Za evanđelje imamo događaj kod Cezareje Filipove: Petrova ispovijest vjere u Isusa kao Krista ili obećanog Pomazanika, Isusov navještaj da ima biti patnički Mesija, Petrov pokušaj da Učitelja odvrati od namjeravanog puta u Jeruzalem, Isusov oštar ukor Petru i poziv na nošenje vlastitog žrtvenog križa.
U Matejevoj godini, radi Isusove pohvale Petru i obećanja službe ključara u Crkvi, jedne nedjelje imamo za evanđelje Petrovu ispovijest a druge Isusovu najavu nasilne smrti i ukor Petru koji ga od toga pokušava odvratiti. Markova verzija bolje pokazuje da pohvala i ukor Petru idu zajedno. Pohvala za hrabru vjeru i učenički hod za Isusom, ali i ukor za trijumfalističko poimanje Mesije koji bi za Petra i istomišljenike mogao ostati Mesija njihove vjere samo ako nastavi s uspješnim propovijedima i čudesnim ozdravljenjima. Mesija poraženi, poniženi, odbačeni ne uklapa se u njihovu preduskrsnu vjeru. Isus dobacuje Petru i svima koji misle kao on: "Nije ti na pameti što je Božje nego što je ljudsko!" (r. 33). Ovaj događaj predstavlja prekretnicu u Isusovu mesijanskom djelovanju kako ga vidi i prikazuje drugi evanđelista. Do Cezareje Filipove Isus djeluje u puku te i samim demonima zabranjuje razglašavati svoj identitet. Od Cezareje Filipove Isus prihvaća ispovijest Petra i ostalih, ali im "otvoreno govoraše" (r. 32) da ima biti patnički Mesija. Od tog događaja Isus će se posvećivati pretežno Dvanaestorici te ih uvoditi u otajstvo patnje i uskrsnuća.
Starozavjetna podloga ovom događaju evanđelja je Treća pjesma o Sluzi patniku iz Knjige Izaijine. Podsjetimo se da u Izaiji postoje četiri pjesme o Sluzi Patniku, i to u dijelu koji se zove "Knjiga utjehe" zato što sadrži propovijedi proroka iz vremena babilonskog sužanjstva (god. 687-538. pr. Kr.) kojemu je glavna zadaća bila tješiti sunarodnjake te ih podržavati u vjeri da Bog može i hoće intervenirati u prilog svome narodu. Ovaj Sluga je tihi Božji čovjek koji svoju službu obavlja bez vanjskih uspjeha, a završava nasilnom smrću koju ljudi kasnije počinju cijeniti kao izvor milosti za sve.
Taj Sluga je slika Isusa spremnog na nasilnu smrt da bi ostao vjeran Bogu i ljudima onako kako uvida da Bog traži.
Tako nam danas liturgija iznosi primjer Isusa koji odricanjem ide prema dobitku, mukom prema radosti. Kao što se on odrekao samoga sebe pri vršenju svoga mesijanskog poziva, tako traži da se i mi odričemo. Kao što je on nosio svoj životni križ, tako traži da i mi nosimo svoj: "Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom!" (r. 34). Križ svoj, veli Isus.
Zato što je svako dužan proživjeti i pred Bogom sadržajnim učiniti svoj život. Drugi mogu mjesto nas nešto obaviti bolje ili gore. Ali Bog je svakome namijenio vlastiti put kroz život pozvavši ga na gozbu života baš sada, baš u ovakvim prilikama. Molimo danas za snagu da odricanjem kročimo do vječnog dobitka, mukom i križem do prave radosti.

Iz današnjeg čitanja izostavljen je prvi stih Pjesme o sluzi: "Gospodin Jahve dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici" (r. 4). Zatim slijedi ono što slušamo kao današnje prvo čitanje. Ovaj uvodni stih pokazuje učeničku poslušnost Sluge: da bi u ime Božje mogao blagoslovljeno naučavati, on treba osobno biti Božji učenik. U biblijskom poimanju učeništva uključen je prvenstveno stil života. Onaj koji je nečiji učenik, životno je privezan uz Učitelja: dijeli s njime dobro i zlo, pripušten je u Učiteljev intimni krug, uživljava se u Učiteljev svijet i Učiteljeve želje, a ne ostaje samo kod vanjskog pamćenja ili prenošenja Učiteljeve nauke. Sluga ovim izriče da je zadovoljan u svom proročkom pozivu, iako nema osobitog vanjskog uspjeha.
