Za evanđelje imamo izvještaj o odgovoru na Isusov govor o kruhu života: kafarnaumsko mnoštvo i dio učenika ne prihvaćaju taj "tvrdi" govor, a Dvanaestorica na Petrova usta ispovijedaju da Isus ima riječi života vječnoga te da ostaju uz njega.
Petrova ispovijest o Isusovu mesijanskom identitetu kod Luke (9, 20) i Ivana (6, 69) usko je povezana s gozbom koju je Isus priredio u nenastanjenu kraju za mnoštvo slušatelja riječi Božje. Kod Mateja (16, 13-19) i Marka (8, 29) ona je dobrano odmaknuta od tog događaja. Ovo znači da Lukina i Ivanova zajednica puno slavljenje euharistije vežu uz Petrovu službu u Crkvi. Da bi slavila euharistiju kao spomen čin Isusove smrti i uskrsnuća te žrtvu i gozbu Crkve, zajednica krštenih treba zaređene služitelje koje su zaredili Petrov nasljednik i biskupi s njime sjedinjeni. Euharistija je sakrament jedinstva, znak i sredstvo povezanosti s Kristom i sa svim krštenicima preko zaređenih služitelja.
U Ivanovoj verziji Petrove ispovijedi ovaj pročelnik Dvanaestorice govori da je za njega i za ostale članove zbora apostola Isus Svetac Božji. Bog je prema Starom zavjetu svet zato što je drugačiji od stvorenog svijeta. On traži da u njegovu narodu ljudi budu sveti a svećenike posvećuje za svetu službu. Kad Isusu priznaje da je Svetac Božji, Petar prihvaća Isusovo "Ja jesam", navedeno nekoliko puta u govoru o kruhu života: "Ja sam kruh života... (r. 35); Ja sam kruh koji je s neba sišao (r. 41); Ja sam kruh živi (r. 48 i 51)". Petrovo "Ti si..." je potvrda Isusova "Ja jesam" te podsjećanje na starozavjetnu formulu Božjeg očitovanja: "Vi ste mi svjedoci i moje sluge koje sam izabrao, da biste znali i vjerovali i uvidjeli da ja jesam... Ja sam Jahve, osim mene nema spasitelja!" (Iz 43, 10-12). Petar s Dvanaestoricom "vjeruje i zna" da Isus jest Svetac Božji, da je sasvim blizak Bogu. Ta vjera veže ga s Isusom uz kojega želi ostati zato što on ima "riječi života vječnoga". Ta ga vjera veže i sa svim Isusovim sljedbenicima. Ovu povezanost s Kristom i Crkvom Petar će u vremenu misijskog djelovanja iza uskrsnuća i uzašašća najviše doživljavati po euharistiji kao sakramentu jedinstva.
Za starozavjetnu podlogu današnjem evanđelju imamo izvještaj Knjige o Jošui o obnovi saveza po doseljenju u svetu zemlju. "Gospodin Bog naš izveo je nas i naše oce iz Egipta, iz doma robovanja... I mi ćemo služiti Gospodinu jer on je Bog naš!" Savez s Bogom, temeljen na događaju izlaska, središnja je dogma staroga rasporeda spasenja. U njemu se vjernički narod obvezuje na vjernost Bogu, ali i na zajedništvo unutar Božjega naroda. Euharistija je sakrament novoga saveza, znak i sredstvo povezanosti s Bogom i međusobno u Crkvi.
Za drugo čitanje imamo odlomak o međusobnoj povezanosti kršćanskih muževa i žena u vjerničkom braku koji je slika odanosti Crkve Kristu i požrtvovne brige Krista za Crkvu. Kako svi sakramenti iz euharistije dobivaju svoju snagu - jer je euharistija središnji sakrament koji sadrži samog Krista Gospodina - time nas i ovaj odlomak podsjeća da je kršćanska ženidba znak i sredstvo jedinstva.
Ove nedjelje s Petrom ispovijedamo da je Krist i za nas današnje kršćane Svetac Božji. Pod vodstvom svojih zaređenih predstojnika slavimo euharistiju kao znak i sredstvo jedinstva s Kristom i međusobno. Zato u kanonu svake mise spominjemo ime pape i biskupa dotične biskupije. To je znak katoličkog uvjerenja da je za valjano i dopušteno slavljenje euharistije potrebna povezanost s papom kao Petrovim nasljednikom i vlastitim biskupom kao svetim služiteljem koji svoju biskupiju uključuje u sveopću Crkvu a u mjesnoj Crkvi, kojoj stoji na čelu, čini dostupnima duhovna dobra sveopće Crkve.

