Za evanđelje imamo događaj kad Isus šalje Dvanaestoricu na misijsko djelovanje u njegovo ime po svim krajevima izraelskog naroda u domovini. Kod Mateja tome prethodi dugački govor uputa misionarima (Mt 10). Kod Marka su upute vrlo kratke ali se opširnije prikazuje djelovanje učenika snagom Učitelja. Događaj je ispripovijedan stilom "sendviča" iz kojeg se vidi da učeništvo traži žrtve, pa čak i smrt:
- Isus šalje Dvanaestoricu da propovijedaju i ozdravljaju (6, 7-13);
- smrt Krstitelja koji je tiraninu predbacivao grešno i sablažnjivo življenje (6, 14-29);
- povratak učenika s preduskrsnog poslanja (6, 30-34).
Na učeništvo spada nastavljati u povijesnom i promjenjivom svijetu Učiteljevo poslanje. Ono se prema Marku sastoji u propovijedanju bliskosti kraljevstva Božjega i ozdravljanju bolesnih. Jedino kod Marka stoji u kratkom izvještaju o ovom događaju da su Dvanaestorica ne samo propovijedali i izgonili demone nego i bolesnike mazali uljem a oni su ozdravljali. Prema Starom zavjetu i židovstvu Isusova vremena ulje je ljekovito i često se upotrebljavalo u kućnoj njezi bolesnika kao sveopći lijek. Sačuvana je i izreka grčkog liječnika Galena (129-199) koji uči da je "ulje najbolji lijek". Apostoli su smatrali da Učiteljevu brigu za bolesnike provode u učeničku praksu ako ih mažu uljem na njihovim bolesničkim posteljama. Iz svjedočanstva Jakovljeve poslanice vidimo da je takvo mazanje bilo popraćeno molitvom crkvenih starješina nad pomazanim bolesnicima (usp. Jak 5, 14-15). Iz Prve Korinćanima znamo da su u prvoj Crkvi postojali karizmatični iscjelitelji i dvorači bolesnika (1 Kor 12, 9.28). Drugdje Apostol potiče one koji imaju sposobnost hrabrenja da to čine ustrajno te one koji iskazuju milosrđe da to čine radosno (Rim 12, 8). Kad ističe da s bolesnim članom mjesne Crkve trpe svi članovi te zajednice, Pavao uči da su zdravi i bolesni u Crkvi povezani vjerničkim bratstvom te da bi zdravi trebali dvoriti bolesne (1 Kor 12, 26).
Za starozavjetnu podlogu današnjem događaju iz evanđelja imamo Amosovo djelovanje u Sjevernom kraljevstvu, u državnom svetištu Betel. Službenik svetišta predbacuje doseljenom proroku zašto u Betelu kritizira kralja Jeroboama i njegove službenike te ga pokušava otjerati iz svetišta. Amos ispovijeda da je bio zadovoljan kao stočar i sezonski radnik, ali mu Bog odredio da dođe prorokovati upravo u Betelu. Amos je ovdje slika Isusovih učenika koji ostaju na učeničkom zadatku zato što se osjećaju od Boga poslani i zaduženi.
"Mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali!" Ova rečenica iz današnjeg evanđelja potiče nas na obnovu vjere u kršćansku solidarnost s bolesnicima. U crkvenu djelatnost tokom povijesti spadala je i organizirana briga za bolesnike. Tako su nastali brojni muški i ženski redovi koji su otvarali prve bolnice i staračke domove. I danas pojedine biskupije i redovi imaju u slobodnim državama katoličke zdravstvene ustanove. Medicinska znanost i tehnika ista je u takvim bolnicama kao i kod drugih ustanova. Razlika je u pristupu pacijentima. Katolički zdravstveni radnici i vjernici po svojim kućama ne zaboravljaju da Isusu činimo ono što činimo bolesnima.

Amosovo ime znači "Jahve je nosio". Djelovao je između godine 760. i 740. pr. Kr. u Sjevernom kraljevstvu, Izraelu, iako je bio rodom iz Judeje, iz Tekoe koja se nalazila dvadesetak kilometara južno od Jeruzalema. Za sebe kaže da je bio po zanimanju stočar i gajitelj smokava. Hebrejski izrazi upućuju da je u svom stadu imao ovce i goveda te da je bio sezonski radnik koji je u sezoni silazio u nizinske krajeve i zajedno s drugima radio oko smokava.
