Ove i slijedeće nedjelje u evanđelju se susrećemo s Ivanom Krstiteljem kao pretečom Mesije koji propovijeda u nenastanjenu kraju na Jordanu, zove na obraćenje, najavljuje dolazak Jačega koji će krštavati Duhom Svetim.
Za prvo čitanje ove nedjelje imamo ispovijest proroka u sužanjstvu o vlastitom zvanju. Boravio je među sunarodnjacima u Babiloniji koji su počeli gubiti vjeru u Božju sposobnost i spremnost da im pomogne. U vremenu očaja i bezvoljnosti on čuje glasove Božjih dvorjana koji za vrijeme nebeske sjednice urgiraju "Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš!" U našem čitanju nije iznesen dio prorokova odgovora: "Odgovorih: Što da vičem? Svako je tijelo ko trava, ko cvijet poljski sva mu dražest. Sahne trava, vene cvijet, kad dah Jahvin preko njih prođe. Narod je trava..." (Iz 40, 6-7). Bio je to pokušaj izgovora: uzaludno je tješiti narod koji je sam sebe grijesima osudio na propast; nema smisla počinjati nešto novo među bezvoljnim očajnicima u sužanjstvu. Ipak, nije mogao odoljeti glasu nebeskih dvorjana: "Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našega ostaje dovijeka" (r. 8). Zatim slijedi prva prorokova propovijed u kojoj zove razoreni Jeruzalem na radost zato što Bog dolazi te na povratku s narodom kroz sirsku pustinju nosi u naručju jaganjce i brižljivo njeguje dojilice. Prorok u Božje ime treba babilonskim tiranima najavljivati vrijeme kad će morati praviti put kroz pustinju za povratak Izraelaca. Bila je to prava pustinja, jer se iz Babilonije preko sirske pustinje putovalo u Svetu zemlju.
Kad su Židovi prevodili ovu prorokovu propovijed u III. stoljeću prije Krista na grčki, mjesto izvornika: "Glas viče: U pustinji pripravite put Bogu", preveli su: "Glas viče u pustinji: Pripravite put Bogu!" Time su se podsjetili da je prolaz kroz pustinju bio vrijeme najdublje religioznosti. Krstitelj nastupa u pustinji, ljudi dolaze, slušaju njegov poziv na obraćenje i najavu Jačega koji će krštavati Duhom Svetim. Na dolazak Mesijin mogli su se pripraviti oni koji su smatrali važnim Krstiteljev pokornički pokret, došli k njemu i s njime u pustinji iznova prihvatili svoju ovisnost o Bogu. Mi ne možemo bježati u geografsku pustinju iz svojih obitelji i ljudskih obaveza, ali možemo u vremenu došašća manje gledati televiziju i odlaziti na zabave, kako bismo se posvetili molitvi kao susretanju s Bogom i spremnosti na otvaranje za ljude.

U mirnim vremenima, dok su Izraelci kao narod Božji uživali političku slobodu pod kraljevima narodne dinastije, proroci su bili savjest naroda, pozvani i opunomoćeni da puku i velikašima predbacuju kršenje Božjih zapovijedi i dobrosusjedskih ljudskih odnosa.
U sužanjstvu u Babiloniji djelovao je Ezekiel kao prorok sužanjstva u prvim decenijama. Ovaj prorok, kojega bibličari nazivaju drugim Izaijom, dobio je poziv u vrijeme uspona perzijskog vladara Kira, oko godine 546. pr. Kr. u kojem je po Božjem nadahnuću vidio budućeg Pomazanika koji će srušiti babilonsku tiraniju i porobljenim narodima dopustiti da se vrate u domovinu.
Prorok treba tješiti narod Božji. U izrazu "Govori ! Bog vaš..." je formula saveza: Bog se ni u sužanjstvu nije odrekao svoga naroda, vodi o njemu brigu. Prorok ima tješiti narod da mu je ropstvo okončano te da Bog gorčinu sužanjstva prima kao zadovoljštinu za grijehe naroda i pojedinaca. Prorok, nadalje, treba najavljivati da će Babilonci praviti kroz sirsku pustinju put za povratak Izraelaca. Babilonski su vladari tražili od porobljenih naroda da grade ceste za prolaz babilonske armije. Prorok sada vidi obrat: oni koji su četrdesetak godina prije toga prisilili Izraelce da im grade ceste kroz neprohodne krajeve, uskoro će morati graditi cestu za povratak Izraelaca.
Prebrodivši krizu za vrijeme koje se pitao, ima li smisla prihvatiti poziv proroka tješitelja, drugi Izaija sam počinje vjerovati u spasenje koje Bog najavljuje. Unaprijed se prenosi u vrijeme povratka u Jeruzalem koji je na gori i zove sveti grad da bude "blagovjesnica sionska" - navjestiteljica radosti. Jeruzalem je u hebrejskom ženskog roda pa je metafora na izvornom jeziku razumljiva i lijepa. Jeruzalem treba vikati da Bog dolazi, da je kao pastir koji u rukama nosi janjad a dojilicama daje otpočinut. Na dugu putu prva klonu janjad i dojilice. O njima Bog vodi posebnu brigu. Prorok u to vjeruje i to naviješta kao utjehu. Ova prorokova propovijed neka nam bude poticaj na vjerničko tješenje. Biti vjernik znači opažati tuđu nevolju i znati tješiti - pojedince i grupe.