Ovaj odlomak je skraćeni izvještaj o sklapanju saveza u Šekemu, nakon što su Izraelci uselili u svetu zemlju te svako pleme zaposjelo svoje dodijeljeno područje.
"Jošua potom sabra sva plemena Izraelova u Šekem" (r. 1). "Potom" znači nakon osvajanja svete zemlje i podjele teritorija svakom od dvanaest plemena. Šekem je u vrijeme useljenja Izraelaca bio nastanjen grad koji nije razoren. To znači da su domaći stanovnici miroljubivo prihvatili doseljenike pa razaranja nije ni trebalo. Savezom u Šekemu Izraelci su se povezali u konfederaciju s obavezom da se plemena međusobno pomažu i brane, a da jedni druge ne izrabljuju. Garant takve pravde i mira je Bog saveznik.
Jošua saziva "starješine, glavare, suce, upravitelje" koji "stanu pred Bogom" (r. 2). Narod se organizirao pa su ovi poglavari nadležni prihvatiti obaveze koje će zajednica vršiti. Stajati pred Bogom znači priznavati Božje vrhovništvo i vjerničku ovisnost o njemu. Tko tako priznaje Boga zajedno sa svojom obitelji, sumještanima i suplemenicima, ispunjavat će obaveze saveza unutar naroda Božjega. Ovakvo "stajanje pred Bogom" uključuje i prisutnost kovčega saveza koji nije izričito spomenut, ali je u njemu bio čuvan dokument saveza Deset riječi. Iz Jš 8, 33 vidimo da je kovčeg saveza bio pred zajednicom kad se čitala Knjiga zakona. Tako je moralo biti i u Šekemu. Ispušteni dio teksta (r. 2b-14) donose Jošuin govor s pregledom povijesti izraelskog naroda od Abrahama do osvajanja obećane zemlje. Jošua traži od sunarodnjaka da se odreknu poganskih bogova te podsjeća na obaveze saveza s Jahvom kao Bogom živim i pravim. Nije dovoljno priznavati da on postoji i da je očeve izveo iz ropstva egipatskog, nego valja obdržavati njegove zapovijedi u znak savezničke vjernosti. Jošua za svoju obitelj i svoj rod najavljuje da želi obdržavati Božje odredbe a ostalim sunarodnjacima predlaže da promisle što to znači.
Narod nabraja Božja dobročinstva iz vremena izlaska i hoda kroz pustinju. Zatim zanosno klikće: "I mi ćemo služiti Gospodinu jer on je Bog naš!" Ovo je formula saveza s Bogom i međusobno. Podsjetivši se na iskustvo Božjih zahvata u prilog narodu Božjem, zajednica odlučuje zadržati povezanost s Bogom i međusobno u obliku saveza koji je u ono doba bio osnovna kategorija međuljudskog i međunarodnog komuniciranja. Savezom su naime jedni druge vezali na obdržavanje datih obećanja muž i žena, trgovac i kupac, jači i slabiji vladar. Savez tražiti i savez prihvaćati značilo je priznavati potrebu zajedništva i povezanosti.
Ovo čitanje slika je euharistije kao sakramenta novoga saveza koji je znak povezivanja s Bogom i međusobno u Crkvi.

Odlomak počinje općim načelom o podložnosti svih svima u Crkvi iz poštovanja prema Kristu: "Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu!" Prije nego nadahnuti pisac razloži kršćansko gledanje na ondašnju socijalnu nauku o podložnosti žene mužu, djece roditeljima i robova gospodarima, on iznosi ovo opće načelo o kvalitetnoj novosti u kućnim i socijalnim odnosima radi prihvaćanja zajedničkog Gospodina Isusa Krista. I oni koji zapovijedaju trebaju to činiti uvažavajući svoju vjerničku podložnost Kristu (radi se o pobožnom i vjerničkom strahu!). I oni koji slušaju trebaju znati da poglavari vjernički prihvaćaju Krista kao i podložnici.
