Crkveni oci i teolozi prvih stoljeća gledali su u Iv 7, 35 i 19, 34 nastajanje Crkve iz boka probodenog Krista, ali nisu tražili uvođenje posebnog blagdana Srca Isusova. Slično su teolozi i mističari srednjeg vijeka gledali u Srcu Isusovu simbol ljubavi Božje prema ljudima.
Liturgijski su počeli slaviti Srce Isusovo francuski oratorijanci u drugoj polovici 17. stoljeća. Tako je jedan od njih - sv. Jean Eudes ( + 1680) - uz biskupovo dopuštenje uveo 20. listopada 1672. ovaj blagdan u crkvama svoje redovničke zajednice. Francuska redovnica sv. Margareta Marija Alacoque imala je od 1673. do 1675. mistične doživljaje na temelju kojih je, posavjetovavši se sa svojim ispovjednikom, uvidjela da Bog traži uvođenje blagdana Srca Isusova za sveopću Crkvu, obavljanje pobožnosti devet prvih petaka i moljenje "svete ure" u noći pred prvi petak. Trebalo je gotovo 200 godina ukorjenjivanja ove pobožnosti u različitim krajevima da bi Pio IX. 1856. uveo ovaj blagdan u liturgijski kalendar opće Crkve.
Šest godina kasnije stigao je u Rim Josip Stadler kao bogoslov zagrebačke nadbiskupije te tu ostao sedam godina stanujući u zavodu "Germanicum", koji su vodili njemački isusovci, i studirajući na crkvenom sveučilištu "Gregoriana", na kojem su predavali isusovci različitih narodnosti. Družba Isusova zdušno se zalagala i danas se zalaže za širenje pobožnosti prema srcu Isusovu. Stoga je bogoslov i mladi svećenik Josip Stadler od svojih duhovnih i teoloških učitelja prihvatio tu pobožnost. Kad je 15. siječnja 1882. preuzeo kao novoimenovani nadbiskup upravu sarajevske nadbiskupije, posvetio je cijelu nadbiskupiju Srcu Isusovu. Sagradivši u sjedištu nadbiskupije katedralu, posvetio ju je 15. rujna 1889. Srcu Isusovu. Želio je širenjem te pobožnosti poticati svećenike i vjernike nadbiskupije na duhovnu obnovu.
Liturgijska reforma Drugoga vatikanskog sabora donijela je ovoj svetkovini nova čitanja, zatim novu zbornu molitvu i predslovlje. U ovoj prinovi vidi se pomicanje naglaska sa zadovoljštine na aktivnu ljubav prema Bogu i bližnjemu. U ovoj liturgijskoj godini za evanđelje imamo odlomak iz Mateja u kojem Isus zove da uzmemo njegov jaram jer je on krotka i ponizna srca.

Ovaj odlomak Ponovljenog zakona poziva na vjernost Bogu zato što je Bog izabrao Izrael za svoj narod iz čiste ljubavi, bez prethodne zasluge svojih izabranika. U odlomku prije ovoga opomenuti su povijesni pripadnici naroda Božjega neka ne sklapaju brakove s poganima da ne bi prešli na poganstvo i neka ne prihvaćaju poganskih kultnih običaja.
"Ti si narod svet, posvećen Gospodinu Bogu svome" (r. 6) - znači: ti si izdvojen, drukčiji od poganskih susjeda, pa i u svom vladanju trebaš biti drukčiji, kad je riječ o vjernosti Bogu jedinome. "Nije vas Gospodin odabrao i prihvatio zato što biste vi bili brojniji od svih naroda" (r. 7) - to je svijest da su Izraelci kao narod ne samo malobrojniji od poganskih susjeda nego i slabije razvijeni, organizirani. Unatoč tome, Bog ih je odabrao zato što ih ljubi. Odabrao u prošlosti, a ljubi u sadašnjosti; odabrao povijesnu generaciju s kojom je pod Sinajem sklopio Savez a ljubi svaku novu generaciju u povijesti svoga naroda.
