Za evanđelje imamo izvještaj o ozdravljenju gluhog mucavca. Događaj je sačuvao samo drugi evanđelista zato što se dogodio na području Dekapolisa, gdje je u Isusovo doba bio savez "Deset gradova" istočno od Genezaretskog jezera. Ključne su riječi zaključnog usklika mnoštva nakon što se uvjerilo da je Isus na njihovu području čudesno ozdravio gluhog mucavca: "Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!" Time mnoštvo ispovijeda da je u Isusu nastupila Izraelova slavna budućnost, obećana u Iz 35,5-6. Za Markovu povijesnu zajednicu iz ovoga slijedi da su se apostolima poslije Isusove smrti i uskrsnuća otvorile uši pa dublje razumiju Isusove riječi i djela, ali i usta pa ih navješćuju poganima tako da ovi razumiju. U vremenu kad Marko kršćanima Rima piše ovo evanđelje, Isus i dalje gluhima daje čuti a nijemima govoriti. Onima koji su se odazvali na evanđelje te se krstili u Crkvu, Isus u njihovu vremenu i okolnostima njihove kulture daje čuti i govoriti. Isus sada čini dostupnom obećanu budućnost, on sada uprisutnjuje kraljevstvo Božje.
Usklik mnoštva u r. 37 formuliran je riječima koje podsjećaju na Izaijino proročanstvo o slavnoj budućnosti Izraela, izrečeno u vrijeme kad su Asirci već odveli deset sjevernih plemena u sužanjstvo a kralj Judeje Ezekija sklopio savez s Egipćanima i tako navukao bijes moćnog sjevernog susjeda protiv slabe državice preostalog dijela naroda Božjega. U razdoblju između god. 705. i 701. povijesni Izaija prijetio je u ime Božje poganskim moćnicima koji tlače narod Božji, zvao svoje sunarodnjake da se ne boje i obećavao procvat pustinje u znak da Bog sprema sigurnu budućnost svome narodu. Bog koji će otvarati uši gluhih i davati da njem jezik klikće je Bog budućnosti i konačne vladavine. U takvog Boga Isus je vjerovao, kraljevstvo takvog Boga on je svojim djelima i riječima uprisutnjivao.
Danas se u misi okupljamo oko takvog Isusa. On nam danas daje čuti i govoriti djela Božja u svijetu punom neizvjesnosti i straha. Usklik mnoštva iz današnjeg evanđelja neka bude i naš usklik na ovom misnom slavlju. Sabiremo se oko Isusa koji čini dostupnom obećanu budućnost pojedinaca i zajednice, naroda i Crkve.

Ovdje imamo prorokovu propovijed koja tješi ustrašene sunarodnjake. Izaija ju je izrekao u vrijeme opasnosti od asirske invazije i kratkovidne politike kralja Ezekije koji je sklopio savez s poganskim Egipćanima da bi zaštitio svoju malu državicu. Izaija je bio protiv takvog saveza, jer će to samo biti poticaj Asircima da što prije sravne Jeruzalem sa zemljom. Konačna redakcija ovog proročanstva vjerojatno potječe iz vremena babilonskog sužanjstva, jer su neki izrazi vrlo srodni s gradom Iz 40-66, a osobito u Iz 51, 9-11.
"Preplašena srca" iz r. 4 su Judejci između god. 705. i 701. pr. Kr. koji su strahovali od asirske invazije. "Budite jaki, ne bojte se" je prorokova najava da zadnju riječ neće imati strani agresor nego Bog. Zato već sada, u trenutku bezizglednosti i zbiljske opasnosti ne treba živjeti u egzistencijalnom strahu. "Evo Boga vašega!" je starozavjetna ispovijest vjere u Boga saveznika i prisutnoga, Boga koji je sa svojim narodom putovao pustinjom i koji i tada, u trenutku nove opasnosti boravi u svom narodu. "Bog naš" je Bog koji mari za svoj narod, vjerni saveznik i samilosni dobrotvor. "Odmazda dolazi, Božja naplata" je najava povijesnih promjena u trenutku kad je izgledalo da je asirska velesila neslomiva. Prorok na temelju objave koju od Boga dobiva već vidi budućnost koju sprema apsolutni gospodar povijesti.
"On sam hita da vas spasi" je nova ispovijest vjere u Boga kojemu je stalo do ljudi. Ne gleda ravnodušno ljudske nevolje nego hita u pomoć. Psalamski molitelji često vape da im Bog pohiti upomoć (usp. Ps 22, 30; 31, 31, 3; 40, 14; 59, 11; 70, 2.6). Prorok poznaje ovu moliteljsku tradiciju svoga naroda i odgovara da Bog zaista hiti sa svom svojom moći.
