Za evanđelje imamo Isusov drugi nastup u Nazaretu, koji se vjerojatno zbio oko godinu dana nakon početka mesijanske djelatnosti. Kod prvog nastupa Isus se predstavio kao Duhom pomazani i poslani prorok kojemu Bog naređuje da donosi radosnu vijest siromasima. Isus je tada najavio da počinje nešto novo, nakon krštenja na Jordanu. Počeo je propovijedati nastup Kraljevstva Božjega i zvati ondašnje sljedbenike monoteističke religije na vjeru u evanđelje što ga on naviješta.
Najveći dio svoga mesijanskog djelovanja u prvoj godini Isus je proveo u Kafarnaumu, trgovačkom gradiću na zapadnoj obali Genezaretskog jezera u kojem je prikupio zbor Dvanaestorice te bio prihvaćen kao Prorok, Svetac Božji, opunomoćenik Božji koji ozdravlja prstom Božjim. U pratnji učenika polazi ponovo u Nazaret kao mjesto u kojem je odrastao te prve subote ide u sinagogu gdje čita po običaju i propovijeda riječ Božju. Njegovi mještani na početku slušaju "preneraženi" jer znaju da je on "tesar, sin Marijin", čovjek bez škole. Kako propovijed odmiče, divljenje se pretvara u "sablazan" u smislu odbacivanja. Iz pitanja: "Kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama?" (r. 2b) slutimo da su Nazarećani zaželjeli čudesa kao priredbu: neka Isus i u Nazaretu učini ono što je činio u Kafarnaumu (usp. Lk 4, 23), a on se služi izvanrednom snagom koju mu daje Otac prvenstveno da pomaže i spašava, ne da impresionira. U Markovu izrazu "čudio se njihovoj nevjeri" (r. 6a) uključena je Isusova odlučnost da nastavi svoje poslanje unatoč osporavanju među Nazarećanima. On se ne da zbuniti nerazumijevanjem i nevjerom.
Starozavjetna podloga ovom događaju evanđelja je Ezekielova ispovijest o pozivu u proročku službu. Proroci su o intimnom doživljaju poziva govorili rijetko i nerado, samo u trenucima kad su im slušatelji osporavali da naviještaju riječ Božju. Ezekiel je prorok babilonskog sužanjstva koji preostalima u Jeruzalemu šalje poticaje na obraćenje te dobiva obavijest da do njegovih poruka odgovorni ni puk ne drže. On tada ispovijeda da mu je Bog već prilikom poziva najavio službu među "sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca". Takav Ezekiel slika je osporavanog Isusa.
S osporavanim Isusom želimo danas prositi od Boga snagu da nastavljamo obavljati svoje ljudske i vjerničke dužnosti i onda kad nas ljudi krivo razumiju, bili dobronamjerni ili zlonamjerni. Od Nazarećana koji traže da ih Isus zabavlja čudesima te ga odbacuju zato što je sasvim običan želimo naučiti da mi takvi ne bi trebali biti. Oni nisu mogli povjerovati da Bog daje objavu preko zanatlije Isusa koji nije išao ni u kakve škole. Mi to vjerujemo. I kao što je Bog nekoć djelovao preko "običnog" Isusa, tako danas djeluje preko Crkve sastavljene od običnih ljudi i predvođene običnim predstojnicima.

Za ispravno razumijevanje ove Ezekielove ispovijesti o vlastitom pozivu valja imati na umu povijesne prilike u kojima je djelovao. Godine 598. pr. Kr. provalili su Babilonci u Jeruzalem, ondašnjeg vladara Jojakina skinuli s prijestolja te njega i utjecajne Jeruzalemce odveli u sužanjstvo, a za vladara postavili Sidkiju. Među 8.000 sužanja koji su odvedeni tom zgodom u Babiloniju bio je i Ezekiel. Pete godine izagnanstva, tj. god. 593. dobio je poziv na proročku službu sa zadatkom da tješi sužnje i šalje opomene preostalima u Jeruzalemu kako ih ne bi zadesila još gora tragedija.
