Sabrani u katedrali na blagdan Duhova, mi ovom svetkovinom završavamo vazmeno vrijeme u crkvenoj godini. Najstariji i najvažniji blagdan Crkve jest Uskrs, jer su već od prvog stoljeća Isusovi sljedbenici slavili ovaj blagdan kao spomen Isusova uskrsnuća, ukazanja, uzašašća i silaska Duha Svetoga. Isus je apostolima zapovjedio da u Jeruzalemu čekaju "silu odozgo" u koju će ih Bog obući, a tek tada smiju i trebaju poći među sve narode svijeta te ih činiti Isusovim učenicima. Zato ovaj blagdan Duhova slavimo kao završetak vazmenog vremena i očitovanje Crkve.
Mi ovdje u katedrali svake godine na Duhove sudjelujemo u slavlju sakramenta potvrde u okviru blagdanske mise. Imajući pred sobom ove djevojčice i dječake, djevojke i mladiće koji u pratnji kumova i roditelja primaju sakrament kršćanske zrelosti, pitajmo se na koji su način Duhovi događaj Crkve te na koji je način potvrda sakrament crkvenosti.

U zbornoj molitvi, koju izriče predvoditelj liturgijskog slavlja u ime sabrane zajednice, rečeno je danas: "Bože, ti otajstvom današnje svetkovine posvećuješ u svakom narodu cijelu Crkvu." Tom je molitvom najavljeno prvo čitanje. U njemu sv. Luka prikazuje silazak Duha Svetoga nad apostole u Jeruzalemu tako da podsjeća na starozavjetni izvještaj o kuli babilonskoj. U vremenu kad su ljudi bili udaljeni od Boga, jezik ih je razdvajao jedne od drugih. Željeli su sagraditi kulu do neba kao spomen ljudskog napretka i povezanosti, a nisu se mogli sporazumjeti. Na Duhove ljudi iz različitih naroda slušaju Petra i apostole kako "razglašuju veličanstvena djela Božja". Među slušateljima bili su predstavnici 15 naroda i svi su razumjeli neuke Galilejce kao da govore ne samo njima poznatim jezikom nego i na njima razumljiv način. Ovo razumljivo propovijedanje i radosno odazivanje na propovijed omogućio je Duh Sveti kojega Crkvi i svijetu šalje uskrsli Krist.
Za drugo čitanje ove mise imali smo odlomak iz Prve Korinćanima o darovima Duha Svetoga u Crkvi jednoj i različitoj. "Reći: Gospodin Isus" - u vrijeme kad je ova poslanica pisana - značilo je vjernički priznati Isusa Gospodinom, uz Isusa raspetog i uskrslog vjernički prionuti. To se događalo na krštenju odraslih. Ovaj vjernički pristanak u slobodi omogućuje Duh Sveti koji se dariva na krštenju i potvrdi. U ovom odlomku uspoređuje sv. Pavao crkvenu zajednicu s tijelom u kojem ima različitih udova. Kao što svi, ali različiti udovi sačinjavaju jedno ljudsko tijelo, tako je i Crkva sastavljena od pripadnika iz različitih naroda, a ipak je jedna u Kristu po djelovanju Duha Kristova. "Svi smo u jedno tijelo kršteni: bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni!" U ono doba bila je velika podvojenost među Grcima i Židovima zbog toga što su Grci vjerovali u mnoštvo poganskih bogova, a Židovi u jednoga Boga koji se ljudima objavio po prorocima. Daljnja razlika među ljudima prvog stoljeća bila je podjela na slobodne i robove.
U robovlasničkome državnom uređenju jedni su se rađali kao slobodni, a drugi kao robovi. Kad je kršćanstvo došlo među građane takve države, kršteni robovi naučili su da su Božja djeca, a kršteni slobodnjaci naučili su da su o Bogu ovisni i zato ne smiju zloupotrebljavati svoj položaj u odnosu na robove. Pavao kaže: "Svi smo jednim Duhom napojeni!" Krštenici su se otvorili djelovanju milosti Božje i Duh Sveti od tada utječe na njihovo mišljenje i ponašanje. Čini ih Crkvom jednom i različitom, Crkvom u kojoj se po bratskoj uslužnosti vjernici različitih sposobnosti međusobno dopunjavaju.
Zato su Duhovi događaj Crkve. Tu događajnost očitujemo i mi u sarajevskoj katedrali. Slušanjem riječi Božje, pjevanjem vjerskih pjesama, molitvama i sudjelovanjem u misi, mi smo događaj Crkve u našem gradu i na području ove župe.

