Iako smo u Markovoj godini, danas imamo odlomak iz Ivanova evanđelja: izvještaj o gozbi koju je Isus priredio u nenastanjenu kraju za ljude gladne riječi Božje. Iza toga će kroz četiri nedjelje uslijediti nastavak s Isusovim govorom o kruhu života. Tako u Markovoj godini, u vremenu izvan korizme i uskrsnih nedjelja kad redovno dolaze zgode iz četvrtog evanđelja, imamo kroz pet susljednih nedjelja Ivanovu gradu o Isusu kao kruhu s neba za život svijeta. Zato što Ivan jedini nakon čudesnog umnoženja hljebova donosi dugački govor o kruhu života. U samom događaju čudesne gozbe za mnoštvo ljudi u nenastanjenu kraju evanđelisti vide najavu euharistije kao gozbe i spomen čina Isusove smrti i uskrsnuća. Tako ćemo kroz pet tjedana imati priliku da pod misom razmatramo povezanost Euharistije i Crkve s različitih aspekata.
Iz Ivanove verzije umnoženja hljebova važno je uočiti kako jedini on napominje da su kruhovi bili ječmeni te kako se Isus na kraju povukao posve sam u goru zato što su ga htjeli mimo njegove volje učiniti kraljem. Ječmeni kruh u Palestini Isusova vremena bio je hrana siromaha. Okolnost da Isus zapravo "bježi u goru" (kako kaže jedan od grčkih rukopisa četvrtog evanđelja) pokazuje da je on Božji siromah koji svoju pravu promociju vidi u oslanjanju na Boga.
Tako nam se u ovom događaju Isus predstavlja kao siromah Božji u biblijskom smislu koji riječju Božjom i kruhom hrani druge siromahe Božje. Tko pogleda u rječnik hebrejskog Biblije, može ustanoviti da pridjev i imenica anav (množina anavim) znači: skroman, ponizan, krotak, onaj koji se podlaže Bogu, siromah, onaj kojemu je potrebna pomoć. Osnovni smisao siromaštva kao religiozne kategorije je priznavanje vlastite ovisnosti o Bogu i o ljudima, prihvaćanje činjenice da je čovjek kao ograničeno stvorenje sam sebi nedostatan. U tom smislu Isus proglašava: "Blaženi siromasi duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!" (Mt 5, 3). Prema Lukinoj verziji blaženstava: "Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!" (Lk 6, 20). Takav siromah koji se potpuno Bogu izručio, i zato doživljavao Božju vladavinu u sebi i oko sebe, jest najprije gospodin Isus. Takvi siromasi trebali bi biti i njegom sljedbenici, makar i imali dovoljno materijalnih dobara ih čak bih bogati zemaljskim dobrima. Isus Božji siromah okuplja nas danas kao siromahe Božje. S njime želimo ispovjediti u ovoj misi da nismo dostatni samima sebi. Ovisimo o Bogu i ljudima i tu ovisnost vjernički prihvaćamo.
Za starozavjetnu podlogu Ivanovu izvještaju o gozbi, koju Isus priređuje za mnoštvo u nenastanjenu kraju, imamo izvještaj o Elizeju koji s dvadeset ječmenih "kruhova" hrani sto muškaraca, svojih suradnika i sljedbenika u pokretu za obnovu jahvističke religije u samarijskom kraljevstvu. "Kruhovi" o kojima je ovdje i u Ivanovu izvještaju riječ su zapravo peciva kakva su bila potrebna tri za obrok odraslom muškarcu. Značajno je spasenjsko obilježje biblijskih čudesa: ni Elizej ni Isus ne prave magijsku priredbu nego utažuju zbiljsku glad konkretnih osoba. Prva je svrha biblijskog čuda pomoć osobama fizički ugroženim, a čudesno dolazi iza toga. Zahvalni Isusu što nas na ovoj euharistiji hrani Božjom riječju i posvećenim kruhom, mi danas ispovijedamo da smo Božji siromasi, od Boga i ljudi ovisni, sami sebi nedostatni, potrebni pomoći naravne i nadnaravne.

Za razumijevanje ovog odlomka o Elizejevu djelovanju važno je podsjetiti na povijesni kontekst u Izraelu njegova vremena: djelovao je za vrijeme kraljeva Jorama (Ahabov sin, vladao od 849. do 842. pr. Kr.) i Jehua (842-815). Bilo je to vrijeme obnove i povratka Jahvi nakon Ahaba koji je programatski odvraćao svoje državljane od vjere u Boga Davidove dinastije i jeruzalemskog svetišta. U Elizejevo doba vladala je često glad u zemlji.