"Gospodin Bog uši mi otvori" (r. 5a) je intimna ispovijest o proročkom zvanju. Takvu ispovijest proroci izriču mnogo kasnije, kad dođe do osporavanja u njihovu djelovanju; kad im slušatelji predbacuju da ono što oni iznose ne može biti riječ Božja. Prorok se ispovijeda da nije uzmicao pred Bogom koji zove i šalje. On je u savjesti osjetio dužnost da Božju utjehu propovijeda sunarodnjacima u Babiloniji; preostalo mu je samo da vjernički pristane. "Ne protivih se niti uzmicah" uključuje iskustvo osporavanja u proročkom pozivu, iskustvo neuspjeha i patnje. "Leda podmetnuh onima što me udarahu, obraze onima što mi bradu čupahu i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja" (r. 6). Udarci po leđima mogli su biti fizički i metaforički, ali je čupanje brade svakako bilo doslovno. Brada je na Istoku znak muževnosti i poštovanja. Tko odraslom i uglednom muškarcu čupa bradu, nanosi mu ne samo fizičku bol nego ga i javno ponižava. Pogrde i pljuvanje su također javna uvreda. Prorok je svoj sveti posao javno obavljao i zato bio javno osporavan, zlostavljan i vrijedan. On najavljuje da ipak neće odustati od samog proročkog zvanja ni od načina koji mu je Bog milosnim poticajima nadahnuo: "Zato učinih svoj obraz ko kremen, i znam da se neću postidjeti" (r. 7). Ovdje progovara vjernik koji je doživio Božju pomoć i spreman je na nove patnje da bi ostao vjeran Bogu. Spreman je na sud s onima koji mu nanose zlo i pri tome se pozivaju na svoje razumijevanje Božje riječi. On je uvjeren da će Bog i iz njegovih gubitaka izvesti svoj dobitak, iz njegovih muka pravu radost. Ispovijeda uvjerenje da će Bog i dalje biti s njime na putu osporavanja i patnje i zato ne kani promijeniti način svoga djelovanja: "Gle, Gospodin Bog mi pomaže, tko će me osuditi?"
Ovaj hrabri i ponizni prorok slika je Isusa osporavanog ali ne obeshrabrenog, ušutkivanog ali ne utihnulog. On predstavlja tanku liniju starozavjetne duhovnosti koja u patnji nevinih vidi put do zbiljskog uspjeha i izvora Božjeg blagoslova za sve.

Ovaj odlomak dio je veće cjeline u drugom poglavlju Jakovljeve poslanice gdje se govori o bitnom dopunjavanju vjere i djela. Poglavlje počinje poticajem da krštenici ne miješaju vjeru u Krista s pristranošću, a završava usklikom: "Kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva" (r. 26). Pod djelima se ovdje ne misli obrezanje, propisi o tzv. obrednoj čistoći (takav pojam "djela Zakona" ima Pavao kad uči da je za opravdanje dovoljna krsna vjera bez djela Zakona). Radi se o ljubavi prema bližnjemu, posebno o pomaganju siromaha unutar kršćanske zajednice.
