Za evanđelje imamo dva čuda u kojima se Isus očituje kao gospodar smrti i tjelesne bolesti. Vraća u život dvanaestogodišnju kćer nadstojnika sinagoge Jaira i dopušta da ga se s vjerom dotakne žena koja je dvanaest godina bolovala od tečenja krvi te tako ozdravi.
Oba događaja ispripovijedana su stilom "sendviča", jer izvještaj počinje Jairovom molbom, prelazi na ozdravljenje bolesnice i završava uskrišenjem Jairove kćeri. Dok Isus spremno prilazi Jairovoj kući, prati ga zbor Dvanaestorice i mnoštvo naroda. U tom hodu pristupa mu s vjerom žena koja boluje od poremećaja mjesečnih promjena, a prema odredbama Lev 15, 19-27 žena s takvom bolešću je obredno nečista. Ne smije subotom ići u sinagogu da ne bi i druge onečistila, ne smije ići u goste, ne smije primati posjetioce. Postelja u koju ona legne i predmet na koji sjedne postaju obredno nečisti te bi drugi koji kasnije na isti predmet sjednu također pali pod udar propisa o ritualnoj nečistoći. Zato je jasno da se žena kroz mnoštvo progurala do Isusa te ga potajno dotaknula, jer bi bila dužna reći svima da je nečista, da se trebaju od nje odmaknuti. Kad ona ozdravi, Isus hvali njezinu vjeru i najavljuje da je trajno oslobođena od svoga tjelesnog zla. Zatim nastavlja put u Jairovu kuću gdje oživljava njegovu kćer koja je u međuvremenu izdahnula. Prvo čudo, to jest oživljavanje Jairove kćeri ispripovijedano je nezgrapnim grčkim u takozvanom povijesnom prezentu. Drugo čudo ispripovijedano je ljepšim grčkim, s upotrebom participa, perfekta, imperfekta i aorista. Ovo znači da su izvještaji o dva događaja na prvom stupnju tradicije bili prenošeni odvojeno. Povezao ih je stilom "sendviča" vjerojatno sam Marko zato što se u oba slučaja radi o ženama, spominje se vrijeme od dvanaest godina; oni koji ozdravljenje trebaju i žele da Isus dotakne bolesnika ili da bolesnik dotakne Isusa; u oba slučaja Isus ohrabruje početnu vjeru koju imaju Jair i bolesna žena.
Ovim događajima u okviru današnje mise pristupamo sa stanovišta Isusove pažnje prema dvjema bolesnim ženama. Kad oživi Jairovu kćer, Isus jedino kod Marka traži da joj dadnu jesti. U općoj smetenosti on time pokazuje da je djevojka ne samo ponovno živa nego i da je potpuno zdrava pa joj je potrebna dobra i zdrava hrana kao i ostalim njezinim vršnjakinjama koje se razvijaju.
Bolesnoj ženi Isus govori da ju je ozdravila njezina vjera te joj najavljuje da je oslobođena od svoga zla, što znači da je ozdravljenje trajno. A žena je bolovala dvanaest godina i kroz sve te godine bila ponižavana od sumještana, rodbine i ukućana kao ona koja je obredno nečista i zato nepoželjna na vjerničkim molitvenim skupovima i u kućama ljudi. Radi ovih dviju žena Isus je prekršio propise o obrednoj čistoći. Dotaći se mrtvaca značilo je onečistiti se. Dopustiti da ga dotakne osoba obredno nečista značilo je onečistiti se za subotnji nastup u sinagogi. Kod toga Isus nije želio namjerno provocirati teologe farizejskog usmjerenja niti je nerazborito srljao u situacije gdje bi se mogao ritualno onečistiti. Kad se radilo o otklanjanju tjelesnih tegoba dviju žena, nije oklijevao.
Za starozavjetnu podlogu ovim događajima iz evanđelja imamo odlomak iz Knjige mudrosti o Božjoj prvotnoj nakani s ljudima: stvorio ih je da budu zdravi i ne raduje se propasti živih. Takvog Boga Isus objavljuje i uprisutnjuje samilošću prema dvjema ženama.

Knjiga mudrosti pisana je izvorno na grčkom oko 50. god. pr. Kr. za Židove koji su živjeli među poganima, vjerojatno u Egiptu, i trebali su povezivati svoju vjersku tradiciju s filozofskim strujanjima nove sredine u kojoj su živjeli. U njoj čitaoci bivaju poticani da teže za vjerničkom mudrošću koja ih osposobljava za uspješan život među sugrađanima drugih uvjerenja i otvara za blago riječi Božje sadržano u svetim knjigama.