Gledajući u vremenu straha i krize slavnu budućnost koju Bog sprema prorok najavljuje da će sljepačke oči progledati, uši gluhih će se otvoriti, a njemakov jezik će prozboriti. Oči, uši i sposobnost govora osnovna su osjetila nužna za snošljiv život ljudi u dobrim i lošim prilikama. U znak Božje vladavine u ljudskoj povijesti, bolesnici će ozdraviti u nastupu eshatonske budućnosti. Za kršćane je ta budućnost počela s Isusom, ali će se potpuno očitovati o sudnjem danu.
Judeja je zemlja s malo kiše, rijeka i izvora. Prorok najavljuje da će u vrijeme Božjeg zahvata čak i u pustinji biti obilno vode: "Sažgana zemlja postat će jezero, a tlo žedno - izvori". S prorokom koji je snagom vjere mogao podnosti tešku sadašnjost želimo i mi ne dati se slomiti od osobnih i zajedničkih teškoća. Bog i nama hita u pomoć.

Ovo je odlomak protiv socijalne pristranosti na bogoslužju Crkve. U vremenu širenja kršćanstva diljem rimskog carstva poganski sugrađani bili su skloni gledati osobnu vrijednost ljudi po njihovu socijalnom položaju i bogatstvu. Takva sociološka moda počela se uvlačiti i u Crkvu do te mjere da su na liturgijskim slavljima bogato obučenim vjernicima sakristani i predstojnici počeli davati počasne položaje a siromahe gurati u zakutke. Ovaj sveti pisac proročki osuđuje takve postupke i diže svoj glas za poštivanje siromaha u kršćanskoj zajednici.
On zove naslovnike "braćo moja". Iako obnaša starješinsku službu po kojoj je nadležan auktoritativno naučavati i voditi, on je sa svima krštenicima brat u vjeri. Takvi jesu i trebaju biti i naši današnji predstojnici - papa, biskup, svećenici. On traži da naslovnici ne miješaju s pristranošću "vjeru Gospodina našega Isusa Krista, slavnoga". Pristranost je pridavanje povlaštenog položaja jednima na račun drugih, bolesna naklonjenost. Vjera Gospodina Isusa jest osobno pristajanje uz Isusa kao Gospodina, ali i povezanost u Crkvu onih koji tako pristaju uz Isusa, kršćanstvo. Isus slavni je Krist u svom proslavljenom stanju iza uskrsnuća, Krist ukoliko je obnovio dostojanstvo svakog čovjeka i zatražio poštovanje siromaha.
"Dođe li na vaš sastanak" je aluzija na liturgijski sastanak, okupljanje krštenih u prvi dan tjedna na slavljenje spomen-čina Isusove smrti i uskrsnuća, na euahristijsko slavlje. "Čovjek sa zlatnim prstenjem, u sjajnoj odjeći" je očito vjernik iz višeg društvenog sloja, kad se po odjeći i prstenju prilikom izlaska u društvo točno znalo čovjekovo materijalno stanje i društveni položaj. Osobito su neki znali pozajmljivati prstenje i odjeću da bi se mogli privremeno pokazati i višima nego što jesu. Toj ljudskoj taštini počeli su podlijegati i krštenici. Događa se da dođe takav bogataš, ali i siromah "u bijednoj odjeći" pa bogataš bude raspoređen na počasno mjesto a siromah ponižen da sjedne "podno podnožja moga". Podnožje je prostor uz noge onoga koji sjedi ili stoji u znak da je pobjednik ili socijalno viši od pobijeđenog i siromaha. To bi bio pristran postupak i naopaka osuda siromaha samo zato što je siromah.
Zatim nadahnuti pisac podsjeća na važnu istinu kršćanske vjere: "One koji su u svijetu siromašni Bog je izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube!" Bog drugačije sudi od svijeta: tko je u svijetu siromah, pred Bogom može biti bogataš ako s vjerom podnosi svoje stanje te iz svake životne situacije ostane otvoren prema Bogu. Takav siromah Božji bio je Gospodin Isus te blaženima proglasio druge koji ga u tome budu nasljedovali. Siromasi su u vjeri bogati zato što prihvaćaju dogmu o stvorenosti na sliku i priliku Božju, što su krštenjem i vjerom pridruženi proslavljenom Kristu, glavi obnovljenog čovječanstva. U izrazu "onima koji ga ljube" ostaju odškrinuta vrata Kraljevstva Božjega - a time i Crkve koja Kraljevstvo Božje naviješta i služi mu - i materijalno situiranima, ako ne zaborave na Boga u svom blagostanju.

