Prvi kršćani preuzeli su od svojih sugrađana kulturu štovanja mrtvih, ali su odbacili obredno naricanje i gozbe na grobovima pokojnika. Umjesto toga uveli su molitve za pokojne s misnom žrtvom kao pridruživanjem pokojnih vjernika Kristu raspetom i uskrslom. To se činilo na dan ukopa, treći dan od ukopa, zatim sedmi i trideseti dan te na godišnjicu. U vrijeme progona groblja su bila najsigurnija mjesta za okupljanja vjernika zato što je država dopuštala i štitila štovanje mrtvih te okupljanje na grobovima.
Godišnji spomen svih vjernih mrtvih počeo se ustaljivati na 2. studenog, sutradan iza Svih svetih kao blagdana zajedništva Crkve na putu zemaljskom s Crkvom u domovini nebeskoj, u samostanima klinijevske reforme od početka XI. stoljeća i brzo se proširio po cijeloj Crkvi. Od XV. stoljeća u Španjolskoj je nastao običaj da tog dana svaki svećenik smije slaviti tri mise za pokojne, a papa Benedikt XV. proširio je taj običaj godine 1915. na cijelu Crkvu.
Sabor je u Konstituciji o liturgiji odredio da se preradi sprovodni obred kako bi jasnije "izražavao vazmeni značaj kršćanske smrti te bolje odgovorio prilikama i običajima pojedinih krajeva" (SC br.~81). Misal sadrži tri misna formulara za današnji dan. Čitanja se uzimaju iz Red sprovoda.
Ovdje predlažem treći misni obrazac Spomena svih vjernih mrtvih i čitanja koja su povezana s misnim molitvama tog obrasca. Dan mrtvih je obnova vjere u uskrsnuće mrtvih, molitva za naše pokojnike i zahvalnost mrtvima za dobro kojemu su nas učili. Molitve mise koju odabiremo povezuju smrt pojedinog vjernika s Kristovom smrću i uskrsnućem, a popričesna ističe da krsna povezanost s Kristom traje i nakon fizičke smrti.
Zborna
Bože, tvoj je Sin pobijedio smrt i prešao u nebo.
Udijeli svojim vjernim mrtvima, koji su nadvladali ovaj smrtni život, da uvijeke gledaju tebe,
svoga Stvoritelja i Otkupitelja.
Ovom molitvom izrečena je vjera kršćana da je Isus svojom smrću i uskrsnućem nadvladao smrt i posijao sjeme uskrsnuća u svakog čovjeka osobno. Smrt je prijelaz u trajno prijateljevanje s Bogom.
Darovna
Gospodine, primi ovaj prinos
što ti ga prikazujemo za svoju braću i sestre koji su usnuli u Kristu:
ova jedinstvena žrtva
nek im raskine lance smrti te udu u život vječni.
Ovdje je prisutna vjera da pokojnici koji umiru pokajani (ili opremljeni sakramentima vjere) mogu poći u čistilište kao stanje i mjesto čišćenja. Za njih prikazujemo Kristovu žrtvu da im Bog izbriše ljudske slabosti i skrati čistilišne muke.
Popričesna
Gospodine, prinijeli smo žrtvu za tvoje pokojne sluge.
Dao si im milost krštenja,
po velikom milosrđu uvedi ih u puninu vječne radosti.
Krštenje je vjernički pristanak uz Isusa i Crkvu. Ono kršteniku utiskuje duhovni biljeg koji ostaje neizbrisiv. Zato se valjano krštenje ne može ponavljati. Tko je proputovao zemaljski život opečaćen krsnim biljegom, ostaje pridružen Kristu raspetom i uskrslom i kroz tajnu fizičke smrti.
Sve ove misli prisutne su u Prefaciji IV za pokojne u kojoj svećenik u ime sabrane zajednice zahvaljuje Bogu
što Krist "jedini smrt prihvati da nas zakona smrti oslobodi; jedini je htio umrijeti da mi zauvijek živimo".

