Nakon pet "Ivanovih nedjelja" u Markovoj godini, u kojoj smo za evanđelje imali šesto poglavlje četvrtog evanđelja o Isusu kao kruhu života, danas se opet vraćamo drugom evanđelisti. Marko u 7, 1-23 donosi drugi dugački Isusov govor (prvi je bio govor parabola u 4, 1-35). Ovdje se zapravo radi o polemičkom razgovoru između Isusa i farizeja te o pouci mnoštvu i učenicima o vanjskoj i unutarnjoj religioznosti. Kritika Isusa i učenika što ne peru ruke prije jela povod je Isusu da istakne kako je religioznost nutrine ili srca važnija od obdržavanja izvanjskih propisa. Obaveza pranja ruku nije u vezi s higijenskim navikama djece i odraslih nego udovoljavanje jednome od brojnih propisa o takozvanoj obrednoj ili ritualnoj čistoći. Jelo se smatralo svetim činom uživanja Božjeg blagoslova i plodova ljudskog rada. Pranjem ruku pred jelo pobožni Izraelci izdvajaju se od prljave svagdašnjice pred sveti čin. Tako naši muslimani pred ulazak na molitvu u džamiju obavljaju obredno pranje.
Obdržavanjem toga i sličnih propisa farizeji su često zaboravljali unutarnju bit vjerskih čina i pridonosili formalističkoj religioznosti učeći da je važno obdržavati vanjske propise i obrede, a da nutrina nije važna. Isusu je kritika zbog nepranja ruku prije jela povod da uzvrati kritikom koju je povijesni Izaija uputio svećenicima, kralju, ministrima i običnom puku u Jeruzalemu u vrijeme pred propast Samarije god. 721. pr. Kr.: "Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske!" (r. 6-7, Usp. Iz 29, 13). Time se Isus pridružuje prorocima staroga saveza koji su isticali da vanjsku rehgioznost treba pratiti unutarnje izvršavanje Božjih zapovijedi, moral srca. Zato je Ezekiel uvidio potrebu novog srca (usp. Ez 36, 26).
Ključna riječ ovog Isusova govora je "srce" koje se izričito spominje u r. 6, 19 i 21. Iz srca izlaze zle misli koje prethode zlim činima. Nije dovoljno Boga štovati usnama, nego ga valja častiti i služiti mu srcem. Time Isus traži i učvršćuje korijen ljudske religioznosti. Prema starozavjetnoj nauci o čovjeku srce je cijeli čovjek ukoliko nešto smišlja, odlučuje, mrzi i voli. Srce je unutarnje središte osobe, savjest.
Današnje evanđelje s naglaskom na religioznosti srca je Markova verzija Isusova govora na gori u kojem su proglašeni blaženima oni koji su čista srca (usp. Mt 5, 8). To su oni koji iznutra, srcem drže Božje zapovijedi a ne zadovoljavaju se izvanjskim obdržavanjem propisa i formalističkom religioznošću.
Iz našeg današnjeg odlomka ispušteni su reci 9-13 u kojima Isus donosi primjer "korbana" kao ljudsku predaju koja je potisnula četvrtu zapovijed: po farizejskom učenju odrasli sin mogao je obiteljski novac ili nešto dragocjeno proglasiti korbanom (darom namijenjenim Bogu za potrebe jeruzalemskog hrama) pa onemoćali roditelji nisu taj predmet smjeli tražiti za svoje potrebe. Izostavljeni su iz našeg današnjeg odlomka i reci 17-20 u kojima učenici traže od Isusa nasamo pojašnjenje o njegovu oštrom stavu. Ovi izostavljeni reci produžili bi odlomak i odvukli pažnju slušalaca od pozitivnog dijela Isusova govora: Boga treba častiti unutarnjom pobožnošću, njegovati religiju srca.
Ove nedjelje sabiremo se oko Isusa koji je religiozan srcem i traži takve sljedbenike. Današnji nas euharistijski susret s Kristom i međusobno potiče na zdravo vrednovanje sporednog i glavnog, vanjskog i unutarnjeg u našim odnosima s Bogom i ljudima. Na to nas divno potiče i saborski tekst: "Doista, liturgija, kojom se osobito u božanskoj žrtvi euharistije vrši djelo našega otkupljenja, u najvećoj mjeri pridonosi da vjernici životom izraze i drugima očituju otajstvo Kristovo i istinsku narav prave Crkve. Ona je po svojoj naravi ljudska i božanska; vidljiva i nevidljivim stvarnostima obdarena; gorljiva u djelovanju, a odana kontemplaciji; nazočna u svijetu, a ipak - putnica. Ali tako da je u njoj ljudsko upravljeno i podređeno božanskome, vidljivo nevidljivome, djelovanje kontemplaciji i sadašnjost budućem gradu koji tražimo" (CS 2).

