Za evanđelje imamo završetak govora u parabolama, kako ga je pribilježio Marko. Kod Mateja taj govor obuhvaća sedam parabola u 13. poglavlju: sijač, kukolj, zrno gorušično, kvasac, skriveno blago, dragocjeni biser i mreža puna svakakvih riba. Kod Marka govor parabola u 4. poglavlju obuhvaća pet parabola: sijač, svjetiljka, mjera, sjeme koje raste samo, zrno gorušično. Marko i Luka nemaju Matejevih parabola o kukolju, skrivenom blagu, dragocjenom biseru i mreži punoj svakakvih riba. Matej i Luka nemaju Markove parabole o sjemenu koje samo raste. Sve su parabole prvenstveno Isusovo dogmatsko izlaganje, parabole o kraljevstvu Božjem koje dolazi kao nezasluženi dar Božji, ali traži odgovor i suradnju ljudi u daljnjem zasađivanju.
Danas imamo dvije parabole rasta: o sjemenu koje zemljoradnik zasije a onda s nadom čeka svjestan da za rast on ne može ništa učiniti, te o gorušičnom zrnu kod kojeg se iz neznatnog zrna razvije biljka i do tri metra visoka tako da se ptice mogu na njezinim granama gnijezditi. Obje parabole odaju dvostruku povijesnu situaciju u Isusovu životu ("Sitz im Leben Jesu" kažu komentatori). Prva su zeloti Isusova vremena koji su u prisutnosti okupatorske vlasti u svetoj zemlji vidjeli zapreku za vidljiv nastup Božjeg kraljevstva te spremali revoluciju za izgon stranaca kojom će pomoći da kraljevstvo Božje nastupi prije i uspješnije. Njima slični bili su i oni farizeji koji su učili da otpad Izraelaca od vjere otaca usporava nastup Božjeg kraljevstva (Zato je Pavao kao mladi farizej dobio ovlast da silom dovede ~ Jeruzalem Židovke i Židove koji su prelaskom na Galilejčevu "sljedbu" usporili nastup Božje vladavine). Druga povijesna pozadina je obeshrabrenost apostola i prvih povijesnih Isusovih sljedbenika sporim rastom Božjeg kraljevstva: unatoč Isusovim čudesima i propovijedanju, odaziv je bio slab i učenici su pokazivali razočaranje takvim razvojem stvari. Jednima i drugima Isus odgovara parabolama rasta, od kojih je kod prve naglasak na sigurnom urodu koji Bog sprema, a kod druge na obilju uroda unatoč skromnom početku. Ove parabole odaju Isusov životni optimizam. Njegovo je da sije riječ Božju, ali ne mora za zemaljskog života vidjeti rezultate svoga rada. On ima povjerenja u Boga koji svoju stvar u svijetu vodi prema slavnom završetku, kakogod izgledalo da svijet ne mari za Boga i njegovu milosrdnu vladavinu.
Prema paraboli o gorušičinu zrnu "pod sjenom njegovom gnijezde se ptice nebeske", kad ono naraste. Radi ove formulacije za današnje prvo čitanje izabran je odlomak iz Ezekielove alegorije o orlu i cedru pomoću koje je prorok sužanjstva najavio opstanak i obnovu porobljenog naroda Božjeg, unatoč porobljenosti od strane babilonske velesile. Optimistički Ezekiel sa svojom parabolom slika je optimističkog Isusa koji iznosi parabole rasta.

Ovaj odlomak pretpostavlja povijesni događaj kad je babilonski kralj Nabukodonozor 16. ožujka 597. pr. Kr. osvojio Jeruzalem, skinuo kralja Jojakina a namjestio za kralja njegova strica Sidkiju koji mu je obećao vazalsku lojalnost. Jojakina i pročelnike vodećih obitelji odveo je u sužanjstvo. Među sužnjima bio je i Ezekiel koji je pete godine nakon deportacije dobio poziv za proroka sa zadaćom da tješi sužnje i šalje upute Judejcima koji su još ostali u domovini. Međutim, god. 588. pr. Kr. Sidkija je otkazao podložnost Babiloniji, sklopio savez s Egiptom u nadi da će sačuvati svoju patuljastu državicu.
