Središte današnje liturgije je ukazanje Uskrslog apostolima bez Tome i s Tomom. Za razliku od ostala tri evanđelja u kojima uskrsli Krist šalje učenike da propovijedaju evanđelje svim narodima (Mk 16, 15), odnosno da propovijedaju obraćenje i oproštenje grijeha (Lk 24, 47) i čine njegovim učenicima (Mt 28, 19), Ivan je zabilježio kako je Krist dahnuo u apostole, darovao im obećani mir i Duha Svetoga te ih tako osposobio i zadužio da ljudima opraštaju grijehe. Time ih je učinio dionicima novoga života u koji je ušao uskrsnućem i poslao ih da propovijedanjem, krštenjem i slavljenjem ostalih sakramenata čine ljude dionicima tog istog života.
Toma je tražio tragove rana na Isusovu tijelu da bi povjerovao u njegovo uskrsnuće. Kad ih je provjerio, uskliknuo je: "Gospodin moj i Bog moj!" (r. 28). Uskrsli hvali njega i buduće vjernike: "Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" (r. 29). Ivan je ovaj izvještaj pisao za crkvenu zajednicu svojih povijesnih čitalaca. Oni su bili sabrani vjerom , u Kristovo uskrsnuće i osjećali da se njihova vjera ne razlikuje od vjere Apostola i prvih jeruzalemskih kršćana zato što ih i dalje sabire uskrsli Krist.
O vjeri govori i poslanica, uzeta iz 1 Iv 5,1-6. Ivan proglašava da su od Boga svi koji vjeruju da je Isus Krist. U vrijeme nastanka ove poslanice gnostici u zajednici krštenih nisu mogli prihvatiti tjelesnost Spasitelja. Kako se pokazalo u nauci heretika Kerinta, za kojega Irenej kaže da se susreo s apostolom Ivanom, gnostici su smatrali da se u čovjeka Isusa prilikom krštenja uselio Duh Sveti te ga učinio Bogom, a pred smrt bi se Duh iselio iz Isusa pa bi na križu umro samo čovjek Isus Nazarećanin. Zato današnji odlomak uporno naglašava da Krist nije "došao samo u vodi nego u vodi i krvi" (r. 6). Unutarnja, transcendentalna združenost Isusa s Bogom bitna je za njegovu otkupiteljsku službu. Tko to vjeruje, prihvaća Isusa za Krista. Takvom vjerom pobje8uje svijet (r. 4) kao što je i Krist pobijedio oprostivši s križa mučiteljima i ustavši na novi život.
Za prvo čitanje imamo odlomak iz Djela apostolskih o prvim jeruzalemskim kršćanima koji su bili jednog srca i jedne duše te u znak zajedništva od materijalnih dobara dijelili svakome u zajednici koliko mu je trebalo. Oni su u tome nasljedovali Isusa koji se nije dao zarobiti od materijalnih dobara, prihvaćao materijalnu pomoć dobrih ljudi i tražio da njegovi sljedbenici stiču trajne prijatelje prolaznim blagom.
Tako nas ova tri svetopisamska odlomka, od kojih je sastavljeno današnje bogoslužje riječi, potiču na zajedništvo vjere i materijalnih dobara. Krsna nakalamljenost na Krista ujedno je uključenost u Crkvu. Zato je i naša vjera zajedničarska, crkvena. Međusobno materijalno pomaganje vanjski je znak našeg zajedništva u vjeri.

Ovo je jedan od tzv. sažetaka u Djelima apostolskim koji Luki služe za predah u pripovijedanju i za teološko vrednovanje prikazanih događaja. U ovom sažetku glavna je misao zajedništvo materijalnih dobara među jeruzalemskim kršćanima kao vanjski znak povezanosti s Kristom.
"Mnoštvo onih što prigrliše vjeru" su Židovi Jeruzalema, koji su već bili religiozni u smislu pristajanja uz Boga jedinoga koji se očitovao svome savezničkom narodu. Oni su prihvatili vjeru naviještenu od Petra i Jedanaestorice, vjeru da je Isus živ. Dali su se krstiti i time su stupili u Crkvu kao zajednicu Kristovih sljedbenika. Za njih kaže Luka da su bili "jedno srce i jedna duša" (r. 32). Slagali su se u mišljenju i postupanju. Znak ovog slaganja jest stavljanje crkvenoj zajednici na raspolaganje vlastitih materijalnih dobara. U tome su nasljedovali Isusa nenalijepljena na materijalna dobra i prihvaćali njegovu preporuku da prolaznim bogatstvom stiču sebi prijatelje za vječnost (usp. Lk 12, 21 i 34). Davanje materijalnih dobara u zajedničke svrhe nije bio uvjet ulaska u crkvu nego dobra volja već uđenih.