Ovaj odlomak je dio prvog Mojsijeva govora u Knjizi ponovljenog zakona. U cijelom govoru prikazani je put Izraela od svete gore Horeba do Moaba te upute o gradovima utočištima u svetoj zemlji. U današnjem odlomku su upozorenja pred proglašenje Božjeg zakona koji sadrži zapovijedi za ispravan odnos prema Bogu i pripadnicima Božjeg naroda.
"Čuj, Izraele" je usklik u liturgiji pred čitanje iz svetih knjiga. To je poziv na vjerničko slušanje i razmatranje odlomka predviđenog za dotični liturgijski susret. Naši su prevodioci s pravom prerekli izvorni hebrejski izraz šema s "poslušaj", jer nije dovoljno fizički čuti nego treba i vršiti. "Zakoni" su pozitivne odredbe, a "uredbe" su slučajevi iz konkretnog života, sudske odredbe donošene na temelju općih zakona. "Kojima vas učim" - odnosi se na Mojsija. Iako je ova knjiga u konačnom obliku dovršena u babilonskom sužanjstvu, Mojsije ostaje idealni učitelj naroda Božjega pa se i nove odredbe stavljaju pod njegov autoritet, jer izviru iz temeljnih Deset riječi koje je on primio od Boga na svetoj gori. "Da biste ih vršili i tako poživjeli te uništili i zaposjeli zemlju koju vam daje Gospodin Bog otaca vaših" (r. 1). Ova formulacija izražava vjeru da je sveta zemlja dar Božji cijelom izraelskom narodu, jer je Izraelci svojom snagom nikada ne bi osvojili od moćnih i organiziranih starosjedilaca. Ova formulacija nastala je nakon god. 721., kad su Asirci srušili sjeverno kraljevstvo s glavnim gradom Samarijom a stanovnike odveli u sužanjstvo. Oni koji su ostali, uvidjeli su da im je opstanak siguran samo ako budu vršili Božje zapovijedi. Povijesnim iskustvom naučili su da nije dovoljna formalistička religioznost.
Mojsije zabranjuje što dodavati u sveti tekst ili od njega što oduzimati. To je vjera u kanon ili popis svetih knjiga: samo one knjige o kojima Božji narod vjeruje da su nastale pod utjecajem Božjim na svetog pisca, čitaju se u bogoslužju. Tim se knjigama ne smije ništa dodavati niti iz njih brisati. One sadrže objavu ili pravilo vjere.
Vršenje Božjih zapovijedi čini sljedbenike biblijske religije mudrima pred poganskim narodima. Obdržavanje tih zapovijedi čini ih vjernički razboritima. To znači da
su vjernici svjesni kulture i životnog iskustva drugih naroda, pripadnika drugih religija. Oni, međutim, žele ostati mudri i razboriti u smislu svoga vjerničkog identiteta, obdržavajući i dalje Božje zapovijedi. Iz ponašanja Izraela kao naroda vjere u Boga jedinoga, susjedni pogani trebali bi zaključiti kako je velik Bog u kojega oni vjeruju. To je poticaj na svjedočko življenje i djelovanje u svijetu.
Vjera da je Bog blizu onima koji ga zazivaju osnovna je za cijeli Stari zavjet. On je Bog prisutni koji je u pomičnom svetištu putovao kroz pustinju zajedno s narodom, a kasnije boravio u hramu u Jeruzalemu. Blizu je svima koji ga zazivaju. Taj blizi Bog, koji uslišava molitve te štiti sirote i udovice, dao je svoj pravedni zakon. Pravedan u smislu da se životom po njemu ljudski odnosi mogu urediti. Taj zakon Bog stavlja pred Izraela pustinjske i svih kasnijih generacija. Nisu svi znali čitati, ali je Zakon pred sve bio stavljen: čuli su čitanje iz svetih knjiga na bogoslužju i trebali su razmišljati o onome što Bog određuje. Takvim neprestanim držanjem Božjeg zakona pred vlastitom savješću, pravi starozavjetni vjernici vrše ono što Isus traži u današnjem evanđelju: religiju srca, a ne vjerski formalizam.