Red sprovoda, str. 38. Ovo je jedno od 7 čitanja iz SZ ponuđenih za red sprovoda i misu za pokojne. Sjetimo se da je Knjiga o Jobu pjesnički spis Staroga zavjeta u kojem je obrađeno pitanje prisutno kod naroda Starog bliskog istoka: zašto se pravedan i pobožan čovjek razbolijeva i pati, koji je smisao ljudske patnje na zemlji, bez obzira da li je nanesena bolešću, prirodnom nepogodom ili zlobom ljudi. Job nije prihvaćao uobičajeni odgovor ljudi svoga vremena prema kojemu bi patnja bila Božja kazna za grijehe - javne ili tajne. Za Joba je patnja preozbiljno pitanje da bi se moglo riješiti kratkim odgovorom, ako je uopće rješivo.
Knjiga je spletena od više naizmjeničnih govora Jobovih trojice prijatelja Bildada, Sofara i Elihua te Jobovih odgovora. Na kraju progovara Bog koji traži od Joba i njegovih sugovornika da prihvate svoju ljudsku kontingentnost, jer ne mogu pronaći odgovore na sve zagonetke života. Naš odlomak je dio Jobova petog odgovora nakon Bildadova drugog govora. U cijelom odgovoru Job ispovijeda svoju vjeru u Boga koji kao da ga je u bolesti napustio smatrajući da je to napuštanje samo privremeno. Predviđa da će njegova bolest uskoro završiti smrću i prihvaća da je Bog tako odredio, makar Jobu vjernička savjest ne predbacuje da bi takva prerana smrt bila Božja kazna za osobne grijehe. Bog će ipak jednom pokazati da je Job živio po njegovu zakonu i nada se da će biti prisutan kad Bog bude priređivao konačni sud.
Predviđajući svoju skoru smrt, Job u našem odlomku govori: "O kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale; kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan uklesale". U ono doba pisalo se na koži, na glinenim pločicama (prijesnim pa se tekst ispekao i transportirao do naslovnika) i na kamenim spomenicima. Sva sredstva zapisivanja u svome vremenu i kraju Job priziva stojeći pred smrću i želeći zabilježiti svoju vjerničku oporuku. On se osjeća nerazumljen od žene koja mu se ruga što je uzaludno bio pobožan a svejedno ga
snašla bolest, izrugan od prijatelja, zaboravljen od mještana.
"Ja sam dobro: moj Izbavitelj živi" (r. 25). U skladu s ondašnjom vjerom Židova o odlasku u Podzemlje svih umrlih, Job ovim izražava uvjerenje da će mu Bog, koji je sami život, omogućiti u Podzemlju izvjesni stupanj svijesti. Za "izbavitelj" stoji u hebrejskom goel, a to je rođak koji je bio dužan pribaviti sredstva za otkup člana obitelji koji je zapao u ropstvo ili za osvetu rođaka kojemu je nanesena teška nepravda. Smatrajući Boga svojim goelom, rođakom Job pokazuje da u bolesti i na samrti ostaje otvoren Bogu savezniku koji vodi računa o svakom čovjeku.
U Starom zavjetu još nije bila iskristalizirana vjera u osobno uskrsnuće. Zato Jobov usklik: "I posljednji će on nad zemljom ustati" je uvjerenje da će Bog jednom suditi žive i mrtve te da će njegov sud biti pravedan.
"A kad se probudim, k sebi će me dići" (r. 26). Na onom stupnju vjere Job je bio siguran da mrtvi na neki način dalje egzistiraju i zato je mogao naslutiti "dizanje" mrtvih na opći sud. U Novom zavjetu iskristalizirat će se vjera u tjelesno uskrišenje. Job vjeruje da će ga Bog opet uzeti u svoje prijateljstvo: "Iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ću ja kao svojega gledati". On na samrti vjeruje u Božju naklonost prema čovjeku. Svoje bolesno tijelo on naziva "put" (hebrejski basar). To je sav čovjek ukoliko je zemljani, podložan bolesti, smrti i grijehu. Job ovim prihvaća svoju smrtnost i čezne za trajnim gledanjem Boga.

