Najstariji pisani spomen o slavljenju Božića u Rimu zabilježen je u Kronografu za 354. On sadrži popis rimskih državnih svetkovina te administrativne i povijesne podatke o samom Rimu i Carstvu. U tom dokumentu zabilježeno je da 25. prosinca rimski građani slave rođendan nepobjedivog sunca, a kršćani Kristovo rođenje. Car Aurelijan uveo je sirijski poganski blagdan u čast suncu 274. za cijelo Carstvo sa željom da povezuje i učvršćuje njegovu državu sastavljenu od različitih naroda. Iz popisa spomendana smrti rimskih biskupa u istom Kronografu doznajemo da su kršćani Rima već 336. slavili u novoizgradenoj bazilici na Vatikanskom brežuljku 25. prosinca Kristovo rođenje. Iz Rima se blagdan raširio po cijelom Zapadu.
Početak slavljenja Božića povijesno je nadahnut obnovom vjere u Kristovo božanstvo koju je potaknuo Nicejski sabor 325. U to doba Arije je učio da kršćanski Bog ne može biti jedan ako je Isus kao utjelovljeni Sin u biti jednak Ocu nebeskom. Biskupi su na prvom općem saboru svetopisamske podatke protumačili izrazima ondašnje grčke filozofije sastavivši Vjerovanje u kojem i danas ispovijedamo: "... Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena od Oca, istobitna s Ocem." Crkva je u svojoj liturgiji počela slaviti Božić da izrazi svoju vjeru u Isusovo božanstvo. Na otajstveni sadržaj Božića utjecalo je širenje manihejske hereze u 4. i 5. stoljeću po Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Manihejci su pod utjecajem gnoze učili da je ljudsko tijelo zatvor duha, pa Sin Božji nije mogao biti pravi, nego samo prividni čovjek. Crkva je na to odgovorila božićnim molitvama: "Udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav" (zborna molitva u božićnoj danjoj misi). "Uzeo" je precizan teološki izraz za utjelovljenje: trajno se sjedinio, postao konkretni povijesni čovjek te i sada iz svog proslavljenoga stanja ne prestaje biti pravi Bog i pravi čovjek.
Božićna polnoćka ističe da je utjelovljeni Sin Božji naše životno svjetlo. Zornica poziva na poklon Dječaku u jaslama s poniznim pastirima. Danja misa otkriva nam da se Sin Božji "ušatorio" među nama te da je njegovo rođenje početak našega preporodenja. Sve to divno izražava naša božićna pjesma: "Rodio se Bog i čovjek usred stajice!" Tu vjeru danas izražavamo na vanjski način poklecanjem kod riječi "I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom".

U zbornoj molitvi celebrant je istaknuo da je Bog "ovu presvetu noć obasjao pravim svjetlom, Isusom Kristom". Prvo je čitanje odlomak o Emanuelu kao svjetlu koje obasjava Božji saveznički narod te preko njega sve narode svijeta.
Podsjetimo da je povijesni Izaija propovijedi o Emanuelu držao za vrijeme Tiglat-Pilesarove invazije na Izrael 733, kada je područje dvaju najsjevernijih plemena - Naftalijevo i Zabulonovo - pretvoreno u asirsku pokrajinu. Današnji je odlomak iz drugog dijela "Knjige o Emanuelu" (8, 21 -12, 6) u kojem se govori o kazni Asiriji, izbavljenju sjevernih plemena ispod poganske vlasti te pomirenju južnih i sjevernih plemena. Kad naš noćašnji odlomak govori o "narodu koji je u tmini hodio", povijesno se to ponajprije odnosilo na pripadnike sjevernih plemena koji su potpali pod pogansku vlast. Izaija pjeva novorođenom dječaku iz kraljevske obitelji po kojem će Bog obasjati svoj utamničeni narod te pokazivati da je on "Bog silni, Otac vječni, Knez mira". Kraljevski će se dječak u vrijeme svoje vladavine u svemu oslanjati na Boga saveznika i zato će biti mudar kao Salomon, hrabar kao David i pobožan kao Mojsije. Povijesno se to moglo odnositi na Ezekiju, koji se iskreno trudio da po zakonu Božjem kao davidovski kralj upravlja Judejom (716-687. pr. Kr.).