Naš današnji odlomak govori da je besmrtnost Božji dar onima koji žive vjernički mudro. Protiv onih koji imaju iskrivljenu sliku o Bogu kao sveopćem sucu i kaznitelju, sveti pisac ističe da Bog nije stvorio čovjeka za smrt niti se raduje propasti živih. Iako je na kraju ovog odlomka jasno da pisac ne misli prvenstveno na fizičku smrt nego na duhovnu propast, ipak je očito da je za njega sam tjelesni život sa svime što donosi veliki Božji dar. Istina, on ne poklanja veliku vrijednost ljudskom tijelu i tjelesnom zdravlju jer vjeruje u blaženu vječnost pravednika, ali je iz ranijih svetih knjiga naučio da je čovjek i svojim tijelom, a ne samo dušom slika Božja. Zato naglašava da je Bog "sve stvorio da opstane". On u biblijskom optimizmu vidi da je svijet dobar zato što ga je Bog stvorio: "Spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova!" (r. 14b).
Da je "Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti" ovaj sveti pisac naučio je iz Post 1, 26, jer se ta sveta knjiga, prevedena na grčki, čitala među Zidovima dijaspore u subotnjem bogoslužju riječi. Besmrtnost je Božji dar ljudima koji postoje i nakon fizičke smrti. Sretnu besmrtnost ljudi mogu izgubiti grijehom, jer se njime udaljuju od Boga i zamračuju Božju sliku u sebi.
Smrt je "došla na svijet đavolovom zavišću". Ovim sveti pisac pokazuje da zna za izvještaj Knjige postanka o grijehu prvih ljudi te potiče čitaoce da ne podliježu zavođenju đavla, jer bi ih čekala duhovna smrt. On zna da svi ljudi umiru, ali mu je prvenstveno stalo do duhovne besmrtnosti. Zahvalan je Bogu za dar života i želi svojom zemaljskom egzistencijom slaviti Boga. Po uvjerenju da se Bog raduje ljudima koje je stvorio na svoju sliku ovaj je sveti pisac tip Isusa koji u današnjem evanđelju ozdravlja dvije bolesne žene.

U ovom odlomku Pavao potiče vjernike Korinta na velikodušno prikupljanje materijalne pomoći za vjernike u Jeruzalemu u znak duhovnog zajedništva u Kristu.
Iz 1 Kor 16,2 vidimo da je Pavao zamolio korintsku zajednicu da prikuplja svakog dana Gospodnjeg prilikom liturgije darove za braću u Svetoj zemlji. Kad je poslao svoga suradnika Tita da organizira skoro odnošenje pomoći u Jeruzalem, dobio je obavijest da su se Korinćani brzo oduševili za Pavlov prijedlog, ali učinili nisu skoro ništa.
Ovdje im apostol priznaje da se odlikuju vjerom, spretnim propovijedanjem, gorljivošću i ljubavlju prema svojim misionarima. U korintskoj Crkvi postojali su brojni karizmatičari o kojima Pavao govori u 1 Kor 12-14. Sada moli Apostol da počnu prakticirati vjerničku darežljivost u odnosu na siromašnu braću iz Isusove domovine. Riječ "darežljivost" vodi ga na primjer Gospodina Isusa koji je po svojoj božanskoj naravi bogat, ali je uzeo ljudsko tijelo radi ljudske braće i sestara te tako postao siromašan. To zbližavanje sa svakim čovjekom u ljudskom tijelu dovelo ga je do smrti na križu, a smrću i uskrsnućem obilno je obdario svakog čovjeka te posebno one koji mu krsnom vjerom bivaju pridruženi. Isusovim egzistencijalnim siromaštvom svi smo obogaćeni.
"Ne dakako: drugim olakšica, vama oskudica, nego jednakost!" (r. 13). Pavao ne traži da Korinćani sve razdaju za siromašnu braću nego da nešto od onoga što im Bog daje izdvoje za siromašne. U trenutku kad Pavao piše, jeruzalemski kršćani su u velikoj materijalnoj oskudici. Pavao moli Korinćane da svoj suvišak pošalju za oskudicu jeruzalemskih kršćana, kako bi jednog dana primili od njih uzvratni dar. Ne mora to biti materijalni nego duhovni dar. Na kraju navodi Apostol podatak iz Izl 16, 18 o ishrani pustinjske generacije pomoću mane: ništa nije preteklo onima koji su nakupili mnogo niti su oskudijevali oni koji su nakupili malo. Ovim Pavao uči da su ljudi ovisni jedni od drugih te da trebaju jedni drugima priskakati u pomoć u materijalnim nevoljama. Ovaj podatak Novog zavjeta ujedno pokazuje da organizirano kršćanstvo bitno prati karitas. Gdje ima kršćana povezanih u župe i biskupije, ima i vjerničkog skupljanja za potrebne.