Ovaj odlomak donosi niz poticaja za vjernički život u svjetlu odgođene paruzije ili Isusova drugog dolaska. Iz prethodne grade u ovoj poslanici vidi se da su neki ljudi među povijesnim naslovnicima širili uvjerenje kako paruzije neće ni biti zato što se "uskrsnuće" već dogodilo u krštenju i zato što je materijalni svijet nepromjenjiv.
Zato sveti pisac podsjeća da je kod Boga jedan dan kao tisuću godina i tusuću godina kao jedan dan. U svjetlu starozavjetnih tekstova u Ps 90, 4 i Post 2, 17 ovo znači da Bog odgađa svoj sud nad grešnim ljudima kako bi im dao priliku za pokajanje. Čovjek ne može svojim stvorenjskim mjerilima izmjeriti Božje služenje vremenom. To sveti pisac tumači u slijedećem retku: odgoda paruzije nije Božje zakašnjenje u ispunjenju obećanja nego znak strpljivosti i ponuda obraćenja. Najava raspada svemira je sastavni dio apokaliptičke književne vrste. Time se izražava sudjelovanje prirode u Božjem spasotvornom ili sudačkom pohodu među ljude. Kraj prirode i ljudske povijesti trebaju biti poticaj vjernicima na "sveto življenje i pobožnost" (r. 11). Da bismo na Božjem sudu dobro prošli, trebamo živjeti u svijesti podložnosti Bogu i ovisnosti o Bogu kroz sve dane svoga zemaljskog proputovanja.
U r. 13 najavljuje sveti pisac novo nebo i novu zemlju, kako su predskazali proroci u SZ (usp. Iz 65, 17; 66, 22) i neki pisci u NZ (Mt 19, 28; Otk 21, 1). Zato možemo govoriti o svršetku jednog svijeta i početku novog, o preobrazbi postojećeg a ne o totalnom uništenju.
Dok očekujemo Dan Gospodnji, nastojmo svome Bogu biti "neokaljani i besprijekorni, u miru" (r. 14). "Neokaljanost i besprijekornost" u SZ su svojstva žrtve koju čovjek izdvaja iz svog imanja i prikazuje Bogu priznajući svoju ovisnost o njemu. U NZ nema životinjskih žrtava, ali postoji žrtveno ili bogoštovno obilježje cijelog vjerničkog života. Vjernik cijelim svojim bićem i djelovanjem treba prihvaćati ovisnost o Bogu i u tom smislu biti neokaljana i besprijekorna žrtva. To se sve ima odvijati "u miru", što znači u svagdašnjem kontaktiranju s ljudima među kojima živimo. Ovisnost od Boga i bogoštovnost života pokazuje se miroljubivošću u odnosu na ljude.

Izostavljen je uvodni tekst Markova evanđelja: "Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega" (r. 1a). To je evanđelje o Isusu, ali i evanđelje koje od Isusa potječe. U takvo cjelovito evanđelje spada i Krstitelj kao posljednji starozavjetni prorok koji krštava vodom u znak pokore i obraćenja te najavljuje Krista kao Jačega koji će krštavati Duhom.
U grčkom izvorniku reci lb-4 jedna su rečenica: "Kao što je pisano u Izaiji proroku... tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha." Dok je drugi Izaija u Babiloniji najavio novi prolaz kroz fizičku pustinju, prevodioci Sedamdesetorice su od toga načinili glasnika obraćenja u pustinji. Time su namjerno podsjetili na 40 godina Izraelova hoda kroz pustinju kao vrijeme najčišće religioznosti.
U ono doba postojao je i pokret kumranskih monaha koji su se povlačili u nenastanjen kraj pored Mrtvog mora u znak protesta protiv izrođene religije te gajili vlastitu duhovnost, ali nisu propovijedali drugima koji ne bi bili spremni pridružiti se zajednici, proći dvogodišnji novicijat i položiti zakletvu vjernosti. Krstitelj je mogao kod ovih monaha završiti novicijat, ali je bio nezadovoljan zatvorenošću grupe pa se odlučio za propovijedanje obraćenja svima koji makar na trenutak prekidaju svoje redovne obaveze i povlače se k njemu u pustinju na novo prihvaćanje ovisnosti o Bogu.
Ivan propovijeda i dijeli krst obraćenja. To je pokornički obred koji se sastojao od pokornikova silaska u rijeku Jordan i priznavanja vlastite grešnosti, a Krstitelj je pri tome pratio pokornika u znak da Bog prihvaća njegovo kajanje i spremnost na promjenu vlastitog života. Marko napominje Krstiteljevu pokorničku odjeću i isposničku hranu. Slično se nosio i hranio Ilija (usp. 2 Kr 1, 8 i Zah 13, 4).
U svojoj najavi Jačega Krstitelj ističe:
- Jači uskoro i sigurno dolazi (r. 7a);
- Krstitelj mu nije dostojan odriješiti remenje na sandalama, što je posao roba ili najnižeg sluge (r. 7b);
- Pokornički krst vodom samo je slika skorog krštavanja Duhom koje počinje s nastupom Jačega (r. 8).
Pri ovome je značajno vrijeme: Ivan je krštavao vodom, Jači će krštavati Duhom. Ivanovo doba je završeno, počinje doba Mesije koji djeluje snagom Duha a kao Uskrsli šalje Duha svojim sljedbenicima.
Krstitelj djeluje u pustinji, sam uronjen u spasenje što ga Bog nudi. On poziva ljude da se izdvoje iz svagdanjih veza i obaveza pa urone u ovisnost o Bogu. Tako svjesnije doživljavaju spasenje koje Bog nudi i spremaju se na nove Božje zahvate u osobnom životu i životu zajednice kojoj pripadaju.