Prva tri poglavlja Ezekielove knjige sadrže doživljaje koji su prethodili pozivu. Neposredno prije odlomka koji imamo za današnje prvo čitanje stoji prikaz viđenja "Božjih kola" i Božjeg prijestolja. Prorok se srušio na zemlju od uvida u Božju slavu. Tada ulazi u njega duh Božji koji mu progovara i diže ga na noge. U nekim starozavjetnim
knjigama Duh Božji obuzima ljude kad trebaju nešto izvanredno učiniti za Božji narod. Duh također omogućuje doživljaj izvanrednih stvari. Duh zove Ezekiela "sinom čovječjim". Taj izraz se nalazi preko 90 puta u Ezekielovoj knjizi te označuje kontrast između nadnaravnog i svemogućeg Boga na jednoj strani i proroka kao krhkog i smrtnog ljudskog bića na drugoj strani. Kao smrtni čovjek prorok ima poslušno prenositi Božju poruku i vjerovati da će Bog izvršiti ono što govori.
Bog najavljuje proroku da ga šalje Izraelu kao svome narodu koji se odvrgnuo od svoga Stvoritelja. Udaljio se od savezničke vjernosti i doživljava nacionalnu nevolju. Prorok treba zvati na povratak vršenju savezničkih obaveza. Međutim, Bog mu ne obećava uspjeh u proročkom poslu, jer su njegovi sunarodnjaci "tvrdokorna pogleda i okorjela srca". "Srce" je ovdje sinonim za savjest. U ono doba vladalo je uvjerenje da radi zasluge zajednice Bog štiti pojedinca bez obzira na njegovo vladanje. Ezekielova će zadaća biti da budi svijest osobne odgovornosti, počevši od sebe. On treba zvati na obraćenje Bogu savezniku ne očekujući uspjeh među svojim povijesnim slušateljima: "Poslušali oni ili ne poslušali - rod su odmetnički - neka znaju da je prorok među njima!" (r. 6). Prorok ima biti znak Boga koji traži obraćenje. Iz njegova življenja i djelovanja ljudi trebaju "znati" da postoje duhovne vrijednosti, to jest iskustveno doživljavati takve vrijednosti, makar ih i ne prihvaćali. Ovakvom spremnošću na osporavanje i ustrajnost u zvanju Ezekiel je slika Isusa iz današnjeg evanđelja.

Ovo je odlomak iz veće cjeline u kojoj se Pavao brani pred krštenim Korinćanima od napada tzv. "nadapostola" koji su došli iz Jeruzalema. Iz njegove obrane naslućujemo da su oni naglašavali tri stvari:
1. židovsko porijeklo Isusa te strogu vezanost kršćanstva uz židovstvo;
2. svoje uspjehe u propovijedanju evanđelja;
3. svoje mistične doživljaje i karizme.
U odlomcima koji prethode Pavao je isticao svoje zasluge za kršćanstvo među poganima i duhovne doživljaje, a ovdje tvrdi da se Bog njime služi u širenju evanđelja unatoč ljudskim slabostima Apostola.
"Da se zbog uzvišenosti objava ne bi uzoholio" (r. 7) odnosi se na prethodni odlomak u kojem je Apostol govorio o "viđenju i objavama Gospodnjim" (12, 1-6) nakon susreta s uskrslim Kristom u kojem je doživio poziv na vjeru i apostolsku službu među poganima. Dan mu je "trn u tijelu, anđeo Sotonin" koji ga "udara da se ne uzoholi" (r. 7b). Izraz nije dovoljno jasan, ali bi mogao označavati neku tjelesnu manu ili bolest koju je Apostol doživljavao kao ponižavajuću u svom misionarskom radu. Moguće da pod tim misli i na trajnu oporbu među vjernicima koje je pridobivao za Krista. Molio je Gospodina tri puta da taj "trn" odstupi od njega. Tri puta moliti, poput Isusa u vrtu agonije, znači žarko i ustrajno moliti. Pavao je mislio da bi Isusova stvar u svijetu bolje napredovala, ako bi on kao Apostol njegova evanđelja bio oslobođen te ponižavajuće slabosti.