Ozdravljenje gluhog mucavca (7, 31-37) i slijepca iz Betsaide su čudesa koja donosi jedini Marko (8, 22-26).
U oba Isus pomazuje bolesnike pljuvačkom, dodiruje ih i nad njima moli. Stavljanje pljuvačke zabilježeno je i u Iv 9, 6 kad Isus u Jeruzalemu ozdravlja slijepca od rođenja. U ono doba pučka medicina pripisivala je ljekovitost pljuvački iscjelitelja. Služeći se sredstvom koje se smatra ljekovitim, dodirom i molitvom Isus otklanja magijsko poimanje čuda.
"Dođe u krajeve dekapolske" (r. 31). "Dekapolis" doslovno znači "deset gradova", to je pokrajina istočno od Genezaretskog jezera s većinskim poganskim stanovništvom u Isusovo doba. Za kršćane poganskog porijekla - kakvi su bili prvi naslovnici drugog evanđelja u Rimu značajna je Isusova iscjeliteljska djelatnost na poganskom području kao nagovještaj misijskog djelovanja njegovih učenika medu pripadnicima drugih naroda, izvan geografskog i povijesnog Izraela.
Ne zna se, tko je donio gluhog mucavca Isusu te zamolio da ga ozdravi stavljanjem svoje ruke. Očito su to bili Židovi koji u Isusu priznaju i prihvaćaju Božjeg opunomoćenika. Bolesnik ne moli zato što ne razumije Isusov govor ni govor ljudi o Isusu. Isus uzima bolesnika na stranu i nad njim izvodi iscjeliteljsku gestu. To je znak osobne pažnje prema bolesniku i želja da od intimnog zahvata Božjeg mnoštvo ne učini kazališnu predstavu. Nakon iscjeliteljske geste Isus "upravi pogled u nebo" (r. 34). Taj pogled je molitva Ocu da ga usliši i na ovom bolesniku pokaže svoju moć spašavanja od tjelesnih i duhovnih nevolja. Marko je ubilježio izvornu Isusovu riječ ozdravljenja: "Effata!" Isto tako ubilježio je izvornu molitvu u Getsemanskom vrtu "Abba" (14, 36) te molitveni krik s križa (15, 34). Pišući za vjernike kojima je aramejski strani i nevažni jezik, želio im je prenijeti neke ključne Isusove riječi u izvornom jeziku, kako bi osjetno doživljavali slušajući u liturgiji navještaj evanđelja povijesni korijen Isusa i kršćanstva. Kasnije je Crkva Isusovo "Effata otvori se" ugradila u obred krštenja kao simbolsku potrebu otvaranja krštenika za riječ Božju u Crkvi vjerovanu, prenošenu i naviještanu.
"Stade govoriti razgovijetno" (r. 35). Grki izraz orthos ne znači samo razgovijetno nego i ispravno, jasno. Ovdje u Crkvi Markova vremena može biti aluzija na potrebu da iz ispravne vjere izlazi ispravan govor o Bogu i Gospodinu Isusu. Doživjevši milosni susret s Kristom, ozdravljeni bolesnik može ispravno govoriti. Tako vjernici u sakramentalnim slavljima doživljavaju susrete s Bogom da bi kasnije o Bogu ispravno svjedočili u svojoj životnoj sredini. Isusova zabrana nazočnima da ne razglašuju čudo ima za cilj prizemljiti privremeno oduševljene. Nije dovoljno doživjeti Isusov identitet samo na prizoru ozdravljenja. Treba čekati dan smrti na križu i uskrsnih ukazanja, da ljudi dožive pravi Isusov identitet. Ova zabrana ne biva uvažena i ljudi s udivljenjem govore što je Isus učinio ne samo tom zgodom nego i prije drugdje. Usklik mnoštva počinje perfektom, prošlim vremenom: "Dobro je sve učinio!" Zatim prelazi na prezent, sadašnje vrijeme: "Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!" U grčkom izvorniku uz "gluhe" i "nijeme" postoji član koji pobliže opisuje takve osobe: to su konkretni gluhi i nijemi, osobe koje mogu fizički čuti i govoriti, ali su za Božji govor gluhi. Marko je ovakvom formulacijom usklika mnoštva htio pokazati da Isus i danas daje gluhima čuti a nijemima govoriti. Onima koji mu se vjerom odazivaju u Crkvi.
U Crkvi, kao zajednici ucijepljenih na Krista raspetog i uskrslog, Isus sada čini dostupnom obećanu budućnost. Posvijestimo to sebi u današnjem misnom slavlju.