Cijelo 15. poglavlje Prve Korinćanima je Pavlov dogmatski traktat o uskrsnuća Isusa i vjernika koji su mu pridruženi vjerom i krštenjem. Iz Dj 24, 15 vidimo da su Pavao i drugi misionari propovijedali uskrsnuće "pravednih i nepravednih", to jest svih ljudi. Ovdje je Apostol prvenstveno okrenut vjernicima koji su po krštenju pridruženi Kristovoj smrti i uskrsnuću te time sjeme uskrsnuća nose u svoj zemaljski grob.
Ovo Pavao piše vjernicima koji pod utjecajem ondašnje filozofije nisu cijenili tijelo nego su ga smatrali zatvorom duha. Smatrali su da Isusovo tjelesno uskrsnuće nije važno, a vjernicima koji već u ovom životu posjeduju vječni život po milosti Božjoj, uskrsnuće nije potrebno. Za Pavla kao vjernika sa starozavjetnim poimanjem ljudske cjelovitosti, sastavljene od duha i tijela, čovjek ne bi bio u vječnosti sretan, kad i njegovo tijelo ne bi imalo udjela na životu vječnom.
Protiv nekih koji su (u r. 12) tvrdili da nema uskrsnuća od mrtvih pa ni Krist nije uskrsnuo, Apostol snažno tvrdi: "Krist jest uskrsnuo od mrtvih, prvina usnulih!" (r. 20). To je bitni sadržaj koji misionari propovijedaju. Na takav sadržaj vjere pristaju krštenici kad prije krsta ispovijedaju vjeru Crkve. Stanje pojedinca poslije fizičke smrti a prije općeg uskrsnuća svetih spisi kršćana nazivaju "usnućem" u znak vjere da se osoba nije posve ugasila, da je nešto od ljudskog "ja" i dalje živo. Isus je "prvenac usnulih" zato što je prvi ustao na novi i trajni život. I to tjelesno ustao. Nakon "prvenca" slijedit će o općem uskrsnuću i ostali ljudi, svi ljudi, od kojih će jedni biti probu8eni na uskrsnuće slave, a drugi na vječnu osudu.
Reci 21-23 su usporedba Adama i Isusa. Adamu pripadaju svi ljudi time što su rođeni u zemaljsku egzistenciju. Isusu kao novom Adamu ljudi se mogu priključiti osobnom odlukom. Po prvom Adamu došla je na svijet smrt kao pripuštenje Božje za izvorni grijeh. Po drugom Adamu dolazi uskrsnuće zato što Bog prihvaća njegovu smrt i uskrsnuće u prilog svim ljudima. Uskrslog Krista Pavao drugdje naziva "prvorođencem među mnogom braćom" (Rim 8, 29), "prvorođencem svakog stvorenja, prvorođencem od mrtvih" (Kol 1, 15.18). Prvorođenac je u Starom zavjetu i kod starih naroda bio nosilac obiteljskih prava i tradicije. Isusa je Bog učinio prvorođencem obnovljenog čovječanstva u kojem grijeh i smrt nemaju zadnju riječ nad životom pojedinaca, grupa i naroda. U Adamu kao glavi starog čovječanstva svi umiru, a u Isusu kao glavi novog čovječanstva svi imaju ponudu uskrsnuća na blaženu vječnost. "Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti" (r. 22).