Ova dva čuda donose također Matej i Luka. Marko ima dosta vlastitih crta iz kojih izlazi njegova živahnost u pripovijedanju i naglasak na Isusovoj samilosti prema bolesnicima.
Elementi vlastiti Marku:
- kćerkica (r. 23a; Matej i Luka imaju "kći", Luka uz to i "jedinica");
- na umoru (23a - u Mt i Lk ona je već umrla kad Jair pristupa Isusu);
- Stavi ruku na nju da ozdravi i ostane živa (r. 23b);
- A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga (r. 24b);
- mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje imanje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj sve gore (r. 26);
- Čuvši za Isusa priđe mu s mnoštvom (r. 27);
- i odmah prestane njezino krvarenje (r. 29a);
- osjeti u tijelu da je ozdravila (r. 29b);
- Isus odmah osjeti da je iz njega izašla sila (r. 29b u Lk 8,46 to govori sam Isus);
- A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini (r. 32);
- Žena, sva u strahu i trepetu (r. 33a);
- kaza mu sve po istini (r. 34b);
- Isus je čuo taj razgovor (r. 36a);
- samo vjeruj (prema grčkom izvorniku doslovno: "... nastavi vjerovati", r. 36b, dok u Lk doslovno stoji: "... otpočni vjerovati!");
- ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas (r. 38b);
- djetešce (paidion - r. 39b, 40a, 41b);
- Talita kum (r. 41b);
- djevojčica (korasion - r. klb i 42a);
- poče hodati (r. 42b);
- On im dobro priprijeti neka toga nitko ne dozna (r. 43a);
- i reče da djevojci dadnu jesti (r. 43b).
a) U prikazu ozdravljenja bolesne žene Marko jedini govori kako je "mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa joj nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore". Ovo nije napad na liječnike i nadriliječnike koji iskorištavaju lakovjerne bolesnike nego prikaz bezizlaznog stanja bolesnice koja je osiromašila tražeći način da se izliječi od bolesti što je čini trajno nečistom. "Čuvši za Isusa" ona odlučuje potajno ga se dotaknuti s uvjerenjem da će ozdraviti. Čula je da po njemu Bog čudesno ozdravlja i povjerovala da i njoj može po Isusu pomoći. Na potajni dodir Isusove odjeće odlučila se iz vjere, poniznosti i straha da je ne bi drugi oko Isusa odbili i prije nego imadne priliku dotaknuti ga se. Od tog dodira "osjeti u tijelu da je ozdravila". Promjena na bolje nastupila je odmah i bila je osjetno zamjetljiva. U razgovoru sa ženom Isus naziva vjerom ono što bi mnogi današnji ljudi nazvali praznovjerjem. Ovim razgovorom Isus otvara priliku za osobni susret između Ozdravitelja i ozdravljene. Žena je "sva u strahu i trepetu" zato što mnoštvu nije oglasila svoju bolest i što se doticanjem Isusa ogriješila o njega samoga: učinila ga "diskvalificiranim" za slijedeći subotnji nastup u kafarnaumskoj sinagogi. U njezinu strahu je nazočna i pobožnost osobe koja doživljava Božje djelovanje na sebi. Isus je oslovljava s "kćeri" i vraća joj sva prava u zajednici naroda Božjega - u ime Božje. Ona je svojim postupkom, nadahnutim vjerom, prava kći Abrahamova.
Naši su prevodioci grčki perfekt od glagola sozo preveli sa "... vjera te tvoja spasila", a iz neposrednog konteksta očito je da ju je vjera ozdravila. Ista riječ znači prvenstveno biti spašen od bolesti ili životne opasnosti, a onda u okviru Novog zavjeta obuhvaća i spasenje u eshatonskom smislu. Ipak su glagol sozo u r. 28 prevodioci trebali prevesti "bit ću ozdravljena", a ne "spašena", jer je izričito žena prvenstveno čeznula za fizičkim ozdravljenjem.