Ezekiel je kritizirao Sidkiju što je prekršio savez sklopljen uz zazivanje Božjeg imena i time ubrzao propast Judeje izazvavši nov bijes Babilonaca. Prorok je to učinio u obliku alegorijske pjesme, sada sačuvane u 17. glavi Ezekielove knjige, u kojoj Babiloniju i njezina vladara uspoređuje s orlom što visoko leti, najavljuje totalno razorenje svetog grada, ali i obnovu Božjeg naroda u slici cedra koji će sam Bog zasaditi na visokoj gori. Mi za današnje čitanje imamo završni dio alegorijske pjesme koja govori o cedru. Preko proroka Bog najavljuje da će grančicu cedra otkinuti na visokoj planini te je zasaditi "na najvišoj gori izraelskoj". Ona "će se razgranati, plodom uroditi". Tada će poljsko drveće "znati", tj. doživjeti da Bog visoko drvo ponizuje a nisko uzvisuje, zeleno suši, suhu daje da rodi. Prorok ovo govori u vrijeme kad Nabukodonozorova armija sprema nov pohod na pobunjeni Jeruzalem, a zna da slijedi deportacija preostalog judejskog stanovništva i ugasnuće kraljevske loze Davidove. On je prvi trebao povjerovati u spasotvornu moć Boga koji tokom povijesti skida moćne vladare i podiže male narode. Zatim je takvu vjeru i nadu trebao prenositi na sužnje u Babiloniji. Ovakvim vedrim pouzdanjem u Boga koji "govori i čini" (usp. r. 24) Ezekiel je slika Isusa koji je pun optimizma, ali nije naivan.

Ovaj odlomak Druge Korinćanima pretpostavlja prigovor Pavlovih protivnika koji tvrde da on nije pravi apostol radi slabe govorničke vještine, izvjesne tjelesne mane i pretrpljenih nevolja u toku misionarskog djelovanja. Pavao ovdje odgovara da zemaljska egzistencija nije kriterij za vrednovanje vjerničkog života, pa ni Apostolova. Pravi dom čovjeka nije na zemlji nego u nebu, s onu stranu fizičke smrti. Pri tome za zemaljsku egzistenciju Pavao upotrebljava izraz ekdemesai koji znači "boraviti izvan svoga naroda" (demos = narod organiziran u državu ili uređeno mjesto). Za život nakon fizičke smrti upotrebljava izraz endemesai = "unaroditi se", steći domovinu.
"Uvijek smo puni pouzdanja, makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina" (r. 6). Zemaljski život je stanje iseljenosti iz životne domovine, jer prije fizičke smrti ne možemo "gledati Boga licem u lice", niti ga "savršeno spoznati" u doživljajnom smislu (usp. 1 Kor 13, 12). Ista misao prisutna je u slijedećem stihu: "Ta u vjeri hodimo, ne gledanju." Ovaj život je hod prema vječnom i trajnom, ali hod prožet vjerom, utemeljenom na Božjim obećanjima, danim u Kristu Isusu. Zatim Pavao izriče želju da bi se "najradije iselio iz tijela i naselio kod Gospodina" (r. 8). Ovo ne znači da je Apostol pogana bježao od života u pesimizam i nezadovoljstvo. Volio je život i svoje misionarsko zvanje i znao je da se ne može "iseliti iz tijela", dok Bog u svojoj providnosti ne rekne da se dovoljno naradio za evangelizaciju pogana. Ovakva Pavlova konstatacija pokazuje da on ne živi u strahu od fizičke smrti, a ni ne odustaje od svojih redovnih dužnosti iščekujući smrt. Sve u svoje vrijeme.
"Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni" (r. 9). Omiljeti Bogu Stvoritelju od kojega kao stvorenja ovisimo cilj je ljudskog života prema kršćanskom nazoru na svijet. Pavao pri tome vjernički zna da se vršenje volje Božje poklapa s trajnom osobnom srećom u najvišem stupnju. Bog nam hoće dobro više nego mi sami možemo poželjeti i zamisliti. Njegova volja za nas i o nama tražena, prihvaćana i ispunjavana u promjenjivim okolnostima zemaljskog života, je cilj koji na zemlji počinje a u nebu završava. Zato Apostol na kraju današnjeg odlomka podsjeća da nam se svima "pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo!" Misao na sud vjerniku nije izvor straha i bježanja od odgovornosti nego poticaj na savjesno obavljanje ljudskih i zemaljskih dužnosti.

Ovaj odsjek Markova evanđelja sadrži tri cjeline:
- parabolu o sjemenu koje rase samo (r. 26-29);
- parabolu o gorušičinom zrnu (r. 30-32);
- sažetak o smislu prispodoba (r. 33-34).
Prva parabola naglašava kontrast između sićušnosti sjemena i obilja žetve. Kraljevstvo Božje koje Isus osvjetljava ovom parabolom je eshatonska vrijednost, ali ono počinje na ovom svijetu. Kraljevstvo dolazi sigurno kao što žetva sigurno dolazi ondje gdje je obavljena na vrijeme sjetva. Na radnicima Kraljevstva je dužnost da u međuvremenu ne podlegnu obeshrabrenju.
