unutar Novog zavjeta. Drugi primjer Pavlova inkulturiranog naviještanja jesu sportske igre koje Pavao koristi kao sliku za duhovno natjecanje i duhovnu borbu: "Ne znate li: trkači u trkalištu svi doduše trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da dobijete!" (1 Kor 9, 24).
Misionarsko djelovanje medu novim narodima iziskivalo je da Pavao bude progresivan, zdravo otvoren kulturi i duhovnom stanju naroda kojima je želio svjedočiti i naviještati Isusa kao sveopćeg Spasitelja svih ljudi. Ta otvorenost za novo i tuđe bila je povod da se na apostolskom saboru u Jeruzalemu zauzme za prava krštenih pogana u Crkvi: Jakov i njegova grupa, kojoj je naginjao i Petar kako se vidi iz "slučaja u Antiohiji", nisu željeli nasilno kidanje između kršćanstva i židovske tradicije. Pavao je lavovski branio slobodu koju Krist dariva te nije pristao na navaljivanje Jakovljevih ljudi da se obreže njegov suradnik, obraćeni Grk Tit. Teoretski je Sabor dao za pravo Pavlu, ali je još dugo vremena trebalo da Pavlov stav prevlada u zajedničarskom životu krštenih Židova i krštenih pogana u istoj crkvenoj zajednici po gradovima diljem rimskog carstva.
Kršćani Rima bili su svjesni da su Petar i Pavao različitim darovima i sposobnostima obogatili prvu Crkvu. Zato su odlučili slaviti njihov spomen istog dana. Zahvalni što je Petar čuvao obaveznu tradiciju Crkve a Pavao predano evanđelje naviještao vodeći računa o ljudima medu kojima je djelovao, uveli su istog dana liturgijski spomen njihove mučeničke smrti. Time su htjeli ispovjediti uvjerenje kršćana da Crkva treba biti zdravo konzervativna i zdravo progresivna. Konzervativna zato što mora ostati vjerna Kristu i apostolskoj tradiciji. Progresivna zato što je Krist kroz sva vremena šalje ljudima s njihovim konkretnim duhovnim potrebama. Tog obilježja Crkve trebamo danas postati iznova svjesni.