Za evanđelje imamo Markov prikaz zgode uz koju je vezana opora Isusova izreka: "Lakše je devi kroz ušice iglene negoli bogatašu u kraljevstvo Božje!" To je zgoda o bogatašu koji vrši sve zapovijedi ali od Isusa kao uglednog rabina traži sigurniji put za ulazak u kraljevstvo nebesko. Isus mu predlaže da proda imanje, razdijeli novac konkretnim siromasima koje pozna u svojoj okolici i pode za njim koji je spreman u svemu vršiti volju Božju. Da se ne radi o beskućništvu kao preduvjetu za ulazak u kraljevstvo nebesko ni o preziranju svijeta i svega materijalnog, vidimo iz šireg konteksta. I sam Isus služio se materijalnim dobrima u vršenju svoga mesijanskog poslanja te najavljuje ustrašenim učenicima da će s odazivom na učeništvo primiti stostruko: kuće, braću, sestre, majke, djecu, polja. Markova zajednica već posjeduje određena materijalna dobra za potrebe misijskog djelovanja i za zemaljski život svojih članova. Potrebno je međutim po uzoru na Isusa ne dati se ničim zarobiti u vršenju volje Božje, pa ni materijalnim dobrima.
U Markovoj obradi ovog događaja postoji nekoliko vlastitih elemenata koji pokazuju što je Markova povijesna zajednica (kršćani Rima) smatrala u ovoj zgodi posebno poučno za nju. U izreci: "Podaj siromasima" (r. 21) jedini Marko uz grčku riječ ptohoi (siromasi) ima i član koji sugovornika upozorava na konkretne siromahe, njemu poznate. Odricanje od bogatstva nije samo sebi svrha nego treba pridonijeti zbrinjavanju onih siromaha koje poznajemo u svojoj sredini ili o čijim nevoljama imamo informaciju i naša pomoć može do njih stići. Medu kršćanima grčkog jezika, koji su bili pod utjecajem gnoze kao filozofskog nazora koji je prezirao tjelesnost i materiju, nastala je u drugom stoljeću sekta ebionita koji su kao uvjet za ulazak u Crkvu postavljali potpuno odricanje od vlasništva nad svakim materijalnim dobrima, bez obzira koliko tko imao. Službena Crkva to nije nikada odobrila. Kršćanstvo nije religijski pokret koji bi se dinstancirao od svijeta i od materijalnih nevolja ljudi.
Nadalje, Marku je vlastito da se dobronamjerni bogataš "smrkne" kad mu Isus predloži da proda svoj posjed (r. 22). To znači da je bio bolesno nalijepljen na svoje bogatstvo, da je bio spreman na kompromise, kad se radilo o materijalnom napretku makar i uz kršenje Božjih zapovijedi. Takvo prianjanje uz bogatstvo za vjernike nije znak mudrosti. Prema Markovu izvještaju, Isus dva puta ističe da je teško ući u kraljevstvo nebesko (r. 23 i 24), osobito imućnicima bolesno navezanima na materijalnu sigurnost. U r. 28 stoji: "Petar mu poče govoriti...", dok kod Mateja i Luke stoji samo "reče mu". Ovakva Markova formulacija daje naslutiti da je Petar više puta pitao te da se Isusova paradoksalna izjava iz r. 31 "Mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi" (koja nije uzeta kao sastavni dio današnjeg evan8elja) može odnositi i na Petra. One koji su se odazvali čeka zbiljska nagrada, ali se ne smiju uzoholiti zato što se prvi odazvaše. U r. 29 Marko izjednačuje Isusa i evanđelje: "Tko ostavi kuću... poradi mene i poradi evanđelja, primit će s progonstvima stostruko kuća..." U ovakvoj formulaciji Isus propovjednik kraljevstva Božjega postao je propovijedani Isus. Marko ima prvenstveno na umu kršćanske misionare koji sve ostavljaju radi Isusa i propovijedaju evanđelje kojemu je Isus glavni sadržaj (usp. Mk 1, 1: "Evanđelje Isusa Krista, Sina Božjega" - Evanđelje koje od Isusa potječe i kojemu je Isus glavni sadržaj). U r. 30 Marko je detaljnije od Mateja nabrojio što dobivaju oni koji se odazivaju na učenički hod za Isusom: progonstvo plus stostruko kuća, braće, sestara, majki (množina, ne jednu majku!), djece i polja. Ovo je konstatacija onih koji imaju iskustvo življenja u crkvenoj zajednici: osjećaju se tako prihvaćeni da su im članovi kršćanske zajednice postali nova obitelj, prava braća i sestre, majke i djeca. U isto vrijeme ovo je zadatak: krštenici trebaju tako postupati. Učenici dobivaju ne samo osobe za članove obitelji nego i "polja" koja sačinjavaju materijalni posjed, potreban za svagdanji život i za uzdržavanje misionara.