Međutim svojstva ovog idealnoga vladara nije u potpunosti ostvario ni jedan kralj iz Davidove dinastije. Izaija ovdje upotrebljava perfekt koji ima snagu futura: dječak po kojemu sviće svjetlost jarka narodu što sjedi u tmini ima se roditi u budućnosti. Istina, Židovi su vjerovali da Bog na davidovskog kralja prenosi svoju punomoć, da ga na dan ustoličenja proglašava svojim sinom i knezom mira. Izaijini povijesni slušatelji vrlo su dobro znali da idealnog vladara među Davidovim kraljevskim potomcima nije bilo niti će biti. Za razliku od ratničkih vladara, koji su vojnom silom osiguravali mir rata, on vlada "u pravu i pravednosti od sada do vijeka", a vrhovni jamac njegove usrećujuće vladavine jest "privržena ljubav Gospodina nad vojskama". "Dan midjanski" jest događaj iz Sudaca 7,16 25 kad je Gideon s 300 svojih ljudi do nogu porazio organiziranu armiju midjanskih knezova. Sveopći mir koji će Bog udijeliti pod idealnim vladarom što ga je Izaija najavio nije djelo čisto ljudskog zalaganja. Taj idealni vladar iz Izaijine knjige za nas kršćane jest Gospodin Isus po kojem nam je osvanula jarka svjetlost.

"Očitovala se ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi!" U 1 Tim 3,16 povijesni nastup te smrt i uskrsnuće Isusovo nazvano je "otajstvom pobožnosti" koje je očitovano u tijelu. Zato se i ovdje pod "očitovanjem ljubavi Božje" misli na povijesni nastup Isusa iz Nazareta po kojem se Bog objavio kao neopozivo naklonjen svim ljudima. Kad se Sin Božji nerazdruživo povezao s ljudskom naravi, povezao se sa svim ljudima kroz povijest; postao je neopozivi izraz naklonosti Božje prema svima i dokaz spasenja ponuđenog svim ljudima.
Za "odgoj" koji nam Bog u Isusu pruža stoji u grčkom izvorniku paideuo, a to obuhvaća disciplinu i pouku, vježbu i urazumljivanje. Božji odgoj zadire u naš zemaljski život među ljudskom subraćom i na ispravno upotrebljavanje osobnih sposobnosti. Zato se "razumno" odnosi na zdrav vjernički i ljudski stav prema samome sebi. "Pravedno" je otvorenost za druge kojima smo potrebni i koji nama trebaju. "Pobožno" je otvorenost za Boga i vjerske vrednote. Sve to ima biti "u sadašnjem svijetu". Ne u nekom budućem, idealnom, u kojem ne bi bilo ljudskih nevolja, zloće i oskudice.
Zahvalnost Bogu za ljubav koju nam je očitovao u svome utjelovljenom Sinu iskazujemo ako razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu. Ovaj odlomak i današnja liturgija potiču nas da iščekujemo i eshatonski dolazak Kristov. Božićne pjesme ne smiju nas uljuljati u svijesti da smo na vjerničkom proputovanju ovim svijetom.

Na polnoćki se od starine čita Lukin izvještaj o rođenju Isusa u Betlehemu za vrijeme cara Augusta. Spominjanjem Augusta Luka ovaj događaj svete povijesti uklapa u povijest svijeta, što su kasnije prihvatili svi narodi kad je od 6. stoljeća uvedeno da se godine broje po Kristovu rođenju. Matej (2, 1) i Luka svjedoče da se Isus rodio u Betlehemu i tako povezuju rođenje Mesije s obećanjima danim Davidu koji je kao pastir iz Betlehema krenuo u kraljevsku službu na intervenciju proroka Natana.
