Za evanđelje imamo Isusov odgovor farizejima o nerastavljivosti braka. Kod Mateja farizeji pitaju, "da li je dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga" (Mt 19, 3), kod Marka samo "je li mužu dopušteno otpustiti ženu". Obje verzije pitanja odražavaju povijesnu sredinu Židova Palestine. Teolozi su se dijelili u dvije "škole" ili struje: jedni su dopuštali rastavu samo iz najtežeg razloga, a to je brakolomstvo, a drugi iz bilo kojeg razloga. Isus se trebao javno izjasniti kojoj se "školi" priklanja. Markova verzija više odražava povijesnu sredinu kršćanske zajednice kojoj je prvotno bilo namijenjeno ovo evanđelje. Dok u Matejevoj verziji Isus zabranjuje "samo" muževima otpuštati žene i ponovno sklapati brak, kod Marka postoji i dodatni dio zabrane: "I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub" (r. 12). U samom Rimu i u poganskim sredinama rimske države državni zakon dopuštao je pravo na rastavu ne samo muževima nego i ženama. Kod Židova Palestine žena nije imala mogućnost napustiti muža svojom voljom: roditelji ili braća nisu je smjeli primiti u obitelj iz koje se udala. Pravo na rastavu imao je samo muž. Marko želi prilagoditi Isusovu odredbu kršćanskoj zajednici u sredini gdje državni zakon i ženama dopušta rastavu. Zato "stavlja Isusu u usta" i dio izreke o nerastavljivosti braka za žene. Isus u Božjoj nakani o braku i obitelji vidi potrebu doživotne združenosti pa ovu Božju nakanu o braku vjernika iznova proglašava i daje joj snagu svoga zakona. Pri tome se poziva na dva starozavjetna izvještaja o stvaranju ljudskog para. Prema prvom izvještaju Bog je stvorio ljude kao muško i žensko i tako ih učinio svojom slikom (Post 1, 27). Prema drugom muškarac i žena u braku se tako dopunjavaju da sačinjavaju "jedno tijelo" (Post 2, 24). U ljubavi onih koji se pred Bogom vežu u vjernički brak Isus gleda ostvarenje Božjeg plana i traži da vjernici doživotno ustraju u svom braku.
U Markovo doba, medu poganskim muževima i ženama (od kojih su neke brojile svoje godine po broju muževa za koje su bile udane), ovo je bila nečuvena novost i gotovo neostvariv propis. Izgledalo je ludo u moru poganskih sugrađana, koji su rastavu i brakolomstvo smatrali "normalnim" i prirodnim potrebama ljudske naravi, obdržavati bračnu vjernost i doživotno ostati s bračnim drugom odabranim u mladosti. Kršćani su se, međutim, usudili tu novost ne samo naučavati nego i živjeti.
Za razliku od ranije katoličke nauke o braku u kojoj se naglašavao brak kao ugovor iz kojega proizlaze stalne obaveze, današnja Crkva uči da je brak zajedništvo osoba ili partnerstvo koje nastaje slobodno, iz ljubavi. Bilo bi dobro pročitati poglavlje o braku u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u svijetu ovog vremena. Iz tog poglavlja evo nekih dijelova: "Muž i žena, koji po bračnom savezu više nisu dvoje, nego jedno tijelo" (Mt 19, 6) intimnim sjedinjenjem osoba i čina pružaju jedno drugome pomoć i službu te doživljavaju smisao svoga jedinstva i iz dana ga u dan sve više produbljuju. To intimno sjedinjenje kao uzajamno darivanje dviju osoba a i dobro djece zahtijevaju punu vjernost bračnih drugova i njihovo nerazdruživo jedinstvo" (GS 48, 1). Mladenci donose u vjernički brak svoju osobu i darivaju se jedno drugom doživotno. To je tako dragocjen i delikatan dar da Crkva traži od svojih vjernika suzdržljivost do sklapanja braka te doživotnu vjernost u samom braku. Takvu vrstu dara čovjek vjernik može samo jednom u životu dati i primiti. Sabor nastavlja: "Bračna ljubav je kadra dostojanstvom obogatiti tjelesna i duševna očitovanja te ih oplemeniti kao elemente i posebne znakove bračnog prijateljstva. Tu ljubav se Gospodin udostojao iscijeliti, usavršiti i uzdignuti je posebnim darom svoje milosti i ljubavi. Ujedinjujući ljudsko i božansko, takva ljubav navodi supruge da se slobodno daruju jedno drugome dokazujući to što nježnijim osjećajima i djelom. Ona prožima sav njihov život: što više, ona se sama usavršava i raste velikodušnim izvršavanjem" (GS 49, 1).