Psalam I5, iz kojega je današnji pripjev, je liturgijski psalam ulaza u hram ili prijema hodočasnika. Hodočasnici su stajali pred hramskim dverima i pitali, tko smije ući u dom Božji, a osoblje hrama je odgovaralo o uvjetima. U današnjem odlomku pitanje hodočasnika stavljeno je za pripjev: "Tko smije prebivati u šatoru tvome, Gospodine?" Odgovor: "Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu i istinu iz srca zbori." Zboriti istinu iz srca, znači postupati u skladu s vjerničkom savješću, jer ovdje "istina" nije samo ono što razgovaramo jedni s drugima nego Božja objava.

Za drugo čitanje ove nedjelje, i slijedeće četiri, imamo odlomke iz Jakovljeve poslanice koja unutar Novoga zavjeta spada medu sedam takozvanih "katoličkih" (uz tri Ivanove, dvije Petrove i Judinu). Ona sadrži niz poticaja i opomena na život usklađen s vjerom, osobito na području socijalne pravde, grijeha jezika, izbjegavanja svadljivosti i molitve za bolesnike.
Bibličari su ustanovili da grčki tekst r. 16-18 Jakovljeve poslanice u prvoj glavi ima ritmičko obilježje svojstveno pjesmama. Zato je ovaj dio teksta himan prvih kršćana, što se vidi iz stihovanog rasporeda u prijevodu Novog zavjeta kod Dude-Fućaka. U njemu su vjernici pozvani na zahvalnost Bogu koji dijeli darove i krštenike čini prvinom svojih stvorenja. "Svaki dobar dar, svaki savršeni poklon, odozgor je, silazi od Oca svjetlila" (r. 17). U grčkom kulturnom svijetu onog vremena postojala je izreka: "Svaki je dar dobar i svaki je poklon svrsishodan!" Time se htjelo reći da ne treba gledati na vrijednost dara po sebi nego na dar kao izraz prijateljstva i poštovanja. Jakov je preuzeo tu poslovicu, ali je krajnji izvor dobrote u zemaljskim darovima i izrazima ljubavi pripisao Bogu kao Ocu svjetlila ili gospodaru prirode i ljudi. Jer je od Boga stvoren, svijet je po sebi dobar. Ovo je istaknuo radi nekih vjernika koji su se izgovarali da ih "Bog napastuje" (r. 13), smatrajući materijalni svijet zlim.
Bog kao otac svjetlila može davati samo dobre darove, a nikako poticati na zlo. Ova svjetlila su nebeska tijela koja ljudima svijetle danju i noću. Sveti pisac nadalje uči da u Bogu kao darovatelju dobrih darova "nema promjene ni sjene od mijene". Pod "promjenom" se ovdje misli promjenjivost svojstvena materijalnom svijetu i kontingentnim bićima, a pod "mijenom" promjena koja nastaje kretanjem nebeskih tijela. U klasičnom grčkom ovim nazivom označavao se dnevni tok, od izlaza do zalaza sunca, a onda mijena i preokret općenito. Za Jakova ovo znači da u svijetu postoje promjene svjetla i tame kao posljedice okretanja nebeskih tijela, a kod Boga nema takvih promjena jer je on samo svjetlo. Kad se sunce primakne kraju, sjene postaju sve duže, a kad sasvim "zađe", nastaje tama. Bog se u svome svojstvu darovatelja dobrih darova ne mijenja, ne ovisi od izlaska i zalaska sunca. U svojoj nepromjenjivosti Bog ostaje pri planu da ljude spašava. On se ne predomišlja.