U odlomku koji prethodi našemu spomenuto je kako je Elizej čudesno oslobodio od bljutavosti i otrova hranu priređenu "proročkim sinovima" koji su ga očito podržavali u obnoviteljskom vjerskom djelovanju. "Kruh od prvina" koji čovjek iz Baal Šališe donosi proroku i njegovim suradnicima u Gilgal bio je načinjen od ječmenog brašna. Prve plodove Izraelci su trebali donositi u hram kao zahvalu Bogu za novu žetvu i berbu. Ovaj je čovjek donio proroku urod od žetve sa svoga imanja priznavajući time da Bog djeluje po Elizeju. Za njega je prorok "čovjek Božji" u smislu da Izrael zagovara pred Bogom i prenosi narodu Božje poruke. Dvadeset ječmenih kruhova bilo je potrebno za obrok sedmorici odraslih muškaraca.
Elizej određuje da se ti kruhovi stave pred stotinu ljudi, a iz konteksta se dade naslutiti da su ti ljudi prorokovi suradnici i osobe gladne riječi Božje. Oslonjen na Boga koji se njime služi u svom milosrđu prorok govori: "Podaj ljudima neka jedu jer ovako veli Gospodin: jest će i preostat će" (r. 43). Znao je da je Božji zahvat potreban i moguć te bio uvjeren da će Bog pomoći u ishranjivanju ljudi koji pridonose obnovi vjere u narodu Božjem."
Samo čudo prikazano je kratko i jednostavno, bez želje za udovoljavanjem ljudskoj radoznalosti: "I postavi on pred njih. I jedoše, i još preostade, prema Gospodnjoj riječi." Ovakvim Elizejevim postupkom pripravljen je postupak Isusa u današnjem evanđelju koji s još manje ječmenih kruhova hrani veće mnoštvo ljudi gladnih riječi Božje.

Ovim odlomkom počinje drugi dio poslanice Efežanima u kojem sveti pisac potiče krštenika na život dostojan poziva u vjeru i Crkvu. U prvom dijelu govorio je dogmatske istine: Krist je glava obnovljenog čovječanstva a Crkva je njegovo tijelo koje misijskim djelovanjem dovodi svijet pod Krista, glavu obnovljenog čovječanstva.
U odsjeku s moralnim poticajima Apostol počinje pozivom na jedinstvo. Time podsjeća na gradu svoga drugog poglavlja u kojoj je pokazao kako bivši Židovi i bivši pogani, koji su se prije odaziva na vjeru međusobno prezirali, sada žive kao ukućani Božji, utemeljeni na apostolima.
U Crkvi sastavljenoj od pripadnika različitih naroda, jezika i kultura jedinstvo je Božji dar ali i trajni zadatak. "Zaklinjem vas ja, sužanj u Gospodinu" (r. 1) je Pavao koji je radi propovijedanja Krista kao Gospodina proglašen neprijateljem države, stavljen u zatvor i čeka smrtnu osudu. On vjernike sokoli i potiče više nego "zaklinje", jer grčka riječ parakalo prvenstveno uključuje očinsko bodrenje i učiteljsko ohrabrivanje. "Poziv kojim ste pozvani" je poziv na krsnu pridruženost Kristu i Crkvi, poziv da budu kršćani. Sam Pavao dobio je takav poziv od uskrslog Krista, ali je znao da na njegovo propovijedanje Duh Sveti budi vjeru u dušama slušatelja. Vjera je najprije nezasluženi Božji poziv, a onda čovjekov slobodni i odgovorni odaziv i pristanak. Krštenici će živjeti dostojno poziva kojim su pozvani, ako budu ponizni, blagi i strpljivi. To su tri vrline potrebne za život u bilo kakvoj zajednici ljudi pa i u Crkvi. Poniznost je realno gledanje na samog sebe: ne pripisivati sebi sposobnosti i zasluge kojih nemamo i prepuštati drugima koji mogu nešto učiniti bolje od nas da to čine na dobro zajednice. Blagost je biblijska vrlina krotkog hoda prema zajedničkom cilju, nenasilnog ponašanja prema drugima. Strpljivost je tolerancija prema drugima koji su s nama a nisu krojeni po našem ukusu ili nas čak provociraju. U daljnjem dijelu teksta apostol pobliže tumači što misli pod strpljivošću i blagošću: "Podnosite jedni druge u ljubavi." Tko prihvaća ljubav Božju prema sebi, tko zbiljski vjeruje da ga Bog ljubi, treba s ljubavlju podnositi bližnje u ljudskoj i vjerničkoj zajednici. Podnositi s ljubavlju ne znači stojički ignorirati nepoćudne i vladati se kao da takvi ne postoje nego ih prihvaćati kao osobe i surađivati s njima na zajedničko dobro.