Slušajući ove nedjelje Isusovu odredbu o braku vjernika molimo za sve osobe u braku, jer od zdravih brakova ovisi dobro Crkve i države. Zahvalimo također Bogu za bračnu i roditeljsku slogu svih koji odgovorno odgajaju svoju djecu, jer se Isus u današnjem evanđelju poistovjećuje s djecom kojima je potrebna briga oca i majke za normalan razvoj i sretno djetinjstvo.

Ovaj odlomak je dio tzv. drugog izvještaja o stvaranju, koji je stariji i antropomorfniji od prvog izvještaja. U njemu je Bog slikovito prikazan kao lončar koji mijesi ljudsko tijelo od gliba zemaljskog i udahnjuje mu dušu. Ovdje sveti pisac upotrebljava lončarski glagol jacar (načiniti, zamijesiti), a ne teološki bara (stvoriti) kao u prvom izvještaju.
"Nije dobro da čovjek bude sam" (r. 18) je konstatacija ljudske upućenosti na druge i drugačije, ljudskog socijalnog usmjerenja. U prvom izvještaju, gdje je rečeno da su ljudi kao muško i žensko slični s Bogom, ta socijalnost se dovodi u vezu s Božjim savezničkim obilježjem. Kao što Bog u svojoj svetosti i dobroti ne želi ostati sam nego stvara ljude i uzima ih za svoje saveznike, tako nije dobro da čovjek na zemlji ostane zatvoren sam u sebe. Ne može do vrhunca razviti svoje sposobnosti. Bog dovodi pred čovjeka životinje koje je stvorio radi njega. Čovjek im daje ime, što znači da ih pozna iznutra, jer u biblijskom načinu izražavanja ime pokazuje kakav je tko, kakva mu je nutrina. Unatoč određenog stupnja koristi i dopunjavanja, životinje nisu po naravi prava pomoć čovjeku: ne znaju govoriti, smijati se, plakati, tješiti i pridizati. Bog stvara čovjeku adekvatnu pomoć: ženu kao osobu koja je slična ali i različita od muškarca. U starini su teolozi puno polagali na to da Bog stvara ženu iz muškarčeva rebra. Tako je sv. Toma iz toga izvodio zaključak da nije iz glave, kako mu ne bi bila posve jednaka, ali ni iz nogu kako je ne bi ponižavao kao stvar ili tretirao kao dio osobnog posjeda. Ovo, međutim, nije znanstvena teologija nego biblijska meditacija o bitnoj različnosti čovjeka, ukoliko je muško i žensko, od prirode i životinja. Kao što je Bog izravno zahvatio prilikom stvaranja muškarca, tako zahvaća i prilikom stvaranja žene. Ali tako da se vidi bliskost, međusobna ovisnost i dopunjavanje muškarca i žene. Za svetog pisca muškarac i žena nisu nastali slučajnim stjecajem prirodnih okolnosti. Oni su plod Božjeg izravnog, smišljenog stvaralačkog zahvata.
U hebrejskom izvorniku muškarac se kaže "iš" a ženska "išah". U recima 22-23 je igra riječi oko ovih dvaju izraza: "čovjek" govori "čovječici" da je kost od njegovih kostiju. Priznaje da mu je bliska, da se uz nju osjeća cjelovit, dopunjen, da u njoj nalazi ono što kod životinja i u prirodi nije našao. U hebrejskom izvorniku r. 23 je "stihovan", to jest pjesnički tekst, što naš noviji prijevod pokušava pokazati stihovanim rasporedom teksta. R. 24 je vjernička konstatacija da bračno zajedništvo spada na Božji plan o ljudskom paru: muškarac ostavlja roditelje i osniva novu zajednicu sa suprugom. "Jedno tijelo" znači "jedno zborno ja", ali tako da ostanu različiti i da snagom različnosti unose u zajedništvo ono čime jedno drugo dopunjavaju. Da bi to zajedništvo trajalo pred Bogom i u vjerničkoj zajednici, brak treba biti doživotni savez jednog muškarca s jednom ženom.

Pisac poslanice Hebrejima prikazuje Isusa kao velikog svećenika novoga i vječnoga saveza koji nadmašuje starozavjetno svećeništvo i bogoslužje. U prva dva poglavlja prikazuje Isusa koji kao utjelovljeni Sin Božji nadmašuje anđele. Današnji odlomak je dio grade u kojoj se uspoređuje Isus kao Sin s anđelima koji su samo glasnici i sluge Božji.