Dobio je nalog da propovijeda u svetištu sjevernog kraljevstva Betelu gdje je zvao na pravdu i kritizirao nepravedne bogataše koji su se zadovoljavali formalističkim obavljanjem vjerskih obreda. Upućivao je kritike i kralju Jeroboamu II (783-743) koji je uživao relativan mir i prosperitet zato što Egipat i Asirija tih godina nisu imali aspiracija za podvrgavanjem male izraelske državice svojoj moći. Svećenik Amasja iz betelskog svetišta bio je plaćeni ministar za vjere koji je kralju prenio što protiv njega govori Amos. Tužio ga je da najavljuje Jeroboamovu nasilnu smrt prilikom pobune i deportaciju Izraelaca prilikom neke strane invazije. Betelsko svetište podigli su izraelski kraljevi da svoje državljane odvrate od hodočašća u Jeruzalem gdje je bio hram i glavno nacionalno hodočasničko mjesto. U Jeruzalemu je, osim toga, vladala davidovska loza, a u Izraelu su uglavnom generali državnim udarom smjenjivali predšasnike pa se kraljevska loza često mijenjala. Amasja predbacuje Amosu da unosi nesigurnost u državu najavljivanjem kraljeva umorstva i sužanjstva. Traži da Amos napusti kraljevsko svetište te ga optužuje da je došao samo radi smještaja i hrane u kraljevskom hramu.
Amosov odgovor pokazuje da je bio sretan kao stočar i sezonski radnik. "Gajitelj divljih smokava" je sezonski radnik koji treba probadati zelen zametak takvih smokava da bi se dobro razvijao i bio sladak kad sazre. Bog ga je "uzeo od stada" i zapovjedio mu da bude prorok sa zvanjem, za razliku od "proročkih sinova" ili služitelja svetišta koji su bili plaćeni savjetnici za vjerska pitanja po hodočasničkim mjestima i na kraljevskom dvoru. Ovo "uzimanje od stada" moralo je biti bolno i stupnjevito. Prorok je osjećao unutarnju potrebu da sve to ostavi i posveti se propovijedanju socijalne pravde među pripadnicima deset sjevernih plemena. Mislio je da to na njega ne spada, ali mu Bog nije dao mira u srcu dok se nije odazvao. "Prorokuj mojemu narodu Izraelu" (r. 15) znači da je Izrael saveznički narod Božji koji krši obaveze saveza zapisane u Deset zapovijedi.
U odlomku koji nije uzet za naše čitanje dalje stoji da je Amos Amasji najavio kako će "umrijeti na nečistu tlu", to jest biti deportiran u pogansku zemlju i tamo ostaviti kosti. Već god. 734. pr. Kr. Asirci su provalili prvi puta u Izraelsko kraljevstvo te ga učinili svojim vazalskim podložnikom, a god. 721. ponovno su došli i sravnili sa zemljom Samariju, glavni grad Izraela a stanovnike odveli u sužanjstvo.
U ovom odlomku susrećemo se s tajnovitošću Boga koji zove i šalje. Ne samo nekoć davno nego i u naše dane. Bog postoji; Bog spasenjski djeluje u svijetu zato što neke muškarce i žene zove u duhovno zvanje.

Ovaj odlomak je pjesnički proslov poslanice Efežanima koji radi ritmičnosti grčkog izvornika komentatori smatraju krsnim himnom. Naši prevodioci su to pokazali tzv. strukturskim rasporedom teksta koji ne ide od ruba do ruba. To je veliki vjernički blagoslov Bogu za krsnu milost pridruženja Kristu kao glavi obnovljenog čovječanstva i svemira.
Prema r. 3 Bog nas je u Kristu blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim. Duh Sveti je posrednik tog blagoslova, jer on otvara vjernike za naviješteno evanđelje i po krštenju ih čini miljenicima Božjim. "Po njemu nas izabra da budemo sveti i bez mane pred njim" (r. 4). Misao o izabranju ne uključuje da su svi ostali odbačeni ili nevrijedni nego da je Bog bez prethodnih zasluga vjernika, u punoj slobodi tako htio. Biti svet i bez mane pred Bogom je starozavjetni izraz za žrtve kojima Bog biva čašćen. Takvi su postali vjernici odazivom na krsnu vjeru. Bog nas je, nadalje, u ljubavi predodredio za posinstvo. Digao nas je na razinu svojih sinova i kćeri, prenio na nas dostojanstvo koje ima njegov jedincati Sin Krist Gospodin.
Tri puta se u himnu ponavlja refrenska izreka "na hvalu slave njegove" (r. 6, 12 i 14). Kao neizmjerno savršeno i vrhovno biće Bog ne može raditi na slavu nekog drugog, jer zna da je on najsavršeniji. Kad bismo mi ljudi postupali na svoju slavu, tada bismo sebi pripisivali odlike koje ima jedini Bog. Naša je dužnost da svojim životom i radom proslavljujemo Boga, a Bog svojim djelovanjem proslavljuje sebe.