Naše čitanje nastavlja da su "apostoli velikom silom davali svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa". To je njihov glavni posao u prvoj Crkvi. Svjedočanstvo je pripovijedanje onoga što su osobno doživjeli s Isusom, od krštenja na Jordanu do ukazanja Uskrsloga. Isus je po uskrsnuću postao Gospodin. Ušao je u stanje proslavljenosti koje se tiče svakog čovjeka. Dok su vršili svoju glavnu zadaću, apostoli su "uživali veliku naklonost". Bog je blagoslivljao njihovo pastoralno djelovanje i zajednica im je odgovarala vjerničkom poslušnošću i poštovanjem.
Luka brižno bilježi da se od zajedničkih materijalnih dobara dijelilo svakome "koliko je trebao". Ovdje je Luka idealizirao požrtvovnost jeruzalemskih kršćana kao primjenu Isusova stava prema materijalnim dobrima i poticaj vjernicima kasnijih vremena da nastoje slično postupati. Kad je bilo jasno da paruzija neće nastupiti već s prvom generacijom krštenika nego da Crkvi predstoje duga stoljeća misionarskog djelovanja, i kršćani su morali s materijalnim dobrima tako postupati da najprije osiguraju vlastitu obitelj a onda prema mogućnostima pomažu braću i sestre u oskudici.
Ipak je primjer monaha u prva tri stoljeća te zavjetovanih redovnika i redovnica u kasnijim stoljećima Crkve i pokazao da ovaj ideal jeruzalemske zajednice nije nikada sasvim zamro u Crkvi. Oni koji polažu zavjet siromaštva, slobodno se odriču raspolaganja onim što zarađuju ili baštine od roditelja. Svoju zaradu ili baštinu daju na raspolaganje redovničkoj zajednici koja dijeli svakom članu po njegovim potrebama i hrani mnoge siromahe što svaki dan kucaju na samostanska vrata.

Ovaj odlomak sadrži trag razdora u povijesnoj zajednici kojoj je bila namijenjena Prva Ivanova. Zbog nepriznavanja da je Isus Krist, tj. da je pravi Sin Božji i zato Spasitelj, naslovnici su se razdvojili i zamrzili. Nadahnuti pisac zato naglašava da je od Boga rođen tko prihvaća tjelesnog, povijesnog Isusa za Krista. Traži, nadalje, da oni koji prihvaćaju i ljube Boga kao roditelja prihvate i jedni druge kao djecu Božju. Ljubav prema sinovima i kćerima Božjim pokazuje se u vršenju zapovijedi Božjih. Izraz "zapovijedi njegove čuvati" je hebraizam koji znači "obdržavati, vršiti". Kad kaže da pobjeđuje "svijet" sve što je od Boga rođeno, sveti pisac pod "svijetom" misli ljude ukoliko su zli. Prvi je pobijedio svijet Gospodin Isus (usp. Iv 16, 33) kad je pristao da bude žrtva nepravde i mržnje a s križa molio za svoje mučitelje i smireno uskliknuo pred smrt da je ispunio svoju životnu zadaću. On je sav bio Bogu otvoren, za Boga živio. Zato je pobijedio svijet, i svi koji krsnom vjerom dobivaju udio na Isusovoj pobjedi "svijeta", također pobjeđuju s njime. "Vjera naša" pobjeđuje svijet (r. 4). Ovdje se pod vjerom misli prihvaćanje istine da je Isus utjelovljeni Sin Božji, da je transcendentalni Krist. U tom prihvaćanju vjere prisutna je milost udioništva na Isusovoj pobjedi grijeha i smrti. Zato sveti pisac zanosno klikće: "Tko pobjeđuje svijet ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji?" (r. 5).
Tajna utjelovljenja, koju posebno naglašava Ivan kao "ušatorenje" Božjeg Logosa u ljudskom tijelu, izražena je u ovom odlomku rečenicom: "Isus Krist dođe kroz vodu i krv. Ne samo u vodi nego - u vodi i krvi!" (r. 6). Ovdje je aluzija na Isusovo krštenje prilikom kojega je Duh Sveti došao na Isusa i ostao na njemu trajno (usp. Iv 1, 31-34). To je Krstitelju bio razlog da Isusa predstavi kao Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta. Dolazak Sina Božjega u krvi je proslava po smrti, posebno prema Iv 19, 34 gdje umrlom Kristu vojnik probada bok te iz njega teče krv i voda. Na čisto fizičkoj razini krv i voda znak su nastupa zbiljske smrti. Na teološkoj razini oni su za pisca četvrtog evanđelja simbol Duha kojega dariva uskrsli Krist svakome na krštenju te euharistije kojom se vjernici hrane dok su na proputovanju zemaljskom. Da je Krist došao u vodi i krvi, znači da je Duh s njime te da on dariva Duha. U Iv 7, 33-39 govori Isus da će, kad bude proslavljen, obilno davati Duha Svetoga svojim sljedbenicima. On je Krist zato što Duha posjeduje i Duha dariva. Krist je i zato što u euharistijskoj žrtvi i gozbi trajno ostaje među svojima.
