Danja misa na Božić u molitvama, čitanjima, predslovlju i završnome svečanom blagoslovu uvodi nas dublje u tajnu utjelovljenja kao središnji događaj povijesti spasenja. Dok smo u noćnoj misi i zornici za evanđelje imali Lukin izvještaj o rođenju Isusovu i poklonu pastira, u ovoj misi imamo Ivanov himan o Logosu-Riječi, koja je bila s Bogom od početka te u određenome povijesnom trenutku uzela ljudsko tijelo i nastanila se među nama. Liturgijska reforma poslije Sabora donijela nam je dva nova božićna predslovlja. Drugo ističe kako je Krist rođenjem počeo život u vremenu da obnovi sklad svijeta narušen ljudskim grijehom. Treće ističe da je u utjelovljenom Sinu Božjem zablistala "otajstvena razmjena spasenja: tvoja se vječna Riječ rodila kao smrtan čovjek, a mi smrtni ljudi zauvijek smo počašćeni, jer u Kristu primamo božanski život". Šteta što u službenome hrvatskom Misalu nema nota za drugo i treće božićno predslovlje. Treće izvrsno sažima otajstvo danje božićne mise.

Jedan od vjernika među Židovima u babilonskom sužanjstvu budio je kod svojih sunarodnjaka nadu u povratak te u mladom perzijskom vladaru Kiru vidio Božjeg pomazanika koji će srušiti Babiloniju i omogućiti da se zarobljenici vrate u domovinu. Njegove propovijedi sačinjavaju građu Izaijine knjige od 40. do 56. poglavlja.
Današnji odlomak dio je prorokove pjesme Jeruzalemu, u koji se vraćaju sužnji iz tuđine. Prorok u zanosu gleda glasnike koji javljaju da je povratak dopušten. Zato ih naziva glasonošama radosti i navjestiteljima mira. Radosna vijest ili evanđelje koje oni navješćuju glasi: "Bog tvoj kraljuje!" Gradski stražari otvaraju dveri povratnicima te javljaju susjednim naseljima da se kod njih događa nešto veličanstveno: "Na Sion se vraća Gospodin." Ovaj povratak bit će primjetljiv i drugim narodima, tako da "svi krajevi svijeta vide spasenje Boga našega".
Ovaj poziv na razglašavanje evanđelja ili radosne vijesti u današnjoj liturgiji primjenjuje Crkva na sebe. Slaveći Kristov ulazak u ljudsku obitelj, ona vidi znak Božje vladavine i spasenja dostupnog svim ljudima.

Drugo je čitanje svečani proslov Poslanice Hebrejima, koji podsjeća na početak Ivanova evanđelja. Dok je u starozavjetnom rasporedu spasenja Bog govorio "ocima po prorocima", u vrijeme novozavjetnog sustava spasenja govori nam u Sinu.
"Više puta, na više načina, nekoć" nagoviješta nepotpunost starozavjetne objave i njezinu otvorenost prema punini koja je nastupila u utjelovljenom Sinu Božjem. "Konačno, u ove dane" označava zaključno razdoblje Božjeg plana o spasenju. Poslavši nam Sina, koji je postao jedan od nas, Bog nam je poslao najviše što je imao. Ne kani ljudima pružati novi i drukčiji put spasenja osim po Sinu. Zato "konačno, ovi dani" traju dok traje ljudska povijest. Krist je punina objave i nakon njega nema nove javne objave. "Progovori nam" jest inhoativni aorist: otpoče govoriti i još uvijek govori. Kad pisac kaže da nam Bog govori "u Sinu", hoće reći da nam govori po njegovim djelima i riječima. Utjelovljeni Sin Božji odsjaj je slave i otisak bića Božjega. Iako je smrtni čovjek, u njega je Bog utisnuo svoju savršenu sliku; po njemu obnavlja svoju sliku u svakom čovjeku. Izrazima "odsjaj" i "otisak" Isus je predstavljen kao utjelovljena mudrost Božja (usp. Mudr 7, 26) među ljudima. Povijesni naslovnici ove poslanice bili su u opasnosti da otpadnu od vjerničkog prianjanja uz Isusa. Sveti pisac upozorava ih da je Sin viši od anđela. Ako su starozavjetni vjernici dobivali objavu po andelima pa se svaki neposluh kažnjavao (usp. Heb 2, 2), koliko bi veći grijeh bio oglušiti se djelima i riječima samog Sina. Ime ili pravu unutarnju bit Sina Božjeg Isus je "baštinio pošto očisti grijehe" - po smrti na križu i uskrsnom uzdignuću na dostojanstvo Gospodina koji ima udio na vlasti Oca nebeskog.
Za ustoličenje proslavljenoga Sina Božjeg nakon obavljene mesijanske zadaće sveti pisac navodi tri citata iz SZ koji su se povijesno odnosili na ustoličenje kralja, ali su starozavjetni vjernici nakon propasti Davidove dinastije u njima gledali budućega idealnog vladara. Za našu liturgiju važna je napomena u r. 6: "A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: 'Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji.'" Već od rođenja Isus je kao Sin veći od anđela, koji mu se klanjaju, iako su oni bestjelesni poslanici Božji. S njima i mi sudionici božićne liturgije priznajemo veličinu Sina koji je postao nemoćni čovjek, jedan od nas.