U recima 15-16 donesen je primjer siromaha koji dolaze na bogoslužje, ali i traže pomoć. Otpuštati ih liturgijskim pozdravom: "Hajdete u miru, grijte se i sitite", bilo bi izrugivanje liturgije. "Hajdete u miru" govorili su starješine na završetku liturgijskog slavlja. Tako nam i danas govore svećenici pri razlazu u radni tjedan nakon nedjeljne mise. Hebrejska podloga ovom liturgijskom pozdravu Lek le šalom doslovno znači "idi prema miru", a pod mirom se u Svetom pismu misli cjelovitost, stanje unutarnjeg blagoslova i zaštite od vanjskih nevolja. Tako su pobožni Židovi ispraćivali posjetioce i putnike. Time su prosili Božju zaštitu za one koji odlaze te im željeli sigurnost koju Bog daje. Kršćani su preuzeli ovaj građanski i liturgijski pozdrav Židova na završetku bogoslužja proseći njime Božju zaštitu za sudionike liturgijskog slavlja. Tko bi siromahu poslije liturgije rekao da ide u miru, a ne bi mu dao odjeće da se zaštiti od hladnoće niti hrane da se tjelesno okrijepi, izrugivao bi liturgiju koja nije samo molitveni susret s Bogom nego i sveti sastanak kod kojega krštenici sabiru darove za siromahe. Tako su prema 1 Kor 16, 1-3 činili kršćani Grčke i Galacije. Tako činimo i mi kad kod mise dajemo milostinju ili izravno ubacujemo u škrabicu s natpisom "kruh sv. Ante". Vjera koja ne bi prerastala u djela pomaganja bližnjih bila bi "mrtva u sebi" kaže sv. Jakov u današnjem odlomku.
Redak 18 je teološka rasprava sa zamišljenim sugovornikom koji misli da je dovoljna i presudna vjera: "Mogao bi tko reći: 'Ti imaš vjeru, a ja imam djela.'" Takvom teoretskom vjerniku Jakov proročkom strogošću odgovara: "Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru!" Kasnije će on reći da i đavli vjeruju da postoji samo jedan Bog, ali dršću pred njim i takva im vjera ne koristi (r. 19). Ova Jakovljeva opomena neka nam bude poticaj na ispitivanje vlastite vjerničke prakse. Nije li i naša vjera odviše teoretska? Nismo li samo blagdanski vjernici koji dolaze na bogoslužje, a onda u sivoj i konkurentskoj svagdašnjici ne djeluju u skladu sa svojom vjerom?

"Sela oko Cezareje Filipove", sjevero-istočno od Genezaretskog jezera u Isusovo doba potpadala su pod vlast Filipa četverovlasnika koji je taj grad podigao u čast caru. Na tom području živjelo je u ono doba više pogana nego Židova i Isus se mogao mirno posvetiti poučavanju Dvanaestorice. On pita učenike, što ljudi govore o njegovu identitetu i poslanju da bi Dvanaestoricu potaknuo na zauzimanje osobnog stava. "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" (r. 29). To pitanje upravljeno je čitaocima Markova vremena u Rimu, ali i nama osobno u današnjoj liturgiji. Nije dosta izdaleka slijediti što drugi o Isusu govore nego valja zauzeti osobni stav i djelovati u skladu sa zauzetim stavom. Apostoli su sebi razbistrili tko je za njih Isus. U njihovo ime nastupa Petar: "Ti si Pomazanik-Krist!" U grčkom izvorniku stoji samo jedan izraz Hristos koji je prijevod hebrejskog izraza Mašiah, a oba znače "Pomazanik", tj. obećani Potomak Davidov s kojim će na poseban način biti Bog. Pomazivani su u starini bili veliki svećenici, proroci i kraljevi pri preuzimanju javne službe u narodu Božjem.
Isus prihvaća ispovijest Dvanaestorice, ali im prijeti da drugima ne razglašuju njegovo mesijanstvo zato što većina židovskih sunarodnjaka ima san da će Mesija biti prvenstveno politički osloboditelj koji će istjerati strance te uspostaviti vladavinu malobrojnog naroda Božjeg Izraela nad brojnijim i vojno jačim poganskim narodima". Isus odmah pristupa "tuširanju" slike o sebi kao Pomazaniku u dušama svojih učenika. On jest Mesija, ali patnički Mesija poput Sluge patnika iz Knjige Izaijine. On ne želi provocirati, ali već na tom stupnju svoga mesijanskog djelovanja vidi da će ga vjerski poglavari osuditi na smrt kao prevratnika, a on ne može mijenjati svoj način mesijanskog djelovanja, jer bi to značilo odstupanje od volje Očeve. Najavom uskrsnuća Isus pokazuje da vidi smisao svoje buduće patnje i odbačenosti. Nakon ove "otvorene" i šokantne najave ponovno stupa u akciju Petar kao predstavnik Dvanaestorice. Uvjeren kao i oni da Božji miljenik ne smije završiti porazom, jer bi to dovelo u pitanje njihovu vjeru u Isusovo mesijanstvo, on pokušava odvratiti Isusa od namjeravanog puta u Jeruzalem. Jedini Marko ovdje bilježi da je Isus "pogledao svoje učenike pa zaprijetio Petru" (usp. Mt 16, 23). Znao je da i ostali misle kao Petar. Ukor Petru je ukor svakome od njih osobno.