Odredbu o podložnosti žene mužu kao Gospodinu u r. 22 mnoge današnje žene teško prihvaćaju kao rezultat mračnog razdoblja ljudske povijesti. Međutim, u ono doba poganski vlastodršci i utjecajni ljudi smatrali su kršćane opasnima po državu zato što vjeruju da su svi ljudi stvoreni na sliku Božju te da su u biti jednaki po dostojanstvu. U robovlasničkoj državi sa strogo hijerarhijskim uređenjem od obitelji do provincija bila je to opasna novost. Ovim sveti pisac uči da kršćani ne dokidaju nužnu podložnost u kući, iako u nju unose novi element - vjeru u Krista kao zajedničkog Gospodina podložnika i poglavara.
Učenje da je muž glava žene i obitelji bilo je u ono doba zajedničko Židovima, Grcima i Rimljanima. Pavao to socijalno pravilo potvrđuje te kod vjernika produbljuje naukom da su vjernici u braku slika odnosa između Krista i Crkve. Krist zaručnik je glava Crkve zato što je Spasitelj crkvenog tijela. U ranijim poglavljima ove poslanice isticao je Apostol da je Crkva tijelo kojemu je Krist glava, što znači u svom življenju i djelovanju potpuno ovisno
od uskrslog i proslavljenog Krista. Tu svoju ovisnost od Krista Crkva kao zajednica krštenih ponizno priznaje i prihvaća. Tako bi i kršćanske supruge trebale priznavati i prihvaćati ovisnost od muža vjernika.
U recima 25-29 briga i ljubav Krista u odnosu na Crkvu postavljena je kao uzor i nadahnuće kršćanskim muževima u odnosu na ženu i djecu. "Muževi ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu i sebe predao za nju!" Divna je poslušnost onima koji se žrtvuju za podložnika poput Krista. Bog dao da imamo takve muževe, očeve, vjerske i političke poglavare! Pod Kristovim predanjem za Crkvu Apostol ovdje misli smrt na križu.
"Da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ" (r. 26). Kupelj vode ili "kupelj novog rođenja i obnavljanja po Duhu Svetome" (Tit 3, 5) je sakrament krštenja kojim pojedini vjernik i sva zajednica krštenih bivaju pridruženi Kristu raspetom i uskrslom. To je sakrament duhovnog preporoda kojim se oprašta "izvorni grijeh" i osobni grijesi učinjeni do krštenja. Zato se Crkva u krštenju posvećuje darovanom svetošću. "Uz riječ" može označavati krsnu formulu, ali i navještaj vjere pred krštenje. Redak 27 primjenjuje starozavjetnu metaforu o Izraelu kao zaručnici Božjoj na Krista i Crkvu. Od zaručnica se tražilo da budu fizički ispravne ("bez nabora ili čega takva") i moralno poštene ("bez ljage i mane, da bude sveta"). Krist je Crkvu takvom učinio po smrti na križu i po krštenju svakog vjernika. U svom hodu kroz povijest Crkva je dužna tako postupati da sačuva darovanu posvećenost i neporočnost.
Kad od muževa traži da ljube žene kao svoje tijelo, Apostol se oslanja na starozavjetnu antropologiju prema kojoj je čovjek sav tijelo ukoliko je krhak, podložan bolesti i smrti. "Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi" (r. 28) je na liniji te semitske antropologije prema kojoj je žena mužu prvi bližnji i treba je ljubiti kao samoga sebe. Bračni partneri u skladnom braku jedno drugo tako trebaju i dopunjavaju, kao što njihov duh treba tijelo te duh i tijelo tek zajedno sačinjavaju cijelog čovjeka. Ovdje ljubav nije u nježnim riječima nego u humanim postupcima partnera. "Krist Crkvu hrani i njeguje" (r. 29) svojom naukom i sakramentima, osobito euharistijom. Od muževa se očekuje da za brak i obitelj priskrbljuju tjelesnu hranu i njegu. Ovo je pisano u vremenu kad je žena bila samo domaćica, a muž radom izvan kuće osiguravao materijalnu podlogu za obiteljsko zajedništvo i sreću. Danas bez rada i plaća većine žena u svijetu obitelji ne bi mogle dolično sastavljati kraj s krajem. Pri tome radi odsutnosti majke trpi odgoj djece. Mi kršćani ne možemo silom izmijeniti takvo stanje u državi kojoj smo građani, ali kršćanski muževi mogu u takvoj situaciji podijeliti sa ženom i kućne obveze, jer se žena umara radom u poduzeću i u kući. Ističući kako smo svi mi krštenici udovi Kristova tijela, Apostol se vraća na misli iz 1 Kor 12 te Rim 12 o ovisnosti ljudi u državnoj i crkvenoj zajednici kao što udovi u jednom tijelu ovise jedan od drugog. Prihvaćati međusobnu ovisnost i dopunjavanje u Crkvi kao jednom tijelu u Kristu, znači gajiti crkveno zajedništvo i pridonositi osobni udio u zajedničkom poslanju Crkve. Slična ovisnost i dopunjavanje treba vladati u vjerničkom braku i obitelji.
