Jutarnja i večernja liturgija Velikog četvrtka posvješćuju nam da se sabiremo kao Crkva po našim župama i biskupijama zato što slavimo euharistiju i druge sakramente.
Jutarnja liturgija odvija se samo u katedrali kao matičnoj crkvi biskupije. Biskup blagoslivlje bolesničko i katekumensko ulje. Krizmeno ulje, koje se upotrebljava kod ređenja svećenika i kod krštenja, biskup posvećuje. Ova misa očituje zajedništvo biskupa i svih svećenika koji u njegovoj biskupiji vrše službe liturga, učitelja vjere i upravitelja vjerničkih zajednica. Zato su svećenici pozvani da u što većem broju koncelebriraju sa svojim biskupom tog jutra. Nakon biskupove propovijedi svećenici obnavljaju obećanja dana na ređenju da će vjerno obavljati prihvaćenu službu. Biskup preporučuje svećenike i sebe u molitve sabranih vjernika.
Misa Večere Gospodnje sadržajno pripada Velikom petku kao prvom danu svetog trodnevlja. Ona uprisutnjuje Isusovu proročku gestu nad kruhom i vinom: kao što sabranim učenicima on domaćinski lomi kruh, tako će uskoro biti slomljeno njegovo tijelo koje je u židovskom načinu izražavanja cijela osoba čovjeka. Kao što sudionici Isusove oproštajne gozbe piju vino i ono time postaje "razliveno", tako će i njegova krv biti razlivena prilikom nasilne smrti na križu.
Isus je pod oproštajnom večerom ostavio posvećeni kruh i vino kao trajni znak svoje smrti i uskrsnuća i kao darove kojima se trebaju krijepiti njegovi vjernici da bi ostali njemu vjerni i obavljali svoje poslanje u svijetu. U zbornoj molitvi istaknuta je vjera da je Krist uoči svoje smrti predao Crkvi "žrtvu novoga Saveza i gozbu svoje ljubavi" te prošnja da "iz tog otajstva crpimo ljubav i život".

Prvo je čitanje izvještaj iz Knjige izlaska o ustanovi Pashe kao glavnog blagdana Židova. Oni su tim blagdanom slavili:
- spomen na izlazak iz egipatskog ropstva;
- spomen na sklapanje saveza s Bogom i konstituiranje plemena u jedan narod Božji;
- savezničku povezanost s Bogom i međusobno u vremenu i mjestu gdje Izraelci slave svoj konstitutivni blagdan.
Ovaj odlomak Izlaska "historicizira" blagdan Pashe. Blagdanu koji su susjedni narodi slavili prije njih, vjerojatno kao radost proljetnog janjenja, Izraelci su dali nov sadržaj i povod. O desetom "egipatskom zlu" Bog je preskočio kuće Izraelaca tako da su pomrli samo prvorođenci Egipćana. S ovim "prolazom" ili "preskakanjem" kuća Izraelaca, koji su po Mojsijevoj odredbi krvlju pashalnog jaganjca poškropili svoja vrata, Izraelci su povijesno vezali utemeljenje Pashe.
Povijesno je sigurno da je Isus bio pogubljen dan uoči Pashe -7. travnja godine 30. Zato je prva Crkva euharistiju kao spomen na Isusovu smrt i uskrsnuće počela slaviti po obredu židovske Pashe. Ivan vidjelac 28 puta spominje proslavljenog Krista kao pashalnog Jaganjca. On kaže da će s njime slaviti nebesku liturgiju oni koji u vrijeme zemaljskog života ubijele svoje životne haljine u krvi Jaganjčevoj (usp. Otk 7, 14; 12, 11; 22, 14). Pripjev nakon ovog čitanja uzet je iz 1 Kor 10, 16: "Čaša blagoslovna zajedništvo je krvi Kristove." Šteta bi ga danas bilo zamijeniti nečim drugim, jer je uzet iz dijela poslanice o kršćanskoj svetoj
gozbi na kojoj imamo udio na Kristovu tijelu i krvi i vežemo se u zajednicu braće i sestara po mjestima gdje živimo svoju vjeru.