Dobio je odgovor: "Snaga se u slabosti usavršuje!" (r. 9). Gospodin mu je dao do znanja da i s tom manom ili bolešću može biti njegov Apostol. Iz odaziva Korinćana i drugih stanovnika gradova po Maloj Aziji i Grčkoj na kršćanstvo Pavao je doživio da Bog djeluje po njemu kao slabom i ograničenom čovjeku. Pokazuje svoju snagu po Apostolovoj slabosti i krhkosti.
"Uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista" - ne znači da je Pavao namjerno provocirao ili sebi zadavao umjetne patnje. To su bile uvrede i progonstva kao sastavni dio apostolske službe. Svjedočeći da Bog jedino po Kristu spašava - doživio je i kod pogana i kod Židova poteškoće koje ga nisu slomile u duhovnom zvanju. "Kad sam slab, onda sam jak" (r. 10) - znači da i po njemu slabom djeluje jaki Bog. Prihvatio je tokom godina svoje nedostatke i teškoće zvanja uvjerivši da se Bog služi njime kakav jest.

U ovoj zgodi sažete su neke od tema prisutnih u prethodnoj gradi:
- poziv na vjeru i učenički hod za Isusom;
- Isus kao učitelj vjere i čudesni iscjelitelj;
- rodbina i mještani krivo razumiju Isusa.
Do ove zgode Isus je djelovao na zapadnoj obali Genezaretskog jezera, a sada se miče u unutarnjost Galileje te dolazi u Nazaret koji je njegova patris, kako stoji u grčkom izvorniku, što znači "domovinu, zavičaj, postojbinu, rodbinu". Zato ovu zgodu valja vezati s Mk 3, 21 gdje je istaknuto kako su rođaci došli po Isusa da ga silom odvedu kako im ne bi kvario dobar glas, te s Mk 4, 31-35 gdje Isus odbija prekinuti mesijansku djelatnost i pojaviti se pred rođacima a svojom braćom i sestrama proglašava one koji ga podržavaju u otkrivanju i vršenju volje Božje. Na ovom putu u zavičaj Isusa prate učenici u znak osobnog pristajanja uz njega i sabiranja nove obitelji vršitelja volje Božje.
"Kad dođe subota, poče učiti u sinagogi" (r. 2). Marko je u ranijoj gradi istaknuo Isusov običaj da subotom nastupa na židovskom bogoslužju riječi Božje i psalamskih molitava (1, 21.39). Ništa sablažnjivo ili provokativno Isus nije iznio pred muškarce i žene mjesta koji su ga poznavali od djetinjstva i mladosti. Nazarećani ga iz početka slušaju "preneraženi", u smislu zadivljeni. U njihovu pitanju: "Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana" Marko daje naslutiti božansko porijeklo Isusove nauke. To je teološki pasiv, jer samo Bog može neukom zanatliji dati da tako govori.
Za "silna djela" koja se događaju po Isusovim rukama Nazarećani su čuli od ljudi iz Kafarnauma i od učenika koji su dopratili Isusa. U izrazu "drvodjelja, sin Marijin" (r. 3) krije se podcjenjivanje Isusa. Zanatlija, nikakav teolog, a neki ga prihvaćaju za Mesiju! "Sin Marijin" moglo bi značiti da je Josip tada već mrtav, ali je u ono doba oslovljavanje po majci bilo znak prezira i uvrede. Djeca su se u mjestu redovno oslovljavala po ocu ("Sin Jonin, kći Raguelova"), a izvan mjesta po gradu iz kojeg potječu (Isus Nazarećanin). Prezimena još nije bilo.
U r. 3 navedena su četiri "brata" Isusova te barem dvije "sestre". Svrha je ovog spominjanja rodbine pokazati kako se zna u kojoj je obitelji Isus odrastao, a za Mesiju se u ono doba vjerovalo da mu se neće znati za zemaljsko porijeklo. Ako ima majku, te "braću i sestre", znači da ne može za Nazarećane biti Mesija. Iz Matejeva i Lukina izvještaja o djetinjstvu Isusovu izlazi da su prvi kršćani vjerovali u Marijino djevičansko začeće. Već od II. stoljeća imamo kod crkvenih otaca tumačenje da ovu "braću i sestre" treba razumijevati kao rođake ili djecu rođačke obitelji s kojom je Isus rastao nakon Josipove smrti. Mi katolici vjerujemo da je Marija djevica i nakon porođaja, tj. da se nije služila bračnim odnosima niti imala još djece uz Isusa. Ovim spominjanjem "braće i sestara" Marku nije prvotni cilj prikazati Isusovu zemaljsku obitelj nego nevjeru Nazarećana koji prihvaćaju starozavjetnu objavu zapisanu u svetim knjigama, ali im je neshvatljivo da bi Bog u njihove dane mogao govoriti preko običnog zanatlije Isusa, njihova sumještanina. Nazarećani ne mogu nadići ljudskost, običnost Isusa. Tko to nadiđe, postiže spasenje po tom i takvom Isusu.