Odlomak počinje retkom petim koji upućuje na veličinu čovjeka na temelju citata Ps 8, 5-7: "Sto je čovjek da ga spominješ, sin čovječji te ga pohađaš...?" Na Isusa koji je utjelovljenjem postao pravi čovjek primjenjuje sveti pisac usklik Psalma 8 o čovjeku koji je jedva malo manji od anđela i ovjenčan je slavom i čašću. Isus je upravo "zbog pretrpljene smrti ovjenčan slavom i čašću". Po muci i smrti postigao je osobnu proslavljenost, ali je i uzdigao dostojanstvo čovjeka u patnji. Jedini čovjek može podnositi bol i muku a da ostane otvoren Bogu i ljudima, da ne proklinje svoju sudbinu. Po Isusu strpljivom patniku, "milošću Božjom svakome je na korist što je on smrt okusio" (r. 9b). "Okusiti" ovdje znači zbiljski umrijeti, ali ne ostati trajno u vlasti podzemlja, biti oživljen. Bog je Isusa patnika uskrisio te u svojoj dobroti odredio da njegova smrt osmišljava umiranje svih ljudi. Bog prihvaća smrt Isusovu u korist svim ljudima. Ovdje u otajstvu smrti Kristove kao nedjeljiva cjelina uključena je i proslava po uskrsnuću.
U nastavku je istaknuto da je radi Boga sve i po Bogu sve. To je vjera svetog pisca u smisao povijesti i ljudskog življenja. Bog u svojoj providnosti vodi zajednicu i pojedince, on je gospodar povijesti i prirode. Bog je "po patnjama doveo do savršenstva" Krista koji je "početnik spasenja" svih koji su na njega kršteni, a onda i ostalih ljudi. Početnik (arhegos) je izraz koji ovaj pisac voli (usp. još Heb 12, 2). Isus je otvorio put spasenja i u tom smislu je početnik. On kao proslavljeni patnik dovodi "mnoge sinove k slavi" (r. 10). Isus je voda putničkom narodu Božjem na zemaljskom proputovanju. Pod "sinovima" su ovdje uključene i "kćeri". Svoje dostojanstvo utjelovljenog Sina Božjega Isus prenosi na vjernike i vjernice koji mu se pridružuju na putu usavršavanja po patnjama života.
"Posvetitelj i posvećeni - svi su od jednoga" (r. 11a). Krist je posvetitelj, krštenici su posvećeni. On potječe od Boga i na vjernike prenosi svoje dostojanstvo Sina Božjega. Zato je i postao pravi čovjek da bi iskusio ljudsku radost i žalost te tako postao solidaran sa svakim čovjekom. "Zato se ne stidi zvati ih braćom" (r. 11b). Kasnije će ovaj nadahnuti pisac istaknuti kako se Bog ne stidi zvati se Bogom Abrahamovim i Izakovim (Heb 11, 16). U biblijskom načinu izražavanja ovo znači: drago mu je što se smije takvim smatrati i tako biti oslovljavan. Isus kao utjelovljeni Sin Božji, koji prilikom utjelovljenja nije izgubio svoje božansko dostojanstvo, raduje se što može biti solidaran sa svakim čovjekom i osjeća se počašćenim što ga ljudi oslovljavaju kao jednog od ljudske subraće. Ovdje imamo kršćanski korijen ljudskog dostojanstva: otkako je Sin Božji čovjekom postao, on to i ostaje. To nije slučajna i prolazna faza njegove egzistencije. U svom proslavljenom stanju solidarizira se sa svakim čovjekom, makar taj i ne bio kršten ili odbijao vjerovati u Oca Isusova. Bog je čovjekom postao i zato je dostojanstvo svakog čovjeka nepovredivo. Ljudsko dostojanstvo utjelovljenjem Sina Božjega biva uzdignuto i oplemenjeno, nikako omeđeno.

"Iskušenje", koje farizeji postavljaju Isusu sastoji se u kontroli Isusove nauke. Oni su već prije morali čuti da Isus uči nerastavljivost vjerničkog braka. A na temelju Pnz 24, 1 smatrali su da je razvod dopušten. Jedino su se razilazili obzirom na dostatnost razloga za razvod. Oni pitaju samo, da li muž smije otpustiti ženu, jer tako glasi slovo Zakona. Žena nije imala šansu napustiti muža što je npr. prema njoj grub. Isus pokazuje da zna za Mojsijevu odredbu iz Pnz, ali se osjeća ovlaštenim da dopuni Mojsija jer zna Božji plan o ljudskom braku.