Danas pod ovom misom 50 krizmanika sarajevskih župa prima sakrament potvrde. Oni su se na to brižno pripravili pod vodstvom svećenika i sestara. Mi koji već jesmo krizmani podsjetit ćemo se danas na dan svoje krizme: Gdje je to bilo? Kada? Tko nam je ovaj sakrament podijelio? Kako smo u kasnijem vjerničkom životu ispunjavali ono što smo tada obećali pred Bogom i vjerničkom zajednicom?
Podsjetimo se da je krštenje sakrament pridruženja Kristu i Crkvi, a potvrda dublje povezivanje s Kristom u Crkvi. Sabor uči: "Vjernici, po krštenju uključeni u Crkvu, određeni za bogoslužje kršćanske vjere po neizbrisivom biljegu krštenja, i budući da su preporođeni za djecu Božju, dužni su pred ljudima ispovijedati kršćansku vjeru koju su primili od Boga preko crkve. Sakramentom potvrde još su savršenije vezani uz Crkvu, nadareni su posebnom jakošću Duha Svetoga, i tako su više obvezani da kao pravi Kristovi svjedoci riječju i djelom šire i brane vjeru" (LG 11). U prvoj Crkvi potvrda se primala zajedno s krštenjem, dok su se ljudi krštavali kao odrasli. Tijekom povijesti, Crkva je počela krštavati djecu vjernika kako bi uz roditelje od najranijih godina rasla u ozračju vjere i Crkve. U takvim prilikama Rimokatolička Crkva dijeli potvrdu odvojeno od krštenja, u dobi kad krštena djeca postaju djevojke i mladići, na prijelazu iz djetinjstva u mladenačko životno razdoblje. Za današnje krizmanike ovaj je sakrament osobno i slobodno prihvaćanje onoga što su u djetinjstvu dobili preko roditelja. Mladi, koji se krizmavaju danas ovdje i u drugim crkvama diljem svijeta, osobno prihvaćaju vjeru u kojoj su kršteni i odgojeni. Bivaju primljeni u zajednicu odraslih vjernika, primaju sakrament kršćanske zrelosti. Primaju darove Duha Svetoga da budu dublje povezani s Crkvom te da hrabro svjedoče svoju vjeru kroz život.
Glavni dio obreda potvrde sastoji se od sljedećeg: biskup ili krizmatelj od njega ovlašten maže krizmanika po čelu posvećenim uljem i izgovara riječi: "Primi pečat dara Duha Svetoga!" To znači: primi zapečaćeni dar koji je Duh Sveti. Metaforu o pečatu ili neizbrisivom biljegu, koji se dobiva I na krstu, potvrdi i svećeničkom ređenju, Crkva je preuzela iz kulture Židova i Grka u prvom stoljeću. Židovi su pečatom zvali Savez s Bogom i uključivanje u saveznički narod Božji. Grci su običavali pečatom obilježavati nekretnine, stoku, robove i sljedbenike nekih religija. Pečat je bio vanjski biljeg pripadništva, i to neizbrisivog pripadništva. Eto, Duh Sveti u krstu, potvrdi i svećeničkom ređenju neopozivo obilježava kandidate. Čini da ih Bog zauvijek prigrljuje kao svoje i nikada neće povući dostojanstvo koje im dariva u ovim sakramentalnim slavljima. Krizmanici s pečatom dara, koji je Duh Sveti, tako primaju mudrost i , razum, savjet i jakost, znanje i pobožnost te strah Božji kao sedam posebnih darova. To su darovi Duha onima koji su osposobljeni i zaduženi za svjedočko življenje i djelovanje u svijetu.

Na blagdan Duhova doživljavamo događaj Crkve koja se na prve Duhove hrabro očitovala svijetu. Na blagdan Duhova sudjelujemo u krizmenom slavlju, koje je sakrament crkvenosti.
Danas nećemo moliti misno Vjerovanje zato što krizmanici obnavljaju krsna obećanja pa ćemo i mi odrasli zajedno s njima odgovoriti na pet pitanja o svojoj vjeri. Ti odgovori bit će naša ispovijest vjere po kojoj se događamo kao Crkva u Sarajevu. Tijekom liturgijske godine redovno na nedjeljnim misama molimo misno Vjerovanje. U njemu ističemo da vjerujemo u Crkvu koja je jedna, sveta, katolička i apostolska. Ističemo također da vjerujemo u Duha Svetoga koji je Gospodin i životvorac. To znači da Crkva postoji kao jedna, sveta, katolička i apostolska zato što je sabire Duh Sveti. Takvu vjeru danas iznova prihvaćamo; takvu vjeru želimo podržavati u današnjim krizmanicima. Za takvu vjeru svih nas prikazujemo ovu misu. Amen.