Ustali dio našeg današnjeg odlomka govori o svršetku svijeta. Krist je prvi ustao od mrtvih a o njegovu Dolasku slijedit će ostali. Za "svršetak" stoji u grčkom izvorniku telos što zapravo znači "ispunjenje, postignuće svrhe, završetak". Iz ovakvog izraza izlazi Pavlovo uvjerenje da ljudska povijest ima cilj prema kojemu je Bog vodi a dovršit će se ispunjenjem Božjeg plana o svim pojedincima i narodima. To je svršetak transformacije, ne svršetak uništenja. "Krist treba da kraljuje" već sada u povijesti ljudskog roda, a o eshatonskom ispunjenju predat će "kraljevstvo Bogu i Ocu" (r. 24-25). Djelo spasenja sada se u svijetu odvija tiho i nevidljivo, a o eshatonu će se svima očitovati. Motiv o podlaganju svih neprijatelja "pod noge svoje" uzeo je Pavao iz Ps 110, 1. To je u starini bila religiozna pjesma na dan intronizacije kralja iz Davidove dinastije u Jeruzalemu. Kad je izumrla Davidova loza, narod je nastavio pjevati ovu nadahnutu pjesmu te u Davidovu potomku gledati budućeg Mesiju. Za Pavla i prve kršćane Isus je Mesija na kojem su ispunjena obećanja o Davidovu potomku. On će na kraju povijesti podložiti sebi protivničke sile koje sada imaju utjecaj na pojedince i cijeli ljudski rod. Iz daljnjeg teksta izlazi da je glavni neprijatelj proslavljenog Mesije smrt koju Pavao na liniji starozavjetnih psalama personificira, to jest govori o njoj kao da je osoba. O ponovnom Isusovu dolasku oživjet će tjelesa mrtvih i tako će biti definitivno pobijeđena smrt. U r. 27 "... koji mu je sve podložio" je aluzija na Ps 8, 7 gdje se govori o veličini svakog čovjeka: "Vlast mu dade nad djelima ruku njegovih i njemu pod noge sve podloži". Isus je svojom poslušnošću Ocu prvi čovjek svakom žilicom svoga bića odan Bogu. Bog ga je po uskrsnuću proslavio i dao mu moć (naziv "Gospodin") da podlaže Ocu nebeskom ljude i duhovna bića u toku povijesti. To je usrećujuće podlaganje, ne tiranija. Sada proslavljeni Krist vrši Božji suverenitet nad ljudima i prirodom a o paruziji će se i sam vidljivo, u ime ljudske braće i sestara, kao utjelovljeni Sin i prvi čovjek, podložiti Ocu nebeskom.
Ovim odlomkom Pavao veže uskrsnuće vjernih mrtvih uz Isusovu uskrsnu proslavljenost te uči da ljudska povijest ide prema cilju koji joj je Bog u Kristu odredio. Moliti za mrtve zato znači vjerovati u prekogrobni život i u smisao ljudskog života na zemlji.

Red sprovoda, str. 80. U današnjem redu sprovoda odraslih ponuđeno je 17 odlomaka kao evanđelje za sprovod ili za ukopnu misu. Sam događaj uskrišenja Lazara, koji Ivan prikazuje vrlo opširno radi simbolskog prikazivanja Isusa kao darovatelja života, ponuđen je u dva odlomka: u prvom je naglasak na razgovoru između Isusa i pokojnikove sestre Marte a u drugom na samom dozivanju Lazara od mrtvih i Isusovoj sućuti prema ožalošćenoj obitelji. Uzimamo prvi odlomak jer se u njemu prikazuje važnost vjere za uskrsnuće.
Radi potrebe da se ukopni obred ne odulji, ispušten je uvodni dio (r. 1-16) u kojem Lazarove sestre iz okolice Jeruzalema šalju Isusu poruku da je njihov brat ozbiljno bolestan i mole ga da dođe dok ne bude prekasno. U tim uvodnim napomenama Isus je prikazan kao prijatelj Lazarove obitelji kod koje je morao za vrijeme svojih hodočašćenja u Jeruzalem nailaziti s Dvanestoricom. Isus je sa zahvalnošću prihvaćao gostoprimstvo i pažljivo se ponašao u kući prijatelja da on i njegovi pratioci ne budu na teret cijeloj obitelji. Znao je prijatelj biti i prijateljstvo njegovati. Kad je Isus krenuo prema Betaniji, Lazar je već bio mrtav, a kad je tamo stigao, bio je četvrti dan u grobu. Židovi onog vremena vjerovali su da se pokojnikov duh zadržava tri dana uz grob a onda nastupa vrijeme potpunog umiranja. Kroz to vrijeme prijatelji dolaze podijeliti žalost s ožalošćenom obitelji. Oni su iz Jeruzalema, svetog grada u kojem će vjerski poglavari nešto kasnije zaključiti da Isus treba umrijeti. U Ivanovoj zajednici Marta je morala imati važniju ulogu pa joj Ivan prilikom Isusova pohoda pripisuje dulji razgovor s Isusom. Iz Lukina evanđelja znamo da se više brinula za dobar smještaj i hranu gostiju, dok je Marija sjedila do Isusovih nogu i kao prava učenica upijala svaku njegovu riječ.