Kristovom krvlju imamo otkupljenje (r. 7). Krštenjem kršćanin biva povezan s Kristom u smrti te dobiva spasenjske plodove njegova predanja za druge u smrti. U krštenju je Bog u nas preobilno ulio svoju milost te nas obdario vjerničkom mudrošću i razumijevanjem (r. 8). U vremenu priprave na krštenje Bog je obznanio misterij svoje volje i svoj naum o spasenju, zasnovan od vječnosti u Kristu (r. 9). Naum se sastoji u ovome: "Uglaviti sve u Kristu - na nebesima i na zemlji!" (r. 10). Za "uglaviti" stoji u grčkom izraz koji znači nešto rascjepkano dovesti pod jednu glavu, unijeti jedinstvo i smisao u razdijeljenu ljudsku zajednicu i poremećenu prirodu. To se događa o "punini vremena". U Kristu je povijesno ispunjen Božji plan o ljudima i prirodi. To je novozavjetna kozmička kristologija po kojoj svijet i svemir s Kristom dobivaju novo usmjerenje: svijet je od Boga stvaranjem izašao i po Kristu je bitno usmjeren k Bogu. Ne može se "oteti" Božjem planu. Ovakva kristologija uključuje i vjernički optimizam.
U r. 11 i 12 spominje se grupa čitalaca koji s piscem sebe smatraju "mi", a u r. 13. govori se o onima koji su "vi". Vjernici iz grupe "vi" osjećaju da su otprije bili predodređeni na postojanje za Boga u Kristu, nadali su se u Kristu. Vjernici iz grupe "vi" čuli su u katekumenatu "riječ istine, evanđelje spasenja svoga", zatim su prigrlili naviještenu i obrazloženu vjeru te se krštenjem dali "opečatiti". U ovom himnu "mi" su kršteni Zidovi, a "vi" kršteni pogani koji su članovi Crkve jedne i različite.
Krštenje je ovdje protumačeno kao zapečaćenje Duhom. Židovi su u ono doba obrezanje zvali pečatom saveza koji je s Božje strane trajan i neopoziv. Pogani su u ono doba zvali pečatom znak vlasništva koji se usijanim željezom utiskivao u nekretnine, na stoku i na robove. Neki sljedbenici poganskih religija dali su sebi utisnuti na čelo "pečat" božanstva kojem su se posvetili vjerujući da će ih ono štititi u opasnostima života. Na temelju ovakve kulturne i religijske pozadine među Židovima i poganima onog vremena nauka o krštenju kao pečatu Duha znači trajnu vrijednost krsne pridruženosti Kristu i Crkvi.
U zaključnom stihu istaknuto je da je Duh Sveti, primljen u krštenju, (u ono doba krštavali su se odrasli pa se sakrament potvrde primao zajedno s krštenjem) "zalog naše baštine, otkupljenja, posvojenja" (r. 14). Za "zalog" stoji riječ koja se upotrebljavala u trgovini za postupak davanja dijela novca prilikom kupnje u znak obaveze da će sva dogovorena suma biti isplaćena. Dakle, Duh Sveti je "kapara" našeg otkupljenja i posvojenja. Ovim Apostol pretpostavlja iskustvo Duha kod pojedinih krštenika i u crkvenoj zajednici. Duh koji sada u nama djeluje znak je da ćemo biti potpuno spašeni o eshatonskom sjedinjenju s Bogom.

Isus doziva Dvanaestoricu i počinje ih slati na preduskrsno misijsko djelovanje. Dvanaestorica su njegovi suradnici, pozvani "da budu s njime i da ih šalje propovijedati" (Mk 3, 14). Iz "biti s njime" stekli su "kvalifikaciju" da u njegovo ime nastupaju, njegovo poslanje pripravljaju ili nastavljaju. Jedini Marko ističe da ih Isus šalje "dva po dva". U ovakvoj formulaciji vidi se iskustvo misijskog djelovanja u prvoj Crkvi. Misionari po dvojica pomažu jedan drugoga u opasnostima putovanja (jer policije u ono doba nije bilo) te u svjedočkom naviještanju riječi Božje. Iz Dj 13, 2 vidimo da su Barnaba i Pavao pošli na misijsko djelovanje među poganima, ispraćeni od antiohijske crkvene zajednice. U izrazu "poče ih slati" uključena je zadaća propovijedanja radi onoga što je Marko istaknuo prilikom uspostave Dvanaestorice u 3, 14.
Isus im daje "vlast nad nečistim dusima". Za Marka je Isus Mesija zato što ljude oslobađa od začaranosti nečistim silama, što izgoni đavla iz bolesnika (Mk 1, 22. 23. 27). To svoje poslanje ovim prenosi i na učenike.