U r. 31 Apostol navodi tekst iz Post 2, 24 jer je osnovni starozavjetni tekst o braku kao Božjoj ustanovi za ljude. U svojoj providnosti Bog potakne da se zavole muškarac i žena te stupe u brak u kojem su jedno drugom tako dobro došli da su "jedno tijelo", to jest jedna cjelovita ljudska osoba. Ovo je vjera starozavjetnog pisca da je brak Božja ustanova u ljudskom društvu te da bračni drugovi prihvaćaju određenu zadaću ne samo u odnosu jedno na drugo nego i u odnosu na svoju djecu, a time onda i u odnosu na vjerničku i društvenu zajednicu. Ovu starozavjetnu teologiju braka Apostol dopunjava iz novozavjetne nauke o odnosu Krista i Crkve: "otajstvo veliko" (r. 32 - koji nije sastavni dio našeg današnjeg čitanja!) jest što je vjernički brak slika i sredstvo odnosa Krista i Crkve. Kršćani u braku su "Crkva u kući" kako uči Drugi vatikanski sabor.

"Učenici" koji proglašavaju Isusov govor "tvrdim" pridružuju se kafarnaumskom mnoštvu koje je Ivan nazvao "Židovi" na temelju svog kasnijeg iskustva da židovski narod kao cjelina odbija vjeru u Isusa kao Mesiju ili Krista (usp. 6, 41.52). Ovi "učenici" različiti su od Dvanaestorice kojima se Isus kasnije obraća s pitanjem, kane li i oni otići. Iz Lukina evanđelja znamo za "drugu sedamdesetdvojicu učenika" koje je Isus slao na propovijedanje kraljevstva Božjega (Lk 10, 1). Događaj s umnoženjem kruha bio je presudan za te "učenike": mnogi od njih odstupili su zajedno s galilejskim mnoštvom. Upotrebljavajući ovaj izraz u vremenu iza Isusova uskrsnuća, Ivan misli na sve krštenike koji bi trebali biti Isusovi učenici u smislu osobnog nasljedovanja Učitelja. Nema doživotnog obraćenja i magijske ustrajnosti u učeništvu. Otpad je u toku zemaljskog putovanja moguć.
Isusovo znanje o nezadovoljstvu učenika dio je Isusova transcendentalnog znanja prema četvrtom evanđelju. Tako prilikom Isusove Prve Pashe u Jeruzalemu Ivan bilježi da je "sam dobro znao što je čovjeku" (2, 25). U razgovoru sa Samarijankom on zna da je imala sedam muževa, iako ju je prvi puta vidio na zdencu i ni od koga nije mogao dobiti informacije (4, 17). Davanjem do znanja da poznaje sugovornikovu nutrinu Isus želi početnike u vjeri ohrabriti na putu kojim su pošli a nevjernike staviti pred pitanje na koje ne mogu naći lagan izgovor. Ivan je bilježeći Isusovo znanje o mrmljanju učenika htio pomoći obeshrabrenim krštenicima svoje Crkve, koju su napuštali neki članovi smatrajući vjeru Crkve o Isusu pretvrdom i neprihvatljivom.