"Po svome naumu on nas porodi riječju Istine" (r. 18). Ovdje je "istina" iskustveni susret s Bogom, doživljen prilikom evangelizacije i zapečaćen u krštenju kao životnom pridruženju Kristu i Crkvi. Kod Pavla je "riječ istine" njegova evangelizatorska služba koja ljude privodi Kristu kao Gospodinu i Evanđelju a završava krštenjem evangeliziranih (usp. 2 Kor 6, 7; Ef 1, 13; Kol 1, 5). Bog nas je riječju evanđeoske Istine rodio "da budemo prvina neka njegovih stvorova" (r. 18b). U SZ Izrael je nazvan Božjom prvinom, a u NZ najprije Krist Gospodin biva u svom uskrslom stanju prikazan kao prvenac Božji, prvenac od mrtvih, slika Boga nevidljivoga (usp. himan u Kol 1, 15-20). Zatim su i oni koji su na Krista kršteni Božja prvina. Kad kaže da smo neka prvina Božjih stvorova, sveti pisac potiče na usklađivanje osobnog života s dostojanstvom djece Božje. Promjena darovana u krštenju nije magijska ni automatska. Krštenik treba na sebi duhovno raditi.
Usađenu riječ Božju trebamo primati "sa svom krotkošću", jer ona "ima moć spašavati naše duše" (r. 21b). Izraz "zasađena" podsjeća na parabolu o sijaču (Mk 4, 14) te na Pavlovo gledanje misionarskog djelovanja kao zasađivanje i zalijevanje, ali ničije djelo ne može uspjeti bez Boga koji daje da raste sjeme njegove riječi (1 Kor 3, 7). Zasađena riječ treba donositi duhovne plodove. Prihvatimo li je ponizno, ona spašava naše duše.
Poziv da krštenici budu vršitelji riječi Božje a ne samo slušatelji sačinjava srž ove poslanice. Time je ovaj sveti pisac na liniji Isusa koji svojom braćom i sestrama naziva sve što riječ Božju slušaju i vrše (usp. Mt 5, 19; 7, 24-27; Lk 8, 19-21). Iz cijele ove poslanice vidi se što on misli pod vršenjem riječi Božje: to su djela ljubavi prema siromasima.
To vidimo iz završnog dijela današnjeg odlomka: "Bogoljubnost čista i ne okaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovim nevoljama i čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta" (r. 27). U SZ sirote i udovice su tip svih oskudnih i nezaštićenih. Proroci se posebno za njih zauzimaju prijeteći Božjom kaznom svima koji bi se usuđivali tlačiti ih (usp. Iz 1, 13.15.16-17; 58, 6-7; Jr 5, 28 i dr.). Pod "svijetom" se ovdje misle ljudi ukoliko su uronjeni u zemaljske užitke i ne mare za Božje zapovijedi.
To je istaknuto kvalitetom "ovaj svijet", tj. svijet ukoliko ne računa s Bogom. Distanciranjem od grijeha u svijetu sveti pisac ne oslobađa vjernike od dužnosti izgradnje humanijeg svijeta i pomaganja svima koji pomoć trebaju.
Ovaj odlomak sadrži nauku o pravoj pobožnosti na kojoj insistira Isus u današnjem evanđelju.

U govor Isusov Marko je sabrao ovdje građu iz različitih zgoda u kojoj su riječi-spone: "obredno pranje, korban, propisi o čistoj i nečistoj hrani". Govor je složen od slijedećih elemenata:
- rasprava s farizejima o predajama starih (1-13);
- pouka mnoštvu o važnosti čovjekove nutrine (14-15);
- pouka učenicima o religioznosti srca kao unutarnjeg središta čovjekova (17-23).
Ispušteni dijelovi u današnjem evanđelju (r. 8-13 i 16-20) pomažu da naša pažnja više bude usmjerena na pozitivni dio Isusova izlaganja o religioznosti srca, za razliku od farizejske izvanjske i formalističke religioznosti.
U r. 1 najavljen je dolazak "farizeja i nekih pismoznanaca iz Jeruzalema", očito u Galileju gdje se Isus nalazio. Jeruzalem je vjersko i političko središte naroda. Takav okvir nagoviješta Isusov raskid s dijelovima starozavjetne tradicije koji bi kraljevstvo Božje učinili odbojnim ljudima s nežidovskom kulturom i mentalitetom. Članovi ove komisije "opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku" (r. 2). Ovo Marko piše pokrštenim poganima pokazujući da nije riječ o pranju iz higijenskih razloga nego 0 obrednom pranju, temeljenom na proširenju odredaba iz Lev 11-15 i Pnz 14, 1-21. To su odredbe o čistim i nečistim jelima te propisi o obrednom pranju koje su u Isusovo doba teolozi proširili i na jelo kao sakralni čin. Prije jela vjernici su imali obaviti obredno pranje u znak isključivanja iz "profane djelatnosti" i pristupa nečem sakralnom. Isus je svojim postupcima pokazivao da se propisi o obrednoj čistoći mogu iskrivljeno primjenjivati kao čisto izvanjska religioznost koju ne prati unutarnja spremnost na obraćenje. Zato je on sam zanemarivao takve propise (jedan od njih je i onaj o subotnjem počinku) a njegovi su sljedbenici uvidjeli da bi pozivanje na takve propise znatno otežalo širenje kršćanstva medu Rimljanima i Grcima.