Starozavjetna podloga ovom događaju evanđelja je odlomak iz Knjige mudrosti o Salomonu koji moli od Boga dar vjerničke mudrosti i cijeni je kao neophodnu vrlinu za svoj osobni život te za obavljanje svoje službe.
Tako nas Isus u današnjoj misi zove na vjerničku mudrost u učeničkom hodu za njim, osobito na mudro služenje materijalnim dobrima koja su nam potrebna u zemaljskom životu i u potpomaganju poslanja Crkve.

Knjiga mudrosti pisana je židovskim vjernicima u dijaspori. Oni su živjeli među sugrađanima s grčkom kulturom u kojoj se puno držalo do mudrosti. U takvoj povijesnoj sredini sveti pisac preporuča vjerničku mudrost po uzoru na Salomona, najslavnijeg židovskog kralja.
"Pomolih se i razbor dobih. Zavapih, i primih duh mudrosti" (r. 7). Kasnije, u glavi 9, ovaj će pisac donijeti i sadržaj Salomonove molitve za dar mudrosti. On ovdje aludira na događaj prikazan u 1 Kr 3, 6-9 te 2 Ljet 1, 8-10. Na početku svoje vladavine religiozni vladar koji ima upravljati savezničkim narodom Božjim moli na svečanom bogoslužju za dar razbora i mudrosti. Taj Božji dar potreban mu je da bi mogao pravedno vladati i mudro voditi svoju zemlju, okruženu moćnijim poganskim narodima. Time Salomon pokazuje da ozbiljno računa s Bogom u osobnom životu i u službi koju ima obavljati za zajednicu. To je bit vjerničke mudrosti: računa s Bogom u svakoj životnoj situaciji, vladati se onako kako Bog traži.
U našem odlomku kaže religiozni monarh da je zavolio mudrost više od žezla i prijestolja. Žezlo je vladarska palica, obično od skupocjene kovine ili slonove kosti, koja je simbol ugleda i poštovanja što ga podložnici iskazuju vladari. Prijestolje je svečana vladarska stolica u dvorani gdje prima strane poslanike, svoje savjetnike, žalbe ljudi iz puka. Evo, religiozni vladar više cijeni religioznu mudrost od ovih simbola kraljevske moći i vlasti. On nadalje priznaje da mudrost cijeni više od bogatstva u koje su u ono doba. posebno ubrajani dragulji i zlato. Zlato je u usporedbi s mudrošću beznačajno kao pustinjski pijesak, a srebro kao blato u močvarama.
Ovaj šarmantni muškarac, koji je prema vladarskim običajima onog vremena u svoj harem doveo mnoge ljepotice iz kneževskih kuća, kaže da mudrost cijeni više od zdravlja i ljepote. U vremenu kad nije bilo struje ni petrolejskih lampi nego se upotrebljavale svijeće i lojanice, on kaže da mudrost voli više od svjetlosti i priznaje da "njezin sjaj bez prestanka svijetli" (r. 10). To je životno svjetlo koje pomaže pri donošenju ispravnih odluka i izvršavanju tih odluka. Budući da je Knjiga mudrosti pisana u ozračju starozavjetnog vrednovanja materijalnih dobara kao posebnog Božjeg blagoslova, Salomon prema ovoj knjizi na kraju priznaje da su mu s mudrošću došla "sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno" (r. 11).