"Sablažnjavahu se o njega" znači: otklonili su povjerovati da po njemu govori i djeluje Bog. Ovdje se početna pozitivna ili eventualno neutralna reakcija na pojavu Isusa preokreće u neprijateljstvo.
Isus odgovara poslovičnom izrekom da je prorok obično bez časti "u svom zavičaju, među rodbinom i u svom domu" (r. 4). Ovo je izravna aluzija na 3, 21 - protiv rođaka koji su Isusa silom htjeli spriječiti u mesijanskom djelovanju pod izlikom da s njime nešto nije u redu. Ponavljanjem ove izreke povijesnog Isusa Marko pomaže svojim čitaocima razumjeti zašto većina Židova odbacuje Isusa i kršćanstvo u vremenu kad on piše za obraćene pogane u Rimu. Sin Božji je krivo shvaćen i zapostavljen čak u svom kraju, među pripadnicima svoje rodbine.
Jedini Marko u izvještaju o ovom događaju napominje kako Isus nije mogao učiniti nijedno čudo zbog nevjere Nazarećana. A onda popravlja "... osim što ozdravi nekoliko nemoćnika postavivši ruke na njih" (r. 5). Ovdje se vidi suodnos osobne vjere i Isusova iscjeliteljskog djelovanja. On nije zabavljač koji prvenstveno želi impresionirati, ne čini čudesa radi čudesa. Iscjeljuje u znak da jedini Bog spašava ljude u njihovoj kontigentnosti. Ljudi se nevjerom zatvaraju Isusovu osloboditeljskom i iscjeliteljskom djelovanju. Napomena da se Isus "čudio njihovoj nevjeri" također je vlastita Marku. Ovo čuđenje znak je da Isus ostaje i dalje "običan, jednostavan", nije spreman čudesima pribavljati sljedbenike niti pokazivati svoju intimnu veličinu.
Iz ovog događaja u okviru današnje mise trebamo naučiti slijedeće:
l. Ne zatvarati se djelovanju Boga koji se služi "običnim" čovjekom Isusom.
2. Kao što prema Matejevu i Lukinu izvještaju o Isusovoj kušnji u pustinji Isus otklanja "paradna" čudesa, tako prema Markovu izvještaju otklanja takva čudesa u Nazaretu. Ako je Bog nekoć spasavao po običnom Isusu, on to danas čini po običnoj Crkvi, sastavljenoj od slabih ljudi, koju vode jednostavni muškarci snagom svetog reda i udjela na Isusovoj pomazanosti Duhom Svetim. U Crkvi prisutnoj u svijetu, sastavljenoj od svjetskih ali ne svjetovnih ljudi, djeluje Bog.
3. Vezanošću čudesa uz osobnu vjeru Marko odbacuje lažnu pobožnost koja bi se hranila samo izvanrednim pojavama ili čak praznovjerjem. Mi kršćani ne smijemo podleći napasti Nazarećana koji traže paradna čudesa.
4. Nazarećani nisu vjerovali u nov način Božjeg djelovanja po Isusu. Zatvorili se u svoje kalupe, predrasude, ogorčenost. Mi se ne bismo smjeli zatvoriti za novo, ali ni bolesno trčkarati za novotarijama.
5. Isus biva žestoko osporavan, njegove najplemenitije nakane bivaju krivo tumačene. Ali on ne odustaje od svog puta. Od njega učimo nastavljati i kad smo osporavam - dobronamjerno ili zlonamjerno.