Događaj krštenja Isusova zabilježila su sva četiri evanđelja (iako Ivan ne prikazuje sam čin krštenja, nego Krstiteljevo predstavljanje Jaganjca prilikom tog događaja). Uz to je prikazan u Djelima apostolskim kao "pomazanje" Isusa Duhom Svetim na početku mesijanske službe. Iz Matejeva prikaza tog događaja vidimo da je prva Crkva imala problema povezati svoju vjeru o Kristu sa smislom tog podvrgavanja obredu koji je za druge Židove onog vremena bio znak kajanja za grijehe i spremnosti na obraćenje. Upravo ta teškoća ukazuje na povijesnost događaja. Prva Crkva ne bi sebi stvarala tu teškoću da se događaj zbiljski nije dogodio i da nije značio prekretnicu u Isusovu životu. Dotad je Isus bio privatni radnik u Nazaretu koji je svojim radom uzdržavao sebe i majku. Od tada on počinje mesijanski djelovati, ali ne onako kako očekuje mnoštvo željno Mesije, koji će biti politički voda.
Bitna razlika između Mateja na jednoj te Marka i Luke na drugoj strani jest što u prvom evanđelju glas iz neba govori mnoštvu: "Ovo je Sin moj...", dok u drugom i trećem govori samom Isusu: "Ti si Sin moj..." Bio je to događaj u kojem je Isus doživio unutarnji poticaj da počne mesijanski djelovati, pa su Marko i Luka naglasili tu stranu događaja. U isto vrijeme Isus je bio predstavljen kao Mesija koji počinje svoje djelovanje, pa su Matej i Ivan naglasili tu stranu događaja.
Liturgija u ovom događaju vidi i navještaj kršćanskog krštenja: "Ti si na Jordanu čudesnim znakom navijestio novo krštenje i glasom s neba objavio; ti si Krista pomazao Duhom Svetim da Riječ tvoja prebiva među nama; da siromasima donese blagovijest spasenja" (predslovlje).
Ove godine imamo Matejev izvještaj za evanđelje dana. U njemu je Isus spreman na ispunjenje "sve pravednosti" i zato biva predstavljen kao ljubljeni Sin. Popričesna molitva ističe našu spremnost na slušanje "Očeva Jedinorođenca te se zovemo i budemo Božji sinovi i kćeri". Kao što je Isus u svemu slušao Oca i tako ostao njegov ljubljeni Sin, tako i mi želimo s Isusom tražiti i ispunjavati volju Božju o sebi i bližnjima.

Prvo je čitanje Prva pjesma o Sluzi Patniku iz Izaijine knjige (ima ih četiri). Iz svih pjesama o Sluzi izlazi da je on - za prve povijesne čitatelje kojima su ove nadahnute propovijedi prvi put bile upućene - mogao biti jedan konkretni silom ušutkani prorok. Njegovu vrijednost ljudi otkrivaju tek nakon njegove nasilne smrti. Ima međutim u pjesmama o Sluzi i crta koje pokazuju da je to mogao biti i cijeli narod Božji raspršen među poganske narode koji ga progone, a on im donosi blagoslov Božje naklonosti upravo po strpljivo prihvaćenim poniženjima.
U ovom odlomku Bog predstavlja Slugu kao svoga odabranika i miljenika te najavljuje da ga podupire pri nastupu proročke službe. Izlijeva na njega svoga Duha i time ga osposobljava za zadaću koju mu namjenjuje u vjerničkoj i ljudskoj zajednici. Prema Starom zavjetu duh je Božji "obuzimao", "bio izlijevan" ili "pomazivao" suce, kraljeve, proroke i svećenike na početku njihove delikatne službe. Duh Jahvin davao im je snagu da svoju službu obavljaju ustrajno i u skladu s Jahvinim planom spasenja. Sluga Patnik pri vršenju svoje službe dobiva pomazanje Duhom da u vršenju svoje službe ne teži za izvanjskim uspjesima i da ga ne slome osporavanja u zajednici vjernika.
Glavna je Slugina zadaća naviještati Riječ Božju: "Postavih te za svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnja iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami" (r. 7). Ovdje je riječ o duhovnoj sljepoći i tami koja se otklanja prihvaćanjem riječi Božje. Sluga je također postavljen "za Savez narodu" (r. 6). On je potpuno poslušan Bogu Savezniku i zove na vjerničku poslušnost obvezama Saveza. Pri obavljanju svoga poslanja on neće vikati ni lomiti napuknutu trsku, što znači da neće nastupati kao vlastodržac i silnik. Poklanjat će punu pažnju svakoj osobi, pomagati ojađenima da se pridignu te u svjetlu objave nastave svoj životni hod.
U ovom Sluzi Isus je sam prepoznao svoju predsliku kad je u nastupnoj propovijedi u Nazaretu najavio da se osjeća pomazan Duhom Svetim pri obavljanju svoga mesijanskog djelovanja (usp. Lk 4, 16-30) te kasnije u toku ministerija istaknuo da je došao služiti ljudima i život svoj "dati kao otkupljenje za mnoge" (Mk 10, 45). U današnjoj je liturgiji ovaj odlomak starozavjetna podloga za ono što glas iz neba govori Isusu prilikom njegova krštenja: Isus je miljenik Očev u smislu Sluge Patnika zato što je spreman na ispunjenje svake pravednosti.