Salomon iz ovog odlomka u današnjoj liturgiji slika je Isusovih učenika koji trebaju mudro postupati u odazivanju na učenički hod za Isusom.

Ovaj odlomak je završni dio odsjeka u kojem sveti pisac opominje kršćane na temelju starozavjetnih primjera iz vremena prolaza kroz pustinju u obećanu zemlju. Kao što su Židovi u babilonskom sužanjstvu oslobođenje i povratak u domovinu smatrali novim izlaskom iz egipatskog ropstva, tako ovaj nadahnuti kršćanin smatra novim izlaskom otkupljenje koje nam je donio Krist smrću i uskrsnućem. Ne smijemo odustati od svog životnog putovanja u obećanu zemlju, a primjeri Izraelaca iz vremena prolaza kroz pustinju trebaju nam biti nadahnuće za rješavanje životnih poteškoća u promjenjivim povijesnim okolnostima našeg vremena.
Ovaj kratki odlomak pobliže govori o kritičkoj ulozi riječi Božje u vjerničkoj zajednici i u životu pojedinaca. Svete knjige za nas vjernike nisu samo književnost nego riječ Božja na kojoj ispitujemo svoju vjerničku savjest, spremni na popravljanje samih sebe. U prethodnom dijelu ovog poglavlja pisac je razradio Ps 95, 7-8: "Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda!" Sada podsjeća ponovno da to "danas" vrijedi za kršćane svih vremena koji se ne bi trebali oglušivati riječi Božjoj što se čita na bogoslužju Crkve. On svete knjige Židova i kršćana naziva riječju Božjom zato što vjeruje u nadahnuće tih knjiga, tj. da su ih pisali Božji ljudi po nadahnuću Duha Svetoga kao poruku Božju vjernicima svih vremena. Takva riječ Božja je "živa i djelotvorna" (r. 12). Zato što donosi zbiljski život (usp. Pnz 32, 47) i što se vraća Bogu ispunjajući svoj zadatak. Ovdje sveti pisac osobito podsjeća na zaključnu propovijed proroka u babilonskom sužanjstvu koji je najavio oslobođenje i čvrsto vjerovao u Božje obećanje (usp. Iz 55, 10-11). Naš pisac ovdje personificira riječ Božju tj. daje joj svojstva i odlike žive osobe. Takva riječ "oštrija je od svakog dvosjeklog mača". Mač dvosjekli ili mač dvorezac bio je u starini osnovno naoružanje vještih ratnika. Imao je dvije oštrice i vještu ratniku služio za obranu ali i za napade. Sluga patnik pri obrazlaganju svoga proročkog poziva kaže da je Bog od njegovih usta načinio britki mač (Iz 49, 2). Pisac Knjige mudrosti uči da je riječ Božja kao ratnik s oštrim mačem koji nosi Božju zapovijed (Mudr 18, 15). Takva riječ Božja prema našem današnjem čitanju "dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje sklonosti i misli srca". Kao što mač s dvije oštrice razdvaja sve u što bude zasječen, tako riječ Božja razdvaja vjernikovo skrivanje iza lažnih izgovora i glumljene pobožnosti. "Sklonosti i misli srca" je izraz koji pretpostavlja hebrejsku antropologiju: čovjek Biblije srcem razmišlja i odlučuje zato što je srce unutarnja jezgra osobe, sinonim za savjest.
Božjoj riječi nije skriveno nijedno stvorenje u prirodi, a kako bi joj se sakrio čovjek kao kruna Božjih stvorova? "Sve je golo i razgoljeno očima onoga komu nam je dati račun" (r. 13). Bog o nama sve zna i sve naše postupke vidi. Njemu se ne možemo skriti ni glumiti da smo bolji nego što jesmo. Njemu ćemo polagati račun za godine svoga zemaljskog proputovanja. Ta svijest ne treba nas sputavati u maštovitom radu na dobro ljudi i na slavu Božju nego nam treba biti poticaj na vjerničku savjesnost i marljivost.