"Nosi se od mene, sotono!" je odlučno odbacivanje Petrova nagovaranja. "Satan" je protivnik na sudu kod starih Židova. Na daljnjem stupnju svoje vjere oni su sotonom počeli nazivati poglavicu đavolskog. Ovdje Isus misli "protivniče" u prvotnom smislu riječi, zato što ga Petar želi odvratiti od izvršavanja volje Očeve. Isus je svojom braćom i sestrama proglasio sve koji zajedno s njime volju Božju traže i vrše. Sada strogo kori jednog učenika koji ga od toga pokušava odvratiti. "Nije. ti na pameti što je Božje, nego što je ljudsko" je ukor Petru ukoliko razmišlja na zemaljski način. Isus je u tome sličan proroku iz sužanjstva koji govori obeshrabrenim sunarodnjacima: "Misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli!" Ovo znači da Bog drugačije vrednuje poniženje i neuspjeh od ljudi. Petar je spreman ustrajati u vjeri da je Isus Mesija, ako se Božji postupci budu slagali s njegovim poimanjem Mesije i mesijanstva. Isus mu oštrom kritikom pokušava otvoriti oči za Božji način vrednovanja privremenih neuspjeha.
Petar je znao da iz Isusa govori ljubav. Zato mu nije okrenuo leđa. Ostao je uz Učitelja i zadržao službu pročelnika zbora Dvanaestorice, iako će u samoj muci još jednom pokazati svoju ljudsku slabost, a kad ga Isus iza uskrsnuća rehabilitira, kao obraćeni grešnik koji je doživio Božje milosrđe moći će s više razumijevanja voditi Crkvu. Marko sve ovo piše nakon što je Petar Krista "proslavio" mučeničkom smrću u Rimu, a povijesni čitaoci Markova evanđelja bili su upravo kršteni Rimljani.
Biti učenik, znači egzistencijalno slijediti Učitelja, ne samo teoretski prihvaćati njegovu nauku. Zato Isus govori Petru i svima kasnijim učenicima: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom!" (r. 34). Sam se Isus odrekao sebe ukoliko je izabrao patnju, prezir i nasilnu smrt da bi ostao vjeran Ocu i ljudima. Na slično odricanje zove i svoje sljedbenike. "Nositi svoj križ" je vjerojatno mjesto "nositi svoj znak" iz Ez 9, 4 gdje anđeo Božji Jeruzalemcima, spremnim na vršenje Božjih zapovijedi uz velike žrtve, ubilježava na čelima slovo Tau, a Septuaginta je to jednostavno prerekla sa "znak". Poslije smrti Isusove kršćanski znak spremnosti na volju Božju postao je križ Isusov. Zato "nositi svoj križ" je kršćanski izraz za požrtvovno vršenje volje Božje u konkretnim okolnostima svakog pojedinca, makar ta vjernost Bogu uključivala i teške žrtve.
U r. 35 jedini Marko ima: "Tko izgubi svoj život poradi mene i evanđelja, spasit će ga." Matej (16, 24) i Luka (9, 24) na paralelnim mjestima nemaju "radi evanđelja". Marko počinje svoju knjigu kao "evanđelje Isusa Krista, Sina Božjega". U prvoj propovijedi Isus, prema Marku, traži da ljudi vjeruju evanđelju (Mk 1, 15). Evanđelje je radosna vijest o Isusu, dakle ono što Isus čini i govori. Kad Isus u današnjem događaju stavlja na istu razinu sebe i evanđelje, pokazuje svijest o samom sebi: po njemu kao patničkom Mesiji, koji je spreman odreći se samoga sebe, Bog ljude spašava.
U takvog Isusa vjerujemo. Od njega danas prosimo snagu da bismo nosili svoje životne križeve te odncanjem kročili prema vječnom dobitku i mukom prema neprolaznoj radosti.