"Dok su bili ondje" znači da su na vrijeme pošli, smjestili se u prolaznom svratištu za strance. Kad je Mariji došlo vrijeme poroda, sklonila se u pokrajnju prostoriju, jer kamene "jasle" nisu služile samo za stoku nego i za spremanje kućnih potrepština. Svakako su stada one noći bila na pašnjacima te pastiri s njima, kao što tekst izričito govori. Vol i magarac iz naših božićnih jaslica ne postoje u Lukinu tekstu nego u iz 1, 3: "Vo poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve - Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije!" Pobožna legenda o volu i magarcu javlja se tek u 4. stoljeću na temelju ove Izaijine metafore koja potiče na priznavanje ovisnosti o Bogu. "Svoga prvorođenca" ne znači da je Marija imala još djece, nego da je Isus snagom prvorodstva nositelj obiteljske i religijske tradicije, da Bog s njime ima posebni plan.
U vrijeme Isusova rođenja betlehemski pastiri čuvali su stada jeruzalemskih svećenika i od njihovih su se stada odabirale životinje prikladne za hramske žrtve. Pastirska je služba bila omalovažavana zato što pastiri nisu mogli vršiti sve propise obredne čistoće. Upravo njima anđeo javlja rođenje Spasitelja. Vijest anđelovu trebalo bi doslovno prevesti: "Evangeliziram vam veliku radost za sav narod!" Prvi kršćanski misionari nazvali su evanđeljem čin i sadržaj propovijedanja o Isusu raspetom i uskrslom. Luka naziva evanđeljem i rođenje Isusovo. To je polemika protiv ondašnjeg pojma "evanđelja" u rimskoj državi. Grci i Rimljani zvali su evanđeljem rođenje careva djeteta, pobjedu carske armije, ustoličenje novog vladara. Za Luku je evanđelje rođenje Dječaka u Betlehemu.
Lukina polemika prisutna je i u nazivu "Spasitelj... Gospodin". Rimljani su cara štovali kao božanstvo te ga u tom smislu zvali gospodinom. Zvali su ga i spasiteljem u smislu da osigurava javni red i mir te nabavlja živežne namirnice za svoje državljane u vremenu kad ljetina slabo rodi. Za Luku je pravi Gospodin i Spasitelj jedino Dječak iz Betlehema.
Pjesma anđela u našoj poznatoj božićnoj pjesmi i u starom prijevodu glasi: "Mir ljudima dobre volje" U prijevodu koji sada imamo u liturgiji: "Mir ljudima miljenicima njegovim!" Razlog promjene jest napredak u razumijevanju izraza eudokia Lk 2, 14 koji doslovno znači "sviđanje, naklonost, dobra volja". Stari prijevodi razumijevali su da je to ljudsko svojstvo: Mir ljudima sviđanja ili dobre volje, tj. ukoliko su dobre volje, ukoliko su spremni na milost koju im Bog nudi po Kristovu rođenju. Svi noviji prijevodi, na temelju starozavjetnih tekstova gdje se odgovarajući hebrejski izraz odnosi ponajprije na Boga (racon, racono -naklonost, naklonost njegova), vide ovdje Božje svojstvo: "Mir ljudima sviđanja njegova, naklonosti njegove!" To znači da je Dječak iz Betlehema - na crti noćašnjega prvog čitanja neopozivi dokaz Božje ljubavi prema svim ljudima. S Božje strane nema više Židova i pogana, naroda objave i onih kojima je objava uskraćena. Svi su miljenici Božji jer ih Bog zaista ljubi u svome Sinu, koji je čovjekom postao. Međutim u našoj božićnoj pjesmi "Svim na zemlji mir, veselje" drugi stih može se razumjeti i kao Božje svojstvo. Usp. tumačenje ove pjesme u: B. DUDA, Svijeta razveselitelj : Hrvatski Božić, Zagreb, KS, 1980, str. 88-91.
Dok jedni drugima čestitamo Božić, obnovimo vjeru da je Isus za nas Evanđelje, Gospodin i Spasitelj koji svojim utjelovljenjem poručuje da su svi ljudi miljenici Božji.