Za drugo čitanje imamo glavni dio Petrova govora u Kornelijevoj kući. Podsjetimo se da je prema Dj 10, 1 Kornelije, rimski oficir, stacioniran u Cezareji primorskoj, gdje je stolovao rimski upravitelj Judeje. On je postao "bogobojazni" stranac, tj. poganin koji je povjerovao u Boga jedinoga, počeo čitati Stari zavjet na grčkom, ali nije mogao prihvatiti sve disciplinske propise židovstva, npr. obrezanje i sl. Čuo je za Isusov pokret i poslao po Petra da izravno čuje od pročelnika mlade zajednice uvjete za pristup kršćanstvu.
Petar počinje radosnim usklikom da Bog nije pristran, tj. ne pravi razliku među poganima i Židovima, kad je riječ o pozivu na spasenje po Kristu raspetom i uskrslom. Zatim Petar iznosi ključne događaje Isusova mesijanskog djelovanja te smrt, uskrsnuće i ukazanje odabranim svjedocima. U misionarsku propovijed spadala je grada od krštenja na Jordanu do ukazanja Uskrsloga. Događaji Isusova djetinjstva nisu se iznosili u misionarskoj propovijedi.
Krštenje na Jordanu Petar tumači kao događaj pomazanja Duhom Svetim. Tek nakon toga mogao je Isus "proći zemljom čineći dobro i ozdravljati" (r. 38). Prema Lukinu izvještaju, već prilikom začeća Duh je Sveti "osjenio" Isusovu majku i tako pripravio put za jedinstvenu Majku jedinstvenog Sina. Pomazanje prilikom krštenja jest mesijansko ustoličenje, jer su se pomazivali suci, svećenici, proroci i kraljevi prilikom nastupa njihove službe -iako su svećenici i kraljevi već samim rođenjem bili određeni za tu službu. Isusova pomazanost Duhom prilikom krštenja znak je da je Bog Isusa predstavio kao Mesiju koji počinje svoju djelatnost te da je Duh Sveti Isusa vodio i snažio u toku djelovanja. Novozavjetni spisi uče da su svi vjernici pomazani ili "opečaćeni Duhom" (usp. Ef 1, 13-14; 4, 30; 2 Kor 1, 22) te da ta pomazanost na njima ostaje trajno (usp. 1 Iv 2, 20-27). Kao što je Duh jačao Isusa u njegovu mesijanskom zvanju, tako jača i nas u našem kršćanskom zvanju.

Matejevi su elementi u ovom izvještaju:
- "dođe Isus na Jordan Ivanu da ga on krsti" (r. 13);
- Krstiteljeva izjava da Isus njega treba krstiti (r. 14);
- Isusova izjava da on i Krstitelj trebaju ispuniti svu pravednost (r. 15);
- Krstiteljevo "popuštanje" (r. 15b);
- Glas iz neba govori mnoštvu: "Ovo je Sin moj...", dok kod Marka i Luke govori Isusu (r. 17).
Ovakva formulacija pokazuje teškoću Matejeve Crkve koja je vjerovala u Isusovo božansko sinovstvo i potpunu vjernost Ocu, a Ivanovo krštenje smatrala pokorničkim obredom kojemu su se ljudi podvrgavali u znak ispovijedanja grijeha i spremnosti na obraćenje. Isus se nije trebao za što kajati niti od čega odvraćati. U svojoj tesarskoj radionici u Nazaretu Isus je morao čuti od mušterija za Krstiteljev pokret: "Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe" (Mt 1,5-6). Još od događaja kad je kao dvanaestogodišnji dječak ostao u Hramu, bio je svjestan da mu je "biti u onome što je Oca njegova" (Lk 2, 49). Ivanovo djelovanje već je pripravilo narod za nešto novo što Bog sprema. Bilo je vrijeme da Isus počne uprisutnjavati to najavljeno Božje djelovanje. Zato je namjerno pošao na Jordan k Ivanu da se solidarizira sa svima spremnim na obraćenje, koje nije samo odustajanje od nečeg starog nego i otvaranje za nešto novo što Bog sprema.
"Sva pravednost" koju trebaju ispuniti Krstitelj i Nazarećanin jest volja Božja, plan Božji koji se odvija u povijesnim događajima. Isus prilikom krštenja "ugleda Duha Božjega gdje silazi s neba" (r. 16). To je potvrda za njegov plan mesijanskog djelovanja. U isto vrijeme Otac njega koji je spreman ispunjavati svaku pravednost predstavlja mnoštvu kao ljubljenog Sina. Glas iz neba upotrebljava - na grčkom - riječi iz prve pjesme o Sluzi Patniku. Također i riječi Ps 2, 7. Psalam 2 jest pjesma ustoličenja novog vladara iz Davidove loze, kojemu je na dan ustoličenja veliki svećenik kliktao: "Ti si sin moj, danas te rodih!" On je to govorio u ime Božje. Kralj vjernik, koji počinje po zapovijedima Božjim upravljati narodom Božjim - sin je Božji, miljenik Božji ako svoju službu obavlja po Zakonu Božjem. Slično je i Isus na krštenju predstavljen Sinom Božjim zato što želi ispunjavati svu pravednost. Sav se podlaže volji Božjoj prilikom prijelaza iz privatnog života u mesijansko djelovanje i želi obavljati svoje zvanje u skladu s Očevim planom.
S Isusom želimo i mi ispunjavati svu pravednost podlažući se volji Božjoj.