Bog se ovdje predstavlja kao "Bog vjeran, koji milost svoju iskazuje do tisuću koljena onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi" (r. 9). Vjernost i milostivost osnovna su saveznička svojstva Božja. Bog je saveznik vjerničke zajednice i traži da mu vjernici kao zajednica budu vjerni. Tu vjernost iskazuju obdržavanjem Božjih zapovijedi.

Prva Ivanova daje naslutiti da je u povijesnoj zajednici krštenih, kojoj je prvi put bila namijenjena, došlo do razlaza zbog vjere u potpunu ljudskost Krista (usp. 1 Iv 4, 2) i u božansko sinovstvo čovjeka Isusa (usp. 1 Iv 2, 22 i 4, 15). Zato je u njoj naglašena ljubav unutar crkvene zajednice kao odgovor na ljubav Božju iskazanu nama u Kristu Isusu. U ovom odlomku snažno je istaknuto da je Bog izvor ljubavi koju kršćani trebaju prihvaćati i nuditi.
Dvaput u ovom odlomku postavljena je definicija "Bog je ljubav" (r. 8 i 16).To je funkcionalna definicija Boga: on je sama ljubav s obzirom na nas ljude, ljubav od koje dolazi besplatna inicijativa i na koju mi vjernici trebamo pozitivno odgovoriti. U r. 7 poziva sveti pisac nas čitatelje da ljubimo jedni druge. Zato priznavanje Boga (on upotrebljava biblijski izraz "poznavanje") uključuje i priznavanje ljudske braće i sestara. Tko bi se osorno ponašao prema ljudima, ne bi priznavao zbiljski ljubav Božju i svoju ovisnost o Bogu. U recima 9-12 Kristov povijesni nastup, smrt i uskrsnuće predstavljeni su kao očitovanje nezaslužene ljubavi Božje prema nama ljudima. Mi po Kristu pravo živimo, on je pomirnica za grijehe naše, on je neopozivi znak ljubavi Božje prema nama. Dužni smo ljubiti jedni druge da bi Bog u nama trajno ostao i da bi ljubav njegova u nama bila savršena.
Reci 13 do 16 očituju da za ljubav Božju "znamo" po Duhu Svetom, koji nam je darovan kao zajednici i pojedincima. Duh je u krštenicima probudio vjeru u naviješteno evanđelje. Na temelju te vjere znamo da je Krist Spasitelj svijeta i pravi Sin Božji. Iz formulacije: "Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu i on u Bogu" slutimo da su neki od povijesnih čitatelja imali problema s vjerom u Isusovo božanstvo. Bez takve vjere nema punog života s Bogom. "Mi smo upoznali ljubav Božju i povjerovali joj" (r. 16) jest podsjećanje na iskustvo Duha među krštenicima. Oni su iskustveno doživjeli radost koju Duh budi i dariva. Vjernički supristali uz Krista kao Spasitelja i Sina Božjega. Vjeruju da je Bog ljubav i žele ostati u ljubavi s Bogom ljubeći vjerničku braću i sestre.

U ovom kratkom odlomku vidimo Isusa zadovoljna u svome mesijanskom zvanju i zahvalna Ocu što neznatni ljudi u njemu otkrivaju i prihvaćaju objavitelja mudrosti Očeve. Odlomak podsjeća na Sir 51, 23-30. U tom himnu Mudrost poziva ljude nepoučene u svoju školu.
Povijesna pozadina Isusove zahvale Ocu što za njim idu maleni, a ne "mudri i umni" (r. 25), jest djelovanje u Galileji kao pograničnom i zabačenom području do kojega jeruzalemski rabini nisu puno držali. Među galilejskim seljacima, ribarima, trgovcima i zanatlijama Isus je propovijedao kraljevstvo Božje i ozdravljao u znak novog, odlučnog zahvata Božjeg u prilog ljudima. Oni - prezreni i neuki ljudi - odgovorili su s vjerom. Njihov odaziv Isusu bio je potvrda ispravnosti njegova mesijanskog djelovanja. "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje" -znači: zahvaljujem ti, radostan sam što neuki u meni prepoznaju tvoga poslanika. "Mudri i umni" jesu obrazovani koji su sami sebi dostatni, a "maleni" su isto što i "siromasi" iz govora na gori (usp. Mt 5, 3).