Ovaj odlomak poslanice Hebrejima poticaj je da riječ Božju, koja se čita u Bogoslužju Crkve, pažljivo slušamo te svoje ljudske postupke kritički vrednujemo u svjetlu riječi Božje.

Ovaj prizor obuhvaća tri manje cjeline o bogatstvu i kraljevstvu nebeskom:
- zgoda o bogatašu koji moli uputu za ulazak u život vječni (r. 17-22);
- Isusova pouka učenicima o opasnosti bogatstva (r. 23-27);
- odgovor Petru o nagradi onima koji radi učeništva ostavljaju bogatstvo i obitelj (r. 28-31).
Glavna pouka cijelog prizora je da materijalno blagostanje može biti smetnja za učenički hod za Isusom te da su blagodati učeništva neizmjerno veće od žrtava.
"Dok je izlazio na put" (r. 17) - Isus je na putu u Jeruzalem na izvršenje svog životnog poslanja. Čovjek mu "dotrči" s pitanjem, što daje utisak hitnosti. Ovaj pobožni bogataš morao je čuti za Isusa pa je od njega zaželio sigurnu uputu za postizanje vječnog života. Ovdje je "baštiniti život vječni" isto što "ući u kraljevstvo nebesko". Ovaj čovjek zove Isusa dobrim, a Isus mu odgovara da je dobar samo Bog. Time hoće reći: ako vidiš na meni nešto dobro, to je odraz dobrote Onoga čiju volju vršim. "Zapovijedi znaš" je podsjećanje na Deset zapovijedi koje su odrasli Izraelci znali napamet i često ih ponavljali. Isus navodi neke od drugog dijela Dekaloga, koje sadrže obaveze vjernika prema ljudima, i to slobodnim redoslijedom: petu, šestu, sedmu, osmu, četvrtu. Marko je jedini ovom zgodom stavio Isusu u usta i "Ne otmi", što ne postoji u Dekalogu, ali može biti sažetak devete i desete zapovijedi. Bogataš javno, pred svjedocima govori da je te zapovijedi obdržavao od svoje mladosti. Isusu nije smio lagati, a i mještani bi ga javno raskrinkali da se grešno obogatio ili činio druge javne grijehe. On se iskreno trudio vršiti Božje odredbe, ali je od Isusa kao novog učitelja koji živi drugačije od ostalih rabina tražio sigurnije upute za ulazak u kraljevstvo Božje. Njegovo je pitanje moglo biti nadahnuto Isusovim propovijedanjem o skorom nastupu kraljevstva Božjega.
Isus predlaže da rasproda imanje i razdijeli siromasima iz mjesta. Ne radi se o preziranju svijeta i zemaljskih dobara nego o pomaganju oskudnih i slobodnih od nekih zemaljskih obaveza radi naviještanja kraljevstva Božjega. Ići za Isusom znači svu svoju energiju posvetiti kraljevstvu Božjem te biti spreman na materijalnu nesigurnost, iako se Isus služio materijalnim dobrima i prihvaćao darove dobronamjernih ljudi. Bogataš se "smrkne i ode, jer imaše velik imetak" (r. 22). Ovakva reakcija pokazuje da je imao starozavjetni pogled na bogatstvo kao posebni znak Božje naklonosti. Kako bi se mogao odreći pošteno naslijeđenog i uvećanog imanja, kad je uvjeren da ga je upravo time Bog blagoslovio? Marko je u r. 21 istaknuo kako je Isus ovog bogataša pogledao i zavolio, iako iz kasnijeg toka događaja izlazi da ga je "uzalud" zavolio. Tu se Isus objavljuje kao onaj koji ljude voli bez prethodnih uvjeta, ondje gdje jesu i onakve kakvi jesu. Isus je samo predložio bogatašu da mu se pridruži u naviještanju kraljevstva Božjega, nije zapovijedao. Prilikom te ponude bogataš je postao svjestan da mu je imanje važnije od rada za kraljevstvo Božje i odustao je od ponude.