Isus na kraju govori ženi da ide u miru. Mir je u Bibliji najprije cjelovitost, stanje unutarnje i vanjske sreće pri kojoj čovjeku ništa ne manjka. Takvu cjelovitost pred ljudima i Bogom Isus joj dariva osobnim susretom i razgovorom. Ujedno joj najavljuje da joj se bolest više neće vraćati.
b) Jair je bio "jedan od nadstojnika sinagoge", kojih je znalo biti u jednom mjestu tri do sedam. Nadstojnik sinagoge brinuo se za redovno i uredno odvijanje subotnjeg bogoslužja u sinagogi. Kako se radi o Kafarnaumu kao gradu Galileje na Genezaretskom jezeru u kojem je Isus proveo najveći dio svoga mesijanskog djelovanja, očito da je Jair omogućio Isusu često nastupanje u sinagogi te i sam povjerovao u autentičnost Isusova poslanja. Ta vjera potaknula ga da Isusa dovede u svoju kuću bolesnoj kćeri koja je bila na umoru. Ako je ona uz to bila i jedinica, kako bilježi Luka, Jairu je do njezina ozdravljenja stalo i zato da se njegov rod u Izraelu ne ugasi. Jair vjeruje u ljekovitost Isusova polaganja ruku kao što i bolesna žena vjeruje u ljekovitost dodira Isusove odjeće. Ovaj dodir je čin osobe po kojoj Bog ozdravlja, ne neki magijski postupak.
Sugradani javljaju Jairu da mu je kći umrla i traže da više ne zadržava Učitelja, jer od smrti nema lijeka. Isus sluša taj razgovor i sokoli Jaira: "Ne boj se! Samo vjeruj!" Vidio je u njemu početnu vjeru i traži da prestane bojati se te da nastavi vjerovati. U Isusovoj primjedbi "Dijete nije umrlo, nego spava" Marko ne želi reći da je Jairova kći samo zamrla nego sa Svetim pismom gleda smrt kao san, ne potpuno gašenje ljudske osobe. Isus gleda djevojku onako kako je Bog vidi. Tako je siguran da će je oživjeti da smatra njezino oživljavanje već sigurnom činjenicom. Svjedoci uskrišenja su roditelji djevojke te Petar, Jakov i Ivan, koji su ujedno svjedoci preobraženja i samrtne borbe Isusove.
Buka onih koji "plakahu i naricahu" je orijentalno obredno naricanje kao znak poštovanja prema pokojniku i sućuti s ožalošćenom rodbinom. Susjedi su toliko sigurni da je djevojka umrla da već počinju obred žaljenja i ispraćaja. Zato se podsmjehuju Isusu koji tvrdi da djevojka spava.
Isus uzima djevojku za ruku i tako uspostavlja s pokojnicom osobni kontakt. Zatim joj govori aramejske riječi "Talita kum!" Ovdje i na još sedam mjesta u svom evanđelju Marko prenosi grčkim slovima aramejske riječi na ustima Isusa ili njegovih sugovornika: 3,17 - Boanerges; 7, 11 - korban; 7, 34 - effata; 11, 9-11- hosana; 14, 36 - Abba; 15, 22 - Golgota; 15, 34 - Eloi, Eloi lama sanahtani. Ovi aramejski izrazi u evanđelju namijenjenom vjernicima poganskog porijekla znak su vezanosti evanđeoske građe za palestinske Židove koji su zajedno s Isusom govorili aramejski. Oni su ujedno znak spremnosti kršćana obraćenih s poganstva da neke Isusove riječi pamte u njegovu izvornom jeziku, makar im je nepoznat. U slučaju ozdravljenja Jairove kćeri morali su roditelji pripovijedati
kasnijim kršćanima kako je to Isus učinio, a dakako i apostoli koji su oblikovali prve usmene izvještaje o ovom čudu.
Na Isusovu zapovijed i dodir mrtva djevojka ustaje i počne hodati u znak da zbilja živi. Isus odmah naređuje da joj dadnu nešto jesti. Ovo bilježi jedini Marko, oduševljen Isusovom pažnjom prema tjelesnim potrebama ozdravljenih i uskrišenih.
Marko u ovom izvještaju djevojku od dvanaest godina više puta zove (u grčkom izvorniku) djetešcem i djevojčicom. Naši su prevodioci to izbjegli, jer bi nam zvučalo smiješno. Upotreba umanjenih imenica (deminutiva) u Markovu grčkom relativno je česta i ona je oznaka pučkog govora, a Marko je bio pučanin koji je pisao za puk.
Razmatrajući ova dva događaja u kojima Isus otklanja tjelesnu nevolju dviju žena, uočimo kako mu nije bilo "ispod časti" posvetiti svoju pažnju i božansku moć ženama koje u ono doba u Izraelu nisu imale važan društveni i vjerski položaj. Radi njih je pristao da upadne u obrednu nečistoću. Kao sljedbenici ovakvog Isusa učimo mi muški kršćani poštivati žene u obitelji, Crkvi i državi, ali i svaku osobu kojoj je potrebna naša ljudska i vjernička pomoć.