"Tako se tebi svidjelo" (r. 26) isto je što i molitveni zaziv iz "Očenaša" "Budi volja tvoja". Isus je uvjeren da je vršenje volje Očeve najsigurniji put u osobnu sreću i pravo životno zadovoljstvo. On je svoju mesijansku aktivnost usmjerio na rubne pripadnike svoga naroda i sam obdržavao volju Očevu. Ovdje Isus i sebe svrstava među Božje "siromahe" ili "malene". Priznaje svoju ovisnost o Ocu, rado je prihvaća i na to druge potiče. Prema r. 27 jedini Otac pozna potpuno Sina i jedini Sin pozna potpuno Oca. Isus je Sin koji iznutra pozna Oca i objavljuje svoje iskustvo bliskosti s Ocem. Zato je on utjelovljena mudrost Očeva. Ovo "poznavanje" u biblijskom načinu izražavanja uključuje unutarnju jednakost, isto božansko dostojanstvo. Otac omogućuje Sinu da ga upozna i objavljuje, Sin s ljubavlju odgovara na Očevu ljubav djelujući među neznatnima.
Sirah poziva ljude da podmetnu svoj vrat pod jaram mudrosti Božje (usp. Sir 51, 26). Slično Isus zove sve izmorene i opterećene i nudi im svoj jaram kao slatki jaram i lagano breme. Povijesno je to bila kritika farizeja koji su govorili o "jarmu Zakona" obeshrabrujući neuke ljude u samom pokušaju da vrše Božje zapovijedi, jer ih je bilo previše i obični pučanin jedva ih je mogao naučiti. Isus je sve zapovijedi sveo na ljubav prema Bogu i bližnjemu. Za ljubav ne treba biti pismen, učen, bogat, snažan.
Svatko je dorastao za ljubav; u svakom razdoblju životne dobi i u svim okolnostima može ljubav Božju prihvaćati i na nju odgovarati ljubeći ljude.
Za današnji blagdan značajna je Isusova izreka: "Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca." U govoru na gori Isus je proglasio blaženima krotke, koji će baštiniti zemlju. Krotkost je vjera u uspjeh Božje stvari na svijetu i odricanje od nasilnih mjera. Isus je krotak i na krotkost poziva. "Poniznost" je u Svetom pismu varijanta siromaštva kao prihvaćanja ovisnosti o Bogu, gospodaru siromašnih i bogatih, uspješnih i nesretnih. Isus je ponizna srca. Srce je u Starom i Novom zavjetu unutarnje sjedište čovjekova razmišljanja. Biblijski čovjek razmišlja u srcu svome, srce ga prekorava za grijehe i hvali za pozitivna djela. Kad kaže za sebe da je ponizna srca, Isus se predstavlja kao ponizan u svojoj unutarnjoj jezgri, kao siromah Božji koji vjeruje da je u svakoj životnoj situaciji moguće ostati otvoren Bogu. Na takvu krotkost i poniznost zove i svoje sljedbenike.
Isusov jaram njegov je nauk, ali i njegov način življenja. Zove ljude da prihvate njegov jaram, ali ga on prvi dosljedno nosi. Proglašava svoj jaram slatkim i svoje breme laganim, zato što je to traženje i prihvaćanje volje Božje. Ovdje vidimo Isusa koji ima vremena i srca za umorne i opterećene. Nije samo riječ o povijesnim slušateljima koji su bili željni riječi Božje, a jeruzalemski ih rabini zanemarivali. Isus vidi čovjekovu glad za Bogom i dobrotom, ali i čovjekove frustracije, poraze, neuspjehe, žalosti. K njemu, koji je krotak i ponizna srca, dolazimo sa svojim životnim teretima. Od njega učimo biti krotki i ponizni, otvoreni za Boga i ljude u svakoj životnoj situaciji.
Isuse, koji si krotka i ponizna srca, učini srca naša po i srcu svome!