Naš odlomak završava izrekom: "I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina" (r. 6b). Isusovo božanstvo i kristovsko poslanje svjedoči Duh Božji. Taj Duh je religiozna istina koja ljude otvara za Boga i jedne za druge.

"Toga istog dana, prvog u tjednu" (r. 1) je aluzija na novo slavljenje dana Gospodnjeg. U SZ stoji da je subota dan molitve i počinka, a kršćani su počeli slaviti nedjelju kao dan molitve i počinka. Razlog je Isusovo ukazanje u nedjelju. Od tada je svaka nedjelja uskrsni dan i zato Dan Gospodnji. Uskrsli ulazi kroz zatvorena vrata na Uskrs navečer i tjedan dana kasnije (r. 19 i 26). Ovo znači da kod onih koji su uskrsli na život vječni ne vrijede više fizički zakoni prostora i vremena.
Triput pozdravlja Uskrsli s "Mir vama!" To je u ono doba bio građanski i vjerski pozdrav koji je uključivao želju za sigurnošću od protivnika i prirodnih nepogoda ali i molitvu za mir koji jedini Bog može darovati. Kod uskrslog Krista ovo je više od ondašnjeg građanskog i vjerskog pozdrava. On je kod oproštajne večere rekao da učenicima daje svoj mir koji je drugačiji od svjetovnog mira (Iv 14, 27). Kad im je najavio svoj skori odlazak Ocu po nasilnoj smrti, objasnio im je: "To vam rekoh da u meni imate mir. U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!" (Iv 16, 33). Uskrsni mir je udio na Kristovoj pobjedi nad grijehom i smrću.
Prenijevši tako na njih svoju pobjedu nad zlom u svijetu, Isus izjavljuje da je bio poslanik Očev u svijetu a sada šalje učenike da kroz povijest nastavljaju njegovo poslanje. Daje im Duha Svetoga i osposobljava ih da novim životom obogaćuju ljude. Zapovijed o otpuštanju i zadržavanju grijeha uključuje nalog propovijedanja i svjedočenja. Prvenstveni sakrament oproštenja je krst. Kad zainteresirane pouče u vjeri, učenici će krštavanjem otpuštati grijehe te odgodom krštenja "zadržavati".
Toma traži osobno osvjedočenje da je Gospodin Isus živ. Njegov je šok nad događajima Velikog petka bio tako dubok da mora vidjeti na rukama Raspetog biljeg čavala i staviti ruku u probodeni bok. Uskrsli mu to omogućuje, a Toma pada na koljena ispovijedajući svoju vjeru: "Gospodin moj i Bog moj!" (r. 28). U ovoj ispovijesti uključeno je priznanje da je raspeti Isus zaista živ te da je tako postao Gospodin moj, tj. da spašava mene, da osim i izvan njega drugog gospodina ne priznajem. "Bog moj" ovdje je sinonim za "Gospodin moj". Isus proglašava blaženima sve buduće vjernike. U grčkom izvorniku ovdje stoje participi aorista od kojih prvi označava prošlu radnju a drugi takozvanu ingresivnu pa bi doslovnije trebalo prevesti: "Blaženi koji nisu vidjeli a otpočeli su vjerovati!" Ušli su u vjerničku zajednicu u kojoj je bitna vjera u Isusovo uskrsnuće. Ovakvom pohvalom sveti pisac želi istaknuti kako se vjera novih kršćana sadržajno ne razlikuje od vjere prve generacije. U vjeri Crkve obavezno je ono "što biva vjerovano uvijek, posvuda i od svih - quod semper, quod ubique, quod ab omnibus creditum est" kako uče crkveni oci.
Reci 30 i 31 su prvi zaključak četvrtog evanđelja. Nadahnuti pisac priznaje da nije u svoju knjigu o Isusu stavio sve što je Isus činio i govorio. Isusova djela on zove "znamenjima", to jest događajima koji su znakoviti, koje treba odgonetati, koji nose trajnu poruku. "A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu". Iz ovog vidimo da su evanđelja namijenjena vjernicima, za čitanje u bogoslužju Crkve. Vjerujući da je Isus Krist i Sin Božji, mi već sada snagom njegova proslavljenja po križu i uskrsnuću imamo život vječni. Za četvrtog evanđelistu vječnost počinje na zemlji vjerničkim pristajanjem uz Isusa raspetog i uskrslog.