Onima koji se sablažnjuju što je Isus govorio da je kruh s neba za život svijeta, i to kruh koji trebaju ljudi jesti, on sada najavljuje da će kao Sin Čovječji uzaći onamo gdje je bio prije. Zatim ističe kako "tijelo ne koristi ništa" a "Duh oživljuje" (r. 63a). Tijelo je ovdje sinonim za naravnog čovjeka ukoliko se vlada po čisto zemaljskim kriterijima. Takav čovjek ne može u Isusu vidjeti i prihvatiti kruh s neba koji daje pravi život. Duh koji oživljuje nisu duhovne sposobnosti zemaljskog čovjeka nego Duh životvorac, Duh Božji koji vjernike uvodi u istinu o Isusu. Time Ivan podsjeća na Isusovu izreku iz razgovora s Nikodemom: "Sto je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je" (3, 6). Sin Čovječji uzaći će onamo gdje je bio, kad bude uzdignut na drvo križa. Tada će učenici i Dvanaestorica vidjeti i prihvatiti da on jest (usp. 3, 14; 8, 28 i 12, 34). On će tada postati hrana za život vječni a ljudi će u vjeri pobjeđivati duhovnu sljepoću naravnog čovjeka.
Isus ponovno pokazuje da zna osobno one koji ne vjeruju, a Ivan ističe da je već tada znao tko će ga od Dvanaestorice izdati. Otpad Jude za ivanovsku crkvenu zajednicu je potresni povijesni događaj koji se nitko od kršćana ne bi usudio izmisliti. To je jedan od misterija zla i zloće prisutne u vidljivom svijetu. Za ivanovsku Crkvu to je refleksija o otpadima u vlastitim redovima, odjek koje se nalazi u Prvoj Ivanovoj: "Sad su se već mnogi antikristi pojavili. Odatle znamo da je posljednji čas. Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas. Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama" (2, 18-19). Dogmatski povod razlaza je službena vjera Crkve da je Krist došao u tijelu, tj. da je pravi čovjek, te da je taj "ušatoreni Krist" pravi Sin Božji.
U r. 65 Isus ponovno ističe da k njemu dolaze samo oni kojima to Otac daje. Ranije, u sržnom dijelu govora o kruhu života, istaknuo je: "Tko god čuje od Oca i pouči se, dokazi k meni" (r. 45b). Euharistija pretpostavlja i očituje zajedničku vjeru o Isusu. Zato je ona znak i sredstvo jedinstva u Kristu.
"Reče stoga Isus dvanaestorici" (r. 67). "Stoga" - na temelju prethodno prikazanog odlaska mnogih učenika. Kolebanje mnoštva i nekih iz uže grupe sljedbenika povod je da Isus dvanaestorici postavi pitanje o sebi te ih tako osokoli na puno prianjanje. Dvanestorica se ovdje spominju prvi puta u četvrtom evanđelju. Sinoptici prikazuju zgodu o njihovu odabranju te donose popis njihovih imena na kojem je uvijek prvi Petar. Ivan kao da pretpostavlja to kao poznato u svojoj zajednici, što ne znači da je njegova Crkva upotrebljavala ostala tri evanđelja. Bio je to dio zajedničke tradicije o Isusu koji se usmeno pripovijedao na bogoslužju Crkve, a četvrti evanđelista radi svoje teološke perspektive nije tu zgodu uvrstio u svoje evanđelje. Samo Isusovo pitanje je poticaj na ustrajnost: "Da možda i vi ne kanite otići?" Krize u duhovnom životu pojedinca i zajednice su moguće. One mnogo toga dovode u pitanje, ali one ne bi trebale biti uvod u otpad. I u drugim zgodama četvrtog evanđelja Isus pitanjem potiče na vjeru. Tako u Jeruzalemu ozdravljenog slijepca Isus pita da li vjeruje u Sina Čovječjega, a kad ovaj izjavi da ne zna tko je taj, Isus mu se očituje (9, 35-38). Uplakanu Lazarovu sestru Martu Isus pita, vjeruje li da će živjeti i poslije fizičke smrti oni koji u njega vjeruju (11, 26-27). Ovim Isusovim pitanjem bivaju i današnji čitatelji i slušatelji evanđelja pitani: "Da možda i vi ne kanite otići?" To je upit ohrabrenja i pridizanja u trenucima krize.
Šimun Petar nastupa u ime dvanaestorice. Za Petra nema boljeg Učitelja i smislenijeg puta. On i ostali pripadnici zbora dvanaestorice nemaju kome otići u smislu da im nitko drugi ne izgleda privlačniji, ništa ih drugo ne zadovoljava na dug rok. U život vječni, koji Isus garantira vjernicima, vodi blagovanje Kristova tijela i krvi u Crkvi i s Crkvom. Petar kao pročelnik zbora dvanaestorice ovim se distancira od nevjere mnoštva i razočaranih učenika. On Isusa ovdje zove Gospodinom, što je više od naslova poštovanja prema jedinstvenom Učitelju. To je vjera da će Bog proslaviti Isusa spremna na smrt iz vjernosti Ocu i ljudima te da će po njemu, tako proslavljenom, ljudima davati pravi život.