Kraljevstvo Božje uspoređeno je ne samo s činom sijanja nego s cijelim procesom klijanja, rasta, sazrijevanja i žetve. Zemljoradnik je učinio ono što je mogao: zasijao dobro sjeme na vrijeme. Svojim strahovanjem ništa ne može pomoći rastu i sazrijevanju: "Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste - sam ne zna kako!". U izrazu "zemlja sama od sebe donosi rod" prikazana je stupnjevitost rasta od klijanja preko sazrijevanja do žetve. Zemljoradnik ne vidi vanjski uzrok rasta niti zna tajnu klijanja i sazrijevanja, ali sjeme napreduje. "Najprije donosi stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu" - ovo odaje pripovjedača koji je otvorenih očiju hodao kroz galilejske njive i divio se tihom procesu rasta: stabljika, klas, zrnje. U Isusovo doba želo se srpom, a ne kosom. Žetva je bila važan događaj u poljoprivrednom domaćinstvu i trebalo ju je na vrijeme obaviti: "A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve". Žetva je slika za Božje ubiranje plodova ljudskog djelovanja o eshatonskom Danu Gospodnjem (usp. Joel 4, 13 i Otk 14, 15). "Ova parabola vrlo je utješna za one koji rade na uspostavi Kraljevstva Božjega u svijetu. Lijek je protiv oholosti i očaja: moja je dužnost sijati i ništa više. Protiv oholosti: nije potrebno da ja vidim rezultat svoga rada, što bih možda mogao pripisati svom naporu, dok je istina da on dolazi isključivo snagom Božjom" (A. Augustinović: Povijest Isusova 1, 263).
Parabola je i poticaj na divljenje Bogu u prirodi, osobito kod ljudi koji žive po gradskim višekatnicama, rade u tvorničkim halama i po betonskim uredima, a hodaju asfaltiranim ulicama.
U paraboli o gorušičinu zrnu kraljevstvo nebesko uspoređeno je s malom sjemenkom koja izraste u veliki grm, visok do tri metra. Njome se hoće reći da je dolazak Kraljevstva siguran pa nema mjesta obeshrabrenju ili nestrpljivosti. I ovdje je Kraljevstvo zbilja koja počinje na zemlji, jer je usporediva s biljkom koja raste. Ono međutim ne završava na zemlji; ima i svoju eshatonsku fazu. Bog daje da ono raste i napreduje. Izraze "manje od svega sjemenja na zemlji... i postane veće od svega povrća" (r. 31) ne treba uzimati matematičkom točnošću, jer Isusu nije cilj uspoređivati sjemenke i visinu biljaka nego pokazati skromni početak, veličanstveni rast i slavni završetak kraljevstva Božjega. Gorušičino zrno u Palestini nije naime najmanje niti je grm te biljke najveći. Izraz "pod sjenom njegovom gnijezde se ptice nebeske" podsjeća na Dan 4, 11 (Nabukodonozorov san) te na Ez 17, 23 (današnje prvo čitanje) i 31, 6 (alegorija o faraonu kao visokom cedru). Iz ove parabole teče pouka Crkvi koja djeluje u svijetu, ali poštuje ritam rasta što ga je Bog predvidio: "Ako se kršćanska zajednica prepusti zakonu o gorušičinu sjemenu, biva nošena nečuvenim optimizmom. To također može biti poticaj na pobožne pothvate i misionarsko zalaganje. Međutim, u ovom vremenu treba ostati trajni i temeljni kršćanski stav vjernički oslon na Boga koji će veličanstveno uvesti svoje kraljevstvo mimo svakog ljudskog zauzimanja". Iz zaključnog sažetka o govoru parabola na prvi mah izlazi da su parabole zagonetke koje Isus namjerno postavlja pred slušatelje, kako bi što manje razumjeli. Međutim, "navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati" (r. 33) znači da je prispodobama Isus zahvaćao ljude u njihovoj svagdanjoj situaciji: govorio im je slikama iz njihova života i nudio priliku da osobnim odgovorom zauzmu stav. Kraljevstvo Božje koje Isus naviješta i uprisutnjuje traži od ljudi odgovor. Napomena da je "nasamo svojim učenicima sve razjašnjavao" (r. 34) pokazuje da su Dvanaestorica polagano sazrijevala uz Isusa ulazeći u otajstvo Kraljevstva.
Danas se okupljamo oko Isusa punog životnog optimizma. Molimo ga da i nas ispuni svojim optimizmom u podlaganju Božjem kraljevstvu i nadi da Bog svoju stvar u svijetu vodi sigurnom uspjehu.