Prema Mateju, učenici ne smiju nositi na put štap i sandale, a prema Marku smiju. Štap je bio osnovno sredstvo obrane i pomoć na putu. Sandale su bile potrebne za hod po kamenitim palestinskim stazama i putovima. Bez obzira na ove male razlike u dopuštenoj opremi, cilj je Isusovih uputa da misionari svoje materijalne i tjelesne potrebe podlože naviještanju kraljevstva Božjeg kao glavnom zadatku. Skromnost u opremi pred polazak na dug i neizvjestan put treba pokazati da učenici prakticiraju pouzdanje u Boga koje će ljudima iznositi kao Isusovu nauku. Torba se najviše upotrebljavala za rezervnu hranu i osobnu odjeću. Prema Marku, propovjednicima je zabranjeno nositi četiri stvari: kruh, torbu, novac, dvije tunike. To bi bili znakovi navezanosti na materijalni standard kod onih koji propovijedaju duhovne vrijednosti. Ovo upućivanje na put bez uobičajenih predmeta zalihe i zaštite pokazuje da je zadatak hitan. Učenici trebaju odmah poći na posao koji im Učitelj povjerava ne čekajući da se ispune neki čisto ljudski uvjeti!
Uputa da ne prelaze iz kuće u kuću je obaveza da propovjednici sami žive ono što će u ime Isusovo ljudima propovijedati. Prema ondašnjim mogućnostima i običajima, svaka nauka širila se usmenim propovijedanjem tako što je propovjednik odsjeo u kući nekoga od mještana i zadržao se sve vrijeme djelovanja u tom mjestu. Isus ovim hoće reći da njegovi propovjednici ne smiju biti izbirljivi ili nezahvalni prelazeći drugom domaćinu kad otkriju da on ima kuću s boljim smještajem. Iz uputa o putujućim misionarima u spisu prvih kršćana zvanom Didahe (11, 4-5) vidimo da je u vremenu pisanja Markova evanđelja za misionare bila bitna skromnost prilikom smještaja.
U slučaju odbijanja mještana da prihvate ponuđene duhovne vrijednosti, propovjednici trebaju "otresti prah ispod svojih nogu" i poći dalje (r. 11). Ovo je vjerojatno ukorijenjeno u običaju ondašnjih Židova dijaspore da prilikom putovanja u svetu zemlju s poganskog područja otresaju prah sa sandala u znak želje da ne unesu u svetu zemlju obrednu nečistoću krajeva kroz koje su prolazili. Ovo otresanje prašine s nogu u Isusovim uputama ima značenje da je evanđelje Božja ponuda i da pretpostavlja ljudsku slobodu. Isus ne želi nikoga silom uključivati u svoj pokret i u svoju Crkvu. Ipak, on misli ozbiljno i to ovim treba ljudima dati do znanja. "Njima za svjedočanstvo" u r. 11 znači: kao dokaz na dan sveopćeg suda. Ljudi će odgovarati Bogu za zloporabu svoje slobode.
Učenici odlaze na zadatak i "propovijedaju obraćenje" (r. 12). Time Marko podsjeća na Isusovu prvu propovijed u Galileji: "Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!" (1, 15). Kao što je Isus zvao na obraćenje radi nastupa kraljevstva Božjeg, tako zovu i učenici. Iz cijelog Markova evanđelja vidi se da je u Isusovim riječima i djelima nastupilo novo razdoblje Božje vladavine ili kraljevstva. Obraćenje ovdje znači preslaganje samoga sebe, otvaranje za nešto novo što nastupa s Isusom. Tako učenici propovijedaju ono što propovijeda Učitelj. Učenici, osim toga, izgone "mnoge zloduhe te mnoge nemoćnike mažu uljem i oni ozdravljaju" (r. 13). Kao što Isus oslobađa bolesnike od njihova zla u znak da Bog na nov način kraljuje, tako čine i njegovi izaslanici. Propovijedati i ozdravljati kao Isus znači omogućivati da s Isusom i po Isusu nastupa vrijeme spasenja.
Kako jedini Marko u ovom događaju ističe mazanje uljem i ozdravljenje mnogih bolesnika, očito da je Crkva njegove povijesne zajednice, kojoj je izvorno namijenio svoju knjigu o Isusu, s time imala teškoća i za to bila posebno zainteresirana. Osjećala je da njezini članovi ne bi bili u punom smislu zajednica Isusovih učenika kad ne bi poklanjali pažnju bolesnicima. Ova briga Markove Crkve neka i nama danas bude poticaj da bolesnike u kući požrtvovno dvorimo i pridonosimo poštivanju ljudskog dostojanstva bolesnika u sredini gdje djelujemo.