Isus dva puta ponavlja da će imućnici teško u kraljevstvo nebesko. Ne zato što su se obogatili poštenim radom nego zato što materijalno blagostanje ponekad čini suvišnim potrebu oslanjanja na Boga. Izreka o devi i iglenim ušima je usporedba nečeg najvećeg s nečim najmanjim radi zornosti pouke. Isus ovim ne želi zastrašivati, nagoniti u očaj. Ah svakako želi upozoriti učenike na opasnost grešnog oslanjanja na bogatstvo. Ne mora se uvijek raditi o materijalnom posjedu ili novcu. Netko se može grešno oslanjati na svoje postignute uspjehe, na svoje talente, na svoje prijatelje i karijeru.
Učenici se "još većma snebivahu" (r. 26). Oni gledaju na bogatstvo kao znak Božjeg blagoslova. Isus im je upravo pokazao da tako ne vrednuje bogatstvo i oni ne mogu doći k sebi od te promjene. Na strah učenika da je onda jedva moguće postići spasenje Isus odgovara citatom Post 18, 14: "Bogu nije ništa nemoguće." Spasenje je Božji dar koji čovjek treba ponizno primiti. Petar govori da on i članovi zbora Dvanaestorice ostaviše "sve" u smislu posjeda i obitelji. Ne samo da su sve ostavili nego su i pošli za Isusom da kao učenici s njime prijateljuju, njegovo poslanje u svijetu nastavljaju, jedni druge prihvaćaju kao zajednica učenika. U r. 29 Isus izjednačuje sebe i evanđelje: "Tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja..." Oko Isusa se sabire nova obitelj djece Božje, eshatonski narod Božji. On je propovjednik i uprisutnitelj kraljevstva Božjega. On je navijestio evanđelje o nastupu kraljevstva Božjega. Njegovi učenici nakon uskrsnuća njegova navješćuju evanđelje o Kristu raspetom i uskrslom po kojem je kraljevstvo Božje otpočelo, a eshatonska faza još treba doći o svršetku ljudske povijesti.
"Uz progonstvo" u r. 30 je Markovo iskustvo u progonjenoj Crkvi. Istina, još za života Isusova učenici su bili od strane židovskih sunarodnjaka sumnjičeni i prezirani zato što su sljedbenici Nazarećanina. Ali pravi progoni počeli su odlaskom Kristovih svjedoka medu poganske narode, jer su ti svjedoci propovijedali da je jedini Gospodin Krist Isus, a pogani su cara smatrali Gospodinom. Učeništvo povlači sa sobom spremnost na žrtve ne samo u smislu materijalne oskudice odnosno nenalijepljenosti na materijalna dobra nego i na žrtve progona, nerazumijevanja, sumnjičenja. Unatoč tim žrtvama, oko Isusa je i prije Uskrsa nastala nova obitelj onih koji su s ljubavlju prihvaćali jedni druge zato što svi slijede istog Učitelja. Kad Marko ovo piše za kršćane Rima, podsjeća vjernike na to iskustvo nove braće i sestara, očeva i majki, kuća i njiva. Tu se vidi da zajednica ima određena materijalna dobra koja upotrebljava za svoj svagdanji život i za smještaj putujućih propovjednika. Zanimljiv je plural "majki" u r. 30. Iako svi imamo jednu zemaljsku majku, istaknute kršćanke bile su duhovne majke vjernicima u vlastitoj zajednici i putujućim misionarima. Marko to s ponosom bilježi te potiče da tako i dalje bude.
Na današnjoj misi produbljujemo vjerničku mudrost u učeničkom hodu za Isusom. Zemaljskim dobrima se služimo, ali im ne želimo robovati. Sa psalmistom iz današnjeg pripjevnog psalma vapimo Bogu: "Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce!"