Marta prilikom susreta zove Isusa Gospodinom, čime ispovijeda vjeru da Bog po njemu djeluje: "Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti!" (r. 21-22). Marta priznaje da je Bog izvor Isusove čudotvorne moći, ali zna da Isus ne pravi čudesa radi impresioniranja publike. Isus pomno odmjerava kad će se poslužiti čudotvornom moći iscjeljivanja i oživljavanja mrtvih da bi ljudima objavljivao Boga koji spašava ne samo duhovno nego i tjelesno.
Isus ožalošćenoj Marti najavljuje da će njezin brat uskrsnuti, a ona iznosi zajedničku vjeru svoju i Isusovu u opće uskrsnuće o svršetku svijeta. Isus to opće uskrsnuće povezuje s vjerom u njega i najavljuje sadašnje uskrišenje Lazara u znak da on može oživljavati mrtve. Značajno je da Isus prema četvrtom evanđelju uči kako vječni život počinje već za zemaljskog života, po osobnoj i čvrstoj vjeru u njega: "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, živjet će. I tkogod živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada" (r. 25-26). U ranijem toku svoga djelovanja Isus je isticao kako je on kruh živi, pastir dobri, vrata k ovcama. Sada kaže da je uskrsnuće i život. U ovakvim izjavama "Ja sam..." Isus objavljuje što jest ljudima, što nudi vjernicima. Dakako da time objavljuje i svoj jedinstveni odnos s Ocem pa govori i što jest obzirom na Boga, što je u svojoj intimnoj biti. Tko sada vjeruje u Isusa, neće umrijeti nikada. Vjera u Isusa ne izuzima kršćane od fizičke smrti. Ovdje se misli na duhovnu smrt kao trajnu i nepopravljivu udaljenost od Božjeg prijateljstva. Isus garantira već sada prijateljstvo s Bogom koje je pravi život, a fizičkom smrću ono se samo nastavlja u drugačijem obliku.
Isusovo pitanje Marti tiče se svakog od nas u današnjoj Crkvi i na bogoslužju Crkve: "Vjeruješ li ovo?" (r. 26b). Nije dosta biti poučen u vjeri i odgojen u religioznoj obitelji. Svatko mora zauzeti osobni stav prema Isusu darovatelju života. Traži se osobna vjera.
Marta odgovara da vjeruje kako je Isus Mesija i Sin Božji, "onaj koji dolazi na ovaj svijet" (r. 28). Vjeruje da je Božji opunomoćenik, iako će još morati rasti u vjeri da Isus sada daje život te da može uskrisiti njezina mrtva brata.
Ove misne molitve i čitanja u misama za pokojne s jedne strane sadrže molitvu Crkve za vjerne mrtve a s druge strane tješe vjernike na putu zemaljskom prigodom smrti njihovih najdražih. Ta dvostruka svrha liturgije za pokojne posebno se vidi u svečanom završnom blagoslovu na misi za pokojne koji bismo mi svećenici trebali češće upotrebljavati:
Blagoslovio vas Bog svake utjehe
koji je u neizrecivoj dobroti stvorio čovjeka i uskrsnućem svoga Jedinca
svima vjernima kao nadu vječnoga Uskrsa Amen.
Nama koji smo još ovdje na zemlji na životu, nek udijeli oproštenje grijeha
a pokojnima dade mjesto svjetlosti i mira Amen.
Mi vjerujemo da je Krist uistinu uskrsnuo od mrtvih;
dao nam Gospodin s njime trajno živjeti u nebeskoj radosti - Amen.