Zatim u preostala tri stiha današnjeg čitanja slijedi poziv na jedinstvo u zajednici krštenih radi udjela na jednoti Boga. Ova poslanica bila je priređena za prve povijesne čitaoce koji su pretežno s poganstva prešli na kršćanstvo. najveća dogmatska novost u kršćanstvu bio je monoteizam: vjera i nauka da postoji samo jedan Bog. Podsjećajući te povijesne čitaoce i nas danas na jednotu Boga, sveti pisac potiče na čuvanje jedinstva u crkvenoj zajednici. U grčkom izvorniku riječ "Bog" je muškog roda, "vjera" ženskog, a "krst" srednjeg: HHeis Theos, mia pistis, hen baptisma - Jedan Bog, jedna vjera, jedno krštenje!" To je bilo kratko vjerovanje odraslih kandidata na krštenje u koje su ih uvodili misionari i koje su oni ispovjedili na dan pristupa u kršćanstvo. Takvo vjerovanje dovoljno je sažimalo novost evanđeoske poruke i razlike u odnosu na pogansku religijsku pozadinu. Ovdje sveti pisac podsjeća na tu sržnu istinu učeći da krsnim pridruženjem Kristu vjernici bivaju pridruženi jedinstvenom i jedincatom Bogu. Time nastaje Crkva kao zajednica krštenih koji dobivaju udio na jednoti Boga. Ona može biti jedna, iako je sastavljena od različitih naroda, zato što je isti Bog stvorio sve ljude i kulture. Ona ne samo da može biti jedna nego i treba čuvati jedinstvo od Boga darovano. Za pisca ove poslanice Bog je "Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!" (r. 6). Otac sviju ukoliko su različiti i jedni na druge upućeni. Otac nad svima tako da nema privilegiranih naroda i krštenika u Crkvi. Otac koji djeluje "po svima" dijeleći darove Duha i uma ljudima različitih naroda i različitih talenata, ali na dobro svih. On je i Otac "u svima" jer iznutra, snagom krsne zapečaćenosti, ljude intimno prožima svojom milošću.
Jedinstvo Crkve kako ga ovdje vidi Apostol je Božji dar i zadatak: tko vjernički pristaje uz Boga jednoga i jedincatog, treba povezanost krštenih produbljivati u odnosu na Boga i u odnosu jednih na druge.

Sva četiri evanđelista donose događaj kad Isus u nenastanjenu kraju priređuje gozbu za mnoštvo ljudi od malo kruha i riba. Vidjeli su u njemu sličnost s Isusovim postupkom na zadnjoj večeri, jer ovdje i na oproštajnoj večeri Isus kao domaćin predsjeda gozbi. On izriče Bogu "blagoslov" za dar hrane i dijeli sudionicima. Elementi vlastiti Ivanu u ovom izvještaju:
- Tiberijadskog mora (r. 1 - po gradu Tiberijadi);
- gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima (r. 2);
- Isus uziđe na goru i ondje sjedaše sa svojim učenicima (r. 3);
- bijaše blizu Pasha, židovski blagdan (r. 4);
- razgovor s Filipom i Andrijom (r. 5-9, kod ostalih evnađelista imena se ne spominju);
- izreče zahvalnicu (kod ostalih "blagoslov" - r. 11):
- razdijeli onima koji su posjedali (r. 11 - kod ostalih dijele apostoli);
- sudionici gozbe proglašuju Isusa očekivanim Prorokom i odlučuju ga učiniti kraljem (r. 14-15);
- povuče se ponovno u goru, posve sam (r. 15).
Najveća razlika u odnosu na Mateja, Marka i Luku je što Ivan spominje Pashu kao "židovski blagdan". Time hoće reći da Isusovi sljedbenici slave kršćansku Pashu i podsjetiti da je sveta gozba kršćana podsjećanje na Isusovu oproštajnu Pashu. Ivan naime ne donosi Isusovih riječi nad kruhom i vinom kod zadnje večere nego Isusovu domaćinsku poniznost u pranju nogu učenika. Prikazom ovog događaja on daje do znanja da povijesna zajednica kojoj je prvi puta napisao svoje evanđelje slavi euharistiju kao spomen-čin Isusove oproštajne večere te smrti i uskrsnuća, najavljenih u Isusovim riječima nad kruhom i vinom.
Od Ivanova bogatog prikaza ovog događaja, skrenimo pažnju na one elemente koji učenike i mnoštvo prikazuju kao siromahe Božje, gladne riječi Božje te Isusa kao religijskog siromaha koji sve svoje pouzdanje stavlja u Boga.