Prva Korinćanima pisana je iz Efeza oko 57. kao Pavlov odgovor na upit korintskih vjernika o karizmama i redu na bogoslužju. Značajno je da u ovoj poslanici isti grčkim izrazom - ekklesia (saziv) - Pavao zove zajednicu krštenih u jednom mjestu i sveti sastanak na kojem oni obavljaju spomen čin Isusove smrti i uskrsnuća u toku bratske gozbe.
Na početku 11. poglavlja, iz kojeg je večerašnji odlomak, Pavao hvali naslovnike što se drže predaja koje im je predao prilikom misionarskog naviještanja i osnivanja Crkve u Korintu. Jedna od stvari koju im je "predao" jest i slavljenje euharistije, jer bez toga kršteni Korinćani ne bi bili živa Crkva. U večerašnjem odlomku Pavao podsjeća vjernike da je "od Gospodina primio ono što im je predao". On je naučio slaviti euharistiju s kršćanima Damaska, Jeruzalema i Antiohije. Kad kaže da ju je primio "od Gospodina", misli na Isusovu odredbu: "Ovo činite meni na spomen." U spomen na Isusovu smrt i uskrsnuće kršćani se sastaju na bogoslužje u kojem čitaju iz svetih knjiga, slušaju izlaganje predstojnika, mole za sav svijet, obavljaju spomen-čin Isusove žrtve i gozbe i krijepe se posvećenim kruhom i vinom. Zato "od Gospodina" ovdje znači odredbu Gospodinovu o euharistiji kao konstitutivnom činu Crkve.
Iz židovskog slavljenja Pashe kao "spomena" oslobođenja od kojeg se živi (zikaron), "meni na spomen" u riječima nad kruhom i vinom znači uprisutnjenje Isusove smrti i uskrsnuća. Isus proslavljeni postaje zbiljski prisutan među svojim vjernicima po tom spomen-činu. Mi katolici vjerujemo da zajednica krštenih ne može valjano slaviti euharistiju kao spomen-čin i gozbu bez zaređenih predstojnika.
Isusove riječi nad kruhom i vinom može valjano izgovarati u svetom činu samo svećenik. Zato ove večeri slavimo i ustanovu svećeničkog reda. Bez zaređenih starješina kršćanska zajednica ne može potpuno živjeti i svjedočiti spasenje koje Krist nudi.

Evanđelje o Isusovu pranju nogu učenicima na oproštajnoj večeri povod je da večeras svećenik pere noge izabranim članovima župne ili liturgijske zajednice. Jedna od predloženih antifona koja se može pjevati za vrijeme tog pranja je iz Iv 13, 34: "Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge kao što sam i ja ljubio vas." To je simbolički čin koji sudionike treba potaknuti na prilagođeno služenje kršćanskoj braći i sestrama u konkretnim okolnostima, prema potrebama bolesnih i oskudnih članova zajednice.
U Ivanovu izvještaju o posljednjoj večeri nema Isusovih riječi nad kruhom i vinom. On je prikazao Isusa kao kruh s neba za život svijeta u govoru o kruhu života (gl. 6). Ovdje prikazuje Isusa kao poniznog domaćina na gozbi ljubavi koji učenicima pere noge, a zatim dugo govori o potrebi ljubavi među svojim vjernicima, o Duhu Parakletu koji će Crkvu uvoditi u svu istinu nakon njegove proslave i o djelovanju učenika koji trebaju biti u svijetu, ali ne od svijeta.
Izraz u r. 4 "ustade od večere" daje naslutiti da se apostoli nisu mogli nagoditi tko bi od njih trebao poslužiti druge pri pranju nogu i ruku na početku gozbe. Iz Lukina izvještaja, prema kojemu Isus u vrijeme posljednje večere uči apostole da je najveći onaj koji poslužuje, izlazi da je nešto takvo moglo biti povod Isusovoj pouci i pranju nogu. Isus preuzima posao sluge za dolaska gostiju na svečanu gozbu. Skida gornju odjeću, uzima ubrus, ulijeva vodu u praonik, polijeva noge već raspoređenim uzvanicima, pere ih i briše. Ove pojedinosti pokazuju da se događaj sudionicima duboko usjekao u pamćenje te da im je ostao nezaboravan i znakovit.
Dok su ostali sudionici bez daha dopuštali Isusu da im opere noge, Petar se iz poštovanja pobunio, jer ne dolikuje da Učitelj pere noge učeniku. U Isusovu odgovoru vidimo da je u pitanju nešto više od fizičkog pranja: "Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom." Već samim drugovanjem s Isusom učenici su očišćeni, ali će biti još očišćeniji po Učiteljevoj smrti i silasku Duhu Parakleta. "Pranje" ovdje može biti aluzija na krštenje. Isus traži od učenika da i oni čine kao on: da budu ponizni sabiratelji eshatonske obitelji Božjih sinova i kćeri te da joj zbiljski služe. Ovaj događaj pokazuje da nas euharistija osposobljava za služenje po uzoru na Isusa, koji se osjećao potrebnim i važnim upravo po služenju. Pitajmo se koliko iz svjesnog i aktivnog sudjelovanja na euharistiji tražimo snagu za zbiljsko služenje braći i sestrama.