Situacija u Markovoj povijesnoj zajednici primjećuje se i iz tumačenja u r. 3: "A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke: drže se predaja starih". Marko je ovdje postupke farizeja generalizacijom protegnuo na sve Židove. U zemlji gdje kiša rijetko pada a izvora nema previše, nije bilo jednostavno provoditi običaj pranja "čaša, vrčeva, lonaca" i ostalih posuda za svagdanju uporabu.
Prigovor učenicima da ne postupaju po predajama starih zapravo je prigovor Učitelju, jer su učenici bili Isusovi sustolnici. Isus odgovara citatom Iz 29, 13. Ovaj prorok osmog stoljeća prije Krista, kao i drugi proroci tražili su da vanjska djela pobožnosti budu izraz srca i unutarnjeg obraćenja (usp. još Am 5, 21-27; Jr 7, 21-28; Iz 58, 1-12). Srce je unutarnja jezgra čovjeka pa tko srcem Boga časti, njegovo sudjelovanje na bogoštovlju biva uslišeno. One koji mu prigovaraju Isus naziva u r. 6 "licemjerima". Grčka riječ ovdje upotrijebljena je hypokrites. To je bio naziv za glumca u grčkim dramama koji je nosio masku na licu da gledaoci lakše dožive koju osobu on glumi. Iz evanđelja je riječ "hipokrit" ili "licemjer" ušla u evropsku kulturu za označavanje osoba koje se pretvaraju: jedno govore a drugo misle i čine.
Ukor farizejima Isus završava oštrim predbacivanjem: "Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske!" (r. 8). To je kritika da su u vjeri sporedno učinili glavnim. Ovdje susrećemo Isusa koji se osjeća suverenim tumačem Božje riječi: on zna što je glavno a što sporedno. Ako obdržavanje propisa o čistim i nečistim jelima te 0 obrednoj čistoći otežava prihvaćanje vjere u Boga jedinoga i obdržavanje njegovih ključnih zapovijedi, onda se takvi propisi smiju izostavljati iz vjerničke prakse.
Ova svijest nadležnosti kod Isusa vidi se i iz slijedeće izreke: "Poslušajte me svi i razumijte!" (r. 14). On često narod sabire te traži da ga svi slušaju i shvate (usp. Mk 4, 3.13.23). Zatim slijedi središnja izreka u ovom govoru i ujedno temeljno Isusovo načelo o interiorizaciji religije i morala: "Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi - to ga onečišćuje!"
(r. 15). Onaj koji je obećao gledanje Boga svima koji su čista srca, a ne vanjštine, ovim proglašava čistima sva jela i dokida starozavjetne odrede o ritualnom pranju za svoje sljedbenike.
U recima 21-22 slijedi popis od 13 mana koje su plod unutarnje čovjekove zloće i grešnosti. Takvih popisa mana ima još u Novom zavjetu i oni pokazuju sličnosti s popisima mana i vrlina kod židovskih i poganskih pisaca onog vremena. Ove mane su razrada svetopisamskih zapovijedi Božjih: "Ne ubij, ne čini preljuba, ne ukradi!" U njima se zabrana kršenja volje Božje povezuje s manama koje je odbacivala profana etika onog vremena, a naglašava se povezanost vanjskih zlih čina s unutarnjim zlim mislima i namjerama kod čovjeka. Posljednja medu njima je "bezumlje". Pod tim se na profanom području misli nerazboritost, lakoumnost, a na vjerskom području manjak zanimanja za Boga i božanske stvari, religijska ravnodušnost.
"Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka" (r. 23). Ovo je proglas Isusove interiorizirane etike, pounutarnjene religioznosti. Vanjski čini trebaju biti izraz unutarnjeg stava osobnog prianjanja uz Boga. Takav je bio Gospodin Isus, na takvu religioznost zove svoje sljedbenike.