Isus je pošao na drugu stranu Galilejskog jezera s namjerom da se odmori zajedno s Dvanaestoricom. U propovijedanju kraljevstva Božjega trebao je i odmora. Zato on i učenici nisu uzeli veliku zalihu hrane. Isus "sjedi na gori", a to znači da kao učitelj iznosi svojim učenicima otajstvo kraljevstva Božjega što su ga upravo naviještali i još će ga naviještati. Mnoštvo je došlo za Isusom zato što je "gledalo znamenja učinjena na bolesnicima". Prije ovoga Isus - prema četvrtom evanđelju - ozdravlja bolesnog činovnikova slugu u Galileji i jednog bolesnika u Jeruzalemu. Ovi ljudi iz mnoštva morali su vidjeti i druga Isusova čudesa koja ne prikazuje četvrto evanđelje. U čudesima je Isus objavljivao Boga koji pomaže u nevolji, Boga naklonjena siromasima.
"Dvjesta denara" je zarada od dvjesta nadnica, što znači da se radilo o zaista velikom mnoštvu ljudi kojima je na kraju dana, provedenog u slušanju Isusova propovijedanja, trebalo dati hranu tjelesnu pred razlaz u sela Galileje. Ivanov podatak da je "bilo mnogo trave na tome mjestu" pokazuje sjećanje sudionika. Kad se oblikovao izvještaj o ovom događaju za potrebe bogoslužja u prvoj Crkvi, još su postojali pojedinci koji su zajednicama Galileje i Judeje mogli posvjedočiti zbiljnost događaja. Na ovoj liniji svjedočanstva je i podatak od "oko pet tisuća muškaraca" koji spominju sva četiri evanđelja. Svjedočanstvo žena nije se tražilo ni uvažavalo na sudu.
Isus, prema Luki i Ivanu, osobito dijeli kruh nad kojim je izrekao Bogu domaćinski blagoslov. Samo izricanje blagoslova je zahvala za dar hrane, što je svojstvo siromaha u biblijskom smislu riječi. Biblijski vjernik prilikom blagovanja, kod kojega uživa plodove ljudskog rada ali i Božjeg blagoslova, doživljava Božju naklonost ljudima i zahvalno prihvaća Božje vrhovništvo. Jasno je da Isus nije mogao sam poslužiti toliko mnoštvo sudionika gozbe. Tražio je da mu pomognu i apostoli, kako Matej i Marko izričito spominju. Međutim, u podatku da Isus osobno dvori namjerno je utkana vjera evanđelista i prve Crkve da je Isus prisutan u liturgijskoj zajednici kad se na svetom sastanku čitaju svete knjige i lomi posvećeni kruh. Isus nas i danas hrani Božjom riječju i posvećenim kruhom. Isus odre8uje da se skupe preostali komadi "da ništa ne propadne" (r. 12). Na povijesnoj razini bila je to briga za druge siromahe kojima je potrebna pomoć. Time je Isus objavljivao Boga naklonjenog siromasima. Na razini crkvene euharistije to znači da je euharistija otvoren susret s Bogom i međusobno. Ona nas osposobljava za služenje braći i sestrama u nevolji.
"Prorok koji ima doći" je očekivani prorok, poput Mojsija - Mesija. Mnoštvo se uvjerava da je Isus taj Prorok i želi ga učiniti svojim zemaljskim vladarom. Isus to "spozna". Marko donosi kako je "prisilio učenike da udu u lađu... i pošto se rasta s ljudima, otiđe u goru da se pomoli" (Mk 6, 45-46). Ovo znači da su i apostoli počeli podlijegati zavodljivoj namisli mnoštva o Isusu kao zemaljskom vladaru. Vjerojatno su poželjeli ministarske položaje u Isusovu kraljevstvu. Da ih sačuva od iskrivljivanja vjere o Mesiji, kakvu su već imali, Isus ih prisiljava da se udalje od mnoštva.
On sam skoro bježi od napasti kojoj ga mnoštvo izlaže. Da ga ne bi odvratili od vršenja volje Očeve onako kako je on u molitvi i razmišljanju otkriva, on bježi od napasnika u osamu, na novu molitvu. Time se objavljuje
kao egzistencijalni siromah koji se u svemu oslanja na Boga. Iz ovog događaja trebamo naučiti da je Isus siromah koji se otvorio Božjem kraljevstvu i na takvo siromaštvo zove sve ljude, posebno svoje krštenike. On priznaje svoju ovisnost o Bogu i na takvo priznavanje zove i nas. S Isusom želimo biti Božji siromasi, gladni Božje riječi i Božjeg kruha.