U grčkom izvorniku "mi vjerujemo i znamo" dva su perfekta ili prošla vremena koja označuju radnju započetu u prošlosti a učinak joj traje u momentu razgovora: dvanaestorica su otpočeli vjerovati i ostaju u osobnom uvjerenju da je Isus Svetac Božji. Oni su iskustveno došli do takve spoznaje i sada znaju. Mi stoji i u grčkom izvorniku kao naglašena zamjenica, premda bi iz glagolskog oblika bilo dovoljno jasno da se radi o prvom licu množine. Za razliku od mnoštva i pokolebanih učenika, mi vjerujemo i znamo da si ti Svetac Božji.
Vrijedno je usporediti ivanovske i matejevske elemente Petrove ispovijesti:
1. - Šimun Petar prihvati i reče: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga" (Mt 16, 16).
- Andrija nađe svog brata Šimuna te će mu: "Našli smo Mesiju"
- što znači "Krist-Pomazanik" (Iv 1, 41). Marta zove Isusa Kristom, Sinom Božjim koji je došao na ovaj svijet (11, 27)
2. - To ti ne objavi tijelo i krv (Mt 16, 17).
- Tijelo ne koristi ništa (Iv 6, 63a)... Nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca (6, 65).
3. - Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni... (Mt 16, 18). - Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa - što znači Petar-Stijena (Iv 1, 42).
4. - Sagradit ću Crkvu svoju (Mt 16, 18).
- Pasi jaganjce moje... Pasi ovce moje! (Iv 20,15-17).
5. - Štogod svežeš na zemlji bit će svezano na nebesima; a štogod odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima (Mt 16, 19). U Mt 18, 18 to Isus obećava zajednici vjernika na liniji zagovaranja za posrnulu braću i sestre.
- Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im (Iv 20, 23 - uskrsni mandat).
Pet ključnih dijelova Petrove ispovijesti i Isusova obećanja iz prvog evanđelja nalaze se u četvrtom evanđelju u drugim odlomcima i drugačijem kontekstu. Različito je i mjesto zbivanja: prema Mateju događa se kod Cezareje Filipove, na poganskom području gdje se Isus mogao skloniti na mirno poučavanje dvanaestorice; prema Ivanu sve se odvija u Kafarnaumu, prilikom razlaza između Isusa i mnoštva. Razlike i sličnosti dolaze iz vezanosti na zajedničke tradicijske izvore građe o Isusovim riječima i djelima te iz teoloških potreba povijesne zajednice za koju je pisao pojedini evanđelista. "Budući da ova dodatna grada u Matejevu prizoru kod Cezareje Filipove ne postoji u Lukinu i Markovu odgovarajućem prizoru te budući da nije sasvim usklađena s kontekstom, stručnjaci smatraju da je Matej prikupio gradu o Petru iz drugih konteksta te je povezao u cjelinu dodajući je uz prizor kod Cezareje Filipove. U konačnici slika kod Ivana, gdje je grada o Petru više raspršena, može biti izvornija od Matejeve slike, iako ne možemo biti sigurni da je Ivanova lokalizacija ovih pojedinačnih izreka uvijek izvorna". Sva su evanđelja u konačnom obliku napisana nakon Petrove mučeničke smrti početkom Neronova progonstva u Rimu oko 64. godine Evanđelisti - pa i Ivan - stavljanjem Petra za glasnogovornika apostolske grupe i za prvaka vjere u Krista Gospodina - daju naslutiti kako je on mučenički završio svoju službu u Crkvi. Osobito iz Ivanova prizora iza uskrsnuća o ovcama koje Petar ima pasti i iz Isusovih riječi da će biti opasan i voden kamo on neće, dade se naslutiti da je Petar mučeničkom smrću proslavio svoga Gospodina te da na punu crkvenost spada prihvaćanje petrovske službe u crkvenoj zajednici.
Euharistija je znak i sredstvo jedinstva u petrovskoj vjeri. I nas Isus danas pita, da ne kanimo otići. Mi s Petrom ispovijedamo: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji!" S Petrom naših dana - papom i biskupima čije ime spominjemo u kanonu mise.