"Okorjelost srca" je proročki izraz kojim su proroci sa zvanjem predbacivali svojim sunarodnjacima manjak spremnosti na obraćenje i vršenje savezničkih obaveza prema Bogu. Isus je u svojoj nastupnoj propovijedi pozvao sve na obraćenje radi nastupa kraljevstva Božjega (usp. Mk 1, 14-15). Sada na to podsjeća: u vremenu novog nastupa milosne Božje vladavine, vjernici trebaju s više hrabrosti i odlučnosti obdržavati Božje odredbe. Isus u svom odgovoru sastavlja oba izvještaja Postanka o stvaranju ljudskog para: prema prvom muškarac i žena su slika Božja, slika Boga saveznika zato što su sposobni i zaduženi biti u relaciji, obdržavati međusobnu savezničku vjernost. Prema drugom, muškarac ostavlja roditelje i sa svojom partnerkom savija novo bračno i obiteljsko gnijezdo. Postaje s njome "jedno tijelo" u smislu trajne životne zajednice. U izreci: "Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!" vidi se Isusovo uvjerenje da se vjernici po providnosti Božjoj združuju u bračnu zajednicu. Iako su dvoje mladih često rasli daleko jedno od drugog, činjenica da su se upoznali, zavoljeli i slobodno odlučili sklopiti brak, za Isusa nije tek igra slučaja nego dar providnosti Božje. Bog ih osposobljava i zadužuje da se jednom drugom doživotno poklone i da ustraju u bračnom zajedništvu. Isus će brak vjernika uzdići na dostojanstvo sakramenta, to jest učiniti ga znakom i sredstvom milosne nazočnosti Božje. Ženidba kao sakrament nije samo obred
sklapanja braka nego međusobno darivanje i prihvaćanje bračnih partnera, a to darivanje i prihvaćanje znak je Božje dobrote uprisutnjene u dobroti, ljubavi i vjernosti partnera i partnerke.
Učenici u kući traže razjašnjenje Isusove odredbe o nerastavljivosti braka s nadom da će Isus malo popustiti. On ne popušta nego prema Markovu uvjerenju veže i žene vjernice da ne napuštaju bračnog partnera.
Izreci o nerastavljivosti vjerničkog braka Marko odmah dodaje zgodu o Isusu i djeci. Apostoli su tom zgodom podlegli uvjerenju rabina da djeca ne mogu vršiti obaveze Zakona i zato im rabini ne trebaju poklanjati nikakvu pažnju. Isus se "ozlovolji", a točnije bi bilo reći da se razljutio. To je Markov Isus koji se zna i ljutiti a ipak je Mesija i ljubljeni Sin Očev. U izrazu: "Ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje" preporuka je da i odrasli budu svjesni svojih granica poput djece koja znaju da ne mogu vlastitom snagom postići sve što im je za život potrebno. Spremno i zahvalno prihvaćaju ono što stariji za njih čine. Za razliku od farizeja, koji su učili da se kraljevstvo Božje može zaslužiti djelima Zakona, Isus uči da je kraljevstvo nezasluženi Božji dar koji čovjek može ponizno primiti, ali nikako zaslužiti. Sakramentalna ženidba te ustrajnost u vjerničkom braku također je Božji dar koji partneri trebaju ponizno moliti i zahvalno čuvati. Izraz "ne priječite im" bio je Crkvi trećeg i kasnijih stoljeća poticaj da počne krštavati djecu vjernika i prije nego oni mognu osobnom vjerom ispovijedati ono što Crkva ispovijeda. Radi se o krštavanju vjerničke djece koja s obiteljskim odgojem upijaju i vjeru roditelja te kroz godine školovanja trebaju rasti u vjeri kao što rastu u profanom znanju i ljudskoj svijesti.
Isus na kraju zagrli djecu, što Matej uopće ne spominje, jer on voli Isusa prikazivati kao novoga Mojsija. Polaganje ruku je molitva za malene i izručivanje djece Božjoj zaštiti. Tu djecu morale su donijeti majke ili starija braća i sestre. Djeca dolaze k Isusu zalaganjem starijih koji ih ne samo daju krstiti u vjeri Crkve nego i odgajaju u toj vjeri.
Molimo u današnjoj misi za sve ljude u braku i obitelji: da jedni drugima budu znak i sredstvo Božje savezničke vjernosti i ljubavi.