Četvrto evanđelje ne sadrži događaje Isusova djetinjstva, nego počinje himnom o Logosu-Riječi, koja je tijelom postala, među nama se nastanila. On je Jedinorođenac pun milosti i istine; od njega primamo milost na milost.
Ovaj himan pretpostavlja starozavjetni nauk o Božjoj riječi koja je izvor vjerničke mudrosti i sama mudrost. Ona se ušatoruje u vjerničkoj zajednici, prostire svoj stol i zove ljude da jedu i piju s njezina stola (usp. Izr 8, 22 - 9, 6; Sir 24). Prva Crkva, koja je ovaj himan pjevala u svojoj liturgiji, gledala je u Isusu utjelovljenu mudrost Očevu. U recima 11-12 himan govori da je Logos došao k svojima, a oni ga nisu primili, dok oni koji ga primaju, postaju djeca Božja: Ivan tu najavljuje raspored svog evanđelja: u poglavljima 1 - 12 Isusovo je javno djelovanje, ili Knjiga znakova, a poglavlja 13 - 21 Knjiga su proslave po muci, smrti i uskrsnuću.
Za božićnu liturgiju ključni su redci 14 i 16, koji ističu udioništvo vjerničke zajednice u otajstvu Logosa-Riječi. Ivan je pisao vjernicima koji su bili pod utjecajem grčke filozofije, a prema toj filozofiji Logos je počelo reda i jedinstva u svemiru. U takvoj sredini bilo je prikladno istaknuti da je Logos bio s Bogom od početka, da bez njega nije nastalo ništa, te da je on "svjetlo istinsko" (r. 9). Međutim ljudima s ondašnjim grčkim mentalitetom bila je šokantna tvrdnja da je Logos postao tijelom. Oni bi nekako podnijeli da se Logos privremeno uselio u ljudsko tijelo kako bi mogao djelovati među ljudima. Priznali bi potrebu da božanski Logos ima tijelo, ali Ivan ide dalje od toga. Za njega Logos jest tijelo. Pritom upotrebljava namjerno izraz sarks, koji označuje krhkost ljudskog tijela, čovjekovu ranjivost, ovisnost o drugima, sklonost grijehu. U govoru o kruhu života Ivan za Isusovo euharistijsko tijelo upotrebljava plemenitiji izraz soma, ali ovdje je namjerno odabrao sarks. Time pokazuje da je Sin Božji postao konkretni i krhki povijesni čovjek, član jednog naroda i jedne obitelji. Spreman i sposoban s ljudima u svemu suosjećati. Povezao se intimno i neodvojivo s tijekom ljudske povijesti.
Za "nastani se među nama" Ivan upotrebljava grčki glagol koji znači "ušatori se, otpoče s nama boraviti pod šatorom i dijeliti s nama šatorsku egzistenciju". Time podsjeća na starozavjetne tekstove o Božjem boravku u Šatoru sastanka tijekom proputovanja kroz pustinju te o nastanjenju kovčega Saveza u Hramu. Bog je boravio sa svojim vjernicima i dok su živjeli pod šatorima i kad su postali stalni stanovnici palestinskih gradova i sela. Utjelovljena mudrost Božja nastavlja trajnu Božju prisutnost u vjerničkom narodu. Ivan u nastavku ističe da je utjelovljeni Logos, Očev Jedinorođenac - pun milosti i istine. To su u SZ savezničke vrline Boga i vjernika: ljubav i vjernost. U r. 16 istaknuto je da od punine utjelovljenog Logosa primamo svi mi, i to "milost na milost". "Milost" ovdje stoji za savezničko svojstvo ljubavi. Utjelovljeni Krist doživljava da ga Otac ljubi i od punine te ljubavi daje nama. Zato traži da ljubimo jedni druge kao što on nas ljubi (usp. Iv 15, 12-13). U utjelovljenoj Riječi mi smrtni ljudi zaista smo počašćeni jer u Kristu primamo božanski život.
Tajna utjelovljenja, koju na ovoj misi dublje proživljavamo, podsjeća nas da je kršćanstvo religija utjelovljene Riječi, a time i religija ljudskog dostojanstva. Ako je Sin Božji čovjekom postao, svaki je čovjek zaista dostojan poštovanja. Ne samo da je postao. On u svome proslavljenom stanju i dalje ostaje pravi čovjek te